„Vjernik je vječiti tragač za Mudrošću, gdje god da na nju naiđe, on je najpozvaniji da je prigrli.“
Bog se, po islamskoj teologiji, ljudima obznanjuje i otkriva posrednim i neposrednim putevima, kako kroz sami tekst Objave tako i kroz kosmos koji ljude okružuje. Onako kako umjetnik ostavlja specifične obrise svoga kista koji će direktno ukazivati na njega, tako i Bog kroz Svoje stvaranje ostavlja tragove Svoga sveprisustva i manifestuje neko od svojih Imena u prirodi oko nas, ali i u nama samima. U najočitijoj formi Božijeg očitovanja – Njegovoj Objavi, naići ćemo na nekoliko uvijek prisutnih karakteristika koje se uporno ponavljaju, moleći čitaoce kur'anske riječi da na njih obrate pažnju. Bog će ljudima posredstvom Davuda, Luqmana, Ibrahima, Isaa i na koncu Muhammeda obznaniti Al-Kitab i Al-Hikmah. Mudrost ili Al-Hikmah neposredna je osobina svake Božanske Objave, ona je i nit koja vezuje čovjeka i Boga: „…došao sam Vam činom Božije Mudrosti…“.[1]
Mudrost nikada ne dolazi sama, njenu pratnju uvijek sačinjava Al-Kitab – Knjiga. Neraskidiva je veza između Mudrosti i Knjige. Međutim, Al-Kitab nije bilo kakva knjiga, ona ne spada u domen onoga što čovjek može čitati svojim fizičkim osjetilima. Knjiga koja dolazi uz Mudrost jeste ona iskonska Božija Objava kojom se Bog obznanjivao svim ljudima kroz kosmičku povijest, a koju će Sami Bog na koncu uobličiti u formi Kur'ana. Al-Kitab, ono što možemo nazvati i Primordijalnom Knjigom, osnovna je poveznica svih vjerovjesnika, a vrhunski „čitalac“ ove Knjige jeste Pečat poslanstva, Muhammed, neka je Mir Božiji na njega. Čovjek, kao spoznajno biće, spoznat će da je Kur'an objavljen njemu samome, da se u njemu pronađe i u sebi ga otkrije, „…A Bog ti je na srce spustio Knjigu izvornu i Mudrost, podučivši te onome što znao nisi…“.[2]
Da bi čovjek bio u mogućnosti mudrošću spoznavati sadržaje Primordijalne Knjige nužno je da se prvotno okiti osobinom mudrosti. Bog, poznavajući čovjekovu osnovnu narav, koja se ogleda u vječitom traganju, ili bolje rečeno vječitom vraćanju svome Izvoru, ostavio mu je samo naznake onoga što bi Mudrost mogla biti, poklonivši mu dovoljno prostora da ispuni svoju svrhu tako što će pratiti svoju narav vječitoga traganja za značenjem i povratkom u primordijalnost. Obzirom da traganje sa sobom povlači i lutanje, čovjek će na svome putu dobiti vodiča, onoga koji će „ka Putu Boga pozivati Mudrošću“[3], a koji je ostavio u srcu svakoga tragača svjetlost koja razastire tame lutanja, a što će Abdul-Qadir Gaylani nazvati An-Nur Al-Muhammadi ili muhammedanska Svjetlost. Muhammed a.s., kao oličenje Mudrosti, čovjeku će prenijeti kazivanje o još jednom mudracu Luqmanu, kojeg će Bog darovati Mudrošću i podučiti sve tragače za Njim da se Mudrost može ogledati u zahvalnosti, jer onaj ko je zahvalan on je „…zahvalan radi spoznaje svoje duše…“[4], a onaj „ko spozna sebe, spoznao je i svoga Gospodara“.
Bog je onaj koji neposredno daje Mudrost, On je i Sami izvor Mudrosti, u Svojoj apsolutnoj Volji On odlučuje i ko su oni koji će biti nosioci te osobine. Onaj tragač koji se udalji od samoga sebe udaljit će se od srčike svih stvari. „On daruje Mudrošću onoga koji sam za njome traga. Onaj kome Mudrost darovana bude, mnogo dobra probranog on je na dar dobio. Spomen će oživjeti samo oni koji srčiku stvari pomno njeguju.“[5]
Vjernik je vječiti tragač za Bogom, gdje god da na Njega naiđe, on je najpozvaniji da Ga prigrli.
[+]
1 | Kur'an 43:63 |
---|---|
2 | Kur'an 4:113 |
3 | Kur'an 16:125 |
4 | Kur'an 31:12 |
5 | Kur'an 2:269 |