Ḥusejn, sin ʿAlije i Fāṭime, r.a., unuk Muhammeda, a.s., rođen je u Medini, u mjesecu šaʿbānu 4. godine po Hidžri (626. godine). Muhammed, a.s., je unuku Ḥusejnu proučio ezan na desno uho, ikamet na lijevo i kratku i sadržajnu dovu u kojoj se traži zaštita od prokletog šejtana, a sedmog dana po rođenju Ḥasan je osunećen i priređena mu je akika. Hazreti Fāṭima je obrijala glav(ic)u hazreti Ḥusejna i udjelila kao sadaku srebra koliko je teška obrijana kos(ic)a. Ḥusejn, r.a., je odrastao u porodičnoj kući hazreti ʿAlije i Fāṭime, r.a., uz odgoj, lični primjer i stasavanje u okrilju jednog od najučenijih ashaba i jedne od najboljih žena svih vremena. Skoro šest godina svog života proveo je uz voljenog djeda po majci, Muhammeda, s.a.v.s., koji ga je obasipao znakovima ljubavi i od kojeg je slušao ajete Kur’ana Časnog, hadise i mudrosti.
Ḥusejn je jedan od članova uže porodice Poslanika, a.s., i jedan od “onih pod pokrivačem” (ehlu-l-kisā’). Naime, Muslim bilježi izjavu Saʿda, sina Ebū Veqqāsa: “Kad je objavljen ajet: (…) Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati! (Ālu ʿImrān, 61), Božiji Poslanik, s.a.v.s., pozvao je ʿAliju, Fāṭimu, Ḥasana i Ḥusejna i rekao: ‘Bože, ovo su moja čeljad!’” Prema nekim drugim predajama, Vjerovjesnik, a.s., uzeo je jedno platno i sve navedene pozvao da uđu pod njega, i onda rekao: “Bože, ovo su moja čeljad!”
Ebū Dāvūd je zabilježio predaju koja seže do Burejde, r.a., koji je rekao: “Allahov poslanik, s.a.v.s., nam je jednom držao hutbu, kad dođoše Ḥasan i Ḥusejn, r.a., u crvenim košuljama, hodali su posrćući, a Poslanik, s.a.v.s., siđe i uze ih, pa se s njima pope na minber, te reče: ‘Istinu je rekao Allah: Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje… (Et-Tegābun, 15.) vidjeh ovu dvojicu, pa se nisam mogao strpiti.’ Potom je nastavio s hutbom.” (Ebū Dāvūd, Sunen)
Hazreti Ḥusejn je poznat po(d) više nadimaka i titula, kao što su: Ebū ʿAbdullāh, Ez-Zekijj (Čisti), Et-Teqijj (Bogobojazni, Onaj koji Boga ima na umu), Es-Sejjid (Predvodnik, Gospodin, Velikan, Vođa), Sejjidu šebābi ehli-l-dženneti (predvodnik mladih/mladića dženneta; ovako ga je prozvao lično njegov djed, Muhammed, a.s.), El-Imām (Vođa, Lider, Predvodnik), Sejjidu-š-šuhedā’ (Predvodnik šehida), El-Mudžtebā (Izabrani)…
Hazreti Ḥusejn je mnogo ličio na Muhammeda, s.a.v.s., a brada i kosa su mu bile izrazito crne boje. Nosio je vunenu odjeću i turban zelene ili crne boje, također od vune.
Hazreti Ḥusejn nije prenio mnogo hadisa od Muhammeda, s.a.v.s., i predanja od svoga oca, hazreti ʿAlije. Jedan od razloga je njegova velika opreznost pri prenošenju predaja. Osim toga, imao je nepunih 6 godina kada je Muhammed, s.a.v.s., preselio na Ahiret. Ubraja se u učenjake i dobre poznavaoce islamskog prava, ali je rijetko (iz)davao fetve. Učestvovao je u nekoliko vojnih pohoda.
Neka od njegove djece su: ʿAli(ja) (El-Ekber, Stariji; ubijen na Kerbeli braneći oca Ḥusejna), ʿAli(ja) (El-Aṣgar, Zejnu-lʿabidīn, Mlađi; preko kojeg hazreti Ḥusejn jedino i ima potomke), Džaʿfer, Fāṭima, ʿAbdullah (također ubijen na Kerbeli), Sukejna (Sekīna; čestita žena neviđene ljepote, preživjela je užasavajuće događaje na Kerbeli)…
Između njega i prve trojice pravednih halifa – Ebū Bekra, ʿUmera i ʿUsmāna, r.a., razvijalo se uzajamno poštovanje i uvažavanje. Bilježi se da je, poput starijeg brata hazreti Ḥasana, čuvao halifu ʿUsmāna, sina ʿAffāna, r.a., u vrijeme kada su nemiri i pobune počeli bujati i kada su pobunjenici udarili direktno i na halifu. U doba hilafeta svoga oca hazreti ʿAlije bio je jedan od onih koji su halifi pomagali u državničkim poslovima. Hazreti Ḥasan je vršio dužnost halife (svega) 6 ili 7 mjeseci, pa je u tom periodu hazreti Ḥusejn bio njegov glavni savjetnik i pomagač. Hazreti Ḥusejn je bio protiv odluke brata Ḥasana da pregovara sa Muʿāvijom i da na bilo koji način uzmakne pred njegovim zahtjevima. Hazreti Ḥasan je, ipak, krenuo ka Šamu kako bi započeo mirovne pregovore sa Muʿāvijom, nakon čega abdicira u korist Muʿāvije da bi očuvao jedinstvo ranjive zajednice muslimana. Bilo je to 41. godine po Hidžri.
Hazreti Ḥusejn je živio prilično povučeno u Medini u vrijeme Muʿāvijine vladavine. Čini se da je dvadesetak godina dostojanstveno odolijevao salijetanjima iračkih pristaša, ali će Jezīdov dolazak na vlast promijeniti njegova gledišta, te se odlučio odazvati ovim pozivima i ugoditi njihovim željama. Činjenica da je Jezīd postao halifa bilo je de facto kršenje dogovora koji je dvadeset godina ranije postignut između hazreti Ḥasana i Muʿāvije.
Onog trenutka kada je hazreti Ḥusejn odbio priznati Jezīda, sina Muʿāvije i njegovog nasljednika na mjestu halife, on je za Jezīda (i za ostale članove brojne emevijske porodice) postao pobunjenik i glavna opasnost po emevijsku državu. Jezīd je bio svjestan da je njegov otac uspio samo privremeno obuzdati one koji su pokazivali bilo kakav znak pobune ili želje da preuzmu vlast od Emevija. Hazreti Ḥusejn je bio svjestan da ga pristalice i simpatizeri hazreti ʿAlije smatraju pravim (i jedinim) halifom, pa je, stoga, vjerovatno i razmišljao da će ga Jezīd, koji je imao vlast, vojsku, sredstva i mrežu špijuna, pokušati ukloniti na svaki mogući način. Iračani su žurno proglasili Ḥusejna za halifu koji je, odazivajući se na njihove uporne i često ponavljane pozive i molbe, krenuo u Kufu, nekadašnje snažno uporište njegovog oca hazreti ʿAlije. Među protivnicima Jezīdovog preuzimanja hilafeta po nasljednom principu, dakle bez vijećanja, konsultacija (potpuno je zanemarena primjena principa šūre) ili nekog vida izbora halife, osim hazreti Ḥusejna isticali su se ʿAbdullāh, sin ʿUmera i ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra. Snažno uporište opozicije bila je Mekka, gdje je hazreti Ḥusejn došao već početkom mjeseca šaʿbana 60. hidžretske godine (maj 680. godine). Tu je dobio nepokolebljivu podršku, a stigle su i vijesti i iz Iraka koje su govorile da je broj njegovih pristalica značajno uvećan. Osluškujući informacije koje su dolazile, posebno od rođaka Muslima, sina ‘Ākila, koji je bio angažovan da prikupi informacije i izvidi stanje u Iraku i koji će biti iznevjeren od stanovnika Kufe a potom i pogubljen, hazreti Ḥusejn donosi odluku da krene ka Kufi i nastavi otpor Jezīdu. U tome je imao podršku ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra. ʿAbdullāh, sin ʿAbbāsa, amidžić Muhammeda, s.a.v.s., savjetovao je hazreti Ḥusejnu da dobro promisli o svemu, strahujući da ga stanovnici Iraka mogu izdati i predati Jezīdovim pristalicama. Hazreti Ḥusejn je susreo jednog arapskog pjesnika i upitao ga o stanju stanovnika Iraka, a odgovor je glasio: “Njihova srca su s tobom, a njihove sablje s Benu Umejjom (Emevijama).” Hazreti Ḥusejn na kraju ipak odlučuje napustiti Mekku i zaputiti se prema Iraku, gdje je, na temelju informacija koje je imao, očekivao veliki broj pristalica i toplu dobrodošlicu.
Emevijski upravitelj Iraka bio je Ubejdullāh, sin Zijāda. On je postavio predstraže i barikade na svim poznatim putevima koji su iz pokrajine Hidžaz vodili u Irak. 10. muharrema 61. hidžretske godine (oktobar 680. godine), u svetom mjesecu, na dan ašure, ʿUmer, sin Sʿada, koji je bio na čelu 4.000 vojnika, opkolio je u jednom pustinjskom predjelu u blizini Kerbele (kerb – tuga, belā’ – iskušenje), sjeverozapadno od Kufe, hazreti Ḥusejna i njegovu malobrojnu pratnju, koja je brojala najviše 200 ljudi. Ḥusejn, sin ʿAlije i Fāṭime, r.a., unuk Muhammeda, s.a.v.s., je odbio da se preda i borio se hrabro dok je imao snage (u tom trenutku imao je 54 godine), te je nakon teških i mnogobrojnih rana pao mrtav, a njegova glava, koju je manje od pola stoljeća ranije milovao i ljubio Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.s., poslana je Ubejdullāhu u Kufu, a potom i Jezīdu u Damask. Mnoštvo je nadvladalo hrabrost. Eṭ-Ṭaberī navodi da ga je ubio Sinān, sin Enesa, koji se jednom prilikom pohvalio da je to bio “hrabar čin”. Sinān je, barem se tako prepričava, kasnije izgubio sposobnost govora i zdrav razum. Neki drugi izvori preciziraju da je hazreti Ḥusejna ubio Šimr (ili Šemr), sin Zu-l-Dževšena, emevijski vojni zapovjednik iz Kufe. Bilo kako bilo, ono što je trebao biti puki postupak hapšenja pretvorilo se u kratkotrajnu “bitku” u kojoj je je na najgnusniji način ubijen hazreti Ḥusejn, žedan i izmoren od dugotrajnog puta i strahovite borbe. Na tijelu hazreti Ḥusejna bilo je više od 180 rana, dio od uboda koplja, a nešto i od udaraca mača. Tu je ubijen i ʿAlija, (stariji) sin hazreti Ḥusejna. Od oko 150 šehida na Kerbeli bilo je najmanje 22 člana ehli-bejta. Tu je, između ostalih, ubijeno 7 sinova hazreti ʿAlije, 3 sina hazreti Ḥasana i 2 sina hazreti Ḥusejna.
Mnogo je preda(n)ja i nagovještaja, različitih stepena autentičnosti i vjerodostojnosti, ove sudbine hazreti Ḥusejna. Prenosi se da je ʿAbdullāh, sin ʿAbbāsa, rekao: “Vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., u snu, usred bijela dana. Bio je raščupan i prašnjav. U ruci je imao staklenku (bočicu) u kojoj je bila (sakupljena) krv. Upitao sam: ‘Allahov vjerovjesniče, šta je to?’ Odgovorio je: ‘Ovo je krv Ḥusejna i njegovih prijatelja, koju sakupljam još od ovog dana’.” U nekim verzijama ove predaje dodaju se ove riječi: “Zapamtili smo taj dan, pa smo saznali da je Ḥusejn ubijen baš na taj dan.” (Ovu predaju bilježe Aḥmed, Eṭ-Ṭaberānī i El-Ḥākim, a lanac prenosilaca je vjerodostojan.)
Kazao je Ibrāhīm en-Nehā’i: “Da sam bio u skupini koja je ubila Ḥusejna, a potom da uđem u džennet, stidio bih se proći pored Poslanika, s.a.v.s., i da mi on pogleda u lice.”
Jezīd je navodno žalio što se tako završilo, jer on to “nije ni želio ni zapovijedio”. Trebalo je, kako se to objašnjava u nekim izvorima, samo zaštiti hazreti Ḥusejna, obuzdati njegove eventualne napore da mu se pridruži još više pristalica i onemogućiti opasno vrijenje koje se moglo osjetiti na svakom mjestu. Činjenica je, ipak, da Jezīd nije kaznio Ubejdullāha zbog ubistva hazreti Ḥusejna, niti ga je smijenio sa položaja, niti ukorio u pismu. Prema drugim razmatranjima i promišljanjima, Jezīd nema nikakve veze sa hazreti Ḥusejnovim ubistvom, jer to nikada direktno nije naredio. Naknadno aktivirana savjest ili jednostavno zabrinutost za sliku u javnosti učinit će da Jezīd pošalje natrag hazreti Ḥusejnovu glavu u Kerbelu kako bi se sjedinila i ukopala s tijelom ubijenog Ḥusejna, zajedno sa ostalim šehidima. Ovo je jedna od mnogobrojnih verzija sudbine hazreti Ḥusejnove glave, a historičari spominju različite teorije o lokaciji njenog ukopa. Neki historičari osporavaju i to da je glava hazreti Ḥusejna uopće poslana Jezīdu. Kabur hazreti Ḥusejna u Kerbeli danas je pod kontrolom iračke šīʿijske zajednice. Neki smatraju da tačna lokacija hazreti Ḥusejnovog kabura – nije poznata, ali je izvjesno da je hazreti Ḥusejn ukupan na Kerbeli, na mjestu svoje pogibije.
Emevijski halifa Jezīd i oni koji su bili u njegovoj službi, direktno odgovorni za masakr i krvoproliće, vjerovatno nisu ni bili svjesni posljedica ovog stravičnog čina koji će biti jedan od faktora zbog kojih su već tada potkopani i oslabljeni temelji emevijske dinastije. Požar koji je uništavao sve pred sobom i koji se razbuktavao hilafetom zahvatit će Medinu i Mekku, a vrhovni vojni emevijski zapovjednici će, u godinama koje su slijedile, u operaciji kaznene vojne ekspedicije usmjerene prvenstveno protiv jednog od pretendenata za poziciju halife – ʿAbdullāha, sina Ez-Zubejra, i njegovih pristalica, narediti da se iz katapulta obaspe kamenjem i Časna Kaʿba! Sve ovo dovoljno govori u kakvoj se situaciji našao hilafet i muslimanska zajednica.
Krv koja je proljevena na Kerbeli postaje sjeme daljih razdora i neprijateljstava između emevijskih vladara i šīʿijja. Ova fraktura na konstrukciji onoga što uslovno možemo nazvati svijet islama ili muslimanski svijet vidljiva je i dan danas. Hazreti Ḥusejnovo mučeništvo i “Dan Kerbele” (jewm Kerbelā’) transformisali su šīʿizam i dali mu izrazit vojni poklik, koji je ukratko izražen u formuli “osveta Ḥusejna”. Većina muslimana posmatra ovaj događaj kao užasnu tragediju, sa svim njenim implikacijama, ali ona, kao historijska činjenica, nije bila razlog nekih većih trauma koja bi mogla potpiriti i razbuktati fanatična djelovanja koja su uglavnom politički i ideološki motivirana. Prije hazreti Ḥusejna ubijeni su hazretiʿUmer, ʿUsmān, ʿAlija i mnogi drugi ashabi. Ubijen je i ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra, zapravo – doživio je skoro sličnu sudbinu kao i hazreti Ḥusejn – emevijski vojnici pod komandom zloglasnog generala El-Ḥadždžādža, sina Jūsufa, ubili su ga u Mekki nakon dugotrajne opsade ovog časnog grada, te ga obezglavljenog i razapetog držali sve dok nije dozvoljeno njegovoj majci da ga dostojanstveno pokopa! Rijetko se spominju njihove sudbine i nisu se, koliko nam je poznato, uveli posebni rituali ili memorijalne ceremonije kojim bi se obilježila i njihova stradanja. Zar se svi oni nisu borili za isti cilj i zar nisu imali iste ideale? Povrh svega, stanovnici Iraka su izdali hazreti ʿAliju, Ḥasana i Ḥusejna! Ubejdullāh, sin Zijāda, Šimr, sin Zu-l-Dževšena i Sinān, sin Enesa, bili su hazreti ʿAlijini pomagači, pristalice i simpatizeri – šīʿijje. Sva trojica su, prema nekim izvorima, bili u vojsci hazreti ʿAlije u Bici na Siffīnu.
Neizmjerna ljubav prema časnoj Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici, koju bi u svojim srcima trebali njegovati svi muslimani, ne smije biti argument ili opravdanje za posebne rituale koji nemaju nikakvog uporišta u islamskom učenju, poput samokažnjavanja kao načina iskazivanja te ljubavi i pripadnosti, a ovaj strašni događaj ne može biti inspiracija i opravdanje za političko-ideološke obračune, instrumentalizacije za trvenja između pripadnika različitih pravnih škola i pravaca u islamu i tendenciozno reinterpretiranje rane povijesti islama. Na drugoj strani, neophodno je češće (pro)govoriti i ovoj dionici povijest islama i muslimana kako bi se uzele po(r)uke iz ovih događaja i shvatili neki procesi koji su došli kao njihova posljedica.
Ibn Kesīr, čuveni komentator Kur’ana i historičar, u djelu Al-Bidāya wa an-nihāya kazuje: “(…) Svaki musliman je dužan da tuguje radi ubistva Ḥusejna, r.a., jer je on predvodnik (sejjid) muslimana, učenjak među ashabima i sin kćerke Allahovog poslanika, s.a.v.s., koja predstavlja najvrliju Poslanikovu kćerku. Ḥusejn je bio pobožan, hrabar i darežljiv. No, radnje kojima šīʿijje pokazuju svoju uznemirenost i tugu nisu lijepe. Vjerovatno većina tih radnji sadrži izvještačenost i prijetvornost. Ḥusejnov otac je bio bolji od njega, pa je ubijen. Šīʿijje ne uzimaju njegovo ubistvo kao dan žalosti, kao što uzimaju dan Ḥusejnovog ubistva. Naime, njegov otac je doista ubijen na dan džume, dok je išao na sabah-namaz. (…) Allahov poslanik, s.a.v.s., je predvodnik (sejjid) Ademovih sinova na dunjaluku i Ahiretu. Allah ga je, doista, usmrtio onako kako umiru vjerovjesnici. Opet, niko nije uzeo dan njihove smrti za dan žalosti…”
Gdje si sad, Husejine?
Gdje ti je stan, Husejine?
Probudi me iz noćnog sna
košulja ti mirisna!
Trava je sad jastuk tvoj fin,
a jorgan b'jel krvav ćefin!
Mešhed tvoj na dunju miri,
mirise polje širi!
Svaki je dan Kerbela – dan,
Vehnem za tobom, mili!
(Džemaludin Latić)
Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama
