Kad bi sure bile pulsirajuće galaksije: Makro pogled na Kur’an

N

Ne sumnjam da bi većina ljudi reagovala na tekst koji počinje jednim slovom. Bez ikakvog objašnjenja to bi se smatralo greškom, kao nečim što je propušteno kroz čitav lanac od autora preko urednika do lektora. Ili bi to možda bilo objašnjeno kao štamparska greška. Ipak, ovo je tipičan način na koji počinje nekoliko kur’anskih sura, sa jednim ili nekoliko pojedinačnih slova koja skupa ne čine niti jednu riječ. Zovu se “huruf muqatta’at” (حُرُوف مُقَطَّعَات “razdvojena slova”) i pojavljuju se na početku dvadeset devet sura u kombinaciji od jednog do pet harfova.^[1]

Poput pojedinačnih atoma koji slobodno plutaju ne formirajući molekule, oni potvrđuju da nisu samo sastavni dijelovi čitavih sura, već im pripada veliki zadatak da ih otvaraju. Niko zapravo ne zna zašto Kur’an sadrži ove misteriozne uvode, tako da su i najkreativnija tumačenja, čak i prelijepa misao Fakhr Al-Din Al-Razija da su oni nešto poput creme de la creme, ipak su samo nagađanja. To ne znači da su ovi harfovi nasumično ubačeni, da ne pripadaju cijeloj strukturi, baš kao što astronomi, kada zumiraju uzbudljive regije svemira, pronalaze dijelove koje ne mogu uklopiti u svoj makro pogled na univerzum. Ovi harfovi privlače pažnju slušaoca ukazujući na jednostavne početke života kao takvog, a i na jednostavnost i singularnost smrti. Tjeraju nas da se pitamo o njihovom mjestu u makro strukturi same knjige; toj strukturi koju većina nas ne razumije. Najmanje i najveće stvari Kur’ana uvijek ostaju van dometa.

Počeo sam s malim i prešao na veliko – od mikro do makro kosmosa, koristeći početno slovo kuranske sure “El-Kalem” (Pero) koje počinje harfom ن, a na kraju ovog teksta ću joj se vratiti da pokušam objasniti mogući način makro čitanja Kur’ana. Da bih to uradio, također ću koristiti slike galaksija koje je nedavno napravio WEBB teleskop, za koje sam primetio da izazivaju mnogo divljenja. Mnogi vjernici su u njima našli određenu utjehu. Muslimani su ih često dijelili zajedno sa trećim ajetom iz sure “El-Mulk” (Vlast): “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak” (ٱلَّذِى خَلَقَ سَبْعَ سَمَـٰوَٰتٍۢ طِبَاقًۭا مَّا تَرَىٰ فِى خَلْقِ ٱلرَّحْمَـٰنِ مِن تَفَـٰوُتٍۢ فَٱرْجِعِ ٱلْبَصَرَ هَلْ تَرَىٰ مِن فُطُورٍۢ) (prijevod; Besim Korkut). Ovaj ajet je samo jedan od najčešće korištenih kosmoloških metafora koje služe da navedu ljude da misle o mikro i makro strukturama kosmosa i Bogu kao Stvoritelju. Besprijekornost stvaranja uvijek je naglašena kao nešto što pripada svemu storenom, a i samom Kur’anu kao božanskoj objavi. Publici Kur’ana upućen je izazov da traže nedostatke, pa ako ne uspiju da probaju ponovo, uz garanciju da neće pronaći bilo kakve mane i da će se onaj koji traži greške umoriti od ovog uzaludnog poduhvata. Umjesto toga, ohrabruje ih se da razmišljaju o makro i mikro nivoima. Probajmo prići Kur’anu kao što to WEBB teleskop radi sa svemirom.

Pristup i pozadina analize

Ovaj tekst nije o teologiji, već o metodama čitanja. Moj pristup nije pristup mufesira, iako ću se dotaknuti tefsirskog sadržaja, već pristup jednog čitaoca-pisca-učitelja i, kao takav, iako je predmet analize ovdje sveta islamska knjiga, cilj je reći nešto općenito o čitanju. Mišljenja sam da nas svaka knjiga uči kako da je čitamo, čak i najgore knjige. Neke to rade kroz lahko prepoznatljive konvencije koje automatski pratimo, dok kreativniji tekstovi zahtijevaju trud čitaoca da prepozna neke osnovne organizacione principe. Zato ja, kao profesor kreativnog pisanja, često od svojih studenata tražim da razmotre šta neka priča “želi da bude,” a ne samo da se kritikuju na osnovu toga koje konvencije čitanja i pisanja oni sami preferiraju. Ne može se reći da je arapska ljubavna pjesma gazal loša jer nije petrarkanski sonet. Da bi se priču poboljšalo konstruktivnom kritikom, potrebno je pokušati shvatiti principe na kojim se zasniva. Za takvo čitanje potreban je oblik otvorenosti koji većina nas često ne želi prihvatiti.

Čudo Kur’ana ima tendenciju da bude istaknuto, između ostalog, kroz način na koji se on posvećuje mikro i makro nivoima života, dakle način na koji se kreće između pojedinačnog i cjeline, način na koji putuje između velikih i malih skala i diskursivnih kategorija u samo nekoliko riječi. Kur’an je podjednako privlačan i nama koji pretjerano razmišljamo (overthinkers) i želimo shvatiti cjelinu i onima koji se zadovoljavaju sa samo nekoliko konkretnih fragmenata.

Zbog toga prvo pitanje mora biti: Da li je Kur’an knjiga? Šta znači čitati ga kao knjigu? Zasigurno se naziva “knjigom” (كتاب), ali ta ista riječ označava širok spektar fenomena, od kojih se mnogi ne uklapaju u tipične asocijacije manuskripta ili kodeksa (na arapskom “mushaf”). Ako jednostavno kažemo da “knjiga“ znači kompletan tekst, i dalje ćemo imati niz fiksnih ideja šta odgovara tom modelu, a šta odstupa od njega.

Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je naš tradicionalni pristup Kur’anu u vidu fragmentacije. Skoro nikada ga ne čitamo od korice do korice, osim kroz tipične hatme (uglavnom bez razumijevanja), ali to nije moja tema. Želim reći da se kur’ansko značenje, kao i većina islamskog znanja, prenosi kroz fragmente, ajete, pa čak i djeliće ajeta. Ovi fragmenti su poput pojedinačnih stabala koje vremenom skupimo u jednu šumu koju nazivamo svojom vjerom. Takav pristup nije pogrešan sam po sebi, on ima svoje prednosti i nedostatke, kao i svaki pristup, i prije nego što predložim model makro perspektive, želim razmisliti o fragmentarnom čitanju.

Prije svega, tradicionalno gledano, bilo koji segment Kur’ana je uvijek Kur’an. Dio sadrži cjelinu kao što cjelina sadrži dio u metafizičkom smislu (El-Razi, 21/68-69). To je zato što svaka sura i svaki ajet imaju istu, jaku, usmjerenost ili okretanje: ihlas (božanska jednoća), takva (svijest o Bogu), tevba (pokajanje, okretanje). Prvoj generaciji je bilo potrebno više od dvadeset godina da dobije cjelokupnu objavu. To ne znači da je onima koji su umrli prije skupljanja cijele “knjige,” nedostajao djelić vjere. Također, fragmentacija ima jednu važnu pedagošku funkciji doziranja znanja s obzirom na širinu shvatanja čitatelja/slušatelja (praktičan primjer iz fikha bi bila pravila koja se tiču alkohola). Fragmentacija je, drugim riječima, povezana s ljudskom evolucijom unutar same vjere.

Fragmentacija može biti negativna, ako se odnosi na problem čitanja van konteksta, kako konteksta cijele knjige tako i historijskog konteksta. Ovo bi bio veći problem da ne postoji snažna tradicija religijske prakse. Imam Malik je poznat po tome što je pridavao veći značaj prakticiranju, odnosno utjelovljenju vjere, nego pojedinačnim hadisima, dakle fragmenatima nečega što je Poslanik a.s. rekao, a možda i nije (Dutton, 69). Međutim, tradicija, također, može uzrokovati sedimentaciju i krutost. Zato je dinamičan pristup uvijek najbolji, pristup koji je poput pulsirajućeg srca vjere. Zbog toga se usmena i pisana tradicija uklapaju kroz jednu lijepu simetriju, a u trenutku kada dajemo prednost jednoj i drugoj, kao što često vidimo u zapadnim naučnim pristupima, počinjemo se gubiti u šumi, videći samo mnoštvo stabala.^[2]

Dakle, fragmenti mogu biti pojedinačni harfovi, riječi, ajeti i sure. Da bismo to drugačije vizualizirali možemo koristiti metafore molekula, ćelija, organa, i tijela. Možemo posegnuti za kvantnim: kvarkovi, subatomske čestice, atomi, i materija. Možemo posegnuti i za Velikim praskom: planete i zvijezde, solarni sistemi, galaksije, univerzum.

Knjiga se obično sastoji od slova, riječi, rečenica i poglavlja. Ali, knjiga nije zbir tih dijelova. “Knjiga” podrazumijeva strukturu, oblik naracije, a narativ se sastoji od stvari kao što su: radnja, likovi, temporalnost, slike, ritam, estetske karakteristike, itd. To jest, ovi fragmenti koji čine narativ nisu nužno iste kategorije. Narativi su poput kosmosa jer pokušavaju da obuhvate razne vrste stvari u neku koherentnu, funkcionalnu cjelinu. Da bismo vidjeli kako narativi funkcioniraju, moramo odlučiti kako, s kojim sredstvima i iz kojeg ugla tome pristupamo. Ovaj izbor gledišta i instrumenata koje koristimo, baš kao i usmjeravanje WEBB teleskopa na udaljene galaksije, određuje šta ćemo i kako ćemo to vidjeti. Jedan pristup nikada nije jedini ispravan pristup. 

Kur’an je bez sumnje jedno od najljepših djela u historiji čovječanstva. Prepoznajemo njegov zapanjujući karakter na mnogo načina, čak i samo kroz fragmente. Historija bilježi da su ljudi od prvog trenutka kad su čuli učenje Kur’ana imali snažne reakcije na njegov sadržaj, njegovu estetiku, taj osjećaj slobode koji on sadrži (Al-Razi, 2/7). Čak ni najljući protivnici Muhamedove, a.s., poruke to nisu mogli poreći. Njegovi fragmenti uvijek nekako sugeriraju cjelinu i cjelina uvijek skreće pažnju na igru ​​fragmenata.

Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je danas globalno dominantan način razumevanja pojmova “knjiga“ i “narativ“ prilično rigidan i da su njegove glavne karakteristike na mnogo načina biblijske. Uzmimo na primjer ključni element temporalnosti: čak i u nelinearnim narativima, mi praktično uvijek imamo, ili pokušavamo pronaći, osjećaj početka, sredine i kraja. Ako se narativ poigrava s temporalnošću kako bi stvorio zabunu s obzirom na to koja se scena/događaj odvija prije/simultano/poslije bilo kojeg drugog događaja, prepoznajemo to kao nešto čudno, možda uznemirujuće, i pokušavamo poredati stvari. Radi se o nekom vremenskom vektoru, odnosno smjeru, našeg načina razumijevanja i pisanja historije, i našeg načina razumijevanja samih sebe. U nauci, svemir je započeo sa “Big Bang” a završit će se sa “Big Crunch.” U većini religija svijet je imao trenutak stvaranja i završit će njegovim uništenjem. Dakle, kada vidimo WEBB slike udaljenih galaksija gledamo objekte stare 13,5 milijardi godina. Nedavno sam se našalio sa svojom suprugom rekavši joj da jedino što znam je da je prije jednu milisekundu bila izuzetno lijepa. Odgovorila je da zvuk putuje sporije od svjetlosti pa su joj moje riječi bile kao jučerašnje novine i nije bila sigurna da li još uvijek mislim da je lijepa.

Temporalnost je jedna od najvažnijih karakteristika svakog narativa. Temporalnost je, također, povezana sa logikom, kauzalnošću, i sekvencama. To jest, generalno uzimamo da su elementi u nizu uzročno povezani. U suprotnom postaje veoma teško čitati i razumjeti. Zbog toga, kada susretnemo nešto nekonvencionalno,obično se pitamo u čemu bi mogla biti poenta. Pitati se u čemu je smisao kur’anskog “huruf muqatta’at” meni se čini kao gledanje nekoliko nepovezanih atoma pitajući se zašto postoje ako nisu dijelovi nekog sistema.^[3]

Čini se da je čitanje Kur’ana kao jedne cjeline uvijek predstavljalo poteškoću zapadnim čitaocima jer očekuju da će to biti jedna konvencionalna “knjiga.” Oni očekuju da sure budu poglavlja, a ajeti recimo kao stihovi. Očekuju da ima narativ koji počinje na početku i završava se na kraju ili, barem, da je moguće hronološki poredati stvari. Ali Kur’an ne dozvoljava ove konvencije. Doslovno je pun svih vrsta diskursa, od priča (ispričanih u fragmentima kroz više sura) do vjerskih propisa, teoloških izjava, kosmologije i još mnogo toga (Hamza Andreas Tzortzis, na primjer, daje lijep sažetak velikih varijacija u kur’anskoj poetici). Pa ipak, uprkos ovoj na prvi pogled interesantnoj raštrkanosti, vidimo da su njegove sure (koje nisu poglavlja) kompaktne jedinice, poput tvrđava različitih veličina. Osjećamo da postoji dobro zamišljena struktura ili, da upotrebimo manje krutu metaforu, organizacioni princip koji ih drži kompaktnim.

Prepoznavanje nekih principa doprinosi estetskom doživljaju djela. To je nešto što mi čitaoci i želimo: da vidimo sve kao s visine. Ova tačka gledišta, perspektiva trećeg lica, koju neki nazivaju Božijom perspektivom, je želja da se vidi više nego što nam dopušta naš ograničeni položaj u svijetu. To je kao i želja da se vidi kosmos izvana, mada smo zatvoreni unutra.

Idemo makro

Kada je u pitanju Kur’an, vrlo se malo uči o njegovom makro nivou. Kao takav, uprkos našem često instinktivnom osjećaju njegove kohezije, ne možemo pobjeći od činjenice da vrlo rijetko znamo kako ga čitati u cjelini. Čini se kao da je Kur’an univerzum koji možemo vidjeti izvana, a ipak nam ne dozvoljava da shvatimo njegove organizacione principe u cijelosti. Ipak, to nam ne smeta. To smeta onima koji očekuju da bude konvencionalan, da bude heliocentričan, da tako kažem. Ako očekujete heliocentrični svemir, a dobijete kvantni univerzum, onda dobro svežite pojaseve. Drugim riječima, ako želite da čitate suru po suru kao što mislite da biste trebali čitati knjigu poglavlje po poglavlje bit ćete razočarani. Čak i ako ga čitate kao antologiju, biće vam izazov jer ćete očekivati ​​da svaki dio bude slične dužine i da njime upravlja konvencionalni vremenski slijed, konvencionalna logika uzročnosti. Ne kažem da ne postoji uzročnost, razlog zašto jedan ajet slijedi drugi, zašto je jedna sura vrlo duga, a druga samo nekoliko riječi. Na kraju krajeva, svaki dio se naziva surom, jer je kompaktan, a sama riječ ima značenje ograditi, zazidati (Wehr, 441). Sura je tvrđava sa strukturom, vanjskim zidovima, jezgrom i fascinantnim životom koji buja u njemu.

Zamislimo da je Kur’an kao naš vidljivi univerzum, dakle ono što trenutno možemo “vidjeti” i “razumjeti.” Nismo sigurni gdje su tačno granice i kako funkcionišu. Na isti način Kur’an, koji je u suštini jedno usmeno djelo, zapravo nije oivičen koricama štampanog mushafa. Granice su čvrste i njegova struktura je čvrsta, kao što Bog to i obećava, ali granice nisu jednostavno definisane kao kruti zidovi. Ovo možda nije lahko prihvatiti ili razumjeti, jer imamo tendenciju da gledamo pojam fluidnosti i kretanja kao nestabilnost, uprkos tome što sam Kur’an navodi da sve plovi, da je sve u pokretu, čak i planine koje izgledaju nepokretne. Kur’an ne povezuje stabilnost, nebeski svod, snagu, strukturu itd. sa mehaničkom krutošću već sa fluidnošću. Ako kažemo da je srž svakog pojedinog atoma Kur’ana tevhid, Božija jednoća, možemo vidjeti kako sve ostalo pulsira iz tog jezgra i stvara talase u svim mogućim smjerovima. Ovo jezgro nije nešto što se nalazi u sredini i zrači napolje, već je ovo jezgro svuda u isto vrijeme. Upravo to tkivo drži sve zajedno i zato nemamo osjećaj ikakvog haosa.

Ako Kur’an vidimo kao svemir koji se širi, onda hajde da na trenutak vidimo sure kao galaksije. Neke su veće, a neke su minijaturne. Svaka galaksija ima svoj oblik, strukturu i svaka ima život. Ovo nas ne vodi na to da kažemo da je nešto čudno ili slučajno sa galaksijama kao što neko može reći da je nešto čudno ili slučajno u Kur’anu. 

Također možemo vidjeti da se neke galaksije grupišu na određene načine. Čak se sudaraju. Nije lahko shvatiti kompletnu strukturu svemira te kako i zašto se određene galaksije kreću i razvijaju, ali mi, gledajući 13,5 milijardi godina u prošlost, razumijemo kako su počele da se formiraju i eventualno, upoređujući ih sa onima bližim nama u vremenu, kuda se zapravo kreću.

Smisao raznih metafora koje koristim nije ništa drugo nego pokazati da možete pristupiti ovoj, i bilo kojoj drugoj “knjizi“ na bilo koji način koji će vam pomoći da se opustite i uđete u nju kao cjelinu, te da se možete kretati između mikro i makro perspektive, baš onako kako to i treba raditi kada se nešto analizira. Zbog toga, recimo, volim video simulacije u kojima se pokušava prikazati opseg kosmosa kretanjem izvana, od neke zamišljene slike cijelog univerzuma, a zatim uvećanjem do najsitnijih čestica. Znamo da su ovo modeli, a modeli su metafore, ali korisne metafore.

Kraće sure, te male fascinantne galaksije, koje uprkos svojim veličinama mogu sadržati toliko toga, obično je lakše sagledati u cijelini. Ako vam najduže sure izgledaju zastrašujuće velike, možete pogledati one koje imaju nekoliko stranica. Uzmimo za primjer suru “El-Kalem” (Pero), koja je duga nešto više od dvije stranice i počinje mističnim harfom ن (nun).

“El-Kalem” sadrži većinu tipičnih kur’anskih tema: šehadet, Božije jedinstvo, odnos koji ljudi trebaju imati s Bogom, institucija vjerovjesništva, moralna pitanja i odgovori, raj i pakao, pravda i nepravda, raspodjela dobra i, naravno, jedno vrlo kratko kazivanje (mikro kazivanje) koje samo po sebi sadrži i ilustruje sve teme koje sam upravo naveo. Ovo mikro kazivanje smješteno je u sredinu i govori o nekolicini oholih bogataša koji odbijaju podijeliti svoje bogatstvo (voćnjake) sa siromašnima. Dakle, strukturalno gledajući, moglo bi se reći da je kazivanje poput jezgra u sredini, a ostalo su slojevi koji ga okružuju. Ovi slojevi su u ovom slučaju prilično simetrični. Kao ona metafora o luku koji gulimo dok ne dođemo do srži. To znači da su prvi i posljednji ajeti iste vrste (tematski, retorički itd.). Sura počinje obraćanjem Poslaniku Muhammedu, a.s., (nije spomenut po imenu) vezano  za njegovu misiju. Doslovno mu Bog govori da se ne brine, jer bez obzira na nevolje koje doživi bit će dobro te će biti izdignut na najviše stepenice bića. Sura završava uspoređivanjem sa Poslanikom Junusom, a.s., koji je očigledno imao isti problem. Tu vidimo da tekst povlači paralele između dva poslanika, ističući sličnosti i razlike, ali sa istom porukom: ustrajte i bit ćete izdignuti – dobit ćete podršku i oprost.

Sa oba kraja, sura koristi iste vrste ajeta (u smislu sadržaja, ali i retorike i estetike). Simetrija je općenito uvijek očaravajuća, a za neke poput Williama Blakea u poznatoj poemi “Tyger” može se koristiti i za ulivanje straha. Odstupanje od simetrije u “El-Kalem” postoji recimo u obliku tog prvog neobjašnjivog harfa kao i prvog ajeta koji jednostavno evocira pisanje: “Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu” (نٓ وَٱلْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ). Kad pričamo o poetici, blago odstupanje od neke jasne strukture obično unosi dodatnu energiju u tekst.

Ako se fokusiramo na priču, zanimljivo je da su nepravedni muškarci (a skoro uvijek su muškarci ti koji su nepravedni) slični dvojici poslanika. Na koji način? Ako ostavimo po strani samu funkciju poslanstva, svi ljudi koji se spominju u suri ipak su samo ljudska bića, koja ili griješe ili su na ivici da pogriješe. To je zapravo naglašeno u kratkoj primjedbi Junusu, a.s., kojeg je lični prijestup doveo u vrlo opasnu situaciju, ali ga je tevba, dakle okretanje Bogu, na kraju uzvisilo. Ovdje, kao u cijelom Kur’anu, uvijek vidimo dosljednost principu vjera + djela. Greška bogataša je u tome što misle da su oni ti koji upravljaju svojim imanjem na ovom svijetu. Svoje bogatstvo pripisuju sebi, a ne kao nešto od Boga dato, pa su im zato voćnjaci uništeni. Neki od njih će se okrenuti, učiniti tevbu, a neki neće. Junus, a.s., je vjerovao u Boga, ali u samom činu bijega imao je malo povjerenja u Boga. 

Ono što želim pokazati, osim sadržaja, jeste to da, iako smo u početku mogli vidjeti samo jedan mikro narativ u središtu sure, u stvari postoje dva još manja kazivanja/ scene, na početku (Muhamed) i na kraju (Junus). Drugim riječima, imamo najmanje tri mikro kazivanja u međusobnom razgovoru jednog s drugim, ali neki su tako mali da možemo propustiti činjenicu da su to ipak kazivanja sa svojom mikro strukturom, baš kao što neka kazivanja mogu biti toliko velika kao najveće galaksije i da time postaje izazov da vidimo njihove strukture. Najkraće sure kao što su “El-Kevser,” “El-Ihlas,” El-Felek,” i “En-Nas,” svaka sa svojim fokusom, imaju svoju srž, a to je monoteizam i ljudski odnos prema Bogu, ali svaka sadrži i implicirane priče, od kojih neke razumijemo tek iz poznavanja historijskog konteksta i tek kada to shvatimo, možemo vidjeti kako su određeni mikroelementi scena i kazivanja ipak tu.

Sura “El-Ihlas,” na primjer, koja se u svom teološkom obraćanju čini prilično apstraktnom, sadrži kontekst međuvjerskog dijaloga o prirodi Boga i Isa, a.s., (koji se podrazumijeva). Možemo se zapitati zašto je ovo posebna sura ako se isti pojmovi nalaze u mnogim drugim surama? Možemo nagađati. Poznati mufesiri su formirali svoje teorije, ali ja želim samo povući paralelu sa metaforom univerzuma. Zašto postoje milijarde solarnih sistema unutar milijardi galaksija? Zašto postoji beskonačna varijacija istih? Odgovor na ZAŠTO mi je manje zanimljiv, pogotovo kad vidim da neko ima smjelosti ponuditi neku teoriju koja objašnjava sve. Mislim da  se trebamo obazrijeti  na samu ljepotu onoga KAKO je sve to uređeno baš na način na koji se divimo slikama galaksija. Ljepota u tome KAKO meni je, kao piscu, sasvim dovoljna. Gotovo uvijek govorimo o različitim čitanjima sura tražeći ZAŠTO i rijetko o tome koliko je taj svemir lijep.

Osim razmatranja pojedinačnih sura sa makro nivoa, ako se vratimo na nivo “knjige” i pokušamo razumjeti odnos između sura, možemo vidjeti kako one međusobno vode dijalog. U nekim slučajevima čini se kao da se sudaraju jedna s drugom ili se, možda, udaljavaju jureći u suprotnim smjerovima. Nije ni čudo što su neki smatrali, na primjer, sure “Ed-Duha” i “El-Inširah” jednom surom. Poslanik, a.s., ih je običavao recitirati zajedno i one se osjećaju, u mojoj metafori, ne kao dva komada zavarena jedan za drugi ili kao jedna cjelina, već kao sudar dva kosmička tijela.

Prilično mi se sviđa ideja da se galaksije grozdaju i sudaraju kao metafora da bih razumio neke sure. Iz Poslanikovog, a.s., govora znamo da se sure grupišu, ali ono što možda nećemo uzeti u obzir je da se one i sudaraju jedna s drugom. Ova kolizija bi se možda mogla vidjeti u načinu na koji su kazivanja o pojedinačnim povijesnim ličnostima poput Musaa, a.s., i Jusufa, a.s., razbijena i razbacana. To znači, ako ovaj Kur’an uči svog čitatelja kako da ga čita, on vam govori da kazivanja koja prepoznajemo kao konvencionalne pripovijesti (posebno ako ih znamo iz Biblije) nisu centralna. One su kao i svaka druga materija, zvijezde ili zvjezdana prašina, samo sastavni dio jedne drugačije vrste organizma. Raštrkanost priča, naprimjer, može nas navesti da shvatimo da ne možemo samo posmatrati način na koji su sure poredane u linearnom nizu, već ih, također, moramo smatrati grupisanim u nekoliko dimenzija, možda granajućim poput korijenja, ali s dodatnim oblicima veza i obilaznica.

Osim toga, samo ću spomenuti još nekoliko stvari. U suri “El-Kalem” možemo vidjeti prilično tipično pulsiranje ili igru ​​između kontrakcije i opuštanja. Lično smatram da su dijelovi u kojima se spominju stvari sa negativnim naponom, poput pakla i srdžbe, dijelovi koji uzrokuju kontrakcije, a reference na ljubav i milosrđe su otpuštanja, ali neko drugi bi to mogao vidjeti drugačije. U svakom slučaju, činjenica da tekst ima takav ritam otkucaja srca, koji se proteže kroz cijelu “knjigu,” prilično je zapanjujuća. 

Ono što je takođe uključeno u ovu suru, uprkos kratkoći, jeste jedan tipičan retorički dijalog sa oholim muškarcima. Bog ne kaže: Ušuti i dijeli što sam ti dao! Umjesto toga, kao u mnogim primjerima kosmološkog argumenta, postoji poziv na razmišljanje, razmatranje, kontemplaciju. Ova strategija, zajedno sa jednostavnijim uputama, je nevjerovatna za percipirati u većini galaksija, hoću reći sura. Zapravo sam poprilično siguran da, ako bismo se fokusirali na mikro nivo najkraćih sura, pronašli bismo neke od ovih karakteristika. Možda bismo tamo pronašli neke nove galaksije. 

Iz neke makro perspektive pokušali bismo vidjeti kako se ova vrsta retorike koristi u Kur’anu kao cjelini i kako pomaže strukturiranju njegovog tečnog svoda. Vidjeli bismo, možda, kako pulsiranje, igra kontrakcije i otpuštanja, doprinosi ovom svodu, i kako lijepi mikro i makro narativi doprinose njegovoj strukturi te kako taj neprekidni konac tevhida, na kraju krajeva, postoji u svakom pojedinom dijelu ove “knjige,” bez obzira koliko veliki ili mali bio. Da, čak i u jednom misterioznom slovu.

ن

Bibliografija:

1. Hamza Andreas Tzortzis. “The Qur’an’s Unique Literary Form.” https://www.hamzatzortzis.com/the-qurans-unique-literary-form/

2. Hans Wehr. Arabic-English Dictionary. BN Publishing, 2020.

3. Yasin Dutton, Original Islam: Malik and the Madhhab of Madina. Routledge, 2006.

4. Al-Razi, Mafatih al-Gayb. Dar al-Fikr 1981.

Prijevod: Dr. Adnan Mahmutović

Uredila: Adna Kovačević