Pandemijske okolnosti su nas, snažnije nego ikad, podsjetile na važnost solidarnosti. Jednostavno je nemoguće ignorirati snažne podsjetnike koji nam govore da jedino saradnjom i brigom jednih za druge možemo nadvladati trenutne okolnosti. Tek onda kada dovoljan procenat ljudi prihvati ovu činjenicu, društvo može nastaviti svoj uobičajeni put. Nažalost, primjetna je velika količina sebičnosti koja izbija u borbi za omogućavanje vakcina dostupnim stanovništvu pojedinih država. Naddržavna zajednica poput Evropske Unije bori se sa svim svojim unutarnjim paradoksima kroz institucionalni prilaz nabavci vakcina, a koji se kosi sa suverenističkim nastojanjima vlada pojedinih država da se pobrinu za svoje građanke i građane. Iako taj suverenistički pristup služi da pokaže sposobnost pojedinih vlada, ipak je u izravnom sukobu sa logikom koja nam pokazuje da sebičnost nije put kojim ćemo nadvladati pandemiju. Jedini način je saradnja i podjednaka briga za siromašne, kao i za one koji su bogati.
Patološko paratiziranje
U Hrvatskoj, kao članici Evropske Unije, pojavile su se „afere“ u kojima su novinari otkrivali određeni broj ljudi koji su iskoristili bogatstvo, položaj, poznanstvo ili moć da bi vakcinisali sebe i svoje bližnje „preko reda“. Objašnjenja koja su se nudila bivala su različita, ali je nemoguće previdjeti nekoliko pouka koje nam ističu ovakve situacije.
Prvo, izrazito je kratkovido misliti da će se time riješiti problem i osigurati vlastito preživljavanje. Time se pokazuje nerazumijevanje zakonitosti odvijanja društvenih procesa i djelovanja virusa.
Drugo, takvo postupanje nam pokazuje nedostatak povjerenja u sistem od strane onih koji čine, grade i nadograđaju taj isti sistem. Biti odgovoran za izgradnju sistema, a djelom pokazati shvaćanje da se zaštita može dobiti samo izigravanjem tog istog sistema, posebna je vrsta patološkog parazitiranja nad trudom iskrenih radnika.
Ista patologija unutar društvenog djelovanja vrijedi za bezobzirna, sitnošićarska nastojanja političkih faktora u Bosni i Hercegovini koji apsolutno svaki segment životnih događanja gledaju kroz prizmu političke koristi ostvarene na putu osvajanja i zadržavanja vlasti. Potrebno je ličnim djelom nadići političko i djelovati na korist društva. Neki bi sarkastično primijetili da bi takvim postupkom ti isti politički faktori ostvarili najveću političku korist, ali zaslijepljeni svojim ograničenim ciljevima, oni to ne vide.
Prevencija sebičnosti i bestiđa
Ovakve zakonitosti primjetne su i u drugim oblastima ljudskog djelovanja koje bi praktikanti tih oblasti opisivali kao nesebično zalaganje. Uzmimo za primjer djelovanje religijskih ljudi koji se nesebično zalažu za ljudski rod u cjelini, rade za boljitak ovoga i budućeg svijeta trudeći se promatrati širu sliku ljudskog postojanja, ulazeći u dubine ljudske motivacije tragajući za motivacijama koje su sjajnije od novca, zlata, srebra, položaja, ugleda… Ipak, u tom nastojanju potkradu se sistemske greške u obliku stavova koji su isključivi, koji kratkovido ograničavaju spasenje (fizičko i duhovno) na vlastito shvatanje i vlastite okolnosti, ignorišući okolnosti u kojima su se drugi našli. Sve se to čini zaboravljajući istinsku empatiju, ili još gore od toga, zaboravljajući vjersku činjenicu o ličnoj ograničenosti u sposobnostima da se shvati apsolutno cjelokupno ljudsko postojanje. Dato nam je malo znanja i svijest o toj notornoj činjenici omogućava blaženu sigurnost u riječima „ne znam“.
S druge strane, polje ljudskog djelovanja koje često promiče religijskim ljudima, a vezano je za boljitak ljudskog roda, briga je o zaštiti prirodne okoline ili rad na ekološkim pitanjima. Rad na ovom pitanju motiviran je očuvanjem prirodne okoline u kojem živi, radi, djeluje cijeli ljudski rod, a isto tako i brojni drugi sistemi unutar svega onoga što zovemo prirodom.
Mračna ciničnost koja čuči u dubinama političara koji je preko reda vakcinisao svoju familiju i vjerskog službenika koji strahuje od dubinske mudrosti riječi „ne znam“, prijeti da zaskoči ekološkog aktivista koji, radeći za prirodu i ljude kao dio te prirode, počne prezirati ljudski rod kao bezočnog uzročnika svih pojava protiv kojih se dobronamjerni aktivist bori.
U radu i djelovanju na društvenim pitanjima temeljna motivacija ostaje ljubav koja je prirodan lijek protiv cinizma. Ljubav vodi ka nesebičnosti i biva ugrađena u sistem koji se ustrajno razvija, sistem bez kojeg se ne može – ljudski rod.
