ʽAbdullāh, sin Mesʽūda i Umm ʽAbd, rođen je 594. godine u Mekki. Poznat je kao Ebu Abdur-Rahmān (otac Abdur-Rahmana). Čini se da su roditelji ‘Abdullāha, Mesʽūd i Umm ʽAbd, inače pripadnici arapskog plemena Huzejl (هذيل), bili robovi ili izuzetno niskog društvenog statusa, prema mjerilima koja su važila u društvu tog doba. Pripovjedači i historičari ʽAbdullāha, sin Mesʽūda, opisuju kao niskog, mršavog, tamnoputog čovjeka duge i uredne kose koja je dosezala do njegovih ramena. Imao je običaj nositi izrazito bijelu odjeću i koristiti kvalitetan miris po kojem bi se lahko (ras)poznavao. Izuzetno elokventan i društven, ʽAbdullāh je bez posebnih poteškoća započinjao razgovore i uspostavljao relacije sa ljudima i prenosio im po(r)uku islama. Prema svjedočenjima nekih ashaba, ʽAbdullāh je pojavom, držanjem, ponašanjem i životom bio najsličniji Muhammedu, s.a.v.s. Historičari bilježe i to da je ʽAbdullāh imao dvije supruge – Rejtu, kćerku ʽAbdullāha, i Zejneb, kćerku ʽAbdullāha (iz plemena Seqīf).
Islam je primio nekad prije 616. godine. Jedan je od prvih muslimana, a neki preciziraju da je on šesta osoba koja je prigrlila islam. ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, lično pripovijeda svoj prvi susret sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., na sljedeći način: “Bio sam mladi čobanin i čuvao sam ovce koje su pripadale ʽUkbi ibn Ebī Muaʽjtu. Poslanik, s.a.v.s., jednom je došao sa Ebū Bekrom, r.a., i rekao: ‘0, mladiću, imaš li da nam dadneš malo mlijeka da se napijemo?’, a ja sam odgovorio: ‘Ne mogu vam dati mlijeko od ovih ovaca.’ Poslanik, s.a.v.s., upitao je: ‘Imaš li neku od ovaca koja još nije davala mlijeko?’ Rekao sam: ‘Imam’, i doveo sam im tu ovcu. Poslanik, s.a.v.s., uzeo ju je i uhvatio za vime, zatim se pomolio Allahu, dž.š., dok se vime nije napunilo mlijekom. Ebū Bekr, r.a., donio mu je jedan udubljen kamen u koji je muzao mlijeko. Ebu Bekr, r.a., napio se mlijeka, a nakon toga Poslanik, s.a. v. s., reče vimenu: ‘Skupi se!’, i vime se skupilo. Poslije ovog događaja otišao sam Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i zamolio ga: ‘Nauči me onoj vrsti govora’, a on će na to: ‘Već si naučio, mladiću.”
I zaista, ovaj Poslanikov, s.a.v.s., nagovještaj o njemu, potvrdit će u kasnijem periodu i sam ʽAbdullāh riječima: “Ja sam, ustvari, naučio od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., više od 70 kur’anskih sura. Bolje razumijem Allahovu knjigu od bilo koga od vas”. Muhammed, s.a.v.s., preporučit će ashabima da slijede primjer ʽAbdullāha, sin Mesʽūda, te da Kur’an uče onako kako ga on uči. (Vidi poglavlje “O vrlinama ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, r.a.” u Sahihu imama Buharije).
ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je jednom (o)držao govor rekavši: “Tako mi Allaha preuzeo sam (iz usta Allahovog Poslanika) sedamdeset i nekoliko sura, i, tako mi Allaha, drugovi Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., znaju da sam ja, iako nisam boljih od njih, najučeniji u pogledu Allahove Knjige.” Ovdje se radi o njegovom izuzetnom pamćenju Kur'ana, kira’etskih pravila, poznavanju povoda objave pojedinih ajeta, pitanju derogacije i sl.
ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, prenosi: “Poslanik mi je, s.a.v.s., rekao: ‘Uči mi Kurʼan!’ ‘Allahov Poslaniče, da ja tebi učim Kur’an, a tebi je objavljen?!’, rekoh. ‘Da’, odgovorio je. Ja sam tada počeo učiti suru En-Nisā’, sve dok nisam došao do ajeta: A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakoga naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? (En-Nisāʼ, 41.) Reče: ‘Dosta ti je!’ Okrenuo sam se prema njemu kad mu oči plaču.” (Hadis bilježi imam Buharija)
ʽAbdullāh je 0rijetko mogao biti zapažen na mjestima gdje su se ljudi svakodnevno sastajali i poslovali, nije čak bio ni blizu takvih skupova i vreva zbog svoje skromnosti i siromaštva u poređenju sa onima koji su posjedovali veliki imetak, moć i visok društveni položaj. Od ovosvjetskih dobara, prema ljudskim mjerilima, nije posjedovao ništa. Prije nego što je primio islam, ʽAbdullāh se nikada nije usudio ni da prođe pored nekog od skupova bilo kojih kurejšijskih plemića i njihove elite, a ako bi to i učinio požurio bi i pognuo glavu.
Jedne prilike su neki muslimani u Mekki rekli da uče Kur’an tajno zbog straha od nevjernika i da, do tog trenutka, Kurejšije još nikako nisu čule da se Kur’an javno uči. Zatim se se zapitali ko bi od njih mogao javno, pred Kurejšijama idolopoklonicima, proučiti nešto od Kur’ana. “Ko bi od nas izašao i javno učio Kur’an kod Kaʿbe, uzdižući time islam?”, upitali su. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda, r.a., je odgovori: ”Ja ću izaći i javno učiti Kur’an, a neka nevjernici rade šta hoće.” I otišao je kod Ka'be, a Kurejšije i njihove glavešine su mu se smijali. Zatim je počeo glasno učiti Kur’an, i to je bio prvi put da neko od muslimana naglas, prelijepim i dojmljivim tonom, uči Kur’an kod Kaʿbe. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda je učio kur’anske ajete sure Er-Rahmān: Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru. Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokoravaju… Kada su oni čuli učenje Kur’ana počeli su se pitati: “Šta ono govori Ibn Ummi ʿAbd?” Nakon toga su rekli da on uči nešto od onoga što je objavljeno Muhammedu. Tada su skočili i počeli ga udarati po licu i ostalim dijelovima tijela. On je i dalje učio dok nije proučio onoliko koliko je Allah odredio da prouči. Kada se, izranjavanog lica, vratio ostalim ashabima oni rekoše: “Ovo je ono čega smo se bojali da se desi.” On im na to reče: “Nikada mi moji neprijatelji nisu djelovali poniženiji kao što se to malo prije desilo. Ako hoćete, ja ću to isto sutra ponoviti.” Oni mu rekoše: “Nema potrebe, oni su već čuli ono što ne podnose.“
ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je s ponosom isticao blagodat kojom ga je počastio Uzvišeni Allah: “Tako mi Allaha, dž.š., nema nijedna sura u Kur’anu o kojoj ne znam gdje i u kojem kontekstu je objavljena. Bolje razumijem Allahovu knjigu od vas, a da znam da neko bolje razumije Kur’an od mene i da do te osobe mogu doći na leđima svoje mule, sigurno bih otišao toj osobi na njenim leđima, ali nisam ja bolji od vas.”
Ashabi su o njemu rekli da ga je Muhammed, s.a.v.s., primao u svoje društvo onda kada to njima nije bilo dopušteno i bio je u njegovoj blizini onda kada oni nisu. Ulazio bi u kuću Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i sjedio bi sa njim više od bilo koga drugoga. On je bio jedan od onih kojima je Poslanik, s.a.v.s., povjeravao svoje tajne do te mjere da je dobio nadimak “Vlasnik tajne Allahovog Poslanika”.
Muhammed, s.a.v.s., sjedio je jednog dana ispod nekog drveta sa svojim ashabima, a među njima je bio i ʽAbdullāh. U jednom trenutku ʽAbdullāh je odlučio popeti se na to drvo kako bi ubrao nekoliko njegovih plodova. Kada su ashabi pogledali odozdo, vidjeli su njegove tanke potkoljenice, pa su se počeli smješkati i išaretiti jedan dugom. Primijetivši njihov postupak, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Smijete se potkoljenicama sina Mesʽūda?! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, one su kod Allaha teže (na mīzānu) od brda Uhud.”
Imām Zehebī, opisujući ovog istaknutog ashaba, piše: “ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, r.a, učeni vođa (el-imām er-rabbānī), Ebū ʽAbdur-Raḥmān ʽAbdullāh ibn Ummi ʽAbd el-Huzejlī, ashab, lični sluga Poslanikov, među prvima primio islam; jedan od veterana Bitke na Bedru; ʽAbdullāh je među ekspertima pravnicima i učiteljima Kur’ana; među onima koji su nastojali prenijeti (Poslanikove riječi) veoma tačno i precizno, izuzetno obziran u svojim predajama, i jedan od onih koji je opominjao svoje učenike za nemar u biljezenju tačnih riječi Poslanika ,s.a.v.s. Zbog velikog opreza, prenio je veoma malo hadisa. Njegovi učenici ne bi davali prednost nijednom ashabu osim njemu…”
Hazreti Omer, r.a., drugi pravedni halifa i vladar pravovjernih, inače veoma oprezan prilikom davanja bilo kakvih kvalifikacija o nekom čovjeku, o ʽAbdullāhu, sinu Mesʽūda je kazao da je “(pre)pun znanja”. Iako je bio jedan veoma blizak Muhammedu, s.a.v.s., sa privilegijama i posebnim položajem kod njega, bio je izuzetno oprezan prilikom prenošenja hadisa, naročito nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. U većini slučajeva kada bi spomenuo Muhammeda, s.a.v.s., počeo bi se tresti i drhtati, a na licu bi mu se ukazali znakovi brige i teškoće. To bi se desilo svaki put kada bi sa počeo govoriti: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže…”, iz straha da ne bi propustio ili pogrešno prenio jednu jedinu riječ od onoga što je Poslanik, s.a.v.s., rekao.
Svjestan kompetencija i kvaliteta ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, halifa Omer, r.a., odlučit će da ga imenuje za povjerenika državne blagajne (direktora državnog trezora) Kufe, što je i u to vrijeme bio izuzetno zahtjevan i odgovoran položaj. Prilikom imenovanja ʽAbdullāha, halifa Omer, r.a., obratio se stanovništvu Kufe i rekao im: “Tako mi Allaha, dž.š., nema boga osim Njega. Znajte da sam vam dao prednost nad samim sobom, jer sam ga poslao vama kako biste učili od njega.” Stanovnici Kufe su mnogo voljeli ʽAbdullāha, pa su ga okružili i pružili mu neupitnu podršku nakon što ga je halifa Osman, r.a., htio povući sa spomenutog položaja. Ponudili su mu zaštitu i da ostane sa njima i ne ide u Medinu. U vrijeme kada su se pojavili ljudi skloni odmetništvu, pobunama i smutnjama, ʽAbdullāh je ostao dostojanstven i vjeran muslimanskim predvodnicima i nije se priklonio onima koji su izazivali razdore. Kazao je: “Halifa ima pravo da od mene traži poslušnost. Dogodit će se velika smutnja, a ja ne želim biti prvi koji će joj otvoriti vrata.”
Zatim se vratio u Medinu gdje je došlo do nekih nesuglasica između njega i halife Osmana, r.a. Navodno mu je Osman, r.a., ukinuo (novčana) primanja iz državne blagajne. I pored toga, ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, nikada nije ružno (pro)govorio o halifi Osmanu, r.a., koji ga je jednom, nakon što se vratio u Medinu, upitao: “Na što se žališ?”
“Moji grijesi”, odgovorio mu je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda.
“Za čim osjećaš potrebu?”, upita ponovo halifa.
Sin Mesʽūda odgovori:
“Milost moga Gospodara”.
Halifa ga upita:
“Da ti dovedem liječnika?”
“Moja je bolest od liječnika (od Allaha).”
“Zar nećeš da naredim da ti daju platu?”, nastavi halifa.
“Nemam potrebe za njom”, odgovori ʽAbdullāh.
“Neka ostane tvojim kćerkama poslije tebe”, reče halifa.
“Zar se plašiš siromaštva za moje kćeri? Ja sam naredio svojim kćerkama da svaku noć uče suru El-Vāqi‘a, jer sam čuo da je rekao: ‘Ko prouči suru El-Vāqi‘a svako veče, neće ga nikada stići siromaštvo.”
Prenosi se da je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, rekao: “Najbolje bogatstvo je bogatstvo duše. Najbolja opskrba je lijepo ponašanje. Najveći grijeh je laž, najgora zarada je kamata, a najgore od onoga što se može pojesti je jesti od onoga što pripada siročadima. Ko god drugima briše grijehe, Allah će, dž.š., obrisati njegove grijehe, a ko god oprašta drugima Allah, dž.š., njemu će oprostiti.”
Na Ahiret je preselio 653. godine u Medini u 60. godini života. Njegov kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i.
