Zejd, sin Sābita i Newwāre (kćerke Mālika), ensarija iz Medine, rođen je 610. ili 611. godine. Njegov otac Sābit poginuo je u jednom sukobu koji se vodio između jesribskih plemena Evs i Hazredž. Zejd je imao 11 ili 12 godina kada je Muhammed, s.a.v.s., učinio hidžru i stigao u Medinu. Ovaj mladić je primio islam zajedno sa nekim pripadnicima svog plemena Hazredž. Zejd je insistirao da učestvuje u Bici na Bedru 624. godine, ali je Poslanik, s.a.v.s., odbio njegov zahtjev jer je Zejd u tom trenutku bio premlad i nejak za ovaj veliki izazov. Slično se desilo i uoči Bitke na Uhudu 625. godine. Zejdu i još nekim mladićima koji nisu bili fizički stasali i dovoljno ojačali nije dozvoljeno da učestvuju ni u ovoj bici.
U nekim izvorima donosi se i jedna neočekivana zgoda sa Zejdom, a evo kako tu zgodu navodi autor djela Iz života ashaba: “Kada vidje (Newwāra, majka Zejda) da na ovaj način zbog svoje mladosti, (Zejd) nije uspio da dostigne društvo Poslanika, dječak od ensarija odluči da pokuša na drugom polju. Tu nije bilo ograničenja sa starošću, a na taj nači se isto tako mogao približiti i družiti sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., to polje je bilo nauka i znanje. Dječak svoju ideju povjeri majci, našto se ona obradova i požuri da je što prije sprovedu u djelo. Newwāra ispriča ljudima iz svog plemena sve o dječakovoj želji i ideji, a oni odoše Poslaniku, s.a.v.s., pa mu rekoše: ‘O Vjerovjesniče, ovo je naš sin Zejd ibn Sabit koji zna napamet sedamdeset sura iz Allahove Knjige. Uči ih ispravno baš onako kako su ti objavljene. Osim toga, on je izuzetno bistar, dobro piše i čita, a želio bi da bude uz tebe i da ti bude od koristi. Poslušaj nešto od njega, ako hoćeš.’ Poslanik posluša od dječaka nešto od onoga što je on (Zejd) znao, pa vidje kako tečno i lijepo uči. Kur’anske riječi su blistale sa njegovih usana kao što zvijezde blješte na vedrom nebu. Njegovo učenje je ukazivalo da on prati šta govori (uči), a pauze koje je pravio da dobro shvata i razumije smisao teksta. Plemeniti Vjerovjesnik se obradova vidjevši da dječak zna više od onoga kako su mu ga opisali, a posebno se radovao njegovom poznavanju pisma. On pogleda dječaka pa mu reče: ‘O Zejde, nauči pismo Jevreja (hebrejski), jer ja nemam u njih povjerenja kada nešto diktiram’ (ovo je bilo vrijeme intenzivnih sukoba sa nekim jevrejskim rodovima i zajednicama, dosl. ratno stanje i pitanje sigurnosti i opstanka muslimanske zajednice, op. M.K.). Dječak odgovori: ‘Slušam i odazivam ti se, o Allahov Poslaniče.’ I dječak se odmah posveti učenju hebrejskog pisma, tako da ovlada njime za veoma kratko vrijeme. Od tada je pisao Poslaniku, a.s., kada je on htio pisati Jevrejima, a čitao bi mu kada su oni pisali njemu. Onda po Poslanikovoj naredbi nauči i surjanski pismo (sanskrit). Tako mladić Zejd posta prevodilac Poslanikov, s.a.v.s. Kada Poslanik, s.a.v.s., steče potpuno povjerenje u Zejda i njegovo razumijevanje, preciznost i pouzdanost, povjeri mu Pismo nebesa i Zemlje. Postavi ga za pisara Allahove Objave.”
627. godine, kada se skupilo oko 10.000 saveznika u pohodu na Medinu, Zejd, sin Sābita, ostvarit će svoju želju i po prvi put biti dio muslimanske vojske koja je u ovom događaju imala veoma težak zadatak da se odbrani od snažnog neprijatelja. Bio je učesnik izuzetno zahtjevnog i teškog Pohoda na Tebūk 630. godine. Zejd je tako stasavao u vještog borca. Na drugoj strani, kao što smo nagovijestili, Zejd se počeo razvijati i kao intelektualac i učeni mladić kojem je bilo darovano znanje i mudrost. Time će Zejd oplemeniti svoju ličnost i zauzeti visok položaj u mladoj muslimanskoj zajednici u kojoj će ga svi izuzetno cijeniti i poštovati.
Čim bi Vjerovjesniku dolazilo nešto od Objave, on bi pozvao Zejda i diktirao mu to da zapiše. Tako je Zejd odgajan uz Poslanika, s.a.v.s., na vrelu Objave. Uputa Kur’ana činila je njegov razum sve bistrijim i nadahnutijim. Zejd je na taj način postao istinski znalac Kur’ana Časnog, a nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., prvi izvor i mjerilo kojem su se obraćali sljedbenici ummeta Muhammeda, s.a.v.s.
Na ovome mjestu treba spomenuti da se islamski učenjaci razilaze se u pogledu broja ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim napamet proučili kompletan Kurʼan. Nema sumnje da je veliki broj ashaba napamet znao kompletan Kurʼan. Mnogi su znali manji ili veći broj kurʼanskih sura, ali je predmet rasprave jasno i nedvosmisleno preciziranje broja (i imena) ashaba čije je učenje (a time i hifz) potvrdio, odobrio i verificirao Muhammed, s.a.v.s. Više predaja i djela u ovom kontekstu spominje četvericu ashaba, a to su: Muʽāz, sin Džebela, Ubejj, sin Kaʻba, Zejd, sin Sābita, i Ebū Zejd. Neki učenjaci navode, uz spomenute ashabe, i Ebu-d-Derda’a i Osmana b. ʽAffāna, r.a. Ovo, naravno, nije kompletna lista imena ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim (pro)učili nešto iz Kur’ana Časnog. I pored toga što je usmena predaja (et-teleqqī) imala dominantnu ulogu u čuvanju i prenošenju Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., imao je naročite pisare Objave – kuttābu-l-vahj (كتاب الوحي) koji su zapisivali objavljene kur’anske ajete. Radilo se o osobama koje su bile najbliže Poslaniku, s.a.v.s., i koje su uživale ogromno povjerenje muslimana. Među njima su bila četverica pravednih halifa (Ebu Bekr es-Siddīk, Omer b. el-Hattab, Osman b. ʻAffān, ʻAlija b. Ebī Tālib), Zejd b. Sābit („najsposobniji u ovom poslu“, kako je o njemu pisao Mehmed Handžić), Sābit b. Kajs, Ubejj b. Kaʻb, Muʽāvija ibn Ebī Sufjān, Hālid b. Velīd, ʽAbdullāh b. Sʻad b. Ebī es-Sarh, Muʽāz b. Džebel, Hanzala b. Rebīʽa, Zubejr b. ʽAvvām, El-Mugīre b. Šuʽbe, ʽAbdullāh b. Erkam i dr.
Omer, sin El-Hattāba, je jednom kazao: “O ljudi, ko hoće da nešto pita iz Kur’ana neka ide pitati Zejda, sina Sābita…”
ʻAbdullāh, sin ʻAbbāsa, r.a., koji je i sam bio jedan od najautoritativnijih ashaba u tefsiru, dolazio je kući Zejda, sina Sābita, da bi pred njim sticao potrebna znanja. U tom smislu poznate su njegove riječi: “Znanju se dolazi, a znanje nikome ne ide.”
Na dan izbora prvog halife Muhammeda, s.a.v.s., kada se muslimani, muhadžiri i ensarije, u početku nisu mogli složiti u pogledu osobe koja bi bila (naj)preča preuzeti ovaj važan zadatak i ulogu, riječi Zejda bile su vodilja odgovornima da jasno razaznaju kriterije i kvalitete koje treba imati budući halifa. Zejd se, naime, obradio prisutnima govoreći: “O skupino ensarija, Poslanik, a.s., je bio od muhadžira, i njegov halifa treba da bude muhadžir kao on. Mi smo bili pomagači, ensarije Allahovog Poslanika, i treba da budemo ensarije i pomagači na putu istine i njegovom nasljedniku poslije njega.” Onda pruži ruku Ebū Bekru govoreći: “Ovo je vaš halifa, pa dajte mu prisegu!”
Uz to što je bio pisaro Objave, jedan od hafiza u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., istaknuti kadija i muftija, u zasluge i kvalitete Zejda ubraja se i to što je bio jedan od najzaslužnijih ashaba u projektu kompilacije Mushafa u vrijeme halife Ebū Bekra es-Siddīka, r.a. Naime, nakon smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.s., mlada muslimanska zajednica se iznenada našla pred nizom izazova koji su gravitirali od gotovo bezazlenih pobuna, do osporavanja koncepta i suštine hilafeta, negiranja temeljnih islamskih dužnosti, secesije i otvorenih poziva na odbijanje (priznavanja) Ebū Bekra, r.a., kao predvodnika zajednice. Stabilizacija prilika u društvu u prvim danima hilafeta Ebū Bekra, r.a., imala je svoju cijenu. Musejlema el-Kezzāb, jedan od pobunjenika i samoproglašenih (lažnih) poslanika, okupio je pod svojom komandom pripadnike plemena Benū Hanīfe u arabijskoj regiji Jemāmi i oko 40.000 vojnika. On je uspio nanijeti znatne gubitke muslimanskoj vojsci prije nego što je na bojno polje pristigao Hālid, sin Velīda, r.a., i nanio žestok poraz Musejlemi el-Kezzābu i njegovim sljedbenicima. U Bici na Jemāmi, koja se desila u mjesecu decembru 632. godine, poginulo je oko 600 muslimanskih vojnika, od toga oko 70 hafiza Kur’ana Časnog. Ovaj nesretni događaj izazvao je strah kod muslimana da bi se, ukoliko dođe do sličnih incidenata i bitki, nešto od Kur’ana koji je bio sačuvan kod prenosioca i hafiza Kur’ana (usmeno recitirani i u ljudskom pamćenju pohranjeni Kurʼan – El-Qurʼān fī es-ṣudūr), njihovom pogibijom mogao – izgubiti! Stradanje velikog broja hafiza Kur’ana dokaz je da su u tom dobu oni bili involvirani u ključna društvena dešavanja i da su bili aktivni učesnici gotovo svih pohoda i bitki.
Zejd kazuje: „Ebū Bekr, r.a., poslao mi je (vijest) o pogibiji učesnika (u Bici) na Jemāmi. Kod njega je bio Omer, koji mu je došao i rekao: ʻUbijanje se rasplamsalo na dan Jemāme, pa se bojim da hafizi ne izginu na drugim mjestima i da se tako ne izgubi dosta Kur’ana, osim ako ga sakupite. Ja smatram (da bi bilo dobro) da sakupiš Kur’an.’ ʻKako da uradim nešto što nije uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?’, reče Ebū Bekr, a on odgovori: ʻTo je, tako mi Allaha, dobro djelo! ’ ʻNije me’, (kaže Ebū Bekr), ʻprestalo podsjećati na to dok mi Allah nije omilio da to uradim. Došao sam do spoznaje kakva je bila Omerova.’ Zejd, sin Sābita, je govorio, a Omer je sjedio kod njega i nije pričao. ʻTi si mlad i razuman’, reče mu Ebū Bekr, ʻmi ti vjerujemo, ti si pisao Objavu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Traži Kur’an i sakupi ga!’ ʻTako mi Allaha’, (kaže Zejd),ʻda mi je stavljeno u dužnost da prenesem jedno brdo, ne bi mi bilo teže od zapovijedi koji mi je izdao – da sakupim Kur’an. Upitao sam: ʻKako ćete raditi nešto što nije uradio Vjerovjesnik, s.a.v.s.?’ ʻOvo je, tako mi Allaha, veliko dobro!’, (reče Ebū Bekr). Ja sam to pokušavao izbjeći sve dok Allah nije omilio i meni ono što je omilio Ebū Bekru i Omeru. Krenuo sam u sakupljanje Kur’ana s papirusa, plećki, repnih kostiju i iz srca ljudi (tj. od hafiza Kur’ana koji su znali Kur’an napamet). Tako sam kod ensarije Huzejme našao dva ajeta iz sure Et-Tevbe koja nisam našao ni kod koga drugog: Došao vam je Poslanik, jedan od vas; teško mi je što ćete na muke udariti… (Et-Tevbe, 128.) – do kraja ovog i sljedećeg ajeta. Listovi na kojima je sakupljen Kur’an bili su kod Ebū Bekra dok mu Allah nije dao smrt, zatim kod Omera dok i njemu Allah nije dao smrt, a potom kod Hafse, kćerke Omerove.“ Specifičnosti grandioznog poduhvata Zejda ogledaju se i u tome što su svi koji su (na)učili nešto od Kur’ana pred Poslanikom, s.a.v.s., dolazili Zejdu kako bi to i pred njim (pro)učili. Svi koji su za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., napisali nešto od Kur’ana sada su bili obavezni s tim doći do Zejda nakon čega bi se utvrđivalo i dokazalo da li je to napisano za vrijeme života Muhammeda, s.a.v.s., pa ako bi bilo – uzimano je kao relevantno i vjerodostojno. Ono što su pamtili er-ruwāt we el-ḥuffāẓ – prenosioci i ḥāfiẓi Kur’ana (usmeno recitirani i u ljudskom pamćenju pohranjeni Kurʼan – El-Qurʼān fī es-ṣudūr) i onoga što je bilo zapisano (pisani Kurʼan – El-Qurʼān fī es-suṭūr) prihvaćeno je samo ako je jedno drugo potvrđivalo. Zejd je zapisivao isključivo ono što posvjedoče dva pravedna svjedoka, pri čemu je on bio treći, i to redoslijedom kur’anskih ajeta i sura kakav je utvrđen prilikom posljednjeg izlaganja/učenja Kur’ana od strane Muhammeda, s.a.v.s., pred melekom Džibrilom, a.s. Nema sumnje da je ova metodologija Zejda, sina Sābita, r.a., bila najbolji put da se fragmenti zapisanog Kur’ana sjedine u sveobuhvatnu zbirku ili kodeks koja se naziva Muṣḥaf te da tekst Kur’ana bude (dodatno) potvrđen onim što su prenosioci i hafizi Kur’ana znali napamet.
Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko Iračana i stanovnika Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i raspravam bio je Huzejfe, sin el-Jemāna, r.a., ashab Muhammeda, s.a.v.s., kojem je on, a.s., povjeravao najdelikatnije tajne, pitanja i informacije (ṣāḥib es-sirr). On je zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmana, r.a. Na ovome mjestu rasvjetljavaju nam se kontekst i povod kodifikacije i umnožavanja Mushafa u vrijeme halife Osmana, r.a. Osim toga, poznate su i jasne instrukcije halife Osmana, r.a., u pogledu formiranja stručne komisije i službenih pravila u slučaju eventualnih razilaženja prilikom prepisivanja kur’anskog teksta. Ključnu ulogu u kodifikaciji i umnožavanju mushafa imao je primjerak Mushafa koji je Hafsa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmanu, r.a. Prema nekim predajama, Osman, r.a., je neposredno nakon što je dobio Hafsin primjerak mushafa koji datira iz vremena halife Ebū Bekra, r.a., pristupio umnožavanju mushafa. Zadatak je, povjeren specijalnoj komisiji koju su činili: Zejd, sin Sābita, ʽAbdullāh, sin Ez-Zubejra, Seʽīd, sin ʽĀsa i ʽAbdur-Rahmān, sin Hārisa. Drugi aspekt, zapravo različitu metodologiju, koju je odabrao halifa Osman, r.a., za realizaciju svog nauma u pogledu kodifikacije i umnožavanja mushafa, saznajemo iz drugih naracija koje navode dvanaest osoba koje su bile uključene u ovaj zadatak. Halifa Osman, r.a., poduzeo je sve neophodne korake opreznosti kako bi ovaj važan zadatak bio povjeren najsposobnijim i najuglednijim osobama kao što je bio Zejd, sin Sābita.
Zejd je bio prvak u Medini u oblasti sudstva, izdavanja fetvi, kiraeta i nasljednog prava. U vrijeme odsustva halifa Omera i Osmāna, Zejd ih je zamjenjivao u nekim državničkim poslovima u Medini.
Zejd je bio poznat kao Ebu Seʽīd (otac Seʽīda, po najstarijem sinu). Veći dio svog života Zejd je proveo u Medini u kojoj je i umro. Historičari navode različite godine njegovog preseljenja na Ahiret, tvrdeći da bi to moglo biti između 662. i 674. godine, u vrijeme hilafeta emevijskog halife Muʽāvije, sina Ebū Sufjāna. Nakon Zejdovog preseljenja na Ahiret, Ebū Hurejre je rekao: “Danas je umrla tinta (pismenost) ovog ummeta, možda Uzvišeni Allah u Ibn ʻAbbāsu dā njegovog nasljednika.”
Kada naredni put u našim rukama budemo držali Mushaf Časni, trebali bi imati na umu da je jedan od najzaslužnijih ashaba za njegovo sabiranje, prepisivanje i čuvanje bio upravo Zejd, sin Sābita, pisar Objave, čuveni hafiz i učač Kur’ana i vrsni prevodilac.
Izvori:
- Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
- Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
- Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn Muḥammed ibn Aḥmed, Tazkira al-ḥuffāẓ, Dā’ira al-maʽārif al-ʽuṯmāniyya, 2006.
- El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
- El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, III dio, prijevod: Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008.
- El-Hamis, Osman b. Muhammed, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna 61. h.g.,Udruženje „Orijent“, Sarajevo, 2014.
- Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
- Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
- Hiti, Filip, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas, s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
- Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990.
- El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
- Mehtić, Halil, “Najistaknutiji hafizi u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s.”, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, broj 3., Zenica, 2005.
- Šošić, Dževad, Veza između kiraeta i Osmanove ortografije Kur’ana, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2005.
