Kur’an se često spominje, uči, pamti i citira.
Međutim, rijetko se zaustavimo nad pitanjem koje je temelj svih drugih pitanja: šta je zapravo Kur’an?
Ne kao knjiga u ruci, nego kao stvarnost koja oblikuje vjerovanje, odnos prema Allahu i način življenja.
U klasičnim islamskim znanostima Kur’an se definiše na sljedeći način:
القرآن هو كلام الله تعالى المنزل على محمد صلى الله عليه وسلم المكتوب في المصاحف المنقول إلينا نقلا متواترا المتعبد بتلاوته
Kur'an je Allahov govor, objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, zapisan u mushafima, prenesen mutevatir predajom, čije je učenje ibadet.
Kad se zagledamo u ovu definiciju, primjetit ćemo da ona nije tehnička formalnost, nego sažetak temeljnih istina o Kur'anu.
Reći da je Kur’an Allahov govor znači potvrditi da on ne potječe iz ljudske misli, intuicije ili genijalnosti. On nije rezultat kulture, niti odgovor na historijske okolnosti, nego govor Onoga čije znanje obuhvata sve. Kur’an nije ljudsko traganje za Bogom, nego Božije obraćanje čovjeku.
Reći da je Kur’an objavljen, a ne napisan ili osmišljen, znači priznati da se prema njemu ne zauzima pregovarački stav. On se ne mjeri ljudskim kriterijima istine, nego se ljudski kriteriji odgajaju njime. Objavljivanje podrazumijeva silazak – od Višeg ka nižem, od Boga prema čovjeku, ali s namjerom, mudrošću i brigom za čovjeka.
Kur’an je zapisan, ali nikada sveden samo na tekst. Njegova zapisanost govori o očuvanju, preciznosti i kontinuitetu, ali njegova suština ostaje u učenju, slušanju i prenošenju. To je knjiga koja u nama živi onoliko koliko je čitamo.
Prenesen mutevatir predajom, Kur’an nije privatna tradicija niti skriveno znanje rezervisano za određenu skupinu ljudi. To je knjiga koja je usmeno prenesena u tolikoj mjeri u svakoj generaciji muslimana, da je nemoguće posumnjati u njegovu autentičnost. Njegovo očuvanje je kolektivna odgovornost i kolektivna sigurnost ummeta.
Posebnost Kur’ana je i u tome što je njegovo učenje ibadet. Svaki čovjekov odnos prema Kur'anu, kad mu se pristupa otvorenog srca i uma, je čin ibadeta (Bogu ugodnog djela). Od učenja kur'anskog pisma, pravila učenja Kur'ana (tedžvida), pa do učenja Kur'ana napamet. Ova ibadetska dimenzija Kur'ana nam je većinom poznata, ali često zanemarujemo da je i sve ono što približava Kur'anu i njegovom razumijevanju također ibadet Kur'ana. Kada, recimo, čitamo prijevod Kur'ana, pa se nadvirimo nad određeni ajet koji u nama izaziva posebnu emociju. Ili, kad u Kur'anu nađemo smjernicu za dalje
postupanje, ili primijenimo nešto što je u Kur'anu naređeno. Sve su to ibadeti Kur'ana, i u tome leži posebnost Kur'ana, jer ovakav odnos ne postoji ni kod jedne druge knjige.
Upravo zbog ove slojevitosti Kur’an ima mnogo imena. Kao što Allah ima mnoga lijepa imena, jer nijedno ne može iscrpiti Njegovu stvarnost, tako i Kur’an nosi mnoga imena, jer nijedno ne može samo obuhvatiti njegovu ulogu. Svako ime otkriva jednu dimenziju Objave: kao uputu, svjetlo, lijek, govor, milost, bereket, itd.
U nadolazećem serijalu, koristili smo pristup imama Sujutija koji navodi oko 50 imena Kur'ana u svojoj knjizi Al-Itqaan fi Ulum al-Qur'an (Sveobuhvatni uvodnik u kur'anske nauke).
Trudili smo se da u ovom serijalu ne pristupamo imenima Kur’ana kao samo listi termina i arapskih izraza, nego kao pozivu na obnovljeni odnos prema Kur'anu.
Nadamo se da ćete u svakom imenu Kur'ana pronaći novu perspektivu i ljepotu u ovoj posebnoj knjizi.
