Ḥamza je sin ʿAbdul-Muṭṭaliba i Hāle, unuk Hāšima. Poznat je i kao Ebū ʿUmāre i Ebū Jaʿlā. Rođen je 568. ili 569. godine u Mekki. Odrastao je u porodičnoj kući svoga oca ʿAbdul-Muṭṭaliba. Neki od njegovih nadimaka su: Esedullāh – Allāhov lav i Esedu Resulillāh (zbog brojnih zasluga u bitkama, nepokolebljive hrabrosti i neviđene odlučnosti), Sejjidu-š-šuhedā’ (Predvodnik šehida), El-Qatīl (Ubijeni), Eš-Šerīf (Časni)…
Budući da je Ḥamza bio stariji od svog bratića Muhammeda, s.a.v.s., samo dvije godine, od djetinjstva su bili vrlo bliski, kada su se još kao djeca zajedno igrali po mekkanskim sokacima. Dvije godine zajedno su živjeli u istoj kući, dok je brigu o Muhammedu, s.a.v.s., vodio njegov djed ʿAbdul-Muṭṭalib. Ḥamza je Muhammedov, s.a.v.s., amidža i (dvostruki) brat po mlijeku, jer su ih obojicu dojile Ḥalīma i Suvejba iz plemena (Benū) Saʿd.
Odgajan je u porodici u kojoj su mnogi bili vođe, predvodnici i dostojanstveniici plemena Kurejš. Kako je rastao i stasavao, povećavalo se i njegovo samopouzdanje i samouvjerenost. Odvažan i ponosit, u okrilju privilegija koje je imao zbog porijekla, njegov uticaj i moć u mekkanskom društvu tog doba rasla je iz dana u dan. Sa kurejšijskim mladićima i mekkanskim vođama takmičio se u lovu, streljaštvu, konjaništvu, i s njima je prisustvovao sijelima na kojima se raspravljalo o najvažnijim društvenim pitanjima i događajima. Ḥamza je bio neobično lijep, naočit i zgodan. U mladosti je bio sklon zabavi i lagodnom životu; odlazio je na mnoga sijela, obilazio mekkanske kutke za razonodu i druženja. Ḥamza je bio hrabri hāšimijski ratnik, odlučan u svakoj situaciji, a u bitkama nije mu bilo ravna. Bio je poznat po vještinama iz oblasti mačevanja, streljaštva i hrvanja, disciplina koje su bile popularne među Arapima toga doba. Volio je lov i opisan je kao “najjači čovjek Kurejšija i najnepopustljiviji”.
Supruge hazreti Ḥamze su: Selmā, kćerka ‘Umejsa, Ummu ‘Āmir, kčerka El-Milla i Ḫavla, kćerka Qajsa. Imao je šestero djece: Umāmu (kćerka), ‘Āmira (sin), Ja’lu (sin), Umāru (sin) i još dvije kćerke koje su umrle u djetinjstvu. Danas nema muških potomaka hazreti Ḥamze.
Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, odlučna, inteligentna i dostojanstvena žena, ponudila se za ženu Muhammedu, s.a.v.s. Ona je uživala najveći ugled i bola je jedna od najimućnijih žena tog doba. Kada je Muhammed, a.s., ispričao svojim amidžama o namjerama hazreti Ḫadīdže, do njenog oca Ḫuvejlida pošao je Muhammedov, s.a.v.s., amidža Ḥamza. Bilo je to 595. godine.
I pored ovog prisnog prijateljstva i rodbinskih veza, Ḥamza u početku nije pokazao neko posebno interesovanje prema Muhammedovim, s.a.v.s., pozivima u islam i nije ga prihvatio kada ga je Muhammed, s.a.v.s., predočio najbližim članovima svoje porodice. Međutim, pružio mu je svoju podršku, kao rođak i prijatelj. Smatra se da je islam primio 6. godine po poslanstvu, tj. 616. godine. Muhammed, s.a.v.s., je jedne prilike sjedio na Saffi. Tim putem je naišao Ebū Džehl. Čim je vidio Muhammeda, s.a.v.s., počeo ga je uznemiravati, vrijeđati i omalovažavati. Sve je to vidjela i čula jedna oslobođena robinja iz obližnje kuće, koja je, primijetivši hazreti Ḥamzu kako se vraća iz lova, kazala: “O Ebū ʿUmāre, da si vidio šta je tvoj bratić Muhammed doživio od Ebu-l-Ḥakema ibn Hišāma (tj. Ebū Džehla). Naime, on ga je vrijeđao i uznemiravao. Onda je otišao, a da Muhammed nije ni progovorio.” To je naljutilo hazreti Ḥamzu, te se istog trena zaputio ka mjestu sastanka kurejšijskih glavešina. Kada je stigao na mjesto sastanka, prišao je Ebū Džehlu, dok je ovaj sjedio i pričao sa prijateljima. Zatim ga je tako jako udario svojim lukom u glavu, da mu je napravio ranu na glavi koja je počela krvariti. Onda mu je poručio: “Zar ga vrijeđaš, a i ja sam isto njegove vjere i pričam isto što i on priča?! Uzvrati meni, ako smiješ!” Potom se hazreti Ḥamza uputio ka jednoj kući kako bi se susreo sa Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim ashabima i obznanio svoj islam. Njegovo prihvatanje islama je obradovalo sve muslimane. Neki izvori navode da je islam primio tri dana prije hazreti Omera, r.a. Kad je hazreti Ḥamza primio islam, Kurejšijama je bilo jasno da je Poslanik, s.a.v.s., dobio veliku pomoć i zaštitu. Znali su da će Ḥamza uvijek stati iza njega, podržati ga i žrtvovati se za interese i ciljeve muslimana. Zbog toga su se klonuli mnogo čega što su ranije radili.
Hazreti Ḥamza je posjedovao izvanredan ahlak. Bio je pobožan, bogobojazan, skroman, darežljiv i plemenit.
Nepune tri godine svog života, negdje između 616. i 619. godine, proveo je u getu Ši'b, zajedno sa ostalim muslimanima, u najvećoj oskudici i potpunoj izolaciji, kada su mnogobošci vršili (sve)opći bojkot i izolaciju muslimana. 622. godine učinio je Hidžru iz Mekke u Jesrib. U Mekki je ostavio skoro sav svoj imetak i nekretnine koje su kurejšijski mušrici uzurpirali.
623. godine hazreti Ḥamza je bio komadant jednog odreda (izvidnice) od trideset konjanika muhadžira koji se, po direktnim zapovjedima Muhammeda, s.a.v.s., uputio do oblasti Sejfu-l-baḥr. Iako se ova skupina susrela sa Ebū Džehlom koji je bio na čelu tri stotine mušrika iz Mekke, nije došlo do borbe.
Hazreti Ḥamza je važio za velikog i hrabrog junaka, pa ne čudi da je učestvovao u svim važnijim vojnim pohodima u prve tri hidžretske godine. Njegova hrabrost vidljiva je i iz činjenice da je uvijek prvi izlazio na dvoboje koji bi se odigravali prije velike bitke. On je jedan od trojice prvaka muslimana koji su, ispred muhadžira, stali na mejdan trojici mušričkih prvaka. Hazreti Ḥamza je u dvoboju koji je prethodio Bici na Bedru lahko savladao svog protivnika, što je dodatno ohrabrilo muslimanske borce i ulilo im pouzdanje u ključnm momentima koji su prethodili velikoj bici. Taj dan je Ḥamza ukrasio svoja prsa nojevim perom, jednu sablju držao je u ruci dok mu je druga bila o pasu. Predvodio je bojne redove muslimana zajedno sa ostalim junacima, a Poslanikov, s.a.v.s., blagoslov bio je nad svima njima.
Nakon Bitke na Bedru, kada su se tamni oblaci sramote i poraza nadvili nad mušrike, u Mekki su svi izgarali od želje da se osvete muslimanima. U tim nastojanjima posebna meta, pored Muhammeda, s.a.v.s., bio im je hazreti Ḥamza, jer je u bitkama i dvobojima ubio 31 mušrika! Unajmljen je abesinijski rob Vaḥšijj, vrlo vješt u bacanju koplja, da ubije hazreti Ḥamzu. Hind, kćerka kurejšijskog prvaka ‘Utbe koji je poginuo na Bedru, dočekala je Vaḥšijja dobrodošlicom, računajući da će on biti u stanju ostvariti njenu najveću želju. Počela mu je medenim glasom pričati o svojim draguljima, zlatu i naikut. Stavila je ruku na vrat pomičući bisernu ogrlicu kao i na uši da pokaže dijamantne naušnice. Micala je svoje duge prste koji su bili ukrašeni zlatnim prstenjem. “Sve je ovo tvoje, Vahšijj… ako ubiješ Ḥamzu.” Pred njim su se iznenada našle dvije stvari o kojima su mnogi sanjali: sloboda i bogatstvo. Obećao joj je: “Dobit ćeš što želiš!”
Na dan Bitke na Uhudu, 7. ševvala 3. godine po Hidžri (23. mart 625. godine), Vaḥšijj je kopljem ubio hazreti Ḥamzu. Nakon Bitke na Uhudu u kojoj su muslimani poraženi, Hind je prišla je mrtvom tijelu hazreti Ḥamze, rasporila mu stomak, izvadila crijeva, džigericu (jetru) i druge organe iz utrobe, te mu odsjekla nos i uši. Određeni izvori navode da je čak pokušala pojesti dio njegove džigerice. Nakon toga je došao njen muž Ebū Sufjān i kopljem mu smrskao usta. Vidjevši taj prizor – masakrirano tijelo hazreti Ḥamze – Božiji Poslanik je zaplakao. Kada se prašina nakon bitke slegla, i kada je vijest o masakriranju šehida Uhuda stigla do Medine, nastala je velika žalost kod svih muslimana. Ṣafijja, kćerka ʿAbdul-Muṭṭaliba i Ḥamzina sestra, znajući u kakvom je stanju tijelo njenog brata, dolazi da ga vidi i donosi dva platna od kojih je trebalo napraviti ćefine u koje će umorati hazreti Ḥamzu. Jedno od ta dva platna iskorišteno je za ćefin jednog ensarije koji je, poput hazreti Ḥamze, bio unakaženog tijela poslije bitke. Ovi prizori su toliko pogodili Muhammeda, s.a.v.s., da je obećao osvetiti se počiniteljima tih zvjerstava. Međutim, objavljeni su kur’anski ajeti kojima se to zabranjuje: “Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Naḥl, 126.)
Vaḥšijj je kasnije kazivao: “Allaha mi sam gledao kako Ḥamza svojom sabljom siječe ljude i ništa ne ostavlja pred sobom, poput lugave deve. Utom je, prije mene, pred njega izašao Siba’ ibn ʿAbdul-ʿUzza. (…) Zatim ga je Ḥamza snažno udario pravo po glavi. Ja sam u tom momentu zamahnuo svojim kopljem i, dobro nanišanivši, uputio ga prema njemu. Pogodio sam ga u donji dio stomaka i koplje je izbilo na drugu stranu, između njegovih nogu. On je tako krenuo prema meni, ali nije izdržao, pao je. Ja sam malo sačekao, a kad je izdahnuo prišao sam mu i uzeo svoje koplje, te se odmah zaputio u logor. Naime, ja sam i imao samo taj zadatak da njega ubijem. Ubio sam ga samo zato da me oslobode ropstva, i doista, čim sam se vratio u Mekku, dobio sam slobodu. U Mekki sam ostao sve dok je Božiji Poslanik nije osvojio. Tad sam pobjegao u Taif i tu se zadržao. No kad je otud jedna deputacija otišla Božijem Poslaniku da pred njim primi islam, putevi su mi se zamrsili. Razmišljao sam: ‘Otići ću u Šam, ili Jemen, ili u neke druge zemlje…‘ Tako sam sav bio zaokupljen time, kad mi jedanput jedan čovjek reče: ‘Šta ti je!?’ On, Allaha mi, nikoga nije pogubio ko je ušao u njegovu vjeru i ko je posvjedočio njegovo svjedočenje!’ Kad mi je to rekao, ja sam odmah krenuo za Medinu, Božijem Poslaniku. On ni prema kome nije bio tako suzdržljiv kao prema meni dok sam stajao ponad njega i izgovarao posvjedočenje Istine. ‘Vaḥšijj!?’, upitao je prepoznavši me. ‘Da, Božiji Poslaniče!’ , rekao sam. ‘Sjedi i ispričaj mi kako si ubio Ḥamzu!’, kazao je. Kad sam mu sve ispričao, rekao mi je: ‘Teško tebi! Skloni od mene svoje lice, da ga nikada više ne vidim!’ Od tada sam se uvijek krio od Božijega Poslanika, na svakom mjestu, kako me ne bi opet vidio. Tako sve dok ga Allah nije uzeo sebi!” Vaḥšijj dodaje i ovo: “Kada su muslimani izašli protiv Musejleme el-Kezzāba, bio sa s njima. Nosio sam koplje kojim sam ubio Ḥamzu. Kada su se vojske sukobile, vidio sam Musejlemu kako stoji držeći sablju. Pripremio sam se, protresao koplje, a zatim ga bacio na njega i pogodio ga. Ako sam ovim kopljem ubio najboljeg čovjeka, Ḥamzu, nadam se da će mi Allah oprostiti, jer sam istim ubio i najgoreg čovjeka, Musejlemu.”
Prema nekim komentatorima Kur’ana Časnog, povodom šehadeta hazreti Ḥamze i drugih ashaba na Uhudu, objavljeni su ajeti: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.” (Ālu ʿImrān, 169-171.)
Hazreti Ḥamza, r.a., je ukopan zajedno sa ostalim šehidima Uhuda u mezaristanu kod Brda strijelaca (Džebelu-r-Rumāt), podno brda Uhud.
Ḥamzina pogibija na Uhudu djelovala je na sve. Pjesnici su u stihovima nastojali prenijeti emocije o njegovom šehādetu i iskrenoj tuzi koja ih je obuzela. Ḥasan, sin Sābita, o njegovom šehādetu napisa:
Ostavi kuću koja propada
i plači za Ḥamzom dobročinstva punog.
Koji kroti konja kad se uzjoguni,
kao hrabri lav u svojoj šumi,
istaknut na vrhu sinova Hašima,
ne zamijeni istinu da laž uzme.
Pade kao šehid među vašim sabljama,
ukočile se ruke Vahšijeve, da Bog dao!
Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama
