"GOSPODARU MOJ, PODARI MI ZNANJE I UVRSTI ME MEĐU ONE KOJI SU DOBRI."

(KUR'AN, PJESNICI, 83.)​

Amina Arnaut

Amina Arnaut

Bachelor islamske teologije

Priroda i životna sredina u učenju religija svijeta

Oni koji prihvataju važnost i sadržaje religijskih tradicija usaglasiti će se da su religije te koje osvjetljavaju i usmjeravaju put čovjeka, koji je stvoren i nadahnut životom kako bi spoznao Boga ili pak kako bi postigao spasenje u ovom kozmičkom vremenu. Stvaranje svijeta i čovjeka je tema koja zavređuje posebnu pažnju u različitim religijama svijeta. U posljednje vrijeme nešto veća pažnja je usmjerena na poglede religija u pitanjima poimanja prirode i odnosa spram životne sredine. Globalni ekološki problemi koji ne pogoduju ugodnoj životnoj sredini doveli su nas u poziciju da budimo čovjekovu svijest i podsjećamo ga na povratak izvoru vjere koja je regulisala aspekt odnosa prema prirodi i životnoj sredini.

 Ajeti na stranicama prirode

Islamski pogled na prirodni red i životnu sredinu nas naučava da je Uzvišeni Allah Stvoritelj svega što postoji na nebesima i na zemlji. Kako bi Ga spoznali, Bog nam je kroz historijski protok vremena slao poslanike koji su imali svoje vjerozakone kasnije objedinjene u jednom Vjerozakonu – Šerijatu sadržanom u Kur'anu, a spuštenom preko posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. 

Priroda u svojim formama koje su doslovni znakovi Božiji (āyatullāh, vestigia dei) učestvuje u kur'anskoj Objavi, priroda otkriva i skriva Boga te objedinjava različita Božija svojstva. Stoga govorimo o dvije vrste objave: Objavi napisanoj na stranicama Knjige (al-Qur'ān at-tadwīni) i Objavi ispisanoj na stranicama prirode (al-Qur'ān at-takwīni). Ukoliko se svijest muslimana okrene ka percepciji prirode kao vida objave, zasigurno bi o svakoj njenoj pojavnosti razmišljao i sjećao se Boga (ḍikr). Sejjid H. Nasr kada govori o islamskom pogledu na životnu sredinu navodi slično razmišljanje kada kaže da „odnos i briga čovjeka spram prirode treba da bude srazmjerna onoj brizi i odnosu Boga prema uzdržavanju svijeta Koji se o njemu brine, hrani ga i poji“.

Sa aspekta islama možemo govoriti o tri suodnosa naspram životne sredine: Bog – čovjek – priroda. Jedno od Božijih imena je Al-Muḥīṭ – Onaj Koji obuhvata sve. U arapskom  jeziku životna sredina se označava istim terminom – al-muḥīṭ. Može se kazati da je sam Bog konačna sredina, koji nas obujmljuje svojim prisustvom u ovom ovozemaljskom životu u kojem smo izvjesno vrijeme, a u okviru kojeg se divimo savršenom stvaranju koje jedino Više Lice može da stvori i da brine o njima. U korelaciji sa odnosom prema Bogu čovjek je preuzeo ulogu namjesništva na Zemlji (ḫalīfatu-llāh) što ga stavlja u izravnu ravan odgovornosti, uticaja i odnosa naspram prirode i životne sredine koja ga okružuje. 

U pogledu islamske religijske tradicije rajski realiteti predočeni kroz kur'ansku Objavu izazivaju tradicionalno gajenje ljubavi prema prirodi i njenom očuvanju kao vidu sjećanja na Boga koji se očituje putem prirode. Budući da su neke istočne religije sklone praksi obožavanja životinja za koje se vjerovalo da se u njima očituju božanske sile, pa i sami bogovi, kur'anski ajeti  iako predočavaju ljepotu i raskošnost prirode, u njima nas Bog poziva da ljepota prirode ne navede čovjeka na obožavanje iste: „Ne padajte ničice ni Suncu ni Mjesecu, ničice padajte samo Bogu koji ih je stvorio.“ (Fussilet, 37)

Priroda je u temelju učenja svjetskih religija

U istočnim religijama važan značaj zauzima odnos čovjeka prema prirodi. Tako se u hinduizmu i budizmu često govori o prvobitnom idealnom stanju sklada između prirode i čovjeka. Taj sklad je predočen u rajskim opisima suživota čovjeka i životinja koji su živjeli u miru sa prirodom. U budizmu postoji čežnja za prvobitnim idealnim stanjem budući da je Buddha u svojoj preegzistenciji živio sa divljim životinjama u potpunom miru. Vrijedi spomenuti i da je gore spomenuti aspekt tzv. dvostruke objave Boga karakterističan i u hinduizmu prema kojem se Brahman objavio kao svijet i kao Veda. Prema ovoj religijskoj tradiciji odnos prema prirodi i čovjeku pretpostavlja istovremeno odnos prema Brahmanu, te se na taj način ostvaruje neprekidan dodir stvorenja sa Stvoriteljem koji je svijet, ali i koji nadilazi ovaj svijet.

Judeo-kršćanska percepcija stvaranja ne podržava bezobziran odnos spram prirode. Iako se nastoji predočiti biblijski opis čovjeku date nadmoćne uloge spram prirode kroz biblijske citate „podložite“ (zemlju) i „vladajte“ (ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji), odnos prema prirodi u Bibliji je implicite definiran kroz ulogu odgovornosti čovjeka kao slike Božije za cijelu prirodu i stvorenja koja su obdarena iznimnim Božijim darom. 

Mnogobrojne su kur'anske i biblijske dionice koje ukazuju na zahvalnost koja treba kolati čovjekom naspram dara prirode:

 „Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!“ (Psalam 139:17,18.)

„Za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!“ (Ali-‘Imran, 191.)

Međutim, čovjekova želja da zadobije apsolutnu moć vladanja nad prirodom i svim stvorenjima rezultirala je konfliktnim rušilačkim odnosom spram prirode koju čovjek posmatra kao zaseban ontološki poredak stvarnosti odijeljen od Božanske Sredine. Čovjek je otišao predaleko sa željom da iscrpi prirodne resurse, umjesto da se putem prirode usmjeri Bogu koja treba da ga podsjeća na Boga.

Ispunjavamo li namjesničku ulogu koje smo se preuzeli ako shvatamo da se Vjerozakon koji štujemo odnosi isključivo na obrede te da nije vezan za kosmos, prirodu i život čovjeka?

Mišljenja i stavovi autora ne odražavaju nužno mišljenja i stavove tima IslamEDU platforme.

Podijelite ovaj članak

Share on facebook
Share on twitter
Share on email