Svjetski dan hidžaba, 1. februar, prilika je da o ovoj temi govorimo iz različitih uglova, iskustava i promišljanja. Kao teologinja, biram da u ovom tekstu podijelim neka vlastita promišljanja vezana za izazove na nivou duhovne dimenzije hidžaba sa kojima se individualno i kolektivno susrećemo.
Kur'an donosi propis pokrivanja u sklopu niza poruka o odgoju, ponašanju u odnosu prema potvori i širenju bestidnih glasina, zabrani ulaska u tuđe kuće bez dopuštenja, ponašanju u kontekstu očuvanja privatnosti čak i među članovima porodice i mnogim drugim. Sve spomenute teme u svojoj suštini nose princip zaštite duhovnog i fizičkog dostojanstva čovjeka. Nakon svega toga u 31. ajetu 24. sure po kur'anskom redoslijedu – sure Nur, dolazi propis pokrivanja:
„Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade.
A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima,…“ (An-Nur 30-31)
Primijetno je da fizičkom pokrivanju prethodi propis ‘pokrivanja’ pogleda. Uputa za jačanje samokontrole jednaka i za muškarce i za žene – jer su duhovna snaga i svijest o tome da Allah dž.š. vidi gdje je usmjeren svačiji pogled te koje čovjeka čine sposobnim da se kontroliše i vlada svojim strastima, bez obzira na okolnosti u kojima se nađe.
„O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…“ (Al-A'raf 26)
Taqwa – bogobojaznost, a u potpunijem prevodu: svjesnost da je Allah dž.š. uvijek uz nas i da zna „i najskrivenije misli“. Tako je „libasu-t-taqwa“ – ‘odjeća’ svjesnosti da nas Allah dž.š., posmatra šta god mislili, govorili ili radili. Čime god se bavili, gdje god hodili i kako god fizički obučeni bili. Na nama je da težimo da naši postupci, riječi, cjelokupan odnos prema životu, pa i izgled budu u skladu sa sviješću da nas On vidi.
U kontekstu duhovnosti najistaknutija dimenzija ovog propisa jeste da je HIDŽAB IBADET – izraz pokornosti Allahu dž.š.
Vjerovanje Njemu kao Donositelju ovog propisa da zna šta je za nas najbolje i da nam ga je kao ženama dao i propisao s razlogom i dubokom mudrošću i smislom. Tu mudrost i smisao svaka žena njegujući ibadet promišljanja, shodno svom životu i okolnostima treba da dokuči. Nekom će smisao hidžaba biti da se zaštiti različitih ‘pokvarenih’ pogleda iz okruženja. Nekom da prestane objašnjavati zašto neke stvari u današnjem svijetu kao žena muslimanka ne želi raditi. Neko će s hidžabom dobiti više poštovanja i razumijevanja. Nekom će biti tolika borba i iskušenje da opstane s hidžabom da će uvidjeti vlastite snage kojih ranije nije bila svjesna. Neko će kroz hidžab ojačati svoju vezu sa Allahom dž.š. Nekom će omogućiti da se istinski čuje njen glas i ono što ima da kaže, bez da bude izložena mizoginističkim komentarima zbog fizičke ljepote koju ima. I tako dalje. Mnogo je različitih primjera. Ničija priča nije ista, a sve se preklapaju u tome da hidžab štiti dostojanstvo žene, omogućava joj istinski vrijednosni doprinos, te sprečava da se ona objektivizira i svodi isključivo na predmet požude i strasti.
Hidžab nije ‘kruna’ čijim stavljanjem završava priča – pravac Džennet. Hidžab je početak s kojim počinje afirmacija naših pravih duhovnih resursa i snaga. Kada skrenemo fokus sa vanjštine i izgleda na istinske vrijednosti. Kada pojednostavimo. Hidžab je za većinu tek početak prave borbe sa samim sobom. Početak temeljitog glancanja i tesanja lijepih osobina, samokontrole, osvještavanja. Borba kako biti bolja, kvalitetnija, razumnija, jednostavnija žena u vjeri, a kroz vjeru u svim okruženjima koja su dio naših života.
Ibadet hidžaba, poput ibadeta namaza, posta i drugih, podrazumijeva praksu, ustrajnost i usavršavanje. Žena koja praktikuje taj ibadet nije savršena, bezgriješna, niti oslobođena mahana i nedostataka. Ženu sa hidžabom ne treba idealizirati. Svi smo ljudi koje je Allah dž.š. stvorio griješne, uz naglasak na to da „voli one koji se kaju“. One koji uviđaju svoje greške, priznaju ih i bore se da ih ne ponavljaju.
Idealiziranje žene sa hidžabom je izazov u tri područja.
Prvo područje jeste unutarnja borba mnogih žena koje žele staviti hidžab, ali se ne mogu odlučiti na taj korak. To je borba s pitanjima poput: „Kako ću se pokriti, a ne klanjam sve namaze?“, „… a još uvijek ne mogu kontrolisati jezik“, „… a puno sam griješila do sada“, „… a ne znam dovoljno o vjeri“, i mnogim drugim sličnim nedoumicama. U ovom kontekstu važno je hidžab posmatrati kao zaseban ibadet, koji — kao i svaki drugi farz — podrazumijeva proces, trud i kontinuirano usavršavanje. Ne treba čekati da postanemo neka zamišljena, „savršena žena“ da bismo stavile hidžab. Naprotiv, hidžab treba prihvatiti kao saputnika na putu duhovnog rasta i iskreno raditi na sebi.
Drugo područje jeste borba žena koje već nose hidžab, a koje se svakodnevno suočavaju s pritiscima i osuđujućim komentarima poput: „Iznenadila me — vidi je, pokrivena, a ne zna pravilno učiti“, „… a ogovara“, „… a nosi lak na noktima“, i sličnih opaski. Spisak takvih primjera mogao bi biti vrlo dug, ali suština ostaje ista: hidžab se često koristi kao povod za moralno suđenje, umjesto kao ibadet koji zahtijeva podršku, razumijevanje i zajednički rast.
Neka nas ne iznenađuje ništa, ne znamo šta su čije životne okolnosti. Ko se i kako sa čime bori. Ponovo naglašavamo: „Hidžab je ibadet koji podrazumijeva usavršavanje“, a svaki čovjek ima dovoljno vlastitih mahana na kojima treba raditi. Ako neće pomoći napretku, neka za tuđe mahane osim hajr dove nemamo nikakav komentar, jer i Kur'an podsjeća: „Svaki griješnik će SAMO SVOJE breme nositi.“ (Al-An'am 164.)
Treće područje je borba žena koje upravo zbog komentara i osuda ovog tipa nažalost pokleknu i ostave hidžab.
Put hidžaba traži podršku, a ne osudu. Zato je posebno važno da jedna drugoj budemo vjetar u leđa, a ne kamen spoticanja. Ne upuštati se u uloge sudija, pa raspravljati čiji je hidžab ispravniji. Umjesto tome, vrijeme posvetimo svako svome usavršavanju i korisnijim stvarima.
Sažeto, u kontekstu propisa hidžab treba da se uklapa u sljedeći okvir: da pokriva sve osim onoga što je ionako spoljašnje (lice i ruke), da nije tijesno, prozirno ili providno, da nije odjeća koja se oblači iz oholosti. U literaturi se navodi i dio „da to nije odjeća kojom se oponašaju muškarci“ na osnovu hadisa „Abdullah b. Abbas, r.a., rekao je: “Allahov Poslanik, a.s., prokleo je muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.” (Sahihu-l-Buhari) Danas uglavnom i na etiketi imamo jasno naglašeno šta je muška, a šta ženska odjeća. Da li je to haljina, suknja i košulja, široke hlače i tunika, potpuno je nevažno, sve dok ispunjava gore navedeni okvir. Da li je odjeća u boji, ima li dezen ili druge detalje – potpuno je nevažno. Suštini treba dati prednost.
Zato je diskusija „koja žena ima ispravniji hidžab“ u bilo kojem obliku nepotrebna. Prvenstveno jer ne znamo ničije okolnosti i borbe s kojim ga nosi, borbe koje vodi. Nekome porodica ne dozvoljava da stavi išta više od turbana. Neko iz zdravstvenih razloga ne može pokriti vrat. Nekome će određena vrsta nošnje ugroziti život, pa nosi onako kako trenutno može. Teške su to borbe i ako ne možemo olakšati – ne treba nikome otežavati.
Ističem i to kako hfz. prof. dr. Safvet Halilović navodi u prvom tefsiru pisanom na bosanskom jeziku „da islam ne zabranjuje nošenje lijepe, kvalitetne, skladne i stilski dotjerane odjeće ni muškarcima ni ženama. To je pohvalno i primjereno. Neprihvatljivo je pretjerivanje i rasipništvo koje može dovesti do toga da se “boluje” za markiranom odjećom koja iziskuje ogromne svote novca i svaki drugi oblik pretjerivanja i krajnosti.“
Muhammed a.s. kaže: „Najbolji čovjek je onaj koji najviše koristi drugim ljudima.“ (Taberani)
Zato najveći fokus trebamo staviti na traženje znanja i ispravno razumijevanje vjere i njenih pojmova. Kako ne bismo griješili nazivajući hidžab „simbolom“, jer u islamu, u suštinskom smislu, nema simbola. Mjesec i zvijezda vezuju se za islam isključivo u identifikacijskom, a ne vjerskom značenju. Hidžab je vjerska praksa, a kao takva zaštićena je i zagarantovana međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Upravo unutar tog pravnog i vrijednosnog okvira treba voditi borbu. Zato usmjerimo energiju na korisna djela, konkretne aktivnosti i područja od stvarnog, praktičnog značaja za zajednicu i muslimane. Jer ako energiju trošimo na besplodne rasprave o formalnostima i „ispravnosti“ nečijeg hidžaba, ili na njegovo svođenje isključivo na modne prezentacije, tada nam ostaje vrlo malo prostora i snage za ono što je zaista važno: stvarnu borbu za prava žena sa hidžabom. Za suprotstavljanje narativima koji ih lišavaju ljudskog dostojanstva i zakonima koji im ograničavaju slobodu, isključuju ih iz javnog života i državnih institucija. A još manje energije ostaje za rješavanje stvarnih i bolnih problema s kojima se muslimanke svakodnevno suočavaju — poput porodičnog nasilja, zloupotrebe šerijatskih propisa o braku i drugih duboko ukorijenjenih nepravdi.
