Ṭalḥa je sin ʻUbejdullāha i Sa'be, a rođen je negdje između 594. i 596. godine u Mekki. U skupini je prve osmerice koji su primili islam i jedan je od deseterice ashaba koji su za života obradovani džennetom. Ṭalḥa je jedan od šesterice članova savjetodavnog vijeća (aṣḥābu-š-šurā) koje je halifa Omer, r.a., imenovao da odaberu halifu poslije njega. Ibn ‘Asākir za Ṭalḥu kaže da je bio od priznati(ji)h ljudi u plemenu Kurejš i jedan od njihovih učenjaka. Njegovi nadimci su: Dobri Ṭalḥa, Darežljivi Ṭalḥa i Velikodušni Ṭalḥa. U mladosti se bavio trgovinom. Često je putovao sa karavanom iz Mekke u daleki Šam. Zna se da je boravio i u Busri, gradu u kojem je susreo neke od donosilaca radosnih vijesti o pojavi velike ličnosti i skore promjene toka historije. Ṭalḥa kazuje: “Dok smo trgovali u Busri, u trenutku čusmo jak povik jednog svećenika: ‘O trgovci, da li je neko od vas iz Mekke?’ Bio sam blizu njega, požurio sam prema njemu i rekao sam: ‘Da, ja sam iz Mekke!’ Upitao me je: “Je li se pojavio među vama Ahmed?’ Upitao sam ga: ‘A ko je Ahmed?’ Odgovorio je: ‘Sin ʻAbdullāha, sina ʻAbdulmutallibovog. Ovo je mjesec u kome će se on pojaviti i on će biti posljednji Vjerovjesnik. Pojavit će se u vašoj zemlji, u Mekki, a Hidžru će učiniti u mjesto sa crnim kamenjem i palmama, u mjesto sa dosta vode i soli. Ja ti savjetujem, o mladiću, odazovi se njegovom pozivu.’ Te riječi svećenika duboko su se usadile u moje srce i požurio sam prema devi, spremio sam se za putovanje i žurno krenuo prema Mekki, ostavljajući karavanu iza sebe. Pošto sam stigao u Mekku pitao sam svoju porodicu: “Je li se desilo šta novo u Mekki poslije moga odlaska?” Odgovorili su: “Da, desilo se. Muhammed, sin ʻAbdullāhov, kaže da je vjerovjesnik i kao takvog ga je prihvatio Ebū Bekr, sin Ebū Kuḥāfe.” “Ja poznajem Ebū Bekra kao čovjeka blaga, jednostavna i poštovana kod svakog. On je pošten trgovac i lijepog je vladanja. S njim sam se družio i volio sam s njim sjediti zbog toga što je dobar poznavalac historije Kurejšija.” Pošao sam prema Ebu Bekrū i upitao ga: “Je li istina što se priča da se Muhammed, sin ʻAbdullāha pojavio kao Poslanik i da ga ti slijediš?” Odgovorio je: “Da, tačno je”, nastavio je pričati svoj doživljaj sa Poslanikom podstičući me da i ja primim islam. Ispričao sam mu svoj doživljaj u čaršiji sa svećenikom, pa se iznenadio Ebū Bekr. Rekao mi je da pođem s njim do Poslanika i da mu ispričam taj svoj događaj i da čujem šta će mi kazati. Došli smo do Poslanika, s.a.v.s. Pozvao me je u islam, proučio mi je nešto iz Kur'ana i obradovao me je radosnom viješću dunjaluka i Ahireta. Rasprostranio je Allah, dž.š., moje srce za islam. Ispričao sam mu svoj doživljaj sa svećenikom u Busri. Allahov Poslanik se mnogo obradovao toj vijesti, tako da se ta radost i na njegovom licu osjetila. A zatim sam pred njim izgovorio šehadet: “Nema drugog boga osim Allaha, a Muhammed je Allahov poslanik.”
Njega i Ebū Bekra, r.a., zvali su „dva sudruga“ (qarīnān), zato što ih je Nevfel, sin Hāriṯa (ili Ḫuvejlida), jedan od najžešćih Kurejšija i neprijatelja muslimana, skupa svezao užetom i predao mekkanskoj rulji da ih tuku, nakon ih je vidio kako skupa izlaze od Poslanika, s.a.v.s. To je bilo neposredno nakon Ṭalḥinog primanja islama. Nevfel je namjeravao da ih spriječi da klanjaju namaz, ali mu se oni nisu pokorili, niti su ga se plašili, već su se oslobodili i nastavili klanjati. Ṭalḥa je često bio u društvu Ebū Bekra. On je, na kraju krajeva, bio vrsni trgovac, poznat po moralnosti i dobročinstvu. Ljudi su dolazili kod njega i mnogo se družili s njim zbog njegovog velikog znanja, trgovačkih poslova i ugodna razgovora. Tako je, nema sumnje, bilo i sa Ṭalḥom.
Nakon hidžre iz Mekke u Jesrib, Ṭalḥa se pobratimio sa Ka'bom, sinom Mālika ili sa Seʻīdom, sinom Zejda. Ṭalḥa nije bio učesnik Bitke na Bedru. Naime, on je bio u izvidnici i na tajnom zadatku u okviru kojeg je trebao prikupiti važne i delikatne informacije o povratku mekkanske karavane iz Šama. Budući da jer karavana išla neuobičajenim putem, spomenuta izvidnica je nije mogla primijetiti. Ṭalḥa se uputio prema Bedru, ali nije (pri)stigao da direktno učestvuje. Bio je prisutan u svim ostalim velikim vojnim pohodima Muhammeda, s.a.v.s. Posebno se istakao u Bici na Uhudu 625. godine kada je hrabro štitio Muhammeda, s.a.v.s., od neposrednih napada mnogobožaca koji su mu se približili toliko da mu je život bio ugrožen. Tada se zavjetovao Poslaniku, a.s., da će ga braniti sve do smrti. Svoj zavjet je vjerno ispunjavao, posebno u Bici na Uhudu, kada je zaslužio naziv “živi šehīd”. U jeku bitke, kada su idolopoklonici nahrlili sa svih strana i potisnuli redove muslimanske vojske, tijelo Ṭalḥe bilo je posljednja prepreka između mubarek tijela Muhammeda, s.a.v.s., na jednoj, i idolopokloničkih mačeva, strijela i koplja na drugoj strani. U jednom trenutku Muhammed, a.s., je ostao samo sa nekoliko ashaba koji su se nastojali suprotstaviti nemilosrdnoj vojsci. Redom su gubili živote, a Muhammed, s.a.v.s., je bio ranjen – izbijen mu je zub, posječeno mu je čelo i usna. Lice mu je bilo krvavo, zadobio je žestok udarac u rame, a sustizali su ga umor i iscrpljenost. Žestina bitke preplavila je sve dijelove bojišta. U tom trenutku Ṭalḥa odlučuje da svojim tijelom sačuva Muhammeda, s.a.v.s. Neprestano se borio dok idolopoklonike nije odvratio od Muhammeda, s.a.v.s. Pomogao mu je i Saʻd, sin Ebū Vekkāsa. Drugi ashabi su bili odsječeni od skupine koja je branila Muhammeda, s.a.v.s. i nisu se odmah uspjeli probiti do mjesta gdje se nalazio Muhammed, a.s. Ebū Bekr svjedoči: “Bio sam daleko od Allahovog Poslanika, ja i Ebū Ubejde, sin el-Džerrāḥa. Došli smo Allahovom Poslaniku da mu ukažemo pomoć, naredio nam je da pomognemo prvo Ṭalḥi koji je tom prilikom zadobio oko sedamdeset i devet udaraca (rana) sabljama, kopljima, strijelama. Kada su mu prišli, našli su ga onesviještena u jarku, odsječene ruke (ili nekoliko prstiju, prema drugim predajama, op. prir.) Ebū Bekr je kasnije imao običaj kazati: “Taj dan je sav Ṭalḥin.” Njemu se pripisuju i stihovi o Ṭalḥi:
Blago tebi, Ṭalḥa, Uḥud je tvoje ratište,
hurije ti miljenice, a džennet boravište.
Prenos i se od Enesa, r.a., da je rekao: “Ṭalḥa je znao i sebe i Allahovog poslanika, s.a.v.s., pokrivati jednim štitom. Pošto je bio veliki strijelac, pratio bi dolijetanje strijela i znao bi putanju, gdje će koja pasti, te je i na taj način štitio Allahovog poslanika, s.a.v.s.” Džābir, sin ʻAbdullāha, r.a., prenosi da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “Ko želi da vidi čovjeka koji ide po zemlji, a koji je poginuo, neka gleda Ṭalḥu, sina ʻUbejdullāha.” (Potrebno je naglasiti da su za lanac prenosilaca ove predaje, u ovoj verziji, neki islamski učenjaci rekli da ima mnogo slabosti i nedostataka).
Od Ebū Hurejre, r.a., se prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., jedanput stajao na brdu Hira pa se ono počelo tresti. “Smiri se, Hira”, rekao je Božiji Poslanik, a.s., “jer na tebi nije niko drugi doli vjerovjesnik, ili siddik, ili šehid!” Na brdu su tada bili: Vjerovjesnik, a.s., Ebu Bekr, Omer, Osman, ʻAlija, Ṭalḥa, Ez-Zubejr i Sa'd, sin Ebu Vekkāsa, r.a. (Muslim)
Od Seʻīda, sina Zejda, r.a., prenosi se da je rekao: „Svjedočim da sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ’Deseterica će biti u džennetu. Vjerovjesnik je u džennetu, Ebū Bekr je u džennetu, Omer je u džennetu, Osmān je u džennetu, ʻAlija je u džennetu, Ṭalḥa je u džennetu, Ez-Zubejr, sin ʻAvvāma, je u džennetu, Saʻd, sin Mālika, je u džennetu i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je u džennetu,’ a da želim spomenuti desetog – to bih uradio.“ Upitaše: „Ko je on?“, a on prećuta. Ponovo upitaše: „Ko je on?“, pa tada im reče: “Seʻīd, sin Zejda!“ (Ebū Davud, Et-Tirmizī, En-Nesā’ī i dr.)
Ṭalḥa je prenio neke hadise od Muhammeda, s.a.v.s., u kojima se nalazi objašnjenje vjerskih propisa.
Ṭalḥa, r.a., je bio vrlo darežljiv i velikodušan čovjek. Jednom prilikom je otkupio jedan bunar i zaklao nekoliko deva, te je nahranio gladni narod. Navodi se da je upravo on svojim imetkom otkupio deset zarobljenika na Bedru. Imao je razvijenu trgovačku mrežu sa Irakom, tako da je bio među imućnijim ashabima. Tim imetkom je pomagao mnoge u izdržavanju porodice, vraćanju duga i drugim potrebama. Džābir, sin ʻAbdullāha, opisao je ovu osobinu Ṭalḥe: “Nikada nisam vidio nikoga da dijeli toliko novca, a da mu niko ne traži, koliko je dijelio Ṭalḥa, sin ʻUbejdullāha.”
Hazreti Omer, r.a., je neposredno prije smrti odredio da se pitanje izbora budućeg halife riješi između šesterice ashaba. Jedan od njih bio je – Ṭalḥa. On je, međutim, odlučio da svoje pravo (da bude izabran za halifu) prepusti nekome drugom. Za vrijeme halife Osmāna, r.a., izbio je dobro poznati nered. Ṭalḥa je podržavao argumente Osmanovih protivnika i bio je na njihovoj strani u većini zahtjeva za promjenama i reformama. Ṭalḥa nije mogao znati da će se zametnuti klica smutnje i rasplamsati neprijateljstva. On je poslao svog sina Muhammeda da čuva halifu Osmana, r.a. U nekom od mnogobrojnih napada na halifu Osmana ranjen je i Muhammed, sin Ṭalḥe. Slično su uradili i neki drugi ashabi – poslali su voljene sinove da svojim tijelima zaštite halifu! Budući da je Ṭalḥa uživao izuzetan ugled i imao veliki autoritet, od ovog perioda započet će širenje mnogih dezinformacija, lažnih pisama i predaja (stavova) koji su mu pripisani, sve s ciljem potpirivanja sukoba, političke diskreditacije neistomišljenika i sijanja smutnje. Nagomilani gnjev i neki drugi problemi u državi prerasli su i u otvorenu pobunu protiv hazreti Osmana, r.a. U mjesecu zu-l-hidžetu 35. h.g., odnosno u mjesecu junu 656. godine, pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. Nakon što su opkolili Osmanovu kuću, preskočili su preko zidova i ubili ga dok je učio Kur’an. Nakon što je za četvrtog halifu izabran hazreti ʻAlija, Ṭalḥa i Ez-Zubejr otišli su u Mekku i u njoj su sreli hazreti ‘Āʼišu koja je politički neaktivna bila je sve do perioda hazreti ‘Usmānovog upravljanja hilafetom. Poslije, u doba hilafeta hazretiʿAlije, ‘Āʼiša je smatrala da halifa, hazreti ʿAlija, treba (što prije) pronaći i kazniti ubice Osmana, sina ‘Affāna. Ṭalḥa, Ez-Zubejr i ‘Āʼiša održali su sastanak na kojem su donijeli odluku da traže odmazdu za hazreti Osmana. Njima su se priključile i neke druge skupine iz Basre i Kufe. Onima koji su bili saučesnici u ubistvu Osmana, sada duboko infiltrirani u redove pristalica hazreti ʻAlije, nikako nije pogodovala činjenica da jedna skupina, koja sad gravitira oko autoriteta Ṭalḥe, Ez-Zubejra i ‘Āʼiše, može doći do hazreti ʻAlije i neposredno od halife zahtijevati veći angažman na planu pronalaska krivaca. Cilj im je bio izazvati sukob prije nego što Ṭalḥa, Ez-Zubejr, ‘Āʼiša i njihove pristalice dođu do Basre. Treba imati na umu i to da se se hazreti ʻAlija u početku nalazio u Medini, a potom u Kufi, utvrđenom vojničkom gradu i novoj prijestolnici, i da će on, nakon što su do njega došle vijesti o ovoj skupini koja se sukobila sa njegovim namjesnikom, krenuti ka Basri. Ṭalḥa, Ez-Zubejr i ‘Āʼiša nikada se nisu (po)bunili protiv toga da ʻAlija bude halifa. Oni nikada nisu dali prisegu nekome drugom. Kada su dvije skupine bile jedna naspram druge, započele su opsežne diplomatske aktivnosti. Osnovno polazište i jednih i drugih bilo je da se ne upuštaju u oružanu borbu i da se pokuša doći do najboljeg rješenja za sve. Ṭalḥa i Ez-Zubejr su smatrali da je potrebno što prije riješiti pitanje ubica hazreti ‘Usmāna. Na drugoj strani, hazreti ʻAlija je vjerovao da još nije pogodno vrijeme za rješavanje ovog pitanja i da je potrebno sačekati smirivanje situacije. Ukratko, obje strane imale su isti stav – neizostavno kazniti ubice hazreti Osmana! Jedino je bilo sporno kada to učiniti. Ovaj sporazum i sve izglednije razilaženje dvije skupine, tj. njihov povratak u Medinu, Kufu i(li) Basru, bez oružane borbe i sa približenim stavovima, nikako nisu odgovarale onima koji su na bilo koji način bili odgovorni za anarhiju i ubistvo halife. U rano jutro, nakon postignutih dogovora, inicirali su niz sukoba manjeg intenziteta i na jednoj i na drugoj strani. Različiti pogledi na prioritete, uz ostala neprijateljska spletkarenja koja su potpirivala razmirice i sukobe, 656. godine rezultirali su, nažalost, prvim međumuslimanskim sukobom poznatim kao Bitka kod deve (Vaqʿatu-l-džemel). Kada je raspiren plamen smutnje, razumni i trezveni nisu uspjeli smiriti raskalašene i sukoba željne, a u ovom nemilom događaju i vrtlogu bitke poginuo je veliki broj muslimana. Žarište borbe bilo je upravo oko mjesta gdje se nalazila hazreti ‘Āʼiša na devi, odakle je promatrala bojište. Nakon ovog tragičnog događaja, hazreti ʿAlija je velikodušno oslobodio i s najvećim poštovanjem otpremio ‘Āʼišu i veliki broj njenih pristalica.
Ṭalḥa, sin ʻUbejdullāha, poginuo je u Bici kod deve 656. godine. Pogodila ga je zalutala strijela, a on nije lično učestvovao u borbi. Spominje se i druga, slična verzija, prema kojoj je Mervan, sin el-Ḥakema, (namjerno) pogodio Ṭalḥu strijelom u vrat. Tu je poginuo i Ṭalḥin sin Muhammed koji je bio poznat kao izuzetno pobožan mladić. Nakon bitke, hazreti ʿAlija prolazio je pored ubijenih ljudi. Kada je naišao pored Ṭalḥe, sina ʻUbejdullāha, uspravio ga je i obrisao prašinu s njegovog lica, a potom kazao: “Teško mi je da te vidim ovako bačenog na zemlju pod nebeskim svodom, oče Muhammeda!” Potom je zaplakao i rekao: “Kamo sreće da sam preselio dvadeset godina prije ovog događaja!” Ṭalḥa, sin ʻUbejdullāha, ukopan je u Basri (Irak).
Izvori:
1. Abdurrahman Ra’fat El-Baša, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
2. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
3. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.4.
4. Fuad Sedić, “Talha ibn Ubejdullah, r.a.”, IIN Preporod, broj 15-16/881-882, 1 – 15. august. 2008.
5. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
6. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
7. Ibn Manẓūr, Muḫtaṣar Tārīḫ Dimashq li Ibn ‘Asākir, Dār al-Fikr, Damask, 1984.
8. Karen Armstrong, Islam: Kratka povijest, Alfa d.d., Zagreb, 2008.
9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
10. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.
11. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
12. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.
13. Tamim Ansary, Ometena sudbina (Historija svijeta u očima muslimana), s engleskog prevela: Azra Mulović, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2020.
14. Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama
