Islam EDU

Selman el-Farisi, tragalac za istinom

Selmān el-Fārisī (Selmān Perzijanac) rođen je oko 568. godine u blizini Iṣfahāna. Pravo ime mu je, navodno, bilo Mabeh (ili Ruzbeh Hušunudan), sin je Buzihšanov koji je vodio porijeklo od jednog perzijskog vladara. (Pro)zvan je i Ebu ʻAbdullāh (otac ʻAbdullāha) i Selmān el-Hajr, tj. Selmān Dobro(činitelj). Krasila ga je istinoljubivost i cijeli svoj život proveo je tragajući za istinom. Zbog toga je nazvan i “Tragalac za istinom”. Izuzetno inteligentan i pronicljv, Selmān je promišljao o svemu što (su)sretne, tražeći suštinu i smisao. Zbog zdravog načina ishrane u mladosti i redovnih fizičkih aktivnosti, imao je razvijeno tijelo, obilježeno čvrstim istaknutim mišićima. Bio je visok, širokih prsa i svijetloga lica, a bujna kosa, krupne ruke i snažne noge isticale su ga među drugima.

Putovao je u Siriju a zatim i u centralnu Arabiju tražeći nagoviještenog poslanika koji će oživjeti Ibrahimovu vjeru. Cilj mu je bio da dođe do istine, sazna je i prihvati. Poslušajmo veličanstveno kazivanje Selmāna o tome kako prešao iz vjere svog perzijskog naroda na kršćanstvo, a zatim i kako je prigrlio islam:

“Dolazim iz Iṣfahāna, iz mjesta koje se zove Džej. Bio sam najvoljenije dijete u svoga oca, koji je uživao veliki ugled u svom narodu. Obožavali smo vatru. Ja sam se predao obožavanju vatre sve dok nisam postao čuvar vatre, koju smo zapalili i kojoj nismo dopustili da se ugasi. Moj otac je imao imanje, pa je jednog dana mene poslao tamo. Prošao sam pored kršćanske crkve i čuo sam ljude kako obavljaju molitvu. Ušao sam i vidio šta oni rade i bio zadivljen njihovom molitvom. Rekao sam: ‘Ova je vjera bolja od naše’. Nisam izašao odatle sve do zalaska sunca niti sam otišao na očevo imanje, a nisam se ni vratio kući sve dok moj otac nije poslao ljude da me potraže. Pitao sam kršćane o njihovoj vjeri i molitvi koja me tako zadivila. Odgovorili su mi da je njihova vjera ‘iz Sirije’. Kada sam se vratio ocu rekao sam mu: ‘Prošao sam pored ljudi koji su se molili u svojoj crkvi i bio sam zadivljen njihovom molitvom, te sam vidio da je njihova vjera bolja od naše’. Zatim je ispitivao on mene, pa sam ispitivao ja njega, da bi mi na kraju stavio okove na noge i zaključao me. Nakon toga sam javio kršćanima da sam ja primio njihovu vjeru i zatražio sam od njih da mi jave kada se vraća bilo koja karavana iz Sirije koja bude dolazila, kako bih mogao sa njom otputovati. I tako su i učinili. Oslobodio sam se željeznih okova i otišao. Krenuo sam sa njima u Siriju. Kada sam stigao tamo raspitao sam se o njihovom učenjaku a oni su mi rekli da je to biskup, crkveni poglavar. Otišao sam do njega i ispričao mu svoju priču. Živio sam sa njim služeći ga, moleći se i učeći. Međutim taj biskup nije bio odan svojoj vjeri, jer je sakupljao novac od naroda i umjesto da ga dijeli on ga je zadržavao za sebe. Ubrzo nakon toga je umro. Na njegovo mjesto imenovali su novog poglavara. Nikada nisam vidio toliko pobožnog čovjeka niti sam vidio prije čovjeka da se toliko bori za onaj svijet niti da je toliko bogobojazan na ovom svijetu, niti da je toliko budan u svojoj vjeri. Volio sam ga više nego ikoga prije. Kada mu se približila smrt, pitao sam ga: ‘Kome bi me ti preporučio? I kome bi me ti ostavio?’ a on je rekao: ‘0, sine! Ne znam nikoga ko je na istom putu kao i ja niti znam da iko vodi život na način kako ga ja vodim, osim jednog čovjeka u Mosulu’. Kada je ovaj umro, otišao sam tom čovjeku u Mosul, ispričao mu svoju životnu priču i ostao kod njega onoliko koliko je to Allah, dž.š., odredio. Zatim mu se primakla smrt, pa sam ga upitao: ‘Posavjetuj me kome da odem?’ Uputio me jednom pobožnom čovjeku u Nisibin, pa sam mu otišao i ispričao mu svoju priču. I sa njim sam ostao onoliko koliko je Allah, dž.š., htio. Kada se i njemu primakla smrt, upitao sam ga isto. Rekao mi je da nađem čovjeka u Amuriji u Bizantiji. Tako sam otišao u Bizantiju i ostao kod čovjeka, živeći od uzgoja goveda i ovaca. I njemu se približila smrt, pa sam ga pitao: ‘Kome ću otići?’ On je rekao: ‘0, sine! Ne znam nigdje nikoga ko živi životom kao što smo mi pa da ti mogu reći da mu odeš. Ali si se zatekao u vremenu u kojem će se pojaviti poslanik od čiste Ibrahimove vjere. On će se odseliti u mjesto u kojem su palmina drveća. Ako mogneš biti odan njemu, onda to učini. On će imati znakove koji će se manifestovati: ne jede milostinju, ali prihvata poklone, a među ramenima ima poslanički biljeg. Kada ga vidiš, znaćeš da je to on’. Toga dana sam susreo karavanu. Pitao sam odakle dolaze i saznao sam da dolaze sa Arapskog poluotoka. Tada sam im rekao: ‘Daću vam ova goveda i ove ovce ako me povedete u vašu zemlju’, i oni su pristali. Tako su me primili u svoje društvo sve dok nismo došli do mjesta Vadi-l-Kura, a onda su me izigrali. Prodali su me nekom Židovu. Tamo sam vidio mnoga palmina stabla i gajio sam nadu da je to zemlja koju su mi opisali i koja će biti buduće mjesto u kojem će se pojaviti poslanik. Ali nije bila. Ostao sam kod tog Židova dok mu nije došao drugi Židov iz plemena Benu Kurejza i kupio me od ovoga. Ostao sam sa njim dok nismo došli u Medinu. Tako mi Allaha, čim sam je ugledao znao sam da je to zemlja koja mi je opisana. Ostao sam i kod ovog Židova radeći na njegovoj plantaži u plemenu Benu Kurejza sve dok Allah, dž.š., nije poslao svoga Poslanika, s.a.v.s., koji se kasnije preselio u Medinu i sjahao u mjestu Kuba kod plemena Benu ʿAmr ibn ʿAvf. Jednog dana sam bio na vrhu palminog drveta a moj gazda je sjedio ispod. Tada mu je došao drugi Židov, njegov bratić, i rekao mu: ‘Neka Allah uništi pleme Benu Kuba. Šire priče da se u Kubau nalazi čovjek koji je došao iz Mekke i koji tvrdi da je poslanik’. Tako mi Allaha, čim je on to rekao, obuzela me je takva drhtavica da se palmino drvo zatreslo, pa sam skoro pao na gazdu. Brzo sam sišao dolje, govoreći: ‘Šta to govoriš? Kakve novosti?’ Gazda me je jako ošamario i rekao: ‘Šta ti imaš sa tim? Nazad na posao!’ Nakon toga sam se vratio na posao, a kada je pao mrak, pokupio sam svoje stvari i otišao tražiti Poslanika, s.a.v.s., u mjesto Kuba. Ušao sam i zatekao ga dok je sjedio sa nekim od ashaba. Rekao sam: ‘Stranac si i potrebna ti je pomoć. Imam nešto hrane i odlučio sam je dati u milostinju. Kada su mi pokazali tvoje konačište, pomislio sam da je ti najviše zaslužuješ, pa sam ti je donio’. Spustio sam hranu, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha’. On se suzdržao i nije nimalo uzeo. Rekao sam sebi: ‘Tako mi Allaha, ovo je prvi znak. Ne jede milostinju!’ Sljedeći dan sam ponovo došao Poslaniku, s.a.v.s., noseći nešto hrane i rekao mu: ‘Vidim da ne uzimaš milostinju. Imam nešto što bih ti volio dati kao poklon’. Spustio sam je ispred njega, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha, pa je i on uzeo sa njima. Onda sam rekao sebi: ‘Ovo je zaista drugi znak. On jede ono što mu se pokloni’. Vratio sam se i neko vrijeme sam se držao po strani, a onda sam mu ponovo otišao i zatekao ga kako sjedi, nakon što se vratio sa dženaze, okružen svojim ashabima. Nosio je dva komada odjeće, jedan je obukao na sebe a drugi je nosio preko ramena. Pozdravio sam ga, a zatim sam se nageo da pogledam gornji dio njegovih leđa. On je znao šta to ja tražim, pa je zbacio odjeću sa svoga ramena i, zaista, znak između ramena, poslanički biljeg, jasno se vidio upravo onako kao što mi je kršćanski monah opisao. Odjednom sam poteturao prema njemu, počeo sam ga ljubiti i plakati. Zovnuo me da priđem i ja sam sjeo ispred njega. Ispričao sam mu svoju priču koju ste već čuli od mene. Kada sam postao musliman, nisam mogao učestvovati u bitkama na Bedru i Uhudu zbog toga što sam bio rob, pa mi je Poslanik, s.a.v.s., savjetovao da odem kod gospodara i da se nagodim sa njim da me oslobodi, te sam tako i postupio. Poslanik, s.a.v.s., zatražio je od ashaba da mi pomognu, pa me je Allah, dž.š., oslobodio ropstva. Postao sam slobodan musliman i učestvovao sam sa Poslanikom, s.a.v.s., na Hendeku i u ostalim bitkama.”

Muhammed, a.s., trudio se ograničiti ropstvo, koje je bilo svakodnevnica u njegovo doba. Stoga ne treba čuditi da je oslobodio između 100 i 200 robova, tj. najmanje 70 muškaraca i 30 žena. Tačan broj nije poznat zbog dosta imenjaka među oslobođenim robovima. Naime, mnogo oslobođenih robova nije znalo imena svojih roditelja, tako da su bili poznati samo po svojim imenima ili imenima svoje djece (po nadimcima). Jedan od tih oslobođenih robova, kako smo prethodno vidjeli, bio je i Selmān.

Muhammed, s.a.v.s., pobratimio je Selmāna i Ebu Derdā’a. S njim neko vrijeme stanovao pod istim krovom. Ebu Derdā’, r.a., klanjao je po cijelu noć a čitav dan bi postio. Selmān ga je (pre)korio za prekomjeran ibadet, pa ga je jednom prilikom htio spriječiti da posti i reći mu da je to pretjerano, a Ebu Derdā’, ga je pitao: “Da li bi me spriječio da postim radi svog Gospodara i da Mu se klanjam?” Selmān je odgovorio: “Ne, tvoje oči imaju pravo na tebe, tvoja porodica, također, ima pravo na tebe. Zato posti povremeno, zatim klanjaj pa spavaj.” Ovo je stiglo do Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: “Selman je, uistinu, prepun znanja.” Poslanik, s.a.v.s., često je bio zadivljen njegovom mudrošću i znanjem isto onoliko koliko je bio zadivljen njegovim karakterom i njegovom vjerom.

Selmān je jedne prilike napisao Ebū Derdā’u: “Doista je znanje poput izvora, ono dolazi do ljudi pa ga uzme neko od njih te Allah podari da se ljudi okoriste njime. Doista je mudrost koja se ne obznanjuje ljudima poput tijela bez duše. Doista je znanje koje se ne uzima od učenih poput blaga koje se ne udjeljuje. Uistinu je primjer učenog poput primjera čovjeka sa svjetiljkom u tamnoj noći koji osvjetljava put svakom čovjeku koji pored njega prođe…” (Ed-Dārimī, Musned)

Prenosi se da je Ebū Hurejre, r.a., rekao: “Mi smo sjedili kod Vjerovjesnika, a.s., kad mu je objavljena sura El-Džumuʻa, pa kad je proučio: …i drugima koji im se još nisu priključili – On je Silni i Mudri. (El-Džumuʻa, 3.) jedan čovjek je upitao: ‘Ko su oni, Božiji Poslaniče?’ Vjerovjesnik, a.s., mu nije odgovorio. Kada mu je on dva-tri puta ponovio pitanje – a među nama je bio i Selmān el-Fārisī – Vjerovjesnik, a.s., je svoju ruku stavio na Selmāna i rekao: “Kad bi iman bio na sazviježđu Vlašići, njihovi ljudi bi ga dokučili!” (Muslim)

Poznato je da je Selmān el-Fārisī još u vremenu Muhammeda, s.a.v.s., preveo El-Fātiḥu na perzijski jezik. Bio je ovo, prema mišljenju većine, prvi prijevod (dijela) Kur’ana uopće! Selmān prenosi oko 60 hadisa (od) Muhammeda, s.a.v.s.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u više navrata upozoravao je prisutne na odnos i ljubav prema ashabima, a pojedini ashabi, poput Selmāna, izdvojeni su kao članovi Ehli-bejta: “Selman je od nas, (od) Ehli-bejta.” (Ovu predaju prenosi ‘Amr, sin ’Awfa, bilježe je Et-Ṭaberānī, El-Ḥākim i Ebū Neʿīm, a u nekim slučajevima ocijenjena je kao slaba predaja).

Prilikom savezničkog pohoda na Medinu 627. godine, jasno se pokazala ratnička nadarenost i stručnost Selmāna u vojnoj strategiji kojem je ovo bilo prvo učešće u nekoj vojnoj operaciji u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Kada su muslimani saznali za planove saveznika i mnogobrojnu vojsku koja je prijetila da potpuno uništi muslimane, počelo se razmišljati i raspravljati o načinu i taktici odbrane. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., sazvao je savjetodavno vijeće ashaba i izložio im činjenice. Selmān se povukao između prisutnih i počeo je kružiti Medinom razgledajući njen geografski položaj. Uočio je da je Medina sa svih strana okružena brdima i da će svakoj vojsci, bez obzira na njenu (mnogo)brojnost i opremljenost, predstavljati teškoću savlađivanje tih prirodnih prepreka koje su, u ovoj situaciji, mogle zaštiti Medinu. Između brda nalazila se (u)dolina kroz koju su saveznici mogli lahko doći do samog srca grada. Selmānov odgoj i obrazovanje u uglednoj i staroj porodici omogućio mu je da nauči nešto i o vojnoj strategiji i mnogobrojnim ratnim vještinama. Uvidio je nužnost kopanja rovova duž (u)doline među brdima, da bi ih povezao i napravio neprekidan zaštitni prsten oko Medine. Rov (opkop, tranšea, kanal) predstavljao je inovaciju u načinu ratovanja Arapa i pokrazat će se kao važan instrument uspješne odbrane muslimana. Selmān se vratio na sastanak savjetodavnog vijeća, a potom je kazao: “Allahov Poslaniče, Medina je okružena brdima sa svih strana koja sprečavaju neprijateljsku vojsku da prodru u nju. Međutim, postoji jedna udolina kroz koju bi neprijateljska vojska s lahkoćom mogla ući u grad. Smatram da bi se trebali iskopati rovovi, duboki i široki. Oni bi nas štitili od nevjerničkog prodora.”

“Allahov Poslaniče”, nastavio je Selmān, “mi smo u Perziji imali običaj da se osiguramo hendekom (iskopnim kanalom) oko grada ako nas napadnu u gradu”. To je bio mudar prijedlog i vrsta odbrambene taktike koju Arapi nisu poznavali do tada. Nakon iscrpne analize situacije i rasprave koja je vođena između savjetodavnog vijeća i vojnog vrha, složili su se da prihvate prijedlog Selmāna. Za vrijeme kopanja rova Selmān je zajedno sa ostalim muslimanima učestvovao u kopanju i izbacivanju pijeska, i to u grupi sa Poslanikom, s.a.v.s.

Kada su mušrici odlučili napasti muslimane i provaliti u Medinu, ugledali su širok kanal. To ih je primoralo da uspostave blokadu grada za koju se nisu spremili kad su pošli. Hendek, kao novina u strategiji ratovanja, u potpunosti ih je iznenadila i na kraju je sve to preraslo u njihovu neuspješnu opsadu Medine. U čitavom savezničkom pohodu i muslimanskoj odbrani, s obje strane je, i pored velikog broja učesnika, poginulo samo nekoliko ljudi. Jedne noći Allah, dž.š., je poslao oluju koja je razorila neprijateljske šatore i izderala ih na komade. Tako se saveznička vojska, prestrašena i poražena, vratila kući bez ikakvih rezultata. Selmān se dokazao kao junak odbrane!

U vrijeme hilafeta Omera, r.a., Selmān je došao u posjetu Medini i Omer, r.a., iskazao mu je poštovanje kakvo nikad nikome ranije nije. Okupio je ashabe i rekao: “Dođite, idemo napolje da iskažemo dobrodošlicu Selmānu”, i dočekali su ga na ulazu u Medinu. Omer, r.a., postavio je Selmāna za namjesnika El-Medā’ina. Bio je to vrhunac njegovog uspona: od nekadašnjeg roba do upravitelja i namjesnika čuvenog grada koji je nekada bio jedan od najvažnijih gradova sasanijskih perzijskih vladara.

Spominje se da je Selmān bio zadužen za 30.000 ljudi i da je imao primanja od oko 5.000 dirhema godišnje, ali bi on sve to podijelio i odbijao da uzme za sebe, osim jedog dirhema. Obično bi rekao: “Sa jednim dirhemom bih kupio palminog lišća kako bih mogao raditi, onda bih te proizvode prodao za tri dirhema. Jedan bih dirhem zadržao kao kapital za ponovan obrt, drugi dirhem bih potrošio za svoju porodicu a treći dirhem bih dao nekome, pa kada bi me u tome i sam Omer, sin Hattāba, r.a., htio spriječiti, ja to ne bih prestao raditi.” Selmān je tako nastojao zarađivati od rada svojih ruku (bio je zembiljdžija i pleo hasure).

Dok je ležao na samrtnoj postelji, dok se njegova duša pripremala za susret sa Uzvišenim i Milostivim Allahom, došao mu je Saʻd, sin Ebū Veqqāsa, r.a., da ga poselami, a Selmān je zajecao! Saʻd ga upita: “Zbog čega plačeš, o, oče ʻAbdullāhov? Allahov poslanik je umro a bio je zadovoljan tobom!” Selmān mu odgovori: “Tako mi Allaha, ne plačem što me je strah smrti niti što volim ovaj svijet. Ali mi je Poslanik, s.a.v.s., ostavio nešto u amanet. Rekao je “Neka svako od vas na ovom svijetu posjeduje onoliko koliko je dovoljno putniku”, a vidi oko mene koliko ja stvari posjedujem.” Kaže Saʻd: “Pogledao sam okolo, ali sam vidio samo posudu za vodu i drugu posudu iz koje je jeo! Onda sam mu rekao: “0, oče ʻAbdullāhov, daj nam oproštajni savjet koji bismo slijedili.” Rekao je: “O, Saʻde, u svojim se brigama, ako ih imaš, sjeti Allaha, dž.š. Ako sudiš, sjeti se Allaha, dž.š., kada presuđuješ. Sjeti se Allaha, dž.š., kad udjeljuješ.”

Postoje neka predanja koja govore da je Selmān (do)živio 250 godina ili više od toga (vidi: Ibn Ḥadžer el-ʻAsqalānī, Tezhību taqrīri-t-tezhīb, tom II, Mekteba Er-Rušd, Rijad, str. 284.). ʻAbbās, sin Jezī da el-Baḥrānija kazuje: “Islamski učenjaci pretpostavljaju da je Selmān živio tri stotine i pedeset godina, a ne sumnjaju nimalo u dvije stotine i pedeset.” Treba, ipak, s rezervom (pre)uzimati ova mišljenja i predaje.

U teškoj bolesti, onog jutra kada je ispustio svoju dušu, pozvao je ženu: “Donesi mi onu stvar koju sam ti povjerio da je čuvaš daleko i na sigurnom.” Ona mu je donijela tu stvar; kad ono – čašica miska (mirisa koju je čuvao kako bi se namirisao njime onog dana kada bude trebao umrijeti. Onda je zatražio da mu donesu zdjelu sa vodom, sasuo je miris u tu zdjelu, pomiješao rukom pa rekao ženi: “Poprskaj me ovim, jer će mi sada doći Allahovi izaslanici. Oni ne jedu hranu, ali im se sviđa miris.” Kada je ona učinila kako joj je rekao, on joj ponovo reče: “Zatvori vrata i izađi.” Ona je uradila onako kako je on od nje tražio. Nedugo nakon toga ona se popela na sprat njemu, ali Selmān je već bio mrtav. Umro je pred kraj hilafeta Osmāna, sina ʻAffāna, prema mišljenju Eṭ-Ṭaberija, moguće 652/53. godine, ili početkom hilafeta ʻAlije, sina Ebū Ṭāliba (655/56. godine), u El-Medā’inu (Irak) i pokopan je u blizini nekadašnjeg dvor(c)a sasanijskih vladara. Njegovo turbe (mauzolej) danas se nalazi u oblasti Medā’in, nešto više od 30 kilometara jugoistočno od Bagdada, u kompleksu džamije koja nosi naziv “Selmān el-Fārisī”.

Selmānu se pripisuju mnogobrojni aforizmi i mudrosti, od kojih bilježimo sljedeće:

“Budi skroman, jer Allah voli skromne.”

“Na Sudnjem danu najgore će proći oni koji su nasilje činili na ovome svijetu.”

“Ako hoćeš da se poučiš posmatraj zlodjela drugih i uči se na njima kako ne treba raditi.”

“U dobrim situacijama učini dobro, a u lošim budi strpljiv i nadaj se boljem.”

Izvori:

Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
Džafić, Jusuf, Allahov poslanik i njegova porodica (ehli-bejt), Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2018.
El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
El-Munziri, Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim (…), Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
Hiti, Filip, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas, s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990.
El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
Ramić, Jusuf, “Kur’an, prijevodi i valorizacija prijevoda”, Islamska misao, godina III, broj 25, decembar 1980.
Sedić, Fuad, “Selman el-Farisi, r.a., projektant hendeka/kanala oko Medine”, IIN Preporod, broj 22/936, 15. novembar 2010.
Solak, M., “Značajni ashabi, drugovi Božijeg Poslanika”, Glasnik Islamske zajednice, 1978.
Mahmutović, Mirsad, “Povodi ili uzroci nastanka nekih Vjerovjesnikovih hadisa”, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 1, godina LII/89, januar/februar 1989.
Valjevac, Mina i Valjevac, Mensur, “Ehli-bejt u sunijskim tradicijskim izvorima”, Novi Muallim, proljeće 2019. , god. XX, br. 77.