Kada radost utihne

Sve češće smo u prilici čuti, a možda nekad uhvatiti i sebe, kako iako bez nekog vidljivog razloga, osjećamo da nemamo energije, motivacije niti osjećaja za radost. Čovjek ustaje, hoda, jede, obavlja sve što treba, ali ne osjeća skoro ništa. Ni radost, ni tugu, ni nadu. To stanje savremena psihologija zove anhedonija – gubitak sposobnosti da osjetimo zadovoljstvo.

Brojke su alarmantne: čovječanstvo nikad nije imalo više mogućnosti, a manje zadovoljstva. Više ljudi u svijetu umire od samoubistva svake godine nego od svih nasilnih zločina i ratova zajedno. Prema World Health organization ^[1] 720 000  ljudi oduzme sebi život svake godine, a broj pokušaja je daleko veći. WHO-podaci procjenjuju da oko 332 miliona ljudi u svijetu pati od depresije – lišeni su sposobnosti da iskuse zadovoljstvo i uključe se u život. Prema istom izvoru preko 300 miliona ljudi u svijetu pati od anksioznih poremećaja – iracionalno su prestravljeni svijetom oko sebe.

Postoji i termin: „deaths of despair“ – smrt od očaja. Analiza pokazuje da je stopa „deaths of despair“ kod osoba od 25 do 74 godine u SAD-u porasla približno 2.5 puta u posljednje dvije decenije. 

Ako pogledamo ovaj fenomen iz tri međusobno povezana sloja — društvenog, duhovnog i biološkog — dobijamo širu i realniju sliku uzroka.

Savremeni čovjek živi u informacijskom, a ne smislenom svijetu. Nikada nije imao više mogućnosti, ali nikada nije bio manje ukorijenjen.
Glavni faktori:

• Individualizam i gubitak zajednice: Čovjek je sve više „sam sa sobom“, a sve manje „među svojima“. Ljudi žive usred mreža, ali ne pripadaju zajednicama. Osjećaj pripadnosti — koji je temelj mentalnog zdravlja — urušava se.
• Kultura uspjeha i poređenja: Društvene mreže pretvaraju život u stalno mjerilo vrijednosti. Ljudi ne žive da budu — nego da izgledaju.
• Ekonomija iscrpljivanja: Prekarni rad, stalna neizvjesnost, rad bez smisla, tehnološka ovisnost — sve to stvara tihu, hroničnu anksioznost.
• Zasićenost stimulacijama: Kad mozak stalno prima dopaminske podražaje (ekran, notifikacije, sadržaj), osjetljivost na zadovoljstvo slabi. Ništa više ne uzbuđuje.

Rezultat je: histerija aktivnosti i paraliza smisla. Sve se kreće, a malo toga ima svrhu.

Duhovni uzroci: gubitak smisla i transcendentnog horizonta. Anhedonija i „deaths of despair“ nisu samo psihijatrijske pojave — one su simptom egzistencijalnog vakuuma.

• Sekularni vakuum: Civilizacija je potisnula ideju svetog, a s njom i osjećaj da život ima dublji smisao od onog što vidimo. Kad nestane transcendencije, ostaje praznina.
• Fragmentacija identiteta: Ljudi više ne znaju kome pripadaju ni šta vjeruju. Identitet postaje kolekcija prolaznih uloga, a ne duboka osovina bića.
• Tehnološki raj bez duše: Napredak bez moralnog ili duhovnog horizonta vodi u paradoks: čovjek je „moćan, ali izgubljen“.

Kad se izgubi vertikala smisla, horizont postaje preširok — i besmislen.

Biološki i psihološki uzroci: iscrpljen nervni sistem. Savremeni način života ne ostavlja prostora za regeneraciju uma i tijela:

• Kronični stres i kortizol: Neprekidna aktivacija sistema „bori se ili bježi“ dovodi do emocionalnog otupljenja.
• Neravnoteža neurotransmitera: Dugotrajni stres, manjak sna, fizičke aktivnosti i stvarnih socijalnih veza narušavaju dopaminski i serotoninski sistem — što direktno uzrokuje anhedoniju.
• Digitalna disocijacija: Mozak bombardiran brzim podražajima više ne može doživjeti dubinu — ni u razgovoru, ni u molitvi, ni u tišini.

Savremeni čovjek boluje od gubitka odnosa — s drugima, sa sobom i s Bogom. Kad nestane odnos, nestaje i radost. Kad nestane radost, ni život više ne osjećaš kao svoj – prekinuta je veza između čovjeka i svijeta. Jer čovjek koji više ne zna čemu služi, ne zna ni kako da se raduje. Može imati sve – a da mu ništa ne znači.

Kur'anska dijagnoza: bolest srca

Kada nestane odnos između onoga što radimo i onoga zašto to radimo, nestaje i osjećaj života. Zanimljivo je da Kur'an ovu bolest prepoznaje. U suri Ar-Ra'd, ajetu 28, Allah kaže: “Oni koji vjeruju i srca njihova se umiruju sa zikrullahom (spominjanjem Allaha). A zar se ne umiruju srca zikrullahom?”

Nije slučajno što se ovdje ne govori o “zadovoljstvu” ili “sreći”, nego o umirenju, smirenju, smirenosti. Jer današnji čovjek nije gladan sreće nego mira koji je postojan.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “U tijelu postoji komadić mesa; kada je on dobar, cijelo tijelo je dobro, a kada je pokvaren, cijelo tijelo je pokvareno. To je srce.” (Buhari i Muslim)

Moderne neurološke studije potvrđuju ovu duboku mudrosti: srce nije samo pumpa, ono šalje više signala mozgu nego što mozak šalje srcu. Varijabilnost otkucaja srca direktno utiče na prefrontalni korteks – dio mozga odgovoran za donošenje odluka, regulaciju emocija i osjećaj smisla.

Hadis bilježi Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Čudo je stanje vjernika: sve mu što se dogodi je dobro. Ako ga zadesi radost, bude zahvalan, i to mu je dobro. Ako ga zadesi nevolja, bude strpljiv, i to mu je dobro.” (Muslim)

Ovdje leži odgovor na moderni paradoks: mi radost tražimo izvana – u postignuću, priznanju, užitku – a ona živi iznutra, u odnosu prema svemu što nam se dešava.

Interesantno je da i kur'anska perspektiva i moderna medicina dijele slično viđenje: i vjera i anhedonija su stanje odnosa, ne izolovanog simptoma. Depresija i gubitak smisla ne nastaju samo od “kemijskog disbalansa”, nego od raskida fundamentalnih veza: prema Stvoritelju, prema zajednici, prema sebi.

Kur'an kaže: “Ko se odvrati od Moga podsjećanja, imat će težak život, i Mi ćemo ga na Sudnjem danu slijepog podići.” (Ta-Ha, 124)

Ta “sljepoća” nije fizička – to je nemogućnost da se vidi smisao, ljepota, cilj.

Imam Ibn Kajjim el-Dževzijje, u svom djelu Zad al-Ma'ad, piše:

“Srce postaje bolesno kao što tijelo postaje bolesno, i njegov lijek je u tevbi (pokajanju) i zaštiti. Srce hrđa kao što hrđa željezo, i njegov sjaj je u zikru. Srce postaje golo kao što tijelo postaje golo, a njegova odjeća je takva (bogobojaznost).”

Primjer iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Bilal, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ustani, Bilale, i odmori nas namazom.” (Ahmed, Ebu Davud)

Primijetite: nije rekao “odmori me“, nego “odmori nas“. Namaz nije bio bijeg od svijeta, nego povratak u centar, mjesto gdje se srce ponovo puni smislom.

Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Kada god bi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto uznemirilo, žurio bi na namaz.” (Ahmed)

Ovo nije pasivno trpljenje – ovo je proaktivan odgovor na patnju. Poslanik nije čekao da bol prođe; on je aktivno tražio izvor snage.

Šta je lijek?

Naša civilizacija polako postaje društvo funkcionalno anhedoničnih ljudi: radimo, govorimo, reagiramo – ali rijetko doživljavamo. Zasićeni smo informacijama, a gladni smisla. I zato je obnova sposobnosti da se radujemo postala najvažniji oblik liječenja.

Islamska tradicija poznaje tri terapeutske osi:

Prva: Zikr – vraćanje jeziku njegova smisla

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je: “Primjer onoga ko se sjeća svoga Gospodara i onoga ko se ne sjeća jeste primjer živoga i mrtvoga.” (Buhari)

Anhedonija i jeste stanje “mrtvila iznutra” – tijelo funkcioniše, ali čovjek ne živi.

Moderna neuroznanost potvrđuje: ponavljajuće, smislene fraze smanjuju aktivnost amigdale (centar straha u mozgu) i povećavaju aktivnost u prefrontalnom korteksu. Zikr doslovno mijenja strukturu mozga.

Druga: Šukr – zahvalnost kao lijek protiv zasićenja

Moderna psihologija tek sada otkriva da zahvalnost nije samo vrlina, nego neurološka prekretnica. Istraživanja sa Univerziteta Kalifornija u Davisu pokazuju da redovno prakticiranje zahvalnosti:

• Povećava nivo serotonina i dopamina (prirodni antidepresivi)
• Aktivira hipotalamus (regulacija stresa, sna, metabolizma)
• Jača imuni sistem
• Smanjuje simptome depresije za 35% nakon 3 sedmice prakse

Kur'an kaže:“Ako budete zahvalni, dodaću vam.” (Ibrahim, 7)

Nije obećano da ćemo dobiti više stvari, nego više svijesti o onome što već imamo.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se probudi ujutro siguran u svom domu, zdrav u svom tijelu, imajući hranu za taj dan – kao da mu je dat cijeli svijet.” (Tirmizi)

Treća: Zajednica – čovjek nije ostrvo

Hadis kaže: “Vjernik je vjernika kao građevina – jedan dio podupire drugi.” (Buhari i Muslim)

Anhedonija često nastaje iz izolacije: ne samo fizičke, nego emocionalne i duhovne. Moderni čovjek ima stotine “prijatelja” na ekranu, ali s kim posljednji put je sjedio u tišini i osjećao da nije sam?

Harvard Study of Adult Development – najduža studija o sreći ikad sprovedena (85 godina!) – zaključila je: “Kvalitetni odnosi su najbolji prediktor sreće, zdravlja i dugovječnosti. Ne količina prijatelja, nego dubina veze.”

Naravno, nalaz da „kvalitetni odnosi su najbolji prediktor sreće i zdravlja“ ne znači da ostali faktori (fizičko zdravlje, genetika, načini života) nemaju značaja — samo da su u tom uzorku manje prediktivni od odnosa.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nijedan od vas neće vjerovati sve dok ne zavoli za svog brata ono što voli za sebe.” (Buhari i Muslim)

Imam Gazali, u Ihji ulumid-din, piše: “Srce čovjeka je kao ogledalo. Kada se okrene Allahu, ogleda Njegovu ljepotu. Kada se okrene svijetu, ogleda samo tamni odsjaj sebe.”

Sabur – strpljenje nije pasivnost

Često mislimo da je sabur pasivno trpljenje. Ali arapska riječ sabr dolazi od korijena koji znači “vezivati, držati, izdržati”. To je aktivna snaga, ne predaja.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Divno je stanje vjernika! Sva njegova stanja su dobra, i to je samo za vjernika. Ako ga zadesi dobro, on bude zahvalan i to mu je dobro. Ako ga zadesi zlo, on bude strpljiv i to mu je dobro.” (Muslim)

Sabur nije odsustvo bola – to je prisustvo smisla u bolu

Istraživanja iz oblasti meaning-centered therapy (terapija fokusirana na smisao) pokazuju: Ljudi koji pronađu smisao u patnji, manje pate od PTSP-a,  Viktor Frankl, preživjeli logoraš, utemeljitelj logoterapije u svojim knjigama svjedoči: “Ako čovjek zna zašto, može izdržati skoro svako kako.”

Tawakkul – oslanjanje na Allaha

Kur'an kaže:“I ko se uzda u Allaha, On mu je dovoljan.” (At-Talak, 3)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:“Kada biste se uzdali u Allaha pravim uzdanjem, On bi vas opskrbio kao što opskrbljuje ptice: izlaze ujutro gladne, a vraćaju se site.” (Tirmizi)

Primijetite: ptice izlaze – rade, lete, traže. Tawakkul nije lijenost, to je mir u srcu dok ruke rade. Moderna psihologija to zove “locus of control” – razumijevanje da postoje stvari koje možemo kontrolisati (naš trud) i stvari koje ne možemo (rezultat). Anksioznost nastaje kada pokušavamo kontrolisati ono što nije u našoj moći.

Povratak sebi: fitra kao kompas

Naučnici su primijetili da čak i najjednostavniji organizmi, poput crva, pokazuju tragove stresa kada izgube kontakt sa izvorom života, svjetlom ili hranom. Ako i crv, u svojoj jednostavnosti, “zna” šta znači biti lišen osjetila smisla, kako tek čovjek, biće sa razumom, jezikom i vjerom, reaguje kad izgubi osjećaj smisla – a time i radosti?

Kad nestane radosti, nastaje strah. Gdje nestane smisla, rađa se tjeskoba. Gdje nema zahvalnosti, pojavljuje se očaj. Čovjek prestane vjerovati da život ima vrijednost, i tu počinje istinski pad.

Kur'an to zove fitra – prvobitna priroda čovjeka, ona koja zna da je stvorena za nešto, ne samo od nečega.

“Usmjeri svoje lice ka vjeri kao hanif – fitri Allahovoj prema kojoj je stvorio ljude. Nema promjene u Allahovom stvaranju. To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.” (Ar-Rum, 30)

Ta fitra nije apstraktna ideja – to je ono u nama što se umiri kad učinimo dobro, i što se pobuni kad prevarimo, iako nas niko ne vidi. To je moralni kompas ugrađen u dušu.

Dakle: Naučiti ponovo osjetiti. Usporiti. Pogledati svijet kao dar. Smisao ne dolazi samo iz onoga što postignemo, nego i iz onoga čemu pripadamo – iz odnosa, ne iz uspjeha.

Ibn Kajjim kaže: “Onaj ko poznaje Allaha, raduje se u nevolji kao što se raduje u blagostanju, jer zna da iza oblaka stoji Sunce.”

Mi radost tražimo izvana – u postignuću, priznanju, užitku – a ona živi iznutra, u odnosu prema svemu što nam se dešava.

Radost nije nagrada za uspjeh, nije posljedica postignuća. Ona je stanje srca koje prepoznaje da je voljeno, da ima vrijednost, da život ima smisao, čak i onda kada ne razumije zašto. ^[2]

Zaključak: Nije “mislim, dakle jesam”

Lijekovi mogu pomoći tijelu da se stabilizira – i to je legitimno, čak potrebno u nekim slučajevima. Ali duša se ne liječi tabletom nego smislom – a smisao se obnavlja vezom.

Ta veza nas nagrađuje osjećajem da sve ima svoje mjesto, pa i bol, i jednostavnošću da se ponovo znamo radovati životu.

Ko iskopča Gospodara, iskopča i nadu i mir.

Nije “mislim, dakle jesam”.
Nego “nadam se, dakle živim”.

Neka Allah pokloni mir svim srcima koja tragaju, neka ih vrati sebi, i neka nam podari milost da živimo, a ne samo da postojimo. Amin.