Učenici provode više od hiljadu sati sa svojim nastavnicima u tipičnoj školskoj godini. To je dovoljno vremena za izgradnju veze koja bi mogla u učeniku zapaliti vatru ljubavi prema cjeloživotnom učenju, bez kojeg nema uspjeha u modernom, kapitalističkom društvu u kojem jedinka postaje lahko zamjenjiva ukoliko ne prati trendove tržišta. Uspješni nastavnici su oni koji imaju mogućnost da maksimiziraju potencijal za učenje kod svih učenika u svom razredu. Razvijanje pozitivnih odnosa između nastavnika i učenika temeljni je aspekt kvalitetnog poučavanja i učenja kod učenika. Pozitivni odnosi nastavnika i učenika potiču osjećaj pripadnosti školi i podstiču učenike na saradnju. Učenici razvijaju dovoljno samopouzdanja da eksperimentiraju i uspijevaju u okruženju u kojem nisu ograničeni strahom od neuspjeha. Nastavnici mogu motivitrati učenike da uspiju i postavljaju ciljeve, a učenici se mogu obratiti njima za savjet i upute. Međutim, nastavnici, kao i svi drugi ljudi, mogu napraviti greške koje mogu da ugroze njihov odnos s učenicima. Svjesno ili nesvjesno, nastavnici mogu kod djece razviti negativne stavove ka školi i učenju, traumatizirati dijete, uništiti mu motivaciju ili kod djeteta razviti moralno pogrešne stavove.
Važnost kvalitetnog odnosa između nastavnika i učenika
Efekti odnosa nastavnik i učenik su detaljno istraženi, te se generalno smatra da pozitivni odnosi mogu imati blagotvorne učinke na socijalne i akademske rezultate. Uspostavljanje pozitivnog i podržavajućeg okruženja u učionici, u kombinaciji s produktivnim odnosima između nastavnika i njihovih učenika, pružaju platformu na kojoj se učenici potiču i motiviraju da rastu kako akademski, tako i osobno. Hattie (2015) je u svojoj studiji napomenuo da skladna učionica može pomoći razvoju kreativnosti kao i smanjenju nivoa anksioznosti među učenicima. Uticaj odnosa između učenika i nastavnika na mentalno zdravlje učenika ne smije se zanemariti. Smatra se da se rizik od mladih ljudi koji se bore s mentalnim bolestima može umanjiti uz pomoć podržavajućeg odnosa s ljudima koji im prenose znanje.
Nastavnicima položaj moći omogućava da djeluju kao snažno i učinkovito sredstvo podrške i ohrabrenja, ako to nije dostupno u kućnom okruženju. U drugom istraživanju, Gillespie (2002) je prepoznao da su svojstvene kvalitete odnosa učenika i nastavnika (briga, znanje, povjerenje i međusobno poštovanje) i odnos nastavnika sa učenicima rezultirali okruženjem u učionici u kojem su se učenici afirmirali i podržavali da postignu najbolje.
Vještine dobrog nastavnika
States, Detrich i Keyworth (2018) analiziraju vještine nastavnika koje doprinose razvoju pozitivnog pedagoškog odnosa. Kao prvu vještinu navode dobro organizirano upravljanje učionicom. Pod tim terminom se podrazumijeva način na koji nastavnici kontroliraju ponašanje i utječu na ponašanje učenika kako bi stvorili okruženje pogodno za učenje. Primarni ciljevi efikasnog upravljanja učionicom su povećanje vjerovatnosti pojavljivanja socijalno poželjnog ponašanja (naučeno ponašanje koje učeniku omogućava da
učinkovito funkcioniše u učionici) i institucionalne prakse kako bi se smanjilo neprilagođeno ponašanje učenika. Neučinkovito upravljanje učionicama rezultira haotičnom klimom u učionici, poremećenim poučavanjem i lošim moralom nastavnika. Drugi bitan faktor je uspješno komuniciranje visokih očekivanja kod nastavnika. Samoispunjavajuće proročanstvo igra veliku ulogu u uspjehu učenika. Ovaj fenomen podrobno je ispitan, a klasik među psihološkim eksperimentima datira iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nasumice izabranu djecu u javnoj školi, koja se po ničemu nisu izdvajala od ostalih, istraživači su označili kao one od kojih u sljedećoj godini, prema rezultatima testova, očekuju veliki napredak. Tu informaciju su podijelili s učiteljima. Pokazalo se da su tijekom sljedeće nastavne godine ta djeca, inače po ničemu iznadprosječna, imala značajno veći napredak u školi u odnosu na ostalu djecu. Dogodilo se da su im učitelji posvećivali više pažnje, pokazivali više razumijevanja prema njima i više ih poticali.
Bitan faktor kod stvaranja očekivanja je i stepen privlačnosti učenika. Istraživanja su pokazala da ukoliko nastavnik učenika smatra privlačnim iz bilo kojeg razloga (fizički izgled, socioekonomski status, humor), dosljedno će ga ocjenjivati višim ocjenama. Stoga nastvanici moraju biti svjesni svojih pristrasnosti i raditi na njima.
Treći u nizu faktora koji omogućavaju stvaranje blagotvorne veze izmeđe nastavnika i učenika je empatično i kulturalno osjetljivo ponašanje. Sposobnost prepoznavanja i razumijevanja osjećaja drugoga je u srcu empatije. Empatično ponašanje nam omogućava da vidimo stvari iz perspektive drugog. To je važno u etnički i kulturološki raznolikom društvu u kojem nastavnici moraju gledati izvan svojih kulturnih vrijednosti kako bi učinkovito shvatili i odgovorili na različite perspektive. Empatija ima važnu ulogu u premošćivanju upornog jaza u postignućima učenika iz etničke, socioekonomske i rasne populacije koji se razlikuju od eurocentrične populacije. Izričite i implicitne etničke, rasne i kulturne pristranosti utiču na način na koji se studenti uče i smanjuju vjerovatnoću za njihov dugoročni životni uspjeh.
Motivacija je ključ
Još jedan bitan faktor je i motivacija učenika. Ona je ključna ako je osnovni cilj obrazovanja pripremiti studente za uspjeh u životu. U pravilu, nastavnici bi trebali održavati omjer četiri ili pet pozitivnih interakcija za svaku negativnu interakciju ako žele održati pozitivne odnose sa učenicima (Gable et al. 2009). Učenici koji su motivirani imaju tendenciju da postignu izvrsne rezultate i, obrnuto, studenti koji nisu motivirani imaju tendenciju da postignu lošije rezultate. Ključ je shvatiti šta posebno motivira svako dijete, a zatim povećati djetetovu motivaciju za uključivanje i smanjiti njegovu motivaciju za izbjegavanje uključivanja. Motivacija učenika za učenjem određenog predmeta je najviša kada je učenik kompetentan u potrebnim vještinama, ima samostalnost u djelovanju i kada dobije potvrdu da je uspješno izvršio zadatak.
Posljedni od faktora je jasna komunikacija, jer nastavnici veći dio dana provode komunicirajući sa učenicima kroz usmene i pismene upute. Nastavnici moraju da tečno predaju gradivo i moraju imati komunikacijske vještine koje im omogućavaju da prenesu znanje i vještine učenicima. Kad nastavnici nisu jasni, učenici mogu postati anksiozni i frustrirani, a njihovo učenje nastavnog materijala i sticanje vještina se smanjuju.
Negativni odnosi između nastavnika i učenika
Velika većina nastavnika je pouzdana i njima upravlja ispravan moralni kompas. Rade na profesionalan način i postavljaju veoma visoke standarde za svoje učenike i za sebe. Nikada ne bi narušili sveto povjerenje učenika, roditelja, školskih administratora ili društva u cjelini. Međutim, naizgled mala, ali rastuća manjina nastavnika oba spola potresla je temelje nastavničke profesije dovodeći se u negativne ili neprimjerene odnose sa učenicima. Oni uglavnom plaćaju visoku profesionalnu, a ponekad i legalnu cijenu ako ih se uhvati. Prvu vrstu negativnog odnosa nastavnik – učenik obično stvaraju mladi, neiskusni i nezreli učitelji koji su novi u struci. U nastojanju da ih učenici prihvate i validiraju oni postaju previše ljubazni ili prisni. Studente smatraju vršnjacima i dopuštaju da im se učenici previše približe. Previše su popustljivi sa učenicima i ne podržavaju profesionalne standarde koje postavljaju iskusniji i kvalifikovaniji nastavnici. Oni čak mogu usvojiti neke oblike ponašanja učenika. Ovakav pristup pedagoškom odnosu ne funkcioniše. To je kontraproduktivno i obično dovodi do lošeg upravljanja i kontrole u učionici, niskog nivoa postignuća učenika i eventualnog nepoštivanja istih učenika. Učitelji i učenici moraju poštivati granice koje ih razdvajaju. Te granice služe vrlo važnoj svrsi.
Druga vrsta negativnog odnosa nastavnik i učenik postoji, u situacijama kada su učenici, ispravno ili pogrešno, uvjereni da se nastavnici ne interesiraju za njih, te da im nije stalo do njihovog uspjeha. Takvi učenici neće vjerovati svojim nastavnicima i mogu se odvojiti od predmeta koje predaju ti nastavnici ili potražiti dodatnu pomoć na drugom mjestu. Često postaju nesuradljivi u učionici. Učenici puno bolje reagiraju kada nastavnici svakodnevno pokazuju brigu za njih i postupaju s njima kao sa stvarnim osobama, unutar prihvaćenih profesionalnih granica. U ostale vrste negativnih odnosa spadaju rjeđi slučajevi upuštanja nastavnika u bilo kakve prisne, pa čak i intimne odnose sa učenicima.
Za kraj
Istraživanja podržavaju važnost pozitivnih odnosa nastavnika i učenika. Nastavnici njeguju pozitivne veze sa učenicima stvarajući konstruktivnu klimu u učionici, postupajući s učenicima s poštovanjem, imaju velika očekivanja za sve učenike i maksimizirajući uspjeh svakog učenika. Pozitivni odnosi između nastavnika i učenika povećavaju prijemčivost učenika za poučavanje. Negativni odnosi imaju suprotan utjecaj, povećavajući vjerovatnost da će učenici, koji se osjećaju neugodno ili osjećaju prijetnju od nastavnika, pokušati pobjeći ili izbjeći nastavu. Nastavnici koji usvajaju strategije upravljanja učionicom imaju veću vjerovatnoću da klima u učionici pogoduje podučavanju i da izbjegavaju okruženja za učenje u kojima vlada haos. Nastavnici koji usvajaju, savladavaju i održavaju tehničke i vještine jasne komunikacije, postavljaju velika očekivanja za sve učenike, izbjegavaju izričite i implicitne pristranosti, motiviraju studente i pokazuju empatiju značajno će povećati uspjeh učenika i njihovo zadovoljstvo poslom.
LITERATURA
Gable, R. A., Hester, P. H., Rock, M. L., & Hughes, K. G. (2009). Back to basics: Rules, praise, ignoring, and reprimands revisited. Intervention in School and Clinic, 44(4), 195–205.
Gillespie, M. (2002). Student–teacher connection in clinical nursing education. Journal of Advanced Nursing, 37 (6), 566-567
Hattie, J. (2015). What Doesn’t Work in Education: The Politics of Distraction. New York, NY: Pearson
States, J., Detrich, R. & Keyworth, R. (2017). Classroom management.Oakland, CA: The Wing Institute. Preuzeto sa https://www.winginstitute.org/effective-instruction-classroom
