Hazreti ʿAli(ja), r.a., je sin Ebū Ṭāliba, jednog od amidža Muhammeda, s.a.v.s., i Fāṭime, kćerke Eseda. Rođen je u Mekki 13. redžeba desetak godina prije poslanstva Muhammeda, s.a.v.s. Islam je prigrlio među prvima, odmah nakon Hatidže, supruge Muhammeda, a.s. Islam je, dakle, primio još kao dijete. Budući da je bio tako mlad, nikada nije obožavao kipove. Hazreti ʿAli(ja), r.a., je i zet Muhammeda, s.a.v.s., jer je oženio jednu od njegovih kćerki – hazreti Fāṭimu, s kojom je imao petero djece: Ḥasana, Ḥusejna, Muḥsina, Zejneb (el-Kubrā) i Ummu Kulsūm (Zejneb es-Sugrā).
Poznat je po(d) više nadimaka i titula, od kojih neki uključuju refleksije njegovih ličnih kvaliteta i specifičnih životnih epizoda, kao što su: Ebū-l-Ḥasan (“Ḥasanov otac”, po najstarijem sinu), Ebū Turāb (doslovno “Otac prašine”, “Prašnjavko” ili “Prašnjavi”, kako ga je jedne prilike nazvao Muhammed, s.a.v.s., vidjevši ga kako je, nakon sjedenja na zemlji i naslanjanja na džamijski zid, sav bio prekriven prašinom), Murteḍā (“Onaj koji je odabran i/ili kojim je Allah zadovoljan”), Esedullāh (“Božiji lav”), Ḥaydar (“Lav”), Emīru-l-muʾminīn (“Vođa pravovjernih”)… Neki ističu da je ʿAlija, r.a., osoba o kojoj se, pored poslanika Muhammeda, s.a.v.s., najviše pisalo u povijesti islama. Jedan je od deseterice Poslanikovih, a.s., ashaba kojima je još za života obećan džennet.
Bio je srednje visine, visokoga čela, tamnoput, lijepoga lica, krupnih očiju, koje je podvlačio surmom. Imao je veliku bradu, koju nije knio, nego je ostavljao u njenoj svjetlini. Imao je krupne ruke i noge i jedre i istaknute mišiće. Isticao se izvanrednom fizičkom snagom, tako da u cijelom svom životu nije bio pobijeđen u okršaju. Hodao je brzo, naročito kada bi bio u bici.
Hazreti ʿAli(ja), r.a., je jedan od Božijih znalaca, slavnih junaka, čuvenih asketa, priznatih govornika; jedan od onih koji su sakupili Kur’an i čitavog ga izložili pred Vjerovjesnikom, a.s. Bilježi se pet stotina osamdeset i šest hadisa koje on prenosi od Vjerovjesnika, a.s. Hazreti ʿAlija, r.a., uživa veliki ugled među svim muslimanima zbog svoje mudrosti i rječitosti, ali i dubokog poimanja vjere i njenog iskrenog doživljaja. Tako se prenosi da bi, kad god nastupi vrijeme za namaz, lice ʿAlije, r.a., nekada požutilo a nekada pocrvenilo, pa bi upitan o tome, na što bi odgovarao: “U pitanju je svjesnost spram emāneta koji je bio nuđen Nebesima i Zemlji i planinama pa su odbile prihvatiti ga se od straha od težine njegove, a prihvatio sam ga se ja, pa ne znam hoću li ga na pravi način izvršiti ili ću loše postupiti!” Govorio bi i ovo: “Dunjaluk brzo ide, a Ahiret nam brzo dolazi, a i dunjaluk i Ahiret imaju svoju djecu, pa zato vi budite ahiretska djeca i nemojte biti dunjalučka djeca. Danas je vrijeme za rad bez plaće, dok je sutra vrijeme za plaće kada rada nema!“
Od Sa'da ibn Ebi Vekkasa prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao (hazreti ʿAliji, r.a.): “Ti si meni kao što je Hārun bio Mūsāu, osim što nakon mene nema više poslanika.” (Buharija i Muslim)
Muslim bilježi ʿAlijinu izjavu: “Tako mi Onoga koji sjemenku raspučuje i živo stvara, Vjerovjesnik koji ni čitao ni pisao nije, povjerio mi je da će me voljeti samo vjernik, a da će me mrziti samo licemjer!”
Kada je Božiji Poslanik, a.s., učinio hidžru u Medinu naredio je hazreti ʿAliji da još neko vrijeme ostane u Mekki kako bi vratio povjerene stvari i oporuke koje su bile ostavljene kod Poslanika, te da potom dođe kod njega, što je i učinio. S Božijim Poslanikom učestvovao je u Bici na Bedru, Uhudu i svim drugim bitkama izuzimajući pohod na Tebuku, kad ga je Vjerovjesnik, a.s., ostavio da ga mijenja u upravljanju Medinom. Ibn Asakir bilježi Ibn Mes’udovu izjavu: “Najbolji poznavalac šerijatskog nasljednog prava i najvičniji sudac u čitavoj Medini jeste ʿAlija ibn Ebī Ṭālib!”
Ebu Hurejre,r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na dan (osvajanja utvrda) Hajbera rekao: “Sutra ću bajrak dati čovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, a kojeg vole Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik.” (Buharija i Muslim) Ovo se odnosilo na hazreti ʿAliju, r.a.
Džābir ibn Abdullāh je kazivao: “Prilikom boja na Hajberu ʿAlija je sebi na leđa stavio jedna vrata preko kojih su se muslimani penjali i tako osvojili to utvrđenje. Oni su kasnije ta vrata vukli i za to im je trebalo četrdeset ljudi!”
Nakon ubistva hazreti Osmāna, r.a., stanje u Medini, ali i ostalim gradovima i pokrajinama, bilo je na rubu anarhije. Predloženo je da ʿAlija, r.a., što prije preuzme hilāfet. Priznali su ga svi ashabi koji su se tu nalazili. Budući da je Osmān, kao i ʿAlija, bio zet Muhammeda, a.s., te je bio jedan od prvih koji su primili islam, njegovo je ubistvo bilo tako šokantan događaj da mnogi nisu željeli ništa drugo osim pronalaska ubica. ʿAlija, r.a., je najprije oklijevao sa preuzimanjem ove časne i odgovorne titule, ali su mnogi ashabi bili su uporni, posebno radi nastojanja da se što prije oslobode teškog položaja u kojem su bili kada su buntovnici postali neka vrsta upravitelja u Medini nakon nasilnog i nepravednog ubistva halife Osmāna, r.a.
Tada su pojedini ashabi, među kojima su bili Talha i Zubejr, radijallāhu ‘anhumā, kao i Aiša, radijallāhu ‘anhā, tada već udovica Muhammeda, a.s., insistirali su na odmazdi i da se što prije pronađu ubice Osmana, mada hazreti ʿAlija nije smatrao da je to najprioritetnije u tom momentu, te da je najprije potrebno ostvariti potpunu kontrolu nad situacijom u Medini i drugim dijelovima hilāfeta i omogućiti pravedno suđenje pobunjenicima i ubicama hazreti Osmana, r.a. Različiti pogledi na prioritete, uz ostala neprijateljska spletkarenja koja su potpirivala razmirice i sukobe, nažalost, 656. godine rezultirali su prvim međumuslimanskim sukobom poznatim kao Bitka kod deve (Waqʿatu-l-džemel). Kada je raspiren plamen smutnje, razumni i trezveni nisu uspjeli smiriti raskalašene i sukoba željne, a u ovom nemilom događaju i vrtlogu bitke poginuo je veliki broj muslimana.
Muʿāvija ibn Ebī Sufjān, tada namjesnik u Siriji, poslije i prvi halifa iz dinastije Emevija, tražio je od ʿAlije, r.a., da pronađe Osmānove, r.a., ubice, i pri tome je dio krivice za tadašnje stanje prebacivao i na hazreti ʿAliju, r.a. U Siriji nisu priznavali vlast ʿAlije, r.a., gdje je postojala snažna opozicija na čelu sa Muʿāvijom koji je tu imao uporište i pristalice. Hazreti Osmān, r.a., je bio njegov rođak, te je njemu kao novoj glavi i predvodniku Emevijja i arapskom plemenskome poglavaru bila dužnost da osveti njegovu smrt. Osim toga, Muʿāvija je odbijao dati prisegu halifi hazreti ʿAliji, r.a. Nesporazum oko tih pitanja rezultirao je Bitkom na Siffinu 657. godine, čime je nastavljen period iskušenja, spletki i sukoba među muslimanima. I na Siffinu su stradale desetine hiljada muslimana. Spomenuta Bitka na Siffinu bit će prekinuta arbitražom (taḥkīm) iza koje su trebali uslijediti novi dogovori i mirovni pregovori, ali situaciju će svakako dodatno zakomplicirati pojava pobunjenika ili otpadnika (haridžija) iz reda pristalica hazreti ʿAlije, r.a., koji su odbijali arbitražu. Tako će hazreti ʿAlijina odluka da traži kompromis s Muʿāvijom uzrokovala je pobunu među njegovim najratobornijim pristalicama. Haridžije će započeti dugotrajnu praksu nametanja svog razumijevanja i tumačenja događaja, procesa i vjerskih propisa kroz primjenu sile, terora, zastrašivanja i nasilja. Bilo je to vrijeme prepuno smutnji, spletki i nereda. Hazreti ʿAlija je tumačenja haridžija proglasio neprihvatljivim i pogrešnim, uprkos njihovoj „privlačnosti“ zbog koje je ovaj pokret zadobio mnoge simpatizere u tom dobu, kazavši da je njihova priča „istina kojom se želi laž!” Iako je h. ʿAlija, r.a., u više navrata i na otvorenom bojnom polju porazio haridžije, dovoljno njih je preživjelo da se nastavi pokret i rasije njihova ideologija, koja i dan danas inficira neke skupine.
Abdur-Rahmān ibn Muldžem el-Murādi, jedan od haridžija, osvetio je svoje drugove ubivši hazreti ʿAliju, r.a., u Kufi, pred sabah-namaz u mubarek mjesecu ramazanu 40. godine po hidžri, odnosno u mjesecu januaru 661. godine. Neki tvrde da je njegov mezar u Kufi, drugi kazuju da je to u Nedžefu, a treći smatraju da ga je njegov sin Ḥasan prenio u Medinu i da je tu ukopan.
Ebu'l-Esved ed-Du’eli je, tugujući za ʿAlijom, r.a., spjevao sljedeće stihove:
Oko moje – hej šta ti je! – pomozi nam u plakanju,
Zar nam vođu pravovjernih oplakivat ti ne želiš?!
I Umm Kulsūm za njim plače stanjem svojim,
kad ugleda smrt njegova da je, bogme, pouzdana!
Hej ti, reci haridžijam’ ma gdje bili,
nek oko im zavidničko nikad radost ne osjeti!
Zar bol da nam s ramazana zadadoste,
u najboljem od svih naske, sviju skupa?!
Ubili ste najboljega ko uzjaha životinju i ukroti,
ko zaplovi lađom našom,
ko obućom prekri noge, obuče se,
ko čitaše ajete nam koji stalno obrću se!
Svako dobro u njem nađe svoje mjesto,
k’o i ljubav spram Resula Gospodara našeg Svjetskog. (…)
Izvori:
- Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
- Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
- Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
- Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
- Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
- Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
- Safijjurrahman el-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
Priredio: prof. Mensur Kerla
