Ḥasan, najstariji sin ʿAlije i Fāṭime, r.a., unuk Muhammeda, a.s., rođen je u Medini, sredinom mjeseca ramazana 3. godine po Hidžri (625. godine). Njegovo prvobitno ime, koje mu je dao njegov otac, bilo je – Ḥarb (Rat, Ratko). Muhammed, a.s., je, zbog značenja ovog imena, koje nije bilo rijetko kod Arapa tog doba, predložio da se dijete (na)zove – Ḥasan (Dobri, Lijepi). Tom prilikom je Muhammed, a.s., unuku Ḥasanu proučio ezan na desno uho, ikamet na lijevo i kratku i sadržajnu dovu u kojoj se traži zaštita od prokletog šejtana, a sedmog dana po rođenju Ḥasan je osunećen i priređena mu je akika. Ḥasan je jedan od članova uže porodice Poslanika, a.s., i jedan od “onih pod pokrivačem” (ehlu-l-kisā’). Naime, Muslim bilježi izjavu Saʿda, sina Ebū Veqqāsa: “Kad je objavljen ajet: (…) Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati! (Alu ʿImrān, 61), Božiji Poslanik, s.a.v.s., pozvao je ʿAliju, Fāṭimu, Ḥasana i Ḥusejna i rekao: ‘Bože, ovo su moja čeljad!’” Prema nekim drugim predajama, Vjerovjesnik, a.s., uzeo je jedno platno i sve navedene pozvao da uđu pod njega, i onda rekao: “Bože, ovo su moja čeljad!”
Hazreti Ḥasan je poznat po(d) više nadimaka i titula, kao što su: Et-Teqijj (Bogobojazni, Onaj koji Boga ima na umu), Es-Sejjid (Predvodnik, Gospodin, Velikan, Vođa), Sejjidu šebābi ehli-l-dženneti (predvodnik mladih/mladića dženneta; ovako ga je prozvao lično njegov djed, Muhammed, a.s.), El-Imām (Vođa, Lider, Predvodnik)…
Ḥasan je bio bijele puti, izrazito lijep i veoma je sličio svome djedu po majci, Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Enes ibn Mālik, r.a., je rekao: ”Niko nije sličio Vjerovjesniku,, s.a.v.s., više od Ḥasana, sina ʿAlijina.” (Buharija)
Poslanik, a.s., je mnogo volio svoje unuke, Ḥasana i Ḥusejna i često se igrao s njima. Sjeli bi Poslaniku, a.s., u krilo i igrali bi se njegovom bradom. Pružili bi svoje ručice ka njemu, smijali se i bezbrižno provodili najljepše trenutke u njegovom društvu. Ḥasan i Ḥusejn se nisu odvajali od Poslanika, a.s., ni kada bi on obavljao namaz. Kada bi bio na na rukūʿu, oni bi se provlačili ispred njega. Kada bi bio na sedždi, oni bi mu se popeli na leđa. On bi ih polahko skinuo s leđa i nastavljao bi s namazom. El-Berā’, r.a., kaže: “Vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., dok mu Ḥasan, sin ʿAlijin, bijaše na ramenu kako govori: ‘Moj Bože, zaista ga ja volim, pa Te molim da ga i Ti voliš!’” (Buharija)
Ebū Hurejre je jednom prilikom izašao iz džamije zajedno sa hazreti ʿAlijom, r.a., i vidio je Ḥasana kako se igra sa djecom. Prišao mu je i podigao na ramena, rekavši: “Ti si mi umjesto oca i majke! Zaista ti ne ličiš na oca ʿAliju nego na Allahovog Poslanika, s.a.v.s.” Hazreti Alija se na ove riječi nasmijao. (Buharija)
Ḥasan, r.a., je odrastao u porodičnoj kući hazreti ʿAlije i Fāṭime, r.a., uz odgoj, lični primjer i stasavanje u okrilju jednog od najučenijih ashaba i jedne od najboljih žena svih vremena, oko 7 godina svog života proveo je uz voljenog djeda, Muhammeda, a.s., od kojeg je slušao žubor objave Kur’ana, časne hadise i mudrosti. Pored svega navedenog, imao je priliku družiti se i sa (naj)starijim ashabima Muhammeda, a.s. Okruživala ga je velika ljubav svih muslimana. Tako bi se, prilikom njegovog dolaska u Mekku, ljudi okupljali oko njega, nastojeći ga vidjeti, dotknuti, pomoći i slušati njegova predavanja koja je držao u mekkanskom haremu. Neke predaje donose nam zanimljive detalje o njegovoj pobožnosti. Tako se prenosi da je hazreti Ḥasan bio izuzetno darežljiv, noći je provodio u različitim ibadetima, a hadždž je pješice obavio 25 puta. Prenio je nekoliko desetina hadisa direktno od Muhammeda, a.s. Bio je miroljubiv, blag i sklon praštanju.
Hazreti Ḥasan je često zasnivao bračnu vezu. Razlog velikom broju ženidbi je obostrana želja – želja Ḥasanova da se poveže sa što više arapskih plemena, te želja arapskih plemena da se udajom svojih kćerki za njega povežu sa Poslanikovom, a.s., porodicom. Treba imati na umu da je broj sklopljenih bračnih ugovora (i razvoda, odnosno raskidanja bračnih ugovora) hazreti Ḥasana predmet rasprave i da je potrebno pristupiti temeljitom istraživanju, usklađivanju i razmatranju više predaja, od kojih su mnoge nepouzdane, i izvora različitih stepena autentičnosti i vjerodostojnosti. Tačan broj hazreti Ḥasanove djece nije poznat. Spominje se da je imao (najmanje) 26 djece. Neka njegova djeca umrla su malodobna, prirodnom smrću, a jedan dio je ubijen u pokolju i strašnim događajima na Kerbeli 10. muharrema 61. godine po Hidžri (oktobar 680. godine), kada su emevijske trupe opkolile i izvršile pokolj nad hazreti Ḥusejnom i njegovim sljedbenicima.
Politički neaktivan ostao je do vramena hilafeta ʿUsmāna, sina ʿAffāna. Između njega i prve trojice pravednih halifa – Ebu Bekra, ʿUmera i ʿUsmāna, r.a., razvijalo se uzajamno poštovanje i uvažavanje. Bilježi se da je čuvao halifu ʿUsmāna, sina ʿAffāna, r.a., u vrijeme kada su nemiri i pobune počeli bujati i kada su pobunjenici udarili direktno i na halifu. Hazreti Ḥasan je tom prilikom ranjen. Bio je hrabar, odvažan i nepokolebljiv. Učestvovao je u skoro svim vojnim pohodima za vrijeme hilafeta hazreti ʿAlije.
Nakon atentata na hazreti ʿAliju, četvrtog pravednog halifu, dženazu-namaz predvodit će upravo hazreti Ḥasan. Neposredno nakon dženaze-namaza hazreti ʿAliji, prisutni su Ḥasanu počeli davati prisegu (bejʿat) i izražavati lojalnost. Desetine hiljada ljudi lično su mu dali prisegu. Tako hazreti Ḥasan postaje peti halifa. Bilo je to u Kufi (Irak) u drugoj polovini mjeseca ramazana 40. godine po Hidžri (kraj januara 661. godine). Kao halifu priznale su ga sve pokrajine hilafeta tog doba, izuzev Šama i Egipta. Namjesnik Šama bio je – Muʿāvija, sin Ebū Sufjāna, a Egipta – ʿAmr, sin El-ʿĀsa, pristalica Muʿāvije. Muʿāvija je, nema sumnje, bio oprezan u pogledu pripadnika ehli-bejta, u ovom slučaju hazreti Ḥasana, koji su u narodu uživali veliki ugled i koje su mnogi smatrali jedinim istinskim predvodnicima. Imajući na umu građanski rat i međumuslimanske sukobe koji su razbuktani ubistvom halife ʿUsmāna, r.a., i koji su kuluminirali bitkama koje su se odigrale 656. i 657. godine, hazreti Ḥasan je odlučio pokušati okončati ovo razdoblje nemira, smutnje i sukoba mirnim, diplomatskim putem. Krenuo je ka Šamu kako bi započeo mirovne pregovore sa Muʿāvijom, nakon čega abdicira u korist Muʿāvije kako bi očuvao jedinstvo ranjive zajednice muslimana. Bilo je to 41. godine po Hidžri. Hazreti Ḥasan je vršio dužnost halife (svega) 6 ili 7 mjeseci. Ovaj njegov postupak izazvat će nezadovoljstvo kod dijela njegovih pristalica, ali to nije promijenilo njegovu odluku i želju da na taj način pokuša pomiriti muslimane i sačuvati jedinstvo zajednice. Nakon sporazuma između hazreti Ḥasana i Muʿāvije, Ḥasan se, zajedno sa svojom porodicom, mlađim bratom hazreti Ḥusejnom i drugim bliskim saradnicima, iz Kufe vratio u Medinu, gdje je živio potpuno apolitično do kraja života. Zahvaljujući nesebičnom postupku hazreti Ḥasana, ova godina će biti nazvana “godinom zajednice” (ʿāmu-l-džemaʿat) jer je (ili se barem tako činilo) zajednica bila ujedinjena oko jednog halife. Muslimani jednostavno nisu mogli priuštiti još jedan smrtonosni građanski rat. Hazreti Ḥasan je bio potpuno svjestan ove činjenice. Muslimani su imali potrebu za snažnom i stabilnom vlašću, a Muʿāvija se, barem za dio njih, činio kao vrlo sposoban vladar bio u stanju ispuniti njihova htijenja.
Spomenutim postupkom hazreti Ḥasana kao da se ispunilo obećanje i nagovještaj Muhammeda, a.s. Naime, Ebū Bekre pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio na minberu, a njegov unuk Ḥasan odmah pored njega. Poslanik, s.a.v.s., čas je gledao u ljude, a čas u njega (tj. hazreti Ḥasana) i onda je rekao: “Ovaj moj unuk je plemić (velikan, gospodin, sejjid). Nadam se da će Allah preko njega izmiriti dvije skupine (sukobljenih) muslimana.” (Buharija)
Umro je u Medini 50. godine po Hidžri (mart ili april 670. godine) u 45. ili 46. godini godini života. U Medini je nastupila velika žalost zbog hazreti Ḥasanove smrti. Tržnice su bile zatvorene sedam dana. Ebū Hurejre, r.a., je u Poslanikovoj, a.s., džamiji plakao i govorio: “O ljudi, danas je umro miljenik Allahovog poslanika, s.a.v.s.!”
Postoje indicije da ga je otrovala supruga Džaʿda, kćerka El-Ešʿasa, u okviru aktivnosti zavjere koju je provodila po instrukciji Jezīda, sina Muʿāvije ili neposredno po smjernicama samog Muʿāvije. Ibn Kesīr, čuveni komentator Kur’ana i historičar, o ovome je napisao: “Ja smatram da to nije tačno.” Treba, stoga, biti oprezan prilikom (pre)uzimanja i uvažavanja ovih i sličnih predaja jer su mnoge – izmišljene, očigledno zbog političkih motiva. Razloge svakako treba tražiti i u nastojanjima nekih grupacija da se još više produbi kriza koja je tinjala u odnosima Hāšimija (Benū Hāšim) i Emevija (Benū Umejje koji su se sve više profilirali kao mekkanska aristokratska porodica). Eṭ-Ṭaberī navodi da je bilo više pokušaja trovanja Hazreti Ḥasana, te da je, kao rezultat svih tih (neuspješnih) pokušaja i posljednjeg, po njega fatalnog, stradala njegova jetra, zbog čega je i umro. Hazreti Ḥasan nije želio osvetu i bratu Ḥusejnu nije htio otkriti ime osobe koja ga je otrovala.
Hazreti Ḥasan oporučio je mlađem bratu hazreti Ḥusejnu da ga ukopa pored djeda Muhammeda, a.s., ako to bude moguće. Mervān, sin El-Ḥakema, jedan od prvaka porodice Emevija (kasnije i jedan od halifa), nije dozvolio da se tako postupi. Izrečena je, navodno, i direktna prijetnja: “To se neće desiti, jer ja nosim sablju!” Time je (još više) raspiren sukob između Hāšimija i Emevija. Kabur hazreti Ḥasana je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i, u blizini majke hazreti Fāṭime. Dženazu-namaz hazreti Ḥasanu klanjao je veliki broj ljudi. Sa‘lebe ibn Ebī Mālik, rekao je: ”Bili smo prisutni na dženazi Ḥasana, sina ʿAlije, r.a., i ukopali smo ga u el-Beqī‘i. Da je neko bacio iglu, ne bi mogla pasti nigdje drugo osim na nečiju glavu.”
Mnoge su izreke i mudrosti koje su potekle iz bistrog uma hazreti Ḥasana. Neke od njih su:
Zloba je da se ne zahvališ na blagodati.
Blagost je gušenje srdžbe i vlast nad dušom.
Plemenitost jeste davanje prije traženja.
Lijepo pitanje je pola znanja.
Ljudi propadaju zbog tri osobine: oholosti, pohlepe i zavisti. Tako oholost usmrćuje vjeru. Zbog oholosti je Iblīs proklet. Pohlepa je neprijatelj duše. Zbog pohlepe je Ādem istjeran iz dženneta. Zavist je vođa zla. Zbog nje je Kābīl ubio Hābīla.
