ʻAbdur-Raḥmān je sin ʻAvfa i Šife. Rođen je 580. ili 581. godine u Mekki. Nadimak mu je bio Ebū Muḥammed. U vremenu prije islama zvao se ʻAbdul-ʻAmr (rob ʻAmra) ili ʻAbdu Kaʻbe (rob Kaʻbe). Ime ʻAbdur-Raḥmān dao mu je Muhammed, s.a.v.s., nakon što je primio islam kao jedan od prve osmerice muslimana.
Bio je veoma lijepog izgleda, svijetle puti, srednje visine, krupnih crnih očiju, krušnih šaka i prstiju. Bio je izuzetno snažan, što mu je omogućavalo da se u bitkama lahko kreće i napada protivnika, podnoseći sve nedaće i tegobe. I pored impozantne tjelesne snage, ʻAbdur-Raḥmān je upamćen kao nježan, blag i smiren čovjek. Islam je primio veoma rano, na inicijativu Ebū Bekra, r.a. U historijskim izvorima navodi se da je ʻAbdur-Raḥmān primio islam prije nego što je Muhammed, s.a.v.s., počeo okupljati muslimane u kući El-Erqama koja je bila poznata kao “Kuća islama” i centar za okupljanje ashaba. Njegovo rano primanje islama, neopoziva prisega i bezuvjetna podrška koju je dao Muhammedu, s.a.v.s., kao i čitav njegov život nakon primanja islama, bili su razlog da mu još za života bude obećan džennet.
Idolopoklonički napadi i progoni muslimana nisu mimošli ni ʻAbdur-Raḥmāna. 615. i 616. godine on će sklonište potražiti u Abesiniji. Nakon hidžre 622. godine, ʻAbdur-Raḥmān se u Medini pobratimio sa Saʻdom, sinom er-Rebīʻe. Zabilježena je nevjerovatna velikodušnost Saʻda koji je ʻAbdur-Raḥmānu ponudio pola imetka i ženidbu jednom od njegovih žena (od koje bi se Saʻd najprije razveo). Bilo je ovo nastojanje da se kroz bratimljenje i podjelu imetka, resursa i dobara, muhadžiri iz Mekke uključe u ekonomske i društvene tokove Medine, te da se što manje osjeti gubitak imetka koji su za sobom ostavili u Mekki. ʻAbdur-Raḥmān je izabrao da ga Saʻd uputi na pijacu kako bi se samostalno bavio trgovinom i zarađivao za život. Radeći pošteno zaradio je dovoljno da se oženi, a potom mu se bereket povećao, ostvario je ogroman profit i stekao imetak u izobilju. Govorio bi: “Imao sam osjećaj da, kada bih podigao kamen, pod njim bih našao zlato ili srebro.” Kako se uvećavao njegov imetak, tako je on postajao sve veći dobrotvor. Njegovu darežljivost pratila je i skromnost. Njegova dobročinstva su mnogobrojna i velika. Jedne prilike u Medinu je došla karavana iz Šama u kojoj je bilo oko sedam stotina deva natovarenih različitim stvarima. Bio je to karavan ʻAbdur-Raḥmāna. Sav profit i ono što je bilo u toj karavani ʻAbdur-Raḥmān je podijelio stanovnicima Medine, nekima kao posudbu, drugima je otplatio dugove ili im je to dao kao poklon, a baš u to vrijeme bila je zavladala suša i nestašica.
Jedanput Allahov Poslanik s.a.v.s., htjede opremiti jednu (vojnu) izvidnicu, pa ustade među ashabima i reče: “Dajte šta možete od imetka, želim opremiti ovu vojsku.” ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, požuri kući, a zatim se vrati i reče: “O Vjerovjesniče, ja imam četiri hiljade; dvije hiljade dajem u zajam svome Gospodaru, a dvije sam ostavio porodici.” Poslanik, s.a.v.s., reče: “Neka te Allah blagoslovi u ovome što si dao i neka te blagoslovi i bereket dā u onome što si zadržao.” (Prenose Ebū Hurejre i Ebū Seleme, a predaju bilježi El-Hejsemī u djelu Medžmeʻu-z-zevā’id ve menbeʻu-l-fevā’id) Ova dova pratila je ʻAbdur-Raḥmāna do kraja života.
Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ʻAbdur-Raḥmān je prenio 65 hadisa.
Hazreti Omer je jedne prilike rekao: “ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je briljantnog uma, pravo usmjeren i upućen, od Uzvišenog Allaha ima čuvara, pa slušajte ono što kazuje.”
Od Seʻīda, sina Zejda, r.a., prenosi se da je rekao: „Svjedočim da sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ’Deseterica će biti u džennetu. Vjerovjesnik je u džennetu, Ebū Bekr je u džennetu, Omer je u džennetu, Osmān je u džennetu, ʻAlija je u džennetu, Ṭalḥa je u džennetu, Ez-Zubejr, sin ʻAvvāma, je u džennetu, Saʻd, sin Mālika, je u džennetu i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je u džennetu,’ a da želim spomenuti desetog – to bih uradio.“ Upitaše: „Ko je on?“, a on prećuta. Ponovo upitaše: „Ko je on?“, pa tada im reče: “Seʻīd, sin Zejda!“ (Ebū Davud, Et-Tirmizī, En-Nesā’ī i dr.)
Jedna od najvećih počasti koja je ukazana ʻAbdur-Raḥmānu jeste da je predvodio džemat (kao imam), a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je klanjao za njim u džematu. Zabilježena je predaja da je prilikom pohoda na Tebuk formiran džemat i da je ʻAbdur-Raḥmān, po izboru prisutnih, predvodio namaz. Muhammed, s.a.v.s., je bio kratko odsutan radi neke potrebe, a kada se vratio, ʻAbdur-Raḥmān je htio ustupiti mu mjesto (imama). Muhammed, s.a.v.s., mu je dao smjernice da nastavi predvoditi džemat. Tako su Ebū Bekr i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, jedina dvojica ashaba za kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao, a oni su bili imami (predvodili su namaz u džematu).
Historičari i biografi imaju nepodijeljeno mišljenje da je ʻAbdur-Raḥmān bio učesnik svih većih vojnih pohoda i bitki u doba Muhammeda, s.a.v.s. Trgovina i veliki imetak nisu bili prepreka da bude neustrašivi broac koji je, osim imetka i opremanja vojske, svojim primjerom i životom uvijek pokazivao odanost islamu i muslimanima. U Bici na Uhudu, tog nezaboravnog dana, žestoko se borio i bio je pogođen u desni, pa mu je izbijen zub. Imao je preko dvadeset rana, a neke su bile na nozi, zbog kojih je ostao hrom.
Između ʻAbdur-Raḥmāna i Ḫālida, sina Velīda, izbio je sukob jer je Ḫālid, i pored jasnih smjernica Muhammeda, s.a.v.s., prilikom njegovog slanja u jedno pleme koje je trebao pozvati u islam i protiv kojih nije trebao ratovati, odlučio ubiti i zarobiti neke ljude. ʻAbdur-Raḥmān je odlučno bio protiv ovih postupaka Ḫālida. Kada je Muhammed, s.a.v.s., čuo da je izbila svađa između ʻAbdur-Raḥmāna i Ḫālida, i da je Ḫālid uvrijedio ʻAbdur-Raḥmāna, zatražio je od Ḫālida da prestane sa uvredama, naglašavajući visoki položaj ʻAbdur-Raḥmāna i drugih ashaba koji su ranije primili islam i stekli velike zasluge.
Nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., ʻAbdur-Raḥmān je nastavio služiti časnoj porodici Poslanika, s.a.v.s. Posebno se ističe njegova obzirnost prema suprugama Muhammeda, s.a.v.s. Služio im je i osiguravao sve potrebno, poštujući njih i mjesta na kojima su boravile.
Halifa Omer r.a., odredio je da ʻAbdur-Raḥmān bude predvodnik hodočasnika. Kada je hilafet preuzeo Osman, r.a., i on je za predvodnika hodočasnika odredio ʻAbdur-Raḥmāna. Kada je izvršen atentat na hazreti Omera, r.a., tokom sabah-namaza, namaz je tog jutra (ponovo) predvodio upravo ʻAbdur-Raḥmān.
Prilikom izbora trećeg halife, na prijedlog hazreti Omera, r.a., ʻAbdur-Raḥmān je bio jedan od onih koji su mogli biti izabrani. Prednost je dao Osmanu, r.a., i odrekao se ove privilegije. Zabilježeno je da su se ljudi tih dana, nakon atentata na hazreti Omera, r.a., okupljali oko ʻAbdur-Raḥmāna i da su njega pitali za savjet i mišljenje, te da niti jedan od onih do čijeg se mišljenja držalo nije nikoga nalazio ravnim Osmanu, r.a., po pitanju preuzimanja hilafeta. Tako je ʻAbdur-Raḥmān, kad je htio izraziti svoju prisegu novom halifi, nakon izricanja zahvale Uzvišenom Gospodaru, rekao: “Zapazio sam da ljudi ne prihvaćaju nikog drugog osim Osmana!” Neke predaje ukazuju da je ʻAbdur-Raḥmān proveo tri dana i tri noći konsultirajući muhadžire i ensarije, i da je zatim kazao: “Tako mi Allaha, nisam ostavio ni jednu kuću muhadžira ni ensarija a da ih nisam pitao o ovome, pa sam vidio da nikome ne daju prednost nad Osmanom.”
Kada je ʻAbdur-Raḥmān osjetio da mu se približava smrtni čas, još više je dijelio imetak i oslobodio je dosta robova koji su bili u njegovom posjedu. Posebno je bio darežljiv prema učesnicima Bitke na Bedru i Poslanikovim, s.a.v.s., suprugama.
Jednog dana kada je postio donesen mu je iftar. Samo što ga je ugledao izgubio je apetit i zaplakao govoreći: “Kada je Musʻab, sin ʻUmejra, poginuo kao šehid – a bio je bolji od mene – bio je umotan u svoj ogrtač koji je bio toliko kratak da kada bi mu pokrili glavu, otkrile bi mu se noge, a kada bi mu pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Kada je Ḥamza poginuo kao šehid – a i on je bio bolji od mene – nisu imali ništa u što bi ga zamotali osim njegovog ogrtača. Sada nam je Allah, dž.š., podario velika prostranstva i dao nam je mnogo bogatstva. Bojim se da nam je prerano isplaćeno za naša dobročinstva!”
Neki izvori spominju da se ʻAbdur-Raḥmān ženio 16 puta i da je imao preko 30 djece.
Umro je 653/54. godine u Medini. Dženazu-namaz predvodio je halifa Osman, r.a. (ili Ez-Zubejr, sin El-ʻAvvāma, prema drugim izvorima). Njegov kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. Opraštajući se od ʻAbdur-Raḥmāna, hazreti Alija, r.a., je rekao: “Neka ti je hairli odlazak, ti si živio u čistoći (u vrijeme bez smutnji) i otišao si prije tame i nereda.”
Izvori:
1. Abdurrahman Ra’fat El-Baša, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
2. Al-Haytamī, Nūr ad-Dīn, Maǧmaʻ az-zawā’id wa manbaʻ al-fawā’id, Dār al-Minhāǧ, Džedda, 2015.
3. Al-‘Asqalānī, Ibn Haǧar, Al-Iṣāba fi tamyīz aṣ-ṣaḥāba, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1995.
4. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.
5. Fuad Sedić, “Abdurrahman ibn Avf, r.a.”, IIN Preporod, broj 18/884, 15. septembar. 2008.
6. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
7. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
8. Ibn Manẓūr, Muḫtaṣar Tārīḫ Dimashq li Ibn ‘Asākir, Dār al-Fikr, Damask, 1984.
9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
10. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.
11. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
12. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.
Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama
