Kraljevstvo govora

Uskoro, govor će biti prepoznat kao Četvrto kraljevstvo na zemlji. Imamo regnum animalia, regnum vegetabile, regnum lapideum (kraljevstvo životinja, biljaka i minerala) – a sada i regnum loquax, kraljevstvo govora, u kojem isključivo živi Homo loquax. Ili je „kraljevstvo“ premala riječ za visočanstvo govor koji može učiniti šta god poželi sa ostala tri – u fizičkom i u svakom drugom smislu?^{​ [1]}
Tom Wolfe

Jedan od najpoznatijih predstavnika Novog novinarstva, stila izvještavanja koji u znatnoj mjeri koristi literarne tehnike, Tom Wolfe, američki je žurnalista i autor knjiga od kojih su neke, pored ogromnog komercijalnog uspjeha i stjecanja statusa bestselera, doživjele i filmsku obradu. Neke od njih ekranizirali su velikani sedme umjetnosti kao što su Philip Kaufman (Put u svemir – The Right Stuff 1983.- naredne godine osvojio 4 oskara i nominiran za najbolji film) i Brian De Palma (Lomača taština – The Bonfire of the Vanities 1987.) Nakon doktorata iz oblasti američkih studija na Univerzitetu Yale 1957. godine, posvetio se novinarskom pozivu pišući svoje tekstove uz novelistički pristup. Iako je zbog pojedinih političkih komentara opisivan kao konzervativac, nije se libio propitivati ustaljena shvatanja i društvene norme. U svojoj posljednjoj knjizi Kraljevstvo govora iz 2016. godine, na sebi svojstven način, uz inteligentne dosjetke i dozu humora, čitateljstvu približava problem istraživanja nastanka ljudskog govora/jezika. Zaintrigiran zaključcima izvještaja objavljenog u Frontiers in Psychology 2014. godine čiji su autori, od kojih je najzvučnije ime, svakako, vodeći lingvist današnjice Noam Chomsky, bili stručnjaci iz nekoliko naučnih oblasti koje bi mogle objasniti porijeklo jednog od najkompleksnijih fenomena u prirodi, naime, ljudskog govora, on je odlučio čitateljstvu približiti ovu problematiku. Osporavajući darvinistički narativ po kojem se govor razvio evolutivnim putem, od najprimitivnijeg životinjskog glasanja do kasnijih, kompleksnijih oblika komunikacije, pomenuti izvještaj, kao i mnoga novija istraživanja, pokazali su da je skok od životinjske komunikacije do ljudskog govora, u okvirima  savremenog naučnog diskursa, praktično neobjašnjiv. 

Tom Wolfe, Kraljevstvo govora, str. -1-3, 148-151

[Tom Wolfe, The Kingdom of Speech, Jonathan Cape, London: Penguin Random House, 2016]

Jedne svijetle noći, godine 2016, lice mi se rumenilo od bogzna koliko miligausa x-zračenja sa kompjuterskog monitora ispred mene; pretraživao sam po Internetu i prešao mišem preko webnode naslova:

MISTERIJA EVOLUCIJE JEZIKA^​[2]

Činilo se da su osmerica evolucionista^​[3] teške kategorije – lingvista, biologa, antropologa i komjuterskih naučnika – objavili članak u kojem objavljuju da odustaju, bacaju peškir, kupe prnje, napuštaju ring, kad se radi o pitanju odakle govor – jezik – potječe i kako funkcionira.

„Najtemeljnije pitanje o porijeklu i evoluciji naše jezičke sposobnosti ostaje misterija kakva je i bila,“ zaključuju. I ne samo to, zvučali su kao da gube svaku nadu da će ikada naći odgovor. Pokušavat ćemo i dalje, govorili su, bodreći se… ali, moramo opet početi od nule. Jedan od osmerice je najveće ime u historiji lingvistike, Noam Chomsky. „U posljednjih 40 godina,“ kaže on i sedmerica drugih, „desila se eksplozija istraživanja o ovom problemu,“ a sve što je ona proizvela bio je ogromni gubitak vremena nekih od najvećih umova akademskog svijeta.

Pa, to je zaista čudno… Nikada nisam čuo da je grupa stručnjaka zajednički objavila kako su jadni…

Zapravo, vrlo čudno… pa sam pretraživao i prelistavao i napokon se zaustavio kod jedinog naučnika kojeg sam mogao naći da se ne slaže sa osmericom gubitnika, hemičarem sa Univerziteta Rice… Rice… Rice je imao jaku fudbalsku ekipu… Rice Owls… pitam se kako sad igraju? I još sam malo pregledao stranicu Ricea i aha… nije tako loša prošla sezona, Owlsi, fudbal… i pretraživao sam malo potrese mozga fudbalera… upravo ono što sam mislio! Buknula je prava epidemija potresa mozgova! Toliko se tuku, da jedan drugom izazivaju grudvice ranog Alzheimera!… Potres mozga… listam, pretražujem, i vidi ovo! Fudbal nije ništa u poređenju sa hokejom na ledu… ako nemaš barem dva potresa mozga, nisi za NHL – i tako redom, svega su nahvatali moji Betzovi neuroni, da to čak ni udarac NHL-ovog enforcera^​[4] ne bi izbio iz glave: ti naučnici ne shvataju šta je jezik. Sto i pedeset godina otkako je teorija evolucije obznanjena, a oni nisu naučili…ništa… U tih istih stoljeće i po, Einstein je otkrio brzinu svjetlosti i relativnost brzine, vremena, rastojanja… Pasteur je otkrio da mikroorganizmi, posebno bakterije, izazivaju nečuveno veliki broj bolesti, od prehlade preko antraksa, do upale pluća sa kolapsom plućnog krila i nazalnom kanilom… Watson i Crick su otkrili DNA, tzv. gradivne blokove od kojih su sačinjeni geni… a u 150 godina lingvisti, biolozi, antropolozi i ljudi od svake discipline nisu otkrili ništa… o jeziku.

U čemu je problem? Govor nije samo jedan od nekoliko jedinstvenih ljudskih atributa – govor je atribut nad svim atributima! Govor čini više od 95 procenata onog što uzdiže čovjeka iznad životinje! Fizički, čovjek je čudan slučaj. Njegovi zubi, uključujući one koje zovemo očnjacima, su tako malehni da jedva probiju koru zelene jabuke. Svojim kandžama – noktima – ne može ništa uraditi, osim da se počeše gdje ga svrbi. Zbog svojih vlaknastih ligamenata, on je slabić u poređenju sa životinjama njegove veličine. Životinje njegove veličine? U borbi ruka-šapa, ruka-kandža ili ruka-očnjak, svaka životinja njegove veličine bi ga pojela za ručak. Pa ipak, čovjek posjeduje ili kontrolira sve njih, svaku životinju koja postoji, zahvaljujući svojoj supermoći: govoru.

Šta to znači? Šta je to zbog čega su beskrajne generacije akademika, certificiranih genija, sasvim zbunjeni kada je riječ o govoru? Polovinu tog vremena, kako ćemo vidjeti, oni su formalno i zvanično proglašavali to pitanje nerješivim i prestali pokušavati. Šta je to, što još ne shvataju, nakon čitave vječnosti?

…

…Počevši u 1950im, kaže Chomsky, čija je karijera počela 1950ih, „desila se ogromna eksplozija u istraživanjima jezika… Još opsežniji rad se odvijao u mnogo širem području teorijskih problema… Mnoge nove teme su otvorene. Pitanja na kojima studenti danas rade nisu se mogla ni formulirati, pa čak ni zamisliti prije pola stoljeća, ili, što se toga tiče, mnogo skorije…“ Oni se „bave mnogo ozbiljnijim, najtemeljnijim pitanjem jezika, a to je – šta je on.“ Šta je jezik?! Uz pomoć „formalnih nauka“, govorio je Chomsky, možemo se prihvatiti istraživanja „najosnovnijeg svojstva jezika, a to je, da svaki jezik pruža neograničeni niz“ (Chomsky voli „niz“) „hijerarhijski strukturiranih izraza… kroz jedan prilično nejasan sistem mišljenja, za koji znamo da postoji, ali o kojem ne znamo mnogo.“

Sljedeće godine, u avgustu 2014, Chomsky se udružio sa trojicom kolega sa MIT-a, Johanom J. Bolhuisom, Robertom C. Berwickom i Ianom Tattersallom, da objave članak za časopis PLoS Biology pod naslovom „Kako je jezik mogao evoluirati?“ Nakon što su se pozvali na strogo minimalističku tezu i hijerarhijsku sintaksičku strukturu, Chomsy i novi trio su izjavili: „Nesporno je da je jezik evoluirao, baš kao i druge osobine živih organizama.“ Ništa više u ovom članku nije ni blizu postavljeno tako čvrsto kao ovo. Chomski i drugi primjećuju da se uobičajeno pretpostavlja da je jezik stvoren primarno za komunikaciju… međutim… zapravo je komunikacija sve, osim nebitna, usputna upotreba jezika… jezik je dublji od toga; to je „konkretni računarski kognitivni sistem, koji se provodi neuronski“… međutim… „mi nismo sigurni kako tačno“… Tvrdi se da su i neandertalci mogli govoriti… međutim… nema dokaza za to… mi znamo anatomski da je neandertalska hioidna (podjezična) kost u grlu, inače suštinski važna za govor Homo sapiensa, bila na pravom mjestu… međutim… „hioidna morfologija, poput mnogih drugih pravaca dokazivanja, očigledno nije magično rješenje kojim bi se odredilo gdje počinje ljudski jezik“… Chomsky i trio prelaze aspekt jezika, jedan za drugim… međutim… u svakoj hipotezi nešto ne valja… one pokušavaju biti sveobuhvatne… međutim… na kraju, svaki pažljiviji čitatelj će shvatiti da se svih tih pet hiljada riječi može sažeti samo u prvih nekoliko riječi članka, koje glase: „Evolucija jezičkih sposobnosti u velikoj mjeri ostaje enigma.“

Enigma! Ako uzmemo Darwina kao polazište, to je stoljeće i po osvjedočenih mudraca – ili barem nosilaca doktorskih stupnjeva –, šest generacija tih ljudi je svoje karijere posvetilo objašnjavanju upravo toga šta je jezik. Nakon sveg tog vremena i mozganja, došli su do zaključka: jezik je… enigma? Chomsky je sam spiskao šezdeset godina na ovu temu. Uvjerio je, ne samo akademske krugove, nego i zadivljeno čitateljstvo da ima odgovor. A sada potpisuje izjavu da jezik ostaje… enigma?

„Vrlo malo znamo o kognitivnim sistemima i njihovim neurološkim osnovama“, rekao je Chomsky Johnu Gliedmanu 1983. „Međutim, čini se da manifestacija i upotreba jezika podrazumijevaju posebne neurološke strukture, iako se njihova priroda još uvijek ne razumije dobro.“ Samo je pitanje vremena, nagovjestio je, kad će empirijska istraživanja poduprijeti njegove analogije. To je bilo prije trideset godina. Dakle, u trideset godina, Chomsky je napredovao od „posebne neurološke strukture, iako se njena priroda još uvijek ne razumije dobro,“ do „prilično nejasnog sistema mišljenja, za koji znamo da postoji, ali o kojem ne znamo mnogo.“

U tri decenije niko nije našao neki čvrsti dokaz kao potvrdu uvjerenju Chomskog da je svaka osoba rođena sa urođenom, genima pokretanom moći govora sa upaljenim motorom. Ali, šta s tim? Chomsky je, još od Aristotela 350 g. p.n.e., napravio najambiciozniji pokušaj da objasni šta je tačno jezik. I niko više u ljudskoj historiji nije se tome ni približio. Na jedan upečatljiv način, zaslijepljuje ovo vjekovno, beskrajno, potpuno, opće iskazivanje neznanja o čovjekovom najvažnijem pojedinačnom daru.

Jezik – šta je to? Šta je to? To su riječi koje govori sam Chomsky, u 85-oj godini, nakon cjeloživotnog izučavanja jezika! Pokazalo se da je prethodnih 150 godina od svih doba najveličanstvenije po rješavanju zagonetki Homo sapiensa – ali, ne u slučaju Homo loquaxa, čovjeka koji govori. Povorka osvjedočenih genija potrošila je životni vijek da to shvati – i nije uspjela.

Iz knjige “Od fizike do etike – naučne, moralne i društvene konotacije ateizma”, priređivača Edina ef. Mezita