On je Omer, sin El-Hattaba i Hantame, otac Hafsin, Kurejšija, iz plemena Adijj ibn Ka'b, jednog od ogranaka plemena Kurejš. Njegova majka je bila sestra Ebu Džehla b. Hišama. Ebu Džehl je, dakle, bio Omerov dajdža. Mada postoje različiti pogledi na godinu rođenja hazreti Omera, neki historičari ističu da je rođen u Mekki 13 godina poslije Godine slona, tj. 584. godine. Pleme ili klan Adijj ibn Ka'b je bilo malobrojno i siromašno. I sam Omer ibn el-Hattab je bio odgajan u siromaštvu i u teškim životnim prilikama. Njegov je otac bio strog i grub prema njemu, što je uticalo na njegovu strogost, disciplinu i stav. Bio je jedan od najprominentnijih i najuticajnijih muslimanskih vladara u historiji, a tokom perioda od 634. do 644. godine vršio je funkciju halife. Bio je poznat po pravednosti i istinoljubivosti, zbog čega ga je Muhammed, a.s., prozvao El-Faruq, tj. onaj koji razdvaja istinu od neistine.
Omer, r.a., je bio čovjek visoka stasa, krupan, izrazito ćelav, bijele puti s naglašenim crvenilom, suhonjavih obraza, velikog prednjeg dijela brade, riđe sa strana.”
Bio je poznat među ashabima kao jedan od najučenijih u pogledu u Allahove Knjige, Kur’ana Časnog, kao osoba koja najdosljednije radi po propisima Allahove Knjige i onaj koji najviše razumije Allahovu vjeru. Dok je još bio mušrik, poželio je ubiti Poslanika Muhammeda, no Allah je odredio da baš tada primi islam i postane jedan od najvećih boraca za prava muslimana.
Neki ističu da je Omer, r.a, primio islam poslije četrdeset muškaraca i jedanaest žena, šeste godine poslanstva Muhammeda, s.a.v.s. Kazao je Ibn Mes’ud: “S Omerovim primanjem islama nastupili su dani ponosa.”
Čim je Omer, r.a., primio islam, odmah je to javno obznanio, i počeo se boriti sa mušricima. Do tog vremena, muslimani ne samo da nisu smjeli javno klanjati pred Kabom, nego nisu smjeli javno govoriti da su muslimani. Omer je bio prvi koji je to učinio. Borio se sa mušricima sve dok oni nisu popuštali i ostavljali muslimane na miru. Koliko god je bio strog prema muslimanima dok je bio u džahilijetu, toliko i još mnogo više je napadao mušrike kada je primio islam.
O njegovoj hrabrosti i odlučnosti dovoljno govori i to da je u vrijeme Hidžre, dok su ostali muslimani krišom izašli iz Mekke, Omer je sa još dvojicom ashaba javno učinio Hidžru. Ibn Asakir od Alije bilježi sljedeće: “Ne znam nikoga ko hidžru nije učinio tajno, izuzev Omera ibn el-Hattaba. Kad je on naumio učiniti hidžru, opasao je sablju, stavio na rame luk i u ruci ponio bunt strijela. Tako je otišao do Kabe u čijem predvorju su bili sve sami prvaci Kurejšija, sedam puta učinio tavaf, kod Mekam-i Ibrahima klanjao dva rekata a onda prišao Kurejšijama, svakoj skupini pojedinačno, i rekao im: ‘Nakaznih li lica! Ko želi da ga njegova majka oplakuje, da mu dijete siroče ostane, a žena udovica, neka iziđe preda me iza ove tamo doline!’ Niko, međutim, nije pošao za njim!”
Svoju posvećenost i iskrenost hazreti Omer dokazao je i učešćem u skoro svim velikim bitkama i vojnim pohodima, kao što su: Bitka na Bedru, Bitka na Uhuda, Bitka na Hendeku (saveznički pohod na Medinu) itd.
U stalnom druženju sa Allahovim Poslanikom, Omer je stekao mnogo znanja i bio je poznat kao jedan od najučenijih muslimana toga doba. Tako Abdullah ibn Mes’ud za njega kaže: “Kada bi se Omerovo znanje stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas”.
U vrijeme svoje bolesti, Ebu Bekr, r.a., je konsultovao mnoge ugledne ashabe o Omeru, r.a., i njegovom mogućem izboru za budućeg, drugog po redu, halifu, pa kada je od njih dobio pristanak i povratnu informaciju, dao je da se napiše jedna oporuka u kojoj je preporučio muslimanima da Omera ibn el-Hattaba, r.a., priznaju halifom. Omer, r.a., je hilafet preuzeo na dan kada je Ebu Bekr preselio na drugi svijet; bio je to utorak, kad je od mjeseca džumade-l- ahire 13. godine po Hidžri bilo ostalo još osam dana. Dužnost halife vršio je na najbolji mogući način. Za vrijeme njegove uprave područje islama se izuzetno proširilo. Pod Omerovim, r.a., vodstvom Arapi su prodrli u Irak, Siriju i Egipat, i postigli niz nevjerojatnih vojnih pobjeda. Perzijsku su vojsku porazili u Bici kod Kadisije, nakon koje je uslijedio pad Ktesifona, prijestolnice perzijskih Sasanija. Čim su stekli dovoljno snage u ljudstvu, muslimani su bili u stanju zauzeti čitavo Perzijsko Carstvo. Doduše, Bizantsko Carstvo im je pružilo otpor, pa stoga nisu zauzeli središnje bizantsko područje u Anadoliji. Ipak, muslimani su pobijedili u Bici kod Jermuka (636.) u sjevernoj Palestini, osvojili Jerusalem 638. godine, te su do 641. godine uspostavili vlast nad čitavom Sirijom, Palestinom i Egiptom. Muslimanske su vojske doprle sve do Kirenaike na obalama Sjeverne Afrike.
Jedan od najupečatljivijih prizora u povijesti islama koji svjedoči o poniznosti, pravednosti i karakteru hazreti Omera svakako je njegov dolazak u Jerusalem, Kuds-i šerif, navodno na poziv stanovnika tog grada ili jednog od njegovih vojskovođa, nakon što je postalo sasvim jasno da će muslimanska vojska osvojiti grad. Jedna od najpoznatijih i najraširenijih predaja o ovom događaju jeste ona u kojoj stoji da je Omer, r.a., na put do Kudsa krenuo sa svojim slugom i da su imali samo jednu jahalicu, pa su naizmjenično jahali. Pred samim Kudsom, red je došao na njegovog slugu, take da je halifa Omer, r.a., u grad ušao vodeći konja na kojem je jahao njegov sluga i sa obućom u rukama pošto je prethodno morao skinuti cipele kako bi pregazio močvaru preko koje su morali preći. Kada je patrijarh Sofronije vidio taj prizor, navodno je rekao: “Vaša država će ostati vječno, jer nepravedna vlast traje jedan čas, a pravedna do Sudnjeg dana.”
Samo dvadeset godina nakon Bitke na Bedru, Arapi su posjedovali ogromno carstvo. U vrijeme hilafeta hazreti Omera počinju se graditi utvrđeni vojnički gradovi (amsar) na strateški važnim položajima: Kufa u Iraku, Basra u Siriji, Kom u Iranu i Fustat na delti Nila. Damask je bio jedini stariji grad koji je postao jedan od muslimanskih središta. U svakom amsaru izgrađena je džamija, gdje su muslimanske trupe petkom obavljale džumu, budući da su amsari zapravo bili neka vrsta islamskih obrazovnih središta za vojnike. Omer, r.a., je posebno naglašavao važnost porodiĉnih vrijednosti, strogo se odnosio prema pijanstvu, te je poticao Poslanikove, a.s., asketske vrline, koji je, kao i sam halifa, živio vrlo skromno.
644. godine, tek što se bio vratio s hadždža, ranjen je halifa Omer, r.a. Tri dana nakon ranjavanja napustio je ovaj svijet. Se'id b. el-Musejjeb kaže: “Vraćajući se sa Mine u Mekku, Omer je zaustavio devu u mekkanskoj dolini Ebtah, legao na leđa i podigavši ruke prema nebu, rekao: ‘Moj Bože, pritisnule su me godine, snaga mi je oslabila a podanici mi se raširili na sve strane – uzmi me stoga Sebi, ali kao onoga ko nikoga nije obespravio i koji ni prema kome nije nepravedan bio!’ Mjesec zu-l-hidždže se nije ni završio, a on je ubijen!”
Ebu Lu’lu’e, navodno vatropoklonik, rob Mugire b. Šu’be, vjerovatno zbog vlastitog nezadovoljstva napravio je dvokraki bodež, s drškom u sredini, i pred kraj noći se sakrio u jedan džamijski kut. Uzeo je jedan bodež, dobro ga naoštrio i na njega stavio otrova, pa kad je Omer govorio: ‘Poravnajte safove!’, on je, prije nego je Omer izrekao tekbir, stao u red iza njega i onim ga nožem ubo u plećku i u pas, i Omer je pao. Pored Omera on je ubo još dvanaest ili trinaest ljudi, od kojih su šesterica i umrla. Utom je jedan lračanin na njega bacio neku haljinku, pa kad se Ebu Lu’lue zapleo u nju, ubio je i samog sebe! Omer je poslije rekao: ‘Hvala Bogu kad nije dopustio da preselim od ruke čovjeka koji tvrdi da je u islamu!” Svome sinu Abdullahu je rekao da ide do Aiše, majke pravovjernih, i joj kaže: “Omer te moli da dopustiš da bude ukopan s dvojicom svojih bliskih prijatelja!” (mislio je na Muhammeda, s.a.v.s., njenog supruga, i Ebu Bekra, r.a., njenog oca). Kad je Abdullah te njegove riječi prenio Aiši, ona je rekla: “To sam mjesto bila naumila sebi, ali danas Omeru dajem prednost nad sobom!“ Muslimani su tražili od hazreti Omera, r.a., da im oporuči nekoga ko će poslije njega preuzeti hilafet, a on je kazao: “Ne vidim da je za tu ulogu iko priličniji od onih s kojima je Vjerovjesnik – neka su na njegaj mir i blagoslovi Božiji – bio zadovoljan do kraja svoga života” Zatim je muslimanima dao prijedlog da razmotre šestericu ashaba: Osmana, Aliju, Talhu, Zubejra, Abdur-Ramana b. ‘Avfa i Sa’da ibn Ebi Veqqasa. Hazreti Omer, r.a., je, prema većini historičara, umro u 63. godini života.
Za vrijeme hilafeta hazreti Omera, r.a., došlo je i do unutrašnjeg preobražaja islamske države. On je poznat i kao veliki reformator. Odvojio je sudsku od upravne vlasti s ciljem suzbijanja mogućnosti zloupotrebe položaja. Rad namjesnika i kadija je strogo nadziran. U njegovo vrijeme donesena je odluka da se ustanovi hidžretski kalendar. Ustanovio je dīwān, koji je od jednostavnog registra vojnika i njihovih naknada evoluirao u kompleksan dio državnog aparata. Omer, r.a., je prvi dobrotvor (vākif) u islamu. U trajno vlasništvo muslimanima ostavio je zemlju koju je posjedovao na Hajberu. Prvi je okupio muslimane na zajedničkom obavljanju teravih namaza u džamij ama. Do tada su ljudi klanjali pojedinačno ili u više manjih džemata u džamiji. Radio je na projektu rekonstrukcije i proširenja Poslanikove, a.s., džamije u Medini ali i harema Kabe.
Za vrijeme svoga hilafeta, hazreti Omer je učinio Medinu muslimanskom prijestolnicom, džamiju je učinio mjestom gdje se raspravlja o općim muslimanskim problemima. Prvi je postavio sudije i zahtijevao od njih da se drže pravde u svojim presudama. Jednom prilikom, kada je došao u Medinu izaslanik Kisre htio je pitati o muslimanskom kralju, pa su ga obavijestili da kod njih nema kralja, nego da imaju halifu. Potom ih je pitao gdje on boravi, pa su ga uputili prema džamiji. Potražio ga je u džamiji, ali ga nije našao. Rečeno mu je da ode na jedno mjesto nedaleko od džamije. Kada je perzijski izaslanik došao na mjesto gdje su ga uputili, našao je čovjeka kako spava u hladovini voćnjaka. Sam, sakriven od sunca, sa svojim štapom pod glavom, siguran i bezbrižan spavao je prvi čovjek najveće države tog doba. Ta slika je nagnala Perzijanca da kaže poznatu rečenicu: “Pravdu si uspostavio, pa mirno zaspao”.
Eto, to je bio hazreti Omer, r.a., El-Faruq, drugi halifa, prvi emiru-l-mu’minin, univerzalno poštovan zbog pravičnosti i autoriteta čija je uloga značajno oblikovala relativno mladu muslimansku zajednicu i o čijim vrlinama se već stoljećima govori s najvećim oduševljenjem i poštovanjem.
Izvori:
- Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
- Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
- Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
- Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
- Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
- Tarik Suvejdan, Ebu Bekr i Omer, r.a., preveo i prilagodio: Senad Ćeman, Sarajevo, 2006.
Priredio: prof. Mensur Kerla
