SVJETLO I FENJER – O civilizaciji kretanja i civilizaciji očuvanja

Svako malo čujem poziv na povratak. Povratak islamu, povratak korijenima, povratak onome što smo nekad bili. Taj poziv nije pogrešan. Ali postaje upitan čim se zapitamo: čemu se zapravo vraćamo? Oblicima koji su se nekad nosili, ili energiji koja ih je stvorila? Fenjeru, ili svjetlu koje je u njemu gorjelo?

Iz razmišljanja o toj razlici nastao je ovaj tekst. Vjera koja je u svom prvom vijeku bila pokret, odgovor na promjenu, osvajanje novog, s vremenom je postala kultura očuvanja. Energija se troši na odbranu oblika, a ne na traženje novih odgovora. Strah od promjene preruši se u pobožnost i dugo ga niko ne prepozna kao strah.

Ovo je pokušaj razumijevanja. I pitanje koje iz njega slijedi: može li se ta tradicija obnoviti iz vlastitih izvora, bez posuđivanja i bez rušenja?

* * *

Svijet koji se kreće

Ko pažljivo čita Kur'an primijetit će koliko je njegova slika svijeta dinamična. Gotovo sva veća kazivanja govore o promjeni. Adem izlazi iz Dženneta. Nuhov narod nestaje, a drugi nastaje na njegovo mjesto. Ibrahim napušta rodni kraj. Musa izvodi narod iz ropstva. Isa dolazi kao obnova. Muhammed, a.s., u jednom naraštaju mijenja cijeli društveni poredak Arabije.

Kur'an stalno govori o smjeni. Smjenjuju se narodi, generacije, vlast, bogatstvo i moć. O bici na Uhudu Objava kaže: „A u ovim danima Mi dajemo pobjedu sad jednima, a sad drugima” (Ali Imran, 140). A sve to prolazi, jer „Sve što je na Zemlji prolazno je, ostaje samo lice Gospodara tvoga, Veličanstvenog i Plemenitog” (Er-Rahman, 26-27). Jedna od velikih tema Kur'ana nije samo trajnost Božije istine, nego i promjenljivost ljudskog svijeta u kojem se ta istina živi.

I tu se rađa napetost koju vrijedi izgovoriti naglas. Šta se događa kada vjera, rođena usred velikih društvenih promjena, postane temelj kulture koja promjenu počinje doživljavati kao prijetnju?

Razdvojimo prvo dvije stvari, da se kasnije ne bismo spotakli. Postoji ono što se ne mijenja. Bog, Objava, tevhid, temeljne istine vjere. To stoji izvan vremena, i protok stoljeća ga ne dotiče. Tu ne ulazimo, jer tu nema nikakvog problema.

A postoji i ono što se mijenja. Čovjek, njegovo društvo, njegove prilike, njegovo vrijeme. Bog je stalan, čovjek nije. Tevhid se ne mijenja. Mijenja se čovjek koji ga nosi i vrijeme u kojem ga živi.

Kur'an tu promjenljivost ljudskog svijeta ne krije. On je pokazuje kao jednu od svojih najvećih pouka o poniznosti. Smjenom naroda i moći Objava uči čovjeka da ništa ovozemaljsko nije vječno osim Onoga koji je sve to dao. Promjena, dakle, nije neprijatelj vjere. Ona je dio Božijeg zakona u stvorenom svijetu.

Tu se rađa napetost koja nosi cijeli ovaj tekst. Napetost između očuvanja onoga što imamo i stvaranja onoga što nam treba. Velike civilizacije nisu birale jedno od to dvoje. One su uspijevale upravo onda kada su spojile čuvanje temelja i sposobnost da iznađu nove odgovore. Historija pokazuje čemu vodi svaki od tih krajeva bez onog drugog: civilizacije koje su izgubile temelje raspale su se brzo, kao što se rasipa pijesak bez oblika. Civilizacije koje su izgubile sposobnost odgovora na novo polako su se pretvarale u muzeje vlastite prošlosti, nestajući od unutarnje nepokretnosti, a ne od napada izvana.

Očuvanje nije problem

Da se odmah razumijemo, jer je prigovor lako predvidjeti. Neko će reći da je i očuvanje važno. I bit će u pravu. Svaka civilizacija mora čuvati svoje temelje. Narod koji ne čuva ništa nema ni šta prenijeti. Problem nastaje kad očuvanje postane važnije od stvaranja, kad se sva energija potroši na odbranu postojećih oblika, a ne ostane ništa za traženje novih odgovora.

Mi u Bosni tu razliku znamo iz vlastite kože, jer smo je živjeli u kratkom razmaku, na nekoliko načina.

Pod komunizmom je vjera bila potisnuta, pa je očuvanje bilo jedino što se moglo. Sačuvati ezan, sačuvati mejtef, sačuvati ime i obred. To je tada bila hrabrost, ne mlitavost. Čuvanje je u tom času bilo oblik otpora.

Onda je došao rat, i pokazao šta je u ljudima ostalo živo. Mnogima se vjera koja je dotad bila samo običaj iznenada vratila kao jezgro, kao ono za šta se izdržava i čime se ostaje uspravan. Pokazalo se koliko forme bez sadržaja brzo otpadnu kad dođe iskušenje, i koliko jezgro, ako ga ima, drži čovjeka na nogama.

Rat je pokazao šta vrijedi. Mir je pokazao šta ostaje.

U poratnom periodu otvorio se prostor slobode, a s njim i iskušenje druge vrste. Vratili smo formu u izobilju, džamije, predavanja, manifestacije, vanjske znakove pripadanja. Ali u džamiji punoj u petak lako se vidi koliko je forma živa, a teže se vidi koliko je suština zaživjela. Propovijed o strpljenju čuje se, a iza nje slijedi razgovor u kom se komšija ruši bez oklijevanja. Obred se obavlja, a pitanje zašto niko više ne postavlja. Forma je vidljiva. Suština se mjeri drugačije.

Naša običajna religioznost obje te strane pokazuje jasno. U njoj je sačuvano mnogo lijepog, kontinuitet, osjećaj zajednice, ljubav prema naslijeđenom. Ali u njoj se krije i zamka, da obred postane sam sebi svrha, da se ono što se nekad radilo sa sviješću nastavi raditi po navici, a da niko više ne pita zašto.

Strah prerušen u pobožnost

Pogledamo li današnji muslimanski svijet, teško je ne primijetiti snažnu sklonost očuvanju postojećih obrazaca mišljenja i djelovanja. Kao da se ponekad želi zaustaviti tok života, a život je po svojoj prirodi kretanje. Vrijeme se mijenja, okolnosti se mijenjaju, društva se mijenjaju, a čovjek iznova traži način da vječne istine razumije u svijetu koji se neprestano mijenja.

Tu se nameće jedno važno pitanje: šta se krije iza te sklonosti?

Često je to strah. Strah od pitanja, jer svako ozbiljno pitanje unosi dozu nesigurnosti. Strah od odgovornosti, jer promišljanje traži spremnost da se snose posljedice vlastitih zaključaka. Naslijeđeno mišljenje lakše je čuvati nego ga iznova preispitivati. Gotovo rješenje pruža sigurnost, dok traganje traži hrabrost. Tako očuvanje postojećeg poretka ponekad poprimi oblik vjernosti, iako se u njegovoj pozadini često krije ljudska potreba za sigurnošću.

Ima li takav odnos uporište u Kur'anu?

Kur'an čovjeka ne odgaja za intelektualnu nepokretnost. Naprotiv. Poziva ga da putuje, posmatra i uči iz iskustva drugih: „Prije vas su mnogi narodi bili i nestali, zato putujte po Zemlji i pogledajte kako su završili oni koji su istinu poricali” (Ali Imran, 137). Uči ga da pita kada ne zna: „Pitajte one koji znaju ako vi ne znate” (En-Nahl, 43). Na desetinama mjesta poziva na razmišljanje, promatranje i razumijevanje.

Najjasnije se to vidi na Uhudu, i vrijedi ostati malo duže na tom primjeru. Strijelci koje je Poslanik postavio na uzvišenje primili su naređenje jasno: ne napuštajte položaje ni po koju cijenu. Kad su vojnici počeli bježati, strijelci su se pokolebali. Izgledalo im je da je bitka gotova. Spustili su se s uzvišenja. Konjica neprijatelja prošla je kroz otvoreni bok i preokrenula ishod. Kur'an na to nije odgovorio propovijedi o poslušnosti. Dugi odsjek treće sure je razgovor o tom porazu: zašto je došlo, šta je to pokazalo o zajednici i čemu ih uči. Objava je analizirala grešku, ne samo opisala poraz. To je možda najkraća definicija živog odnosa prema tradiciji. Ne ponavljati prošlost, nego učiti iz nje.

Fazlur Rahman, jedan od najznačajnijih islamskih mislilaca dvadesetog vijeka, tu istu pouku formulisao je metodološki:

„Inzistirati na doslovnoj primjeni pravila Kur'ana, zatvarajući oči pred društvenom promjenom koja se dogodila i koja se tako očigledno dogañ a pred našim očima, jest isto što i namjerno poraziti njegove društveno-moralne namjere i ciljeve.”

Fazlur Rahman^[1]

Korijen problema ne treba tražiti u Objavi nego u čovjekovoj prirodnoj sklonosti da sigurnost pretpostavi istraživanju, a poznato nepoznatom. To je ljudska sklonost prije nego muslimanska, i u tome se ova priča dotiče svakog naroda. Dobra vijest jeste da Kur'an upravo čovjeka vidi kao biće sposobno za promjenu. „Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok oni ne izmijene ono što je u njima samima” (Er-Ra'd, 11).

Promjena zato nije odstupanje od kur'anske poruke. Ona je jedan od načina njenog življenja u vremenu.

Jedan dug razgovor

Ovo nije nova misao. Pod raznim imenima, ona se provlači kroz muslimansku misao stoljećima, i vrijedi je čuti kao razgovor koji traje.

Ibn Haldun je u četrnaestom vijeku posmatrao kako se smjenjuju dinastije sjeverne Afrike i Bliskog istoka, i u toj smjeni vidio zakon. Svježe beduinske zajednice iz pustinje, s jakom unutarnjom kohezijom, rušile su gradske dinastije koje su imale vojsku, novac i administraciju, ali su iznutra već počele truliti. Tu unutarnju snagu zajednice on je nazvao asabijja. Dok je ima, zajednica raste i brani se. Kad je nema, institucije postaju kulise, vojska postaje trošak, a vlast traži legitimitet koji više nema. Ibn Haldun nije pisao moralistički. Opisivao je zakon koji funkcioniše bez obzira na to vjeruje li neko u njega ili ne.^[2]

Šah Velijullah Dehlevi, u osamnaestom vijeku, slabljenje društva čita kroz gubitak ravnoteže, kroz ‘adl. Za njega je pravda ravnoteža koja drži na okupu sve slojeve, od običnog proizvođača do vladara. Kada se ta ravnoteža izgubi, kada se elite udalje od stvarnih potreba društva i teret prebace na one ispod sebe, zajednica oboli, ma koliko država izvana izgledala čvrsto.^[3]

U devetnaestom vijeku Džemaludin Afgani problem postavlja otvoreno kao civilizacijski. Po njemu je muslimanski svijet izgubio intelektualnu živost i političku samostalnost. Muhammed Abduh tu istu bolest imenuje preciznije, kao taklid, slijepo oponašanje koje je zamijenilo živo promišljanje.

Muhammad Ikbal gotovo cijelu svoju misao gradi na pokretu. Idžtihad je izričito nazvao načelom kretanja u strukturi islama. Ali je upozorio i na nešto konkretno: idžtihad nije pretvoren u stalnu, živu ustanovu jer je to smetalo vladarima koji su izrasli nakon prvih halifa. U vijeku kad su abbasidski vladari učvrstili vlast, pravne škole su se konsolidirale, a prostor za nova mišljenja suzio se, jer je vladajućoj strukturi više odgovarala stabilnost gotovih odgovora nego živa rasprava koja bi joj mogla dorasti. Ikbal tu vidi namjerni, ili bar pogodan, prekid jedne žive tradicije. Živa veza je presahla jer je smetala moći.^[4]

Rezultat tog procesa nije ostao u granicama jednog vijeka. Kako je Said Shabbar sažeo u knjizi Idžtihad i obnova, s protokom vremena vrata idžtihada uglavnom su se zatvarala u korist slijeđenja postojećih pravila koja su razvili raniji učenjaci, a razum i upotreba intelekta, zarobljeni u školama mišljenja, stagnirali su zajedno s muslimanskim svijetom koji su trebali voditi.^[5]

Tu istu tezu potvrdio je, vlastitim životom, pakistanski učenjak Fazlur Rahman u dvadesetom vijeku. Razvio je metodu koju je zvao dvostrukim kretanjem:

„U oblikovanju bilo kakvog autentičnog i životnog islamskog zbira zakona ili institucija, mora biti dvostruki pokret: prvo, mora se krenuti od konkretnog slučaja postupaka Kur'ana, uzimajući u obzir nužne i relevantne društvene uvjete toga vremena, do općih principa na kojima se cjelokupno učenje usmjerava prema istom cilju. Drugo, od ove opće razine mora se krenuti nazad do specifičnog zakonodavstva, uzimajući u obzir nužne i relevantne društvene uvjete koji su sada na djelu.”

Fazlur Rahman^[6]

Taj pristup izazvao je buru. Konzervativna ulema organizirala je proteste, vlast nije imala volje da ga zaštiti, i Rahman je bio prisiljen napustiti Pakistan. Ikbalova teza o savezu vlasti i uskoće dobila je konkretno lice, u istoj zemlji, nekoliko decenija kasnije.

Ahmet Kuru taj mehanizam imenuje precizno, kao savez vlasti i državne uleme koji je s vremenom suzio prostor za intelektualnu autonomiju.^[7]

Wael Hallaq ide korak dalje i tvrdi da moderna islamska država nije nasljednica klasičnog islamskog poretka nego njegova strukturalna deformacija, jer preuzima formu a gubi duh koji ju je nekada držao živom.^[8]

Ali Allawi, irački mislilac i bivši ministar odbrane, tu bolest dokumentira u knjizi Kriza islamske civilizacije. Vjera je opstala, kaže on, ali civilizacija koja ju je nosila izgubila je ono što je davalo smisao pravu, ekonomiji i društvenim vezama. Ostao je fenjer. Svjetlo se mora ponovo naći.^[9]

Mohammad Hashim Kamali na isto pitanje odgovara metodološki. Pojava taklida, kaže on, savjetovala je bespogovorno pridržavanje autoriteta prošlih pravnika i imama, a pristup zasnovan na ciljevima šerijata, makasidu, bio je toliko marginaliziran da mnoga ugledna djela iz usul el-fikha nisu posvetila čak nijedan dio ili poglavlje proučavanju viših svrha.^[10]

Taha Abdurrahman upozorava da obnova nije prvenstveno intelektualni ni politički zadatak. Ona je moralni zadatak. Društvo ne propada onda kada izgubi moć nego onda kada izgubi osjećaj odgovornosti pred Bogom.

„Akhlāq nije dio vjere, nego je sama vjera. Nema istinske vjere bez etike, i nema autentične etike bez vjere.”

Taha Abdurrahman^{[11] [12]}

Propis bez svrhe je prazna forma. Obnova bez izvora je lutanje. Između ta dva kraja stoji živi idžtihad koji čuva svjetlo dok mijenja fenjer.

Da ova briga nije muslimanska posebnost, potvrđuje američki teolog Jaroslav Pelikan:

„Tradicija je živa vjera mrtvih. Tradicionalizam je mrtva vjera živih.”

Jaroslav Pelikan^[13]

Pelikan je kršćanski mislilac, daleko od naše teme. Pa nam utoliko više potvrđuje da ovaj zakon ne poznaje vjeru ni naciju. Svaka tradicija živi dok se u njoj vodi živa rasprava o temeljima. Kad ta rasprava utihne, a ostanu samo čuvari gotovih odgovora, tradicija počinje umirati, ma koliko lijepo bila pohranjena.

To je primijetio i škotski filozof Alasdair MacIntyre. U knjizi Za vrlinom kaže da je živa tradicija duga rasprava koja traje kroz vrijeme, rasprava o samim vrijednostima zbog kojih ta tradicija postoji. Dok god se ta rasprava vodi, tradicija je živa. Onog časa kad rasprava utihne, a ostane samo čuvanje gotovih odgovora, tradicija je počela umirati.^[14]

Ono što je kod nas idžtihad, kod njega je živa rasprava. Imena se mijenjaju, zakon ostaje.

Važno je primijetiti da idžtihad i očuvanje nisu suprotnosti. Naprotiv. Muslimanski učenjaci stoljećima su smatrali da se upravo kroz idžtihad čuvaju ciljevi Objave kada se promijene okolnosti života. Ono što se čuva nije uvijek isti društveni oblik, nego ista vjernost izvoru.

I, što je važno, taj lijek ne moramo ni od koga posuđivati. Tradicija je u sebi nosila vlastiti motor kretanja, a zvao se idžtihad. Fikret Karčić u knjizi Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma pokazuje da obnova nije izdaja tradicije, jer su muslimani i ranije prolazili kroz slične krize, a najveći reformatori bili su ljudi duboko ukorijenjeni u vjeri. Tradicija je nosila i obećanje obnove, tedždid, onaj obnovitelj za kojeg predaja kaže da dolazi svako stoljeće. Civilizacija pokreta je civilizacija živog idžtihada. Civilizacija očuvanja je ona koja je idžtihad spremila u vitrinu.

Šta znači povratak

Mnogi savremeni pokreti zovu na povratak islamu. Taj poziv ne treba odbaciti. Treba samo pitati šta tačno pod njim mislimo.

Vraćamo li se izvoru, ili vraćamo jedno staro rješenje? Ako pod povratkom mislimo na oživljavanje nekog prošlog oblika, na to da prepišemo kako se živjelo u jednom davnom vijeku, to je upravo civilizacija očuvanja. Ako pak mislimo na povratak duhu izvora, a taj duh je bio pokret, onda je istinski povratak islamu zapravo povratak kretanju.

Tu je obrt koji se lako previdi. Pravi povratak nije stajanje. On je ponovno kretanje.

Sam Kur'an postavlja tu pouku, i to na najtežem mjestu: „Muhammed je samo poslanik, a i prije njega je bilo poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili?” (Ali Imran, 144). Poslanik je preselio, i to je poruka. Vjera nije bila vezana za jednog čovjeka ni za jedan trenutak. Predana je zajednici da je nosi dalje kroz vrijeme. Već u toj rečenici Objava traži pokret naprijed, a upozorava na vraćanje nazad.

Vrijedi tu skinuti i jedan veo s prošlosti, da je ne idealiziramo. Prva generacija nije bila savršen sklad. Imali su neslaganja u mišljenju, pa i međusobne sukobe i ratove. To je činjenica, i ona nas oslobađa. Znači da njihov primjer nije kalup koji se doslovno preslikava, jer ni oni sami nisu bili bez problema. Njihova veličina nije bila u tome što problema nisu imali. Bila je u tome kako su se s njima nosili.

A kako su se nosili? Pokretljivošću, hrabrošću, riješenošću. Bili su spremni krenuti u nepoznato, učiti, trgovati, putovati, istraživati, suočiti se s onim što nikad nisu vidjeli. Odakle im ta energija? Iz žive veze sa izvorom, iz uvjerenja da iza njih stoji Bog, iz osjećaja da nose nešto vrijedno svakog truda. Tu je, čini se, ključ. Ne u oponašanju njihovih postupaka, nego u vraćanju njihovog stanja duha.

Biti svome vremenu ono što su oni bili svome

Sada možemo izgovoriti srce cijele stvari.

Rješenje naše krize nije u tome da kopiramo ono što su prve generacije uradile. Ono je u tome da uradimo ono što bi one uradile da su na našem mjestu.

Jer njihova veličina nije bila u tome što su živjeli u sedmom vijeku. Njihova veličina bila je u tome što su Objavu umjeli živjeti u svom vijeku.

One su Objavu i sunnet primile kao živi zadatak svoga vremena i odgovorile na izazove svoga doba. Na nama je danas ono što je na njima bilo tada. Da istu tu Objavu i isti sunnet primimo kao zadatak našeg vremena, i da na izazove svog doba odgovorimo istom hrabrošću, trudom i predanošću s kojom su oni odgovorili na izazove svoga.

Treba tu biti precizan, da ne bude nesporazuma. Nas sa ashabima ne veže ista čast, jer čast druženja s Poslanikom ne ponavlja se i pripada samo njima. Veže nas ista dužnost. Njihova uloga u njihovom vremenu naša je odgovornost u našem. A taj lanac se ne zaustavlja na njima. Poslije njih došli su tabini, pa njihovi sljedbenici, i svaki naraštaj iznova prima i prenosi. Mi smo sljedeća karika tog lanca. Karika koja samo drži, a ne prenosi, nije ispunila svoju svrhu.

Ovdje moram povući jasnu crtu, jer bez nje bi se ova misao mogla krivo razumjeti. Pravo da se traži novi put nije pravo da se izgubi smjer. Mjerilo ostaje isto, a to su pravda, istina i odgovornost pred Bogom. Mijenja se zadatak vremena, ne mijenja se izvor. Oni su Objavu unijeli u svoje vijeku, mi je unosimo u svoje, ali je to jedna te ista Objava. Tako pokret nikada ne postaje lutanje, a promjena nikada ne postaje rasap.

Time se ova misao odvaja i od jednog i od drugog kraja. Ne pristaje uz tradicionalizam koji bi prošlo rješenje pretvorio u muzejski eksponat i branio ga kao da je ono sama vjera. Ali ne pristaje ni uz reformizam koji pravo na promjenu izvodi iz modernosti, iz duha vremena, iz tuđih modela. Pravo na pokret ovdje ne dolazi izvana. Dolazi iz same dinamike Objave i iz tradicije koja je u sebi nosila idžtihad i obnovu. To je obnova bez posuđivanja.

Šta zapravo čuvamo

Na kraju, vrijedi vidjeti da sve što smo ovdje rekli ima jedno zajedničko lice. Sliku ljuske i jezgra.

Čovjek koji obred obavlja po navici, bez razumijevanja koje mu daje smisao, sačuvao je ljusku a ispustio jezgro. Kod civilizacije je opasnost ista, samo na drugom mjerilu. Da sačuva oblik nekadašnjeg rješenja, a izgubi snagu koja je to rješenje stvorila. Bolest je ista. Polje je šire.

Svaka generacija dobije isto svjetlo i svoju vlastitu noć kroz koju ga treba pronijeti.

Prava obnova čuva svjetlo i mijenja fenjer. To je civilizacija očuvanog jezgra i stalnog stvaranja. Ona ozbiljno čuva ono što se ne smije izgubiti, a hrabro stvara ono što svako vrijeme iznova traži. Bolest počinje kad se to dvoje razdvoji. Kad se neko zaljubi u staru svjetiljku pa je brani i onda kad se ugasila, zaboravljajući da je važno svjetlo, a ne oblik fenjera. Ili kad neko, u žurbi za novim fenjerom, ugasi i samo svjetlo.

Tu razliku, kao što smo vidjeli, mi u Bosni ne čitamo kao akademsko pitanje. Za nas je ona oduvijek bila pitanje opstanka. Fikret Karčić u knjizi Bošnjaci i izazovi modernosti prati upravo to, kako su se bošnjački muslimani nosili s modernom državom, naukom i demokratijom, tražeći put koji izbjegava i slijepo odbacivanje i slijepo oponašanje Zapada.

Zato kriza možda nije počela onda kada smo počeli čuvati tradiciju. Počela je onda kada smo strah od promjene zamijenili za pobožnost, i kada smo tradiciju počeli shvatati samo kao čuvanje postojećeg. Jer tradicija nije nastala iz straha od promjene. Nastala je iz iskustva naraštaja koji su se hrabro nosili s promjenama svoga vremena. Vratiti se njima znači vratiti se toj hrabrosti. Ne njihovom vijeku, nego njihovom stanju duha.

Možda upravo zato Kur'an ne obećava promjenu onima koji najvjernije čuvaju jučerašnje oblike, nego onima koji su spremni promijeniti ono što je u njima samima. U tome je razlika između naroda koji samo pamti svoju prošlost i naroda koji iz nje crpi snagu za budućnost.