Teorija djelovanja u islamskoj misli: Taha Abdurrahmanov pristup

Taha Abdurrahman (1944.) je marokanski filozof poznat po svom radu na stvaranju etičkog
humanističkog modernizmaa bazi islamskih vrijednosti. Njegovu filozofsku praksu karakteriše
kombinacija “logičke i lingvističke analize” koja se proteže kroz sufijsko iskustvo. On iznalazi
pojmove i koncepte vezane za islamsku tradiciju, ali zasnovane na najvažnijim dostignućima
moderne zapadne misli po temelju “teorije govora”, “argumentativne logike” i “filozofije etike”.
Dobitnik je ISESCO nagrade iz oblasti islamske filozofije za 2006. godinu. Član je Međunarodne
unije muslimanskih učenjaka (IUMS). Autor je brojnih dijela, od kojih ćemo u ovom članku
obratiti pažnju na naslov „Su'ālu'l-ʻamel“ (Pitanje djela). Kroz ovo djelo izdano 2012. god on
izlaže vlastitu filozofsku teoriju djelovanja u islamskoj misli.

Analiza teorija čovjekovog djelovanja sa pogledom na kakvoću djela, uzroke koji ih pokreću, te
ciljeve kojima teže, nudi brojne odgovore na pitanja egzistencijalne prirode čovjeka u filozofiji i
svjetonazoru unutar kojeg se promišlja. U isto vrijeme, teorija djelovanja jedne filozofije nudi
brojne uvide u karakter te iste filozofije, kao i kulture iz koje je ponikla.

Šta je djelo (العمل)? Koja je razlika između rada, proizvođenja i djelovanja? Šta je cilj djelovanja?
Koji je odnos između znanja, djelovanja i vjerovanja? – To su neka od pitanja na koja Taha
Abdurrahman daje odgovore tako što crta grafikon međuodnosa unutar holističkog pristupa
pitanju etike u islamu.

Odnos između znanja i djelovanja

Prije odgovaranja na pitanje „šta je djelo“, Taha Abdurrahman skreće pažnju na dijalektiku
između djelovanja i znanja u islamskoj filozofije. Dok grčka filozofija pravi jasnu razliku između
ovog dvoga, pri čemu misaoni proces drži mnogo vrijednijim od djelotovornog procesa a time
filozofe smješta na sami vrh društvene ljestvice – islamska filozofija crta drugačiju jednadžbu.
Taha Abdurrahman, naglašava tri ključna principa koji određuju odnos između znanja i
djelovanja:
a) Princip prioretisanja djelovanja: sve što ne rezultira djelovanjem je beskorisno i ne
zaslužuje dalje teoretisanje;
b) Princip koji pretpostavlja nužno pretvaranje znanja u djelovanje: osoba bi trebala tragati
za znanjem na osnovu kojeg će djelovati, te isto tako ne bi trebala nastavljati sa učenjem
novih informacija prije nego primjeni prethodno naučeno;

c) Princip korisnog znanja: znanje koje čovjek usvoji pa ga pretvori u djelo ne smije biti
ograničeno samo na sadašnji trenutak – ono treba biti otvoreno prema budućnosti, kao i
prema drugim ljudima.

Prema tome, Abdurrahman potvrđava riječi svog uzora Gazalija: „Znanje bez djelovanja je
ludilo, a djelovanje bez znanja je svakako nemoguće.“ Osim toga, arapski korjen iz kojeg su
nastale riječi koje označavaju znanje (علم) i djelovanje (عمل) ukazuje na dva koncepta koji se
hrane jedan drugime i koje je nemoguće razdvojiti.

Odnos između djelovanja i vjerovanja (ʻamel i iman)

Međutim, osnovno pitanje koje se ovdje nameće jeste: šta ja želim postići sa svojim
djelovanjem? Odnosno, koja vrsta djelovanja će mi omogućiti postizanje ciljeva, a koja neće?
Prema Abdurrahmanu, čovjek je, zajedno sa sva ostalim stvorenjima, stvoren kao jedan ajet koji
treba da ukazuje na Stvoritelja. Čovjekov cilj, prema tome, treba biti ispunjenje te uloge,
odnosno on svojim djelovanjem treba ukazivati na Uzvišenog Boga. Svako djelovanje ne
ukazuje na Njega, štaviše neka djelovanja čovjeka mogu navesti da zaboravi na Allaha. Da bi
djelo kod Allaha imalo vrijednost, ono mora ispunjavati određene uslove, čime postaje amel-i
sekīl (koje na mizanu ima težinu), nasuprot kojeg stoji bezvrijedno djelo, odnosni amel-i hafīf
(koje na mizanu ne nosi nikakvu težinu) ^[1] Prvi i osnovni uslov da djelo postane amel-i sekil jeste
ispravnost nijjeta. Nijjet odnosno namjera zbog kojeg činimo ono što činimo mora biti
približavanje Allahu (تقرب إلى الله). Prema tome, svako djelo učinjeno sa ciljem približavanja
Allahu (bilo ono djelo ibadeta ili djelo kojim privređujemo za život) postaje vrijednosno teško
djelo na Božijem mizanu. Iz toga proističe i princip da je temelj vrijednosnog djela iman,
odnosno vjerovanje u Boga. Djelo koje naizgled izgleda dobro i produktivno, a koje u sebi nema
element povezanosti sa Uzvišenim Bogom, kod Njega nema težinu ni vrijednost.

Na koji način djelo čovjeku može priskrbiti vječnost?

Sjetimo se početka kazivanja o čovjeku: Uzvišeni Bog stvara Adema, podučava ga imenima svih
stvari, te obavještava meleke o Svojoj namjeri da na Zemlji postavi halifu. Čovjek prihvata
ponuđeni „emanet“, pred kojim ustuknuše nebesa, zemlja i brda. Potom, Adem i njegova drừga
život započinju u rajskim vrtovima sve dok ne posegnuše za zabranjenim drvetom – zvanim drvo
vječnosti (šedžeretu'l-huld). To bi kraj rajskim ljepotama, a početak dunjalučkim brigama.
Momenat koji primordijalnu povijest dijeli na prije i poslije sadrži bitne odrednice o čovjeku i
njegovim stremljenima. Želja za vječnošću utkana je u sami egzistencijalni kod stvorenja zvanog
čovjek (sjetimo se da je jedino što je stajalo između čovjeka i grčkih bogova bila besmrtnost
potonjih).

Prema tome, čovjek poseže za raznim načinima kako bi, u najmanju ruku, svoje ime učinio
besmrtnim: kroz potomstvo, kroz bavljenje politikom, kroz bavljenje naukom, kroz osnivanje vakufa/fondacija. Hannah Arendt je bila svjesna veze između dva koncepta: djela i besmrtnosti,
te je u skladu sa time razlikovala tri vrste čovjekovog stremljenja: rad (labor), prozvođenje
(work) i djelovanje (action). Radu odgovara biološka konstitutcija ljudskog tijela, uopće sam
život. To su nužnosti koje prate biološki proces, to je rad našeg tijela. Proizvođenje pretpostavlja
svjetovnost, koja se izdiže iznad pukog biološkog životarenja. Čovjek proizvodi objekte,
zauzimajući na taj način stav nasuprot prirode. Djelatnost, pak, za osnovni uvjet ima pluralitet jer
se ona dešava između ljudi. To je od presudne važnosti za politički život, a politički život je ono
specifično ljudsko. Ono što čovjeka razlikuje od drugih živih oblika nisu ni duša, ni svijest, ni
jezik, već njegova moć da djeluje i da djelujući proizvodi. Prema tome, Hannah Arendt smatra da
je političko djelovanje uslov ljudskosti, odnosno ono što čovjeka čini besmrtnim kroz uticaj i
tragove koje na taj način ostavlja u nasljedstvo generacijama koje dolaze. ^[2]

Što se tiče Taha Abdurrahmana, političko djelovanje čovjeku ne može priskrbiti vječnost (البقاء)
budući da politički predstavnik svojim djelovanjem ne ukazuje na Vječnoga nego na samoga
sebe, budući da želi od ljudi da oni čuju njegove riječi i njegovo mišljenje. Djelo koje ne ukazuje
na Vječnoga samo po sebi ne može biti vječno, može priskrbiti samo privid vječnosti.^[3]) Vječna djela (العمل الصالح) su samo ona djela koja su učinjena u okviru imana, Božijeg zadovoljstva i pravila ahlaka. Prema tome, Taha Abdurrahaman će kazati da čovjeka od ostalih bića ne odlikuje njegova svijest, razum, jezik, niti sposobnost političkog djelovanja – čovjeka od ostalih bića odlukuje samo njegov ahlak.

Kur'anski pojam dobrog djela (العمل الصالح)

Izraz koji se mnogo puta pojavljuje na kur'anskim stranicama jeste „oni koji vjeruju i koji dobra
djela čine“ (الذين امنوا و عملوا الصالحات). Za Taha Abdurrahmana ono što Kur'an naziva „dobrim
djelom“ (العمل الصالح) se dešava onda kada čovjekovo djelovanje pređe u fazu međudjelovanja –
sa ostalim ljudima, sa svijetom, pa čak i sa Uzvišenim Bogom. Ovdje leži ključna razlika između
islamske i kršćanske teorije djelovanja, gdje potonja pretpostavlja udaljavanje od ljudi zaradi
činjenja bogoslužja u jednoj isposničkoj atmosferi. U islamskoj, pak, teoriji, čovjekovo
djelovanje (bilo ono privređujuće ili ibadetske prirode) se ne tiče samo njega, ono uvijek mora
biti u međudjelovanju sa drugom stranom. To je jedan od razloga zašto u islamskoj misli nema
mjesta za sekularizam, niti za kapitalizam. Uslov da bi bilo koje djelo postalo dobro djelo jeste
da ga se čini uz svijest o dvome: a) mahlūkiyyet (stvorenost) i b) merzūkiyyet (opskrbljenost).
Princip mahlukiyyeta pretpostavlja čovjekovu svijest da je on stvorenje koje ima svoga
Stvoritelja (el-Hālika), pa time kao Njegov rob svako svoje djelovanje čini na način da ono
ukazuje na Njega. Sa druge strane, princip merzukiyyeta pretpostavlja da je čovjek svjestan da je
Allah opskrbljivač (er-Rāzik), pa prema tome svaki posao koji obavi u svojstvu privređivanja za
život se pretvara u djelovanje koje ukazuje na Opskbljivača. Takva djela postaju ono što Kur'an
naziva dobrim djelima (el-ʻamelu's-sālih), to su na vagi teška djela (el-ʻamelu's-sekīl), to su djela
koja garantuju vječnost i ono u šta se čovjek može pouzdati (الصالحات الباقيات)…

Na koji način djelovanje može priskrbiti svojstvo beskrajnosti?

Pod naslovom „Djelovanje i beskrajnost“ (el-ʻamelu ve's-seʻatu) Taha Abdurrahman govori o
posljednjem i najvišem nivou djelovanja. Dok dobro djelo (amel-i sālih) čovjeku priskrbljuje
vječnost (البقاء), dobro djelo učinjeno sa ihlasom priskrbljuje beskrajnost (السعة). Šta Abdurrahman
podrazumijeva pod beskrajnošću? Ako je vječnost jedna vertikalna odrednica koja se tiče odnosa
sa Bogom (Hālikom i Rāzikom), time je beskrajnost horizontalna odrednica koja se tiče odnosa
sa ljudima. Čovjek koji saobraća sa drugim ljudima neminovno ulazi u jedan prostor mnoštva
interesa. Kako međuljudski interesi ne bi stali ispred veze koju čovjek gradi sa Uzvišenim
Bogom, on mora uložiti veliki napor u obliku džihada sa koprenama koje prekrivaju njegovo
srce, kako bi u srce smjestio ihlas (iskrenost) u djelovanju. Na taj način on uspijeva svoje odnose
sa ljudima zasnovati na principu nadmetanja u vrlinama i dobrim djelima, a ne u uskim okvirima
usmjerenim na materijalnu korist. Time čovjekovo djelovanje zadobija i horizontalni kvalitet
beskrajnosti jer svako njegovo dobro djelo proizvodi nove utjecaje među ljudima, te se na taj
način širi u beskraj. Isto to djelo, učinjeno u svijesti mahlūkiyyeta i merzūkiyyeta čovjeku
priskrbljava vječnost u koju se može pouzdati. Prema tome, ovakvo čovjekovo djelovanje njega
čini najvećim Božijim ajetom, odnosno ukazom na Njega Samoga.