Prijevod: Zekija Krvavac
U savremenom muslimanskom svijetu primjetno je snažno naglašavanje ritualne prakse. Ova pojava prisutna je i u državama s muslimanskom većinom koje imaju autoritarne režime, ali i u sredinama gdje su muslimani manjina i gdje se susreću sa diskriminacijom. Iako je obredoslovlje (ibadet) oduvijek bilo centralni dio muslimanskog života, današnji fokus na ritualni aspekt islama odražava jednu širu društvenu problematiku. Ritual više nije samo jedan segment vjere – on često postaje njena glavna manifestacija. Ovakav pomak može zasjeniti intelektualne, etičke, društvene i političke dimenzije islama. Tamo gdje muslimani nemaju stvarnu ulogu u političkim, društvenim, civilnim i ekonomskim kretanjima, njihova vjerska energija često se usmjerava u jedino područje koje je uglavnom izvan kontrole države: ritualnu religijsku praksu, koja zapravo postaje način nošenja s ograničenjima.
Ritual kao sigurna zona pod političkim ograničenjima, ekonomskom i društvenoj marginalizaciji
Politički kontekst jedan je od ključnih faktora koji utiče na naglašavanje rituala. U posljednja dva stoljeća, zemlje s muslimanskom većinom iskusile su različite oblike autoritarne vlasti. U takvim društvima vlast nadzire islamske političke pokrete, ograničava rasprave o uređenju države te kontrolira ili manipuliše organizacijama civilnog društva. U takvom okruženju ritual postaje jedino prihvatljivo polje vjerskog izražavanja. Budući da su muslimani spriječeni da razgovaraju o ustavnom poretku, društvenoj pravdi ili političkom djelovanju, njihove vjerske rasprave sve više se fokusiraju na preciznost rituala.
Također, ekonomske poteškoće i nesigurnosti smanjuju osjećaj društvene uključenosti. Kada ljudi ne vide mogućnost napretka, pravednog tretiranja ili društvenog priznanja, često se okreću simboličnom kapitalu – a posebno vjerskoj predanosti. Ritual pruža jasan put prema osjećaju sopstvene vrijednosti: to postaje prostor u kojem se osoba može moralno uzdignuti čak i kada finansijski uspjeh izgleda nedostižan. Isključeni iz političke moći i suočeni s ekonomskim preprekama, oni često razvijaju bogate ritualne prakse kako bi očuvali dostojanstvo, jedinstvo i moralni identitet.
Građanska ograničenja i privatizacija islama
Građanska ograničenja – posebno ona koja se tiču slobode udruživanja, mišljenja i institucionalne autonomije – također snažno oblikuju vjerski život. U mnogim muslimanskim društvima, nezavisne vjerske ustanove, sufijske tekije, univerziteti i humanitarne organizacije oslabljeni su, nacionalizirani ili pretvoreni u birokratiju. Slabljenje civilnog društva dovelo je do onoga što neki istraživači nazivaju „privatizacijom islama“. U takvom kontekstu, vjera sve više postaje privatna praksa umjesto da bude temelj za širu javnu etiku. Jednostavnije kazano: sekularizacija i privatizacija religije često dovode do pojačanog ritualnog naglaska. Taj pomak nije teološki, nego strukturalni: kada su javni oblici religije ograničeni ili kada javne diskusije zabranjuju religijsko izražavanje, ritual zapravo popunjava prazninu.
Psihološki efekti pritiska: ritual kao pretjerana kompenzacija
Pored strukturalnih faktora, važnu ulogu imaju i psihološki mehanizmi. Kada se zajednice osjećaju ugroženo – politički isključene, pod stereotipima ili kulturološkim pritiscima – često odgovaraju osnaživanjem praksi koje označavaju granice njihovog identiteta. Ritual tako postaje simbol identiteta i otpora. Pretjerano naglašavanje „ispravnosti“ tako služi kao potvrda autentičnosti u svijetu koji autentičnost dovodi u pitanje.
Uticaj na intelektualne i etičke dimenzije islama
Historijski gledano, islamska civilizacija obuhvatala je i ritualnu predanost i snažnu intelektualnu uključenost i produkciju. Klasično islamsko naslijeđe razvilo je teorije političkog poretka, etičke sisteme, ekonomske koncepte, naučno promišljanje, umjetničke izražaje i sofisticirane pravne strukture. Kada muslimani postanu preokupirani detaljima rituala, često zanemare ove šire dimenzije, riskirajući gubitak intelektualnog i etičkog bogatstva koje je snažno oblikovalo islamsku misao. Primjer toga je Vehb ez-Zuhejlijeva enciklopedijska studija od 10 tomova „El-fikhu el-islami ve edilletuhu“. U njoj su samo tri toma posvećena ibadetima, a preostalih sedam drugim segmentima fikha: braku, razvodu, imovinskim odnosima, finansijskim ugovorima, političkom poretku i raznim drugim granama fikha. Današnji fokus na rituale suprotan je sveobuhvatnom razumijevanju islama koje je predstavljeno u klasičnim pravnim djelima.
Islamska tradicija visoko cijeni rituale – oni su ključni oblici ibadeta. Problem nastaje kada ritual postane jedini način ispoljavanja vjere, dok su ostali aspekti sistemski ograničeni. Živi i pulsirajući islam zahtijeva angažman u svim sferama ljudskog života: društvenoj, etičkoj, intelektualnoj, ekonomskoj i političkoj.
Otvaranje javnog prostora kao put do uravnoteženog vjerskog života
Hiper-ritualizacija savremenog islama odražava današnje društveno-političke okolnosti. Tamo gdje muslimanima nije dopušteno učestvovati u javnim raspravama, religijska praksa seli se u jedine preostale sigurne prostore – poput džamija. Zato rješenje nije u obeshrabrivanju rituala, nego u osnaživanju muslimanskog angažovanja u društvenoj, političkoj, ekonomskoj i građanskoj sferi življenja. Tek tada je moguće razviti uravnotežen islamski život.
Postizanje takvog balansa zahtijeva strukturalnu otvorenost: jačanje građanskog angažmana, podsticanje intelektualnog pregalaštva, podržavanje ekonomske stabilnosti i omogućavanje vjerskim institucijama da djeluju i promišljaju slobodno. Kada muslimani opet budu imali pristup ovim područjima, ritual će zadržati svoju važnu ulogu – ali više neće dominirati njihovim duhovnim životom.
