Kur'an o zločinu ubistva (Kazivanje o dva Ademova sina i zločin „rovača rovova“)

Među kur'anskim kazivanjima redale su se različite slike, vjerne karakterističnosti Kur'ana, nenadmašnog izraza i intencije da bude poruka čovječanstvu. U Kur'anu nisu izbjegnuti mračni događaji, koji su ipak, svojom konkretnošću, i nedetaljisanjem ostavili mjesta za nesmetano čitanje. U doba pomračenja vrijednosti Kur'an je napravio razliku, pri čemu se jasno odredio da bude na svjetlijoj strani koja će u datom kontekstu baciti rukavicu u lice ustaljenom sistemu vrijednosti. Kur'an je opravdao svoju univerzalnost štiteći osnovne ljudske vrijednosti koje se i danas svakodnevno potcrtavaju: život, čast, imovina, sloboda i vjera. Karakterističnost jezičke strane Kur'ana ogleda se u njegovom kontrastriranju dobrog i lošeg, svjetla i tame, bilo da to čini na mikroplanu ili makroplanu kur'anskog teksta. Akcentirajući dobro, Kur'an se jasno distancirao od bilo kakvog davanja povoda zlu, što opravdava i kur'ansku ulogu Upute. Uvijek je važno kur'ansku poruku razumijevati kroz život Muhammeda, a.s., kojem Kur'an nije bio izdvojeni entitet. Stoga se njegov sunnet saobrazio sa duhom Kur'ana.

U korpusu riječi kojima operira nalazimo vrlo frekventan korijen z-l-m, čije se izvedenice javljaju na 315 mjesta u Kur'anu. Imenica „zulm“ filološki objašnjenjenjem rječnika arapskog jezika znači: „postaviti stvar na na mjesto kojem ne pripada“, što dakle označava čin neravnoteže i izvjesne nepravde. Tako „zulm“ nosi značenje nepravde, nasilja, ili kako smo je mi udomaćili u našem bosanskom jeziku – zulum, što je postao jedan vrlo ekspresivni izraz kojim markiramo intenzitet učinjene nepravde. Osim nje, ne čudi da smo udomaćili i druge oblike „zalim“ – nepravdnik, nasilnik, te „mazlum“ – onaj kome je učinjena nepravda, čiji pasivni oblik u arapskom jeziku i nosi to značenje. U Kur'anu se često upotrebljava množina kada se se upućuje na nepravednike i nasilnike, ali se ne odnosi uvijek na fizičku upotrebu nasilja, već i u kontekstu nevjerovanja/odbacivanja dokaza i sl. Stoga se u tom smislu dalo prevesti, kao što je to, Korkut često prevodio – „nevjernici“. Kur'anski izraz za tamu je „zulumat“, što je množina, i što intenzivira kur'anski govor o tami.

Dakle, jasan stav prema nepravdi na svim nivoima – čovjeka prema sebi, čovjeka prema drugim ljudima, kroz njegovo pricanje istine i nasilničko ponašanje, postignut je, između ostalog kroz etabliranje ovog pojma u Kur'anu. Svi zaključci vode ka jasnoj određenosti spram nepravde, odnosno uspostavljanja istine (hakk) i pravde (adl). Dakako, u tom kontrastriranju suprotnih pojmova i fenomena, naći ćemo brojne druge izraze koji se, ako se već ne mogu smatrati sinonimima, onda se drže približnim značenjima drugih riječi, snažnijeg ili slabijeg intenziteta. 

Govorimo li o kur'anskom izrazu za ubistvo, to je imenica „katl“. U svome nepatvorenom i konkretnom duhu, Kur'an je osudio takav čin. Svaki interakcija sa Kur'anom u pogledu priče o činu ubistva počinje sa kur'anskim kazivanjem o ubistvu kojeg je izvršio jedan od Ademovih sinova ubivši vlastitog brata, što se smatra prapočetkom tog zločinačkog čina. Iz predaja koje  su pomogle da se konstruiše širi uvid u kur'ansko kazivanje znamo i njihova imena – Kabil je ubio Habila. Osvrnimo se na samo kur'ansko kazivanje, ne opterećujući se u mnogome poznatim predajama.

Kazivanje o dva Ademova sina

Kratku dionicu kazivanja o dva Ademova sina, iz predaja nam poznatih kao Habil i Kabil, nalazimo u suri Sofra, od 27. do 31. ajeta: 

„I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: “Sigurno ću te ubiti!” – “Allah prima samo od onih koji su dobri” – reče onaj. (27) “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (28) Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.”(29) I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. (30) Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se“. (31) ^[1]

Nadvirimo se i uvažimo nekoliko elemenata iz kazivanja o dva Ademova sina, dva brata: 

1. Povod i kontekst

„I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije…“

U sažetom i eliptičnom kur'anskom načinu kazivanja prepoznajemo povod za namjeru ubistva koja se rađa kod Kabila. Sasvim je dovoljno iz ovoga razlučiti da se radi o početnoj i pravednoj poziciji obojice, u kojoj prinose žrtvu, koja od jednog biva primljena, a od drugog ne. Tefsiri kazuju da je u Kabilu u toj situaciji uzavrela zavidnost. Također, iz predaja saznajemo detaljnije da Kabilova žrtva nije primljena, jer je bila minorna u odnosu na Habilovu, i nimalo značajna u odnosu na žrtvu koju je mogao dati. 

2. Artikulacija namjere zločina i Habilova reakcija

Kabil artikuliše svoju namjeru ubijanja. Slijedi mu Habilov odgovor. Na kraju ajeta, kroz riječi Habilove dat je kriterij po kojem Bog Dragi prima djelo: čestitost (takvaluk); prima od mutekija (svjesnih Boga, čestitih – muttekin, kako u ajetu stoji). 

„(…)ovaj je rekao: “Sigurno ću te ubiti!” – “Allah prima samo od onih koji su dobri” – reče onaj.“ (27)

3. Habilov stav

“I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (28) Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.”(29)

Habil se već određuje spram Kabilove namjere. Pogledamo li kako Kur'an govori o tom zauzimanju pozicije, uočavamo da kur'anski izbor riječi nudi sljedeće: „ruke“ i „djelo ruku“. Ajet počinje poznatim „lamom“ zakletve koji pojačava stav ubijenog Ademovog sina. Čini se da Kur'an, ukazujući na čin „pružanja ruku“, jasno približava da takav zločinački čin nije plod nehata. Habil se odriče postupka nalik postupku svoga brata. Zatim, taj se postupak imenuje „grijehom“, a počinitelji takvog zločin „zalimima“ – zločincima. 

4. Zla misao ponikla u Kabilu

Zatim, Kur'an operira sa riječju „nefs“, onim unutarnjim u čovjeku, gdje se oblikovala misao o ubijanju, što će Kabila, naposljetku, i svladati, pa ubija brata, te će postati „izgubljen“. 

„I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. (30)“

5. Suočavanje

Kur'an ne prekida tok događaja, već u sljedećim redovima čitamo da Kabil, tek uočavanjem znakova u prirodi – ponašanje životinje gavrana, biva u stanju spoznati šta je učinio, i šta mu valja učiniti. Pri spoznaji slijedi uzvik jadikovke koja prethodi njegovom pokajanju. 

„Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se“. (31)

Kroz ovih pet elemenata očituje se put od povoda, čina do suočenja sa činom, gdje je moguće pratiti put i stav i zločinca i žrtve. Uočljivo je da se radi o ubijanju nevine osobe, u kojoj čak i nakon saznanja namjere za njegovim ubistvom, ne javlja mržnja, niti bilo kakav poriv koji bi ga naveo da artikuliše bilo šta slično.

Ono što prethodi činu jeste kvalificiranje takvog djela od strane Habila: to je grijeh, za koga sljeduje Vatra.. Ima se naglasiti da Kur'an, adresirajući Kabilov nefs – dušu, u kojoj je ponikla misao i koja ga je savladala, potcrtava da sva odgovornost jeste njegova. Nakon samog čina, Kabilov status se opisuje statusom izgubljenih.

Već naredni ajet nam govori o činu koji prethodi pokajanju, i svojevrsnom priznanju zločina koji je počinio. U ajetu je upotrijebljena riječ „sev'e“ dva puta – odnosi se na tijelo gavrana, i na tijelo Habila. Ista riječ je korištena i u kazivanju o Ademu i njegovoj ženi, neposredno nakon počinjenog grijeha, gdje se kroz dvojinu odnosi na njihova gola stidna mjesta koja su im se ukazala nakon počinjenog grijeha. Dakle, u oba slučaja odnosi se na tijelo, ali i u oba slučaja upotrebljava se nakon počinjenih grijeha, nakon zuluma. Ono što je pratilo grijeh Adema i njegove žene jeste reakcija kojom su pokrivali stidna mjesta osjećajući stid, a ono što prati Kabilovu reakciju jeste jadikovka,  a potom i pokajanje, nakon što uočava jedan slijed u prirodi u kojem se zrcali odnos reda.

Kur'an o vrijednosti života

Sljedeći ajet (32) pripada gornjoj cjelini, i veličanstveno je učenje koje staje u odbranu čovjeka, i to, dolazi nakon kur'anskog kazivanja o prvom zločinu ubistva. 

„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili“. (32)

Velikim poređenjem života jednog čovjeka sa životom čovječanstva, Kur'an je beskompromisno stao u odbranu ljudskog života, i osudio svaki mogući takav čin, koji svoju težinu nosi u ubijanju samo jednog ljudskog bića, a kamoli u pogledu masovnijh zločina ubijanja. 

Zločin masovnog ubistva

U suri Burudž spominje se slučaj koji ukazuje masovno smaknuće grupe ljudi, vjernika (Vidi: Kur'an: 85, 4-10). Ni ovdje Kur'an ne detaljiše o događaju, ali kroz tefsire susrećemo različite predaje o mjestu i opisu događaja od kojih jedan govori da se ovaj zločin „rovača rovova“ koji su u jami spalili grupu ljudi vjernika, dogodio u ranija vremena u Jemenu nad kršćanima, a naredba za masovno ubistvo da je došla od tadašnjeg kralja Jemena.

Kur'an proklinje počinioce tog zločina pri čemu je vrlo znakovito to što Kur'an ističe proces, pa makar ne detaljišući: 

1. rovljenje rovova, 
2. priprema rovova za masovno ubistvo, 
3. njihov budni nazor – svjedočenje počinioca nad time što su radili. 

Potom, Kur'an govori o njihovom motivu: „A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali… (8)“ Kur'anski tekst u narednim ajetima govori o kazni za one koji muče vjernike i vjernice, za one nepokajnike – Džehennem, pa se specificira: „prženje u ognju“, čime se težina kazne naglašava. 

Nada i vjera u pravdu

Najveća nada čovječanstvu suočenog sa zločinima ubistva, ma koje vrste bilo, u svakom vremenu jeste postojanje pojedinaca i grupa koje su se spremne usprotiviti takvom zulumu. Takvi pojedinci i grupe djeluju po onoj čistoj ljudskoj prirodi i savjesti kojoj je istina preča od svega. Historija podvlači postojanje i jednih i drugih, kao što je etiketirala i zločince i vrste zločina koje su počinili, i u većini slučajeva, kada nije inficirana imputom istih zločinaca, podržala je motiv borbe za istinu i svako sprječavanje zločinaca kao i uspostavu pravde. Po svijetu će uvijek bdijeti oni koji objeladanjuju istinu o zločinu u vremenu i prostoru, i sprječavaju iste, što je, možda, i najveći Božiji išaret o postojanju pravde kao neiščezavajuće vrijednosti na ovom svijetu, dok je vjera u pravdu na ahiretu apsolutna.

Postulat koji Kur'an označava kao karakteristiku zdrave zajednice, a što je obaveza i pojedinca i kolektiva, jeste pozivanje na dobro i sprječavanje zla. Kada društvo odustane od te vrijednosti, desi se rasulo, nastaje metež čije su posljedice nesagledive. Slijedeći taj postulat društvo je u mogućnosti da istakne konture koje pomažu odrediti zlo, motive zla, pravdu, odgovornost, zločince, žrtve i pravednike, kao i načine koji su doprinos iskorijenju bilo čega što vodi ugrožavanju života, časti, imovine, slobode, vjere i svih drugih iskonskih prava čovjeka.