“Prispodobljavanje izoštrene percepcije, zahvaljujući kojoj bivamo u stanju orjentirat se i pravilno se postavljat spram stvari i zdravo prosuđivati, jedino je moguće ukoliko se krunskim ibadetima, kojima nas Gospodar duži, pristupi integralno, ukoliko ih se ne formalizira, uz poseban naglasak na spoznajnu dimenziju(…)”
Da bismo mogli u životu na kvalitetan način bilo šta iznijeti, zadatku valjano odgovoriti, najprije je neophodno da se iznutra odnjegujemo po najvećim mogućim standardima. Tek onda kada plamen žive vjere u nama počne pulsirati, možemo očekivati da će naše riječi i postupci imati utjecaja na druge ljude; tek onda kada budemo spremni da se vrijednostima, za koje tvrdimo da do njih držimo, maksimalno posvetimo, da ih istinski ozbiljimo, da im s krajnjom prefinjenošću i osjetljivošću pristupimo, interiorizirajući ih, odnosno identificirajući ih s našim bićem, s našom vlastitošću – tek onda možemo zavrijediti krajnju istančanost na sve rđave radnje koje, u principu, usljed unutarnje pometnje i krajnje zapuštenosti našeg duha i duše, nismo u stanju detektirati.
Najpogubnije je kada se samo u izvjesnoj mjeri osluhne šta je to što ljudima godi, i onda se čini sve kako bi se njima omogućio što ugodniji ambijent koji će zadovoljiti njihove priproste potrebe, pritom zanemarujući vlastitu duhovnu žeđ i supstancijalnu ispraznost postupaka. Takvo što dovodi do čiste komercijalizacije vlastitih kvaliteta koje na taj način gube istinsku vrijednost. U tom smjeru možemo razumijevati i našu stvarnost pri kojoj se fokus stavlja na izvanjsku ljepotu, ono što godi čulima, dočim se istinski odnjegovano i kvalitetno ne zapaža ili se u najmanju ruku takvim sadržajima ne poklanja dovoljno pažnje.
Ukoliko promotrimo Poslanikov, alejhi-s-selam, život, vidjet ćemo da je samom poslanstvu prethodila potpuna posvećenost njegovanju vlastita bića, da se Poslanik, alejhi-s-selam, u dobi prije poslanstva nije prepuštao općoj društvenoj stihiji, na čijim valovima bi potonuo u bezdan moralnog sunovrata. Kroz životni kontinuitet pečatnog Poslanika, alejhi-s-selam, Gospodar nas zapravo uči da su promjene na jednoj široj društvenoj ili političkoj razini jedino moguće i ostvarive ukoliko svoje korijenje nalaze u najdubljoj i najprefinjenijoj odnjegovanosti i čistoti vlastitog bića. Da bismo na kvalitetan način odgovorili istinskim potrebama svjetine, najprije moramo udovoljiti vlastitim, preobražavajući svjetove u nama shodno Poslaničkoj, alejhi-s-selam, paradigmatičnoj ličnosti. Tako ćemo biti u stanju da po najfinijim mjerama uređujemo i dotjerujemo našu stvarnost.
Čini mi se dakako iznimno važnim spomenuti kako je pričin ili uobrazilja ono što čovjeka zavijeka onemogućava u njegovom duhovnom napredovanju, pa nije slučajnost da je pečatni Poslanik, alejhi-s-selam, onaj koji je bio najodnjegovanije ćudi i najelokventniji u izričaju, tako često učio dovu Gospodaru: „Allahu moj, pokaži mi stvari onakvima kakve jesu“, a hz. Mevlana u jednom svom izrijeku kaže: „Tebi se zbog pomrčine u vlastitim očima za ništa čini da je nešto“. Prispodobljavanje izoštrene percepcije, zahvaljujući kojoj bivamo u stanju orjentirat se i pravilno se postavljat spram stvari i zdravo prosuđivati, jedino je moguće ukoliko se krunskim ibadetima, kojima nas Gospodar duži, pristupi integralno, ukoliko ih se ne formalizira, uz poseban naglasak na spoznajnu dimenziju, zato što je ona ta koja njegovanje intelekta (‘akl) čini mogućim kroz jedno savjesno usmjeravanje, koje se naposlijetku najplodonosnije reflektira na sve ostale dimenzije našeg bića!
Želim spomenuti dva kur'anska stavka koja govore o hz. Merjemi, a tiču se snage kojom krune kontemplativna misao i samo djelovanje ukoliko dođe kao izravan odgovor na Božiju zapovijed. U 37. ajetu sure Ali Imran kazuje se o tome kako je Zekerijja, a.s., zatekao Merjemu u mihrabu (ne zalazeći sad u to šta mihrab ustvari podrazumijeva), a ona je bila vidno situirana kada su posrijedi životne potrepštine. U drugom slučaju kada je hz. Merjema bila već uveliko noseća Gospodar joj zapovijeda: „Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe“ (Prijevod je Korkutov). Frithjof Schuon će kazati kako „u prvom slučaju je čudo čiste milosti, a u drugom čudo djelatne vjere. Udubina podsjeća na milosti molitelja trpne i kontemplativne vrste, dočim palmino stablo pretpostavlja učinkovitog i odlučnog molitelja“. Suština svega jeste da nas kroz hz. Merjemu i njen slučaj Gospodar uči i odgaja da, želimo li istinski kušati plodove koji su najneposredniji dar
Božiji, onda nužno moramo sebe profilirati po mjerama najuzoritije ćudi Poslanika, alejhi-s-selam, što će podrazumijevati autentično kontemplativni pristup, a nipošto bilo kakav pseudomisticizam, pri čemu se na tome zaustaviti nećemo, već ćemo vlastite duhovne impulse iskoristiti kao odgovarajući i neophodni egzistencijalni, u jednom višem značenju, predujam, kako bismo na koncu mogli odlučno djelovati, te shodno unutarnjoj uravnoteženosti, istu na savjestan način konkretizirati ili transponirati i na vanjskoj ravni. Nužna je naša krajnja angažiranost, posvećeno djelanje, zato što misao ukoliko ne bude pretočena u sam postupak, čin, gubi na svojoj kredibilnosti i autentičnosti, te zna biti pasivizirajuća ili kontraproduktivna.
