Čovjek je biće duha u svome fizičkom postojanju. Tijelo, kao fizička pojava, je samo zemlja, prašina, skelet. Bez duše, tijelo ne opstaje, ne biva – ono je tu, poput drveta zaseđenog na nekom proplanku. Kao što se čovjek od rođenja razvija i njegov lik se mijenja, tako i njegova duša. Razlika je što se tijelo prirodno uobličava, a duša rođenjem je čista, bez ‘dodataka’, u čistoj vjeri. Čovjek svojim postupcima, od prvog plača do posljednjeg uzdaha, odgaja dušu, ‘kleše’ je, u nju urezuje ono što želi. Duša je poput gvožđa, ‘kuje’ se dok je još vruća.
Odgajanje i obrazovanje prednjače
Uzvišeni Bog je Adema, a. s., prvog čovjeka na zemlji – Kur'an nas uči – poučio imenima svih stvari, dao mu sposobnost spoznaje i usadio žeđ za znanjem. Poslanik Muhammed, a. s., nam kazuje da su prve riječi Konačne Objave, njemu prenesene od meleka Džibrila, bile: “Uči, čitaj, u ime tvoga Gospodara…“ Ova dva primjera nam aluzivno navode da su znanje i učenje početak čovjekova života. Iz znanja proizilazi spoznaja. Iz znanja i učenja proizilazi odgoj kojim se duša i duh vertikalno uzvisuju na ovom i budućem svijetu.
Poslanik časni Muhammed, a. s., je – Kur'an nas obavještava – „najljepše ćudi“, „milost svjetovima“, „donosilac radosne vijesti.“ Poučavajući ashabe, na način da oni između ostaloga, pitaju a on pojašnjava, da oni okupljeni sjede, a on govori, uči i nas njegovoj tradiciji i islamskim vrijednostima, pa kaže da je „lijep odgoj najvrjednije nasljedstvo koje roditelj može ostaviti svome djetetu.“ Također, uči nas, da je dužnost roditelja prema djetetu „da ga u duhu vjere islama lijepo odgoji, da ga poduči pisanju…“ Jedna od institucija koja ima primarnu ulogu i pomaže roditeljima u islamskom odgoju djece i podučavanju temeljnim vrijednostima vjere jeste mekteb.
Mekteb svjedoči naše trajanje
Odgojni i obrazovni sistem kroz stoljeća se mijenjao. Mijenjale su se metode, načini, forme odgoja i obrazovanja. Mekteb, kao dio tog sistema, barem njegova suština je ostao isti. Odgojiti i podučiti islamskim vrijednostima djecu od najranijeg doba ponavljajući za mualimom, praktično pokazujući, pričom dočarati i primjerom pokazati, na način kako je Poslanik časni podučavao i odgajao svoje drugove je ostala njegova nepromjenjiva varijabla. Uspješnost mekteba i njegov značaj ne gube na vrijednosti uprkos protoku vremena. Jer, mekteb je poslanička tradicija, tradicija onoga koga je Uzvišeni Bog podučio i odgojio.
Mektebom djecu odgajamo i Pravim Putem upućujemo znajući da činimo pravu stvar, ispunjavamo Božiji imperativ i zadovoljavamo žeđ za znanjem mlađahnog duha za spoznajom i učenjem. Zbog toga su ilmihali, sufare i mushafi, za djecu kao što je rodna kiša za suhu zemlju – korisni i plodnosni. Mektebska literatura ima posebnu vrijednost i mjesto u kolektivnom umu muslimanskog življa na našim prostorima jer se, pomoću njih, djeca prvi put susreću sa putevima spoznaje i odgoja. Mekteb je prva stanica, početak, sjeme čije plodove cijeli život ubiremo.
Mekteb – put ka oplemenjivanju svijeta
Roditelji su nezaobilazan dio pouke samim time što šalju svoju djecu u klupe, te daju povjerenje muallimima za odgoj djece. Jer, mekteb nije škola, ali po životnoj važnosti i poimanju – mekteb je ‘nadškola’. Svakako, najvažniju ulogu u tome imaju muallimi. Urezana je slika u našim sjećanjima i usmenim predanjima predanih, strogih i ozbiljnih imama i muallima koji su desetljećima i stoljećima, okupljenoj dječici, u starim bosanskim džamijama i kućama prenosili islamsko znanje, govorili im šta valja a šta ne valja raditi. Taj lik efendije i danas ima duboko poštovanje svih generacija, a oni su uvijek bili oni koji su vjeru nosili i čuvali poput žiške žara na svojim rukama.
Ogromna je važnost pohađanja mekteba za djecu. Pored odgoja i usvajanja najvažnijih, temeljnih stvari islamskoga znanja, u mektebu se djeca uče socijalizaciji, empatiji, ozbiljnosti, pozitivnim osobinama. Razvijanje duhovnosti od najranijih dana pa do srednjoškolskih godina je temelj duhovnog života svakog čovjeka. Bez toga, čovjek kroz život hodi ‘duhovno manjkav’. Danas, u našem vremenu, mekteb nam je potrebniji više nego ikada. Potreban nam je kao vazduh, kao voda – kako bismo učenjem o pravim vrijednostima i njihovim usvajanjem mogli da se hrvemo sa opsadom materijalnog svijeta koji ne zna za dušu.
I dok završam posljednje retke ovog teksta, čuje se zvono na vratima. Grupa dječice pita je li i mekteb počinje kad i škola. Poželjeli se oni, kažu, džamije, drugara iz mektebskih klupa i efendije. „A, jeste li zaboravili naučeno?“, pitam. Nisu, odgovaraju, jer su učili da je grijeh zaboraviti naučeno. Otrčaše sa vrata, pjevušeći pjesmicu koja se uči u prvim danima sa novim đacima mekteba: “Ja u mekteb idem, ponosim se time…“
Na kraju, svim imamima, muallimima, roditeljima i djeci sretan i hairli početak nove mektebske godine.
(Nermin Čakić, imam džemata Trenica, Medžlis islamske zajednice Novi Travnik)
