Život Muhammeda, a.s. kako biografski, tako i zakonodavni i poučni, u svakom vremenu i svakoj generaciji predstavlja ne samo izazov, nego i inspiraciju, Zaključci do kojih se dolazi u naučnom bavljenju njegovim životom potvrđuju ga kao Milost svim svjetovima i Pečata svim poslanicima koji su Riječ Objave i Božije jednoće prenosili prije njega. U ovom osvrtu, služeći se jednim primjerom iz njegovog života, živim, slikovitim i upečatljivijim, nastojimo ukazati na jedan od mnogobrojnih aspekata njegove ličnosti. Riječ je o aspektu u kojem Poslanika vidimo i doživljavamo kao, savremenim rječnikom kazano, životnog učitelja.
Poslanik i dalje inspiriše
Rebi’ul-evvel, mjesec mevluda, polahko se primiče svome kraju. Upravo u tom mjesecu se često govori o mnogim aspektima Poslanikove ličnosti: o Poslaniku kao komšiji, bračnom drugu, državniku, prijatelju, vojskovođi, čovjeku svakodenvnice koji se kreće u granicama jednog dana i noći te koji u tim granicama upućuje, podučava, obvesuljuje, upozorava, nagovještava, podstiče…
Ponekad nam se jedan aspekt poslaničke ličnosti učini najvažnijim i najzanimljivijim, pa o njemu govorimo, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su se formirale oko tog aspekta. Zatim nas drugi kontekst potakne da govorimo o nekom drugom segmentu. To je sasvim razumljivo, jer ni Poslanik a.s., nije svakodnevno živio iste okolnosti. Naprimjer, aspekt vojskovođe.
Međutim, primjetno je da je misijski djelujući Poslanik, a.s., u nekim aspektima bio više nego u nekim drugim. Jedan od tih aspekata jeste svakako onaj koji ga predstavlja kao osobu koja koristi svaku priliku da ljude oko sebe poduči životnim mudrostima zasnovanim na religijskim istinama, ili da ih poduči propisima. U tom smislu, on se obraćao pojedincima, grupi, grupama a sve sa ciljem da ih poduči i da u njegovoj bogatoj poslaničkoj riznici znanja nijedan dragulj ne ostane skriven.
U tom smislu mogli bismo navesti mnoštvo primjera: od toga kako Poslanik, a.s., podučava jednog svog ashaba značaju i vrijednostima prve kur’anske sure – El-Fatiha, ili o tome kako grupu njih (a oni bi vrlo često bili u kružoku ispred njega, gledajući ga i učeći, često se moleći da među njih dođe kakav pridošlica sa pitanjem iz kojeg bi oni naučili nešto novo) uči vrijednostima sure El-Ihlas, ili kako na najjednostavniji način podučava Ibn Abbasa suštini Allahovog određenja kazavši mu: “Ono što te je zadesilo nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo, nije te moglo zadesiti.” Za ilustraciju ovog dijela Poslanikove ličnosti poslužit ćemo se primjerom kojeg navodi Tirmizija u svojoj zbirci hadisa.
Principi islamskog učenja
Ovaj događaj će zabilježiti Ebu Hurjere, r.a., čuveni ashab. On kaže da je došao Poslanik, a.s., među grupu ashaba i upitao ih: “Ko od vas želi naučiti od mene ove riječi i raditi po njima, ili podučiti nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r. a., odgovori: „Ja ću, Allahov Poslaniče”, pa me je Poslanik, a.s., uzeo za ruku i počeo da broji, jednu po jednu, i nabrojao pet stvari….”
Prije nego na ovom mjestu te stvari iznesemo kao pouku i nama danas kao što je poukom bila i njima ondašnjima, obratite pažnju na Poslanikov, a.s., poziv. Ne obraća se svima govoreći: “Čujte me, poslušajte me” već traži ko će od njih prihvatiti njegovu “ponudu” kako bi istu učinio “skupocjenijom”, a znajući pri tome da će ona i tada, poput vode, pronaći put do mnogih drugih srca koja je preduhitrila Ebu Hurejrina želja za znanjem.
Iako su, vjerovatno, svi oni bili zainteresirani, uvijek postoje oni koje hoće naučiti više. U ovom slučaju to je bio Ebu Hurejre. Poslanik a.s. izlaže temelje i suštinu znanja o dini-islamu, koje čini uslovom svog saopštavanja u tom trenutku, a to su: prenijeti znanje (učitelj), primiti znanje tj. naučiti, usvojiti informaciju (učenik), raditi po znanju i drugima prenijeti znanje. Upravo bez ovih komponenti znanje ne može biti u punini oplemenjeno i ne može postići svoju svrhu.
Cjeloživotno učenje je farz. Ne prenijeti znanje drugom grijeh je kao što je grijeh ne raditi po naučenom . Nakon što Ebu Hurejre prihvata sve tri navedena zahtijeva (naučit ću, postupit ću po naučenom i prenijet ću drugima) Poslanik, a.s., mu kazuje pet životnih lekcija:
1) Čuvaj se onoga što je Allah zabranio – bit ćeš najpobožniji čovjek;
2) Budi zadovoljan onim što ti je Allah odredio – bit ćeš najbogatiji čovjek;
3) Lijepo se ophodi prema komšiji – bit ćeš vjernik;
4) Voli ljudima ono što voliš sebi – bit ćeš musliman i
5) Nemoj se mnogo smijati, jer pretjeran smijeh umrtvljuje srce.
U današnje vrijeme veoma popularno mjesto među svim generacijama ljudi zauzimaju oni koje nazivamo životnim učiteljima i(li) trenerima. Njihova online ili live predavanja su posjećana, njihove knjige su bestseleri, njihove kratke poruke se uzimaju kao life motivi. Međutim, poslaničke životne poruke obuhvataju širu dimenziju, a ona je ne samo dunjalučka, već i ahiretska. U prethodno spomenutom slučaju, Poslanik, a.s., ističe pet polja vjerničkog djelovanja koja se vežu i za dunjaluk i za ahiret: pobožnost, bogatstvo, vjerovanje, predanost i živo srce.
Od pobožnosti do srca i obratno
Pobožnost je stanje čovjeka koji u svakoj situaciji na umu ima Dragog Boga i shodno tome ravna svoje postupke. Svi ljudski postupci kreću se oko dvije najvažnije stvari: činiti naređeno i kloniti se zabranjenog. Kloniti se onog što je Dragi Bog zabranio znači podići se na pijadestal najveće pobožnosti, jer je kloniti se zabranjenog teže nego li izvršavati naređeno, premda i jedno i drugo zahtijeva veliku odvažnost i upornost. Najčešće se zabranjeno čini radi zadovoljenja vlastite strasti ili zarad sticanja materijalne koristi. S obzirom da je bogatstvo relativan pojam i da: “kada bi čovjek imao jednu dolinu zlata, poželio bi i drugu.” (Hadis) Poslanik a.s. uči nas pravom smislu bogatstva – biti zadovoljan sa onim što se ima. To ne znači da će se materijalno bogatstvo povećati, već će se povećati razina spoznaje da nas bogatim neće učiniti mnoštvo imetka ako mu je podloga pohlepa i nezadovoljstvo, već naše razumijevanje njegove prirode čini ga podložnim nama, a ne obratno.
Islam insistira na stvaranju zdrave klime u okruženju u kojem se vjernik kreće. To se odnosi ponajprije na odnose među ljudima, a opet, među njima, najveće pravo kod vjernika zauzima njegov komšija. Od odnosa prema komšiji zavisi i stepen našeg vjerovanja, odnosno koliko smo mi veliki kao vjernici. Iman je spoj riječi i djela, a sva naša djela su usmjerana: ili prema Bogu, ili prema svijetu koji nas okružuje ili prema nama samima. Ako je naš odnos prema komšiji onakav kakvim ga pretpostavlja poslanička poruka u ovom i drugim hadisima, onda smo mi kao vjernici na željenom nivou. A ako nije, pa raditi na sebi jedno je od pitanje na kojem islam insistira i koje bi mogli nazvati cjeloživotnim učenjem. Ako je Poslanik a.s. veličinu i jačinu imana/vjerovanja uvjetovao odnosom prema komšiji, onda je islamijjet uvjetovao odnosom prema svim drugim ljudima. Ono što je Poslanik, a.s., spomenuo u ovom hadisu: “Voli drugima što voliš sebi – bit ćeš musliman” ukazuje između ostalog i na snagu ljudske želje čije djelovanje nije u dovoljnoj mjeri istraženo među muslimanskim umovima. Želja je nevidljiva energija koja stvara pretpostavke za dešavanja u čovjekovom životu, ali i u životima drugih ljudi. Željenjem drugima što želimo i sami sebi lišava čovjeka drugih loših osobina, a zavisti najprije, koja sa muslimanskog bića sapire svako prikupljeno dobro.
Srce je centar i duhovnog bića
Čuvajući svoje srce, preventivno, čovjek je spreman da se odrekne mnogih stvari koje mu pružaju zadovoljstvo: cigarete, neke vrste hrane i slično. Kakogod je fizičko srce sklono oboljenju i samim tim zatajenju svoga rada, što vodi do smrti, tako isto i duhovno srce ima bolesti koje mogu ugroziti njegov rad, a time i iman. Bolesti srca na koje je Poslanik, a.s., ukazivao različitim povodima bolesti su na koje se može djelovati preventivno, ali se usljed njihovog nastupanja može djelovati liječnički. Jedna od bolesti koje pogađaju duhovno srce jeste sklonost ka pretjerivanju (osobina koju Allah ne voli) u bilo čemu, čak i u ibadetu. Ništa što prelazi granice normalnog nije lijek, pa ni smijeh. Pretjeran smijeh ukazuje na bezbrižnost čovjekovu spram ovog i onog svijeta, a Poslanik, a.s., nastoji držati čovjekovu pažnju u ta dva smjera budnom i aktivnom. Islamu trebaju živi ljudi, a živi ljudi su samo oni koji imaju živa srca.
Podučavanje o oba svijeta
U prethodnim redovima govorili smo o nekim aspektima misijskog djelovanja Muhammeda, a.s., posebno naglasivši onu koju bi iz pozicije našeg vremena mogli nazvati “Poslanik kao životni učitelj.” Taj aspekt je kod Poslanika, a.s., bio prisutan svakodnevno, i on ga je koristio sa jasnim ciljem kako u pristupu pojedincima, tako i u pristupu grupama, kako prema domaćem stanovništvu tako i prema strancima. Jedna od čovjekovih težnji jeste da ovlada “naukom života”, da stekne znanja koja će mu život obogatiti i učiniti smislenim. Poslanikovo podučavanje u tom smislu nije se odnosilo samo na život na ovom svijetu, već i na čovjekov položaj na onom svijetu. Njegov cilj je zasnovan na tome da svakog čovjeka, koji to želi, pomogne da sigurno hodi kroz ovaj život u spas i milost života koji nas čeka.
