Korištenje pojma „politički islam“ u javnom diskursu Njemačke

Za „politički islam“ nemamo jedinstvene definicije, ona se razlikuje od autora do autora, od knjige do knjige. Mnogo se knjiga i članaka u njemačkom govornom području pojavilo, a bave se tematikom političkog islama, od autora muslimana i nemuslimana. Ovaj termin izjednačava se sa terminima „islamski fundamentalizam“ i „islamizam“, te kroz literaturu možemo ustanoviti da je pojam „politički islam“ neki oblik eufemizma za iste. Naravno, ovdje uzmimo u obzir da i pojmovi „islamski fundamentalizam“ i „politički islam“ nisu u svim krugovima jednako definirani. Susanne Schröter, krajnje tendenciozna autorica, u svojoj knjizi „Politischer islam-Stresstest für Deutschland“ navodi da je „politički islam“ „suprotnost sekularnoj modernosti i pravima pojedinca, koji svoje utemeljenje ima u svetopovijesti islama i često je povezan sa razočaranjem muslimana i porazom u daljnjoj ekspanziji, te gubljenjem teritorija koje su prije muslimani držali pod svojom vlašću.“^[1]

Počevši od samog pojma, on je u svom nazivu vrlo diskutabilan, jer se postavlja pitanje, da li postoji više modela islama kao religije, a na tragu ovoga je diskurs o evropskom, arapskom, militantom i drugim islamima. Sam pojam kao konstrukcija je oprečan našem shvatanju islama kao jedne univerzalne religije, gdje bi čak prihvatljiviji bio pojam „islamizam“. Analizirajući  prethodnu definiciju vidimo da je pored svega „politički islam“ prikazan kao antimoderan, antisekularan i protiv zagarantiranih prava pojedinca. Poseban problem u ovoj definiciji je u njenom drugom djelu, gdje se svetopovijest islama povezuje sa ovakvim poimanjem religije, te se „političkom islamu“ dodaje svetopovijesno utemeljenje.

Ovaj se pojma odlično etablira u proces širenja opće sumnje za sve organizacije koje promovišu islam i islamske vrijednosti: svako islamsko udruženje, žena pod hidžabom, čovjek sa bradom, dijete u mektebu  – potencijalni su islamisti i propagatori „političkog islama“.^[2]

Za početak pojave političkog islama, autori uzimaju vrijeme osnivanja Muslimanske braće 1928. godine. Muslimanska braća se klasificiraju kao islamistički pokret, a njegovo djelovanje je problematično, jer su se iz Egipta proširili i na druge države, pa čak i na Evropu. Uloga Muhammeda, a.s., kao političkog vođe muslimanske zajednice je prema ovim autorima uzrok ovakvog razvijanja islama. Maxime Radinson pisac biografije o Muhammedu, a.s., kaže: „Muhammed je bio u jednoj ličnosti kako Isus, tako i Karlo Veliki.“.^[3]

Mediji u Njemačkoj

Islam je različito predstavljen u njemačkim medijima, vrlo široka je lepeza tekstova koji govore o samom islamu. Tekstovi često izlaze iz domena kritike islama i muslimana, već iste faktore pokazuju kao nepovjerljive i nazadne i jasno pokazuju elemente islamofobije. Konzervativni Welt iznosi naslove tekstova poput: „Branitelji ustava upozoravaju o islamistima u ovčijoj vuni, u tekstu se adresiraju muslimani koji nisu postali poznati po kaznenim djelima, a gaje islamistički svjetonazor. 

Ono što možemo pronaći na u ovim medijima, jeste pozivanje na kvazistručnjake o islamu, koji su najčešće potekli iz islamskih države, nose arapska imena, ali dijele itekako ružne lekcije o islamu. Vođa sviju i najčešći gost medija je Hamid Abdussamed rođen u Egiptu, a sam se imenuje kao kritičar islam i politički historičar. Objavio je nekoliko knjiga o islamu, između ostalih: „Islamski fašizama“, „Kuran; poruka mira i poruka mržnje“ i dr. Većinom u njima se obračunava sa muslimanskom zajednicom sa jednog veoma subjektivnog stajališta.^[4]

Drugi ovakav analitičar i redovni komentator je Abdulhakim Ourghi, profesor pedagogije na Višoj školi za pedagogiju u Freiburgu. Porijeklom je Alžirac, a također je napisao neka djela o islamu na Zapadu.^[5]Jedna od optužbi,  koje se također pripisuju u okviru optužbe o „političkom islamu“ je antisemitizam. Ourghi u jednom intervju o ovome navodi da je Kurʼan u kao izvor islama, također izvor antisemitizma i da je DITIB, najveća islamska zajednica u Njemačkoj koja okuplja muslimane turskog porijekla, također rasadnik antisemitizma u Njemačkoj.^[6]

Ipak, najopasniji diskurs kada je u pitanju politički islam ima Mouhannad Khorchide, profesor na Institutu za islamska teologiju u Münsteru. 

Kada govorimo o Khorchide, on je objavio knjigu „Gottes falsche Anwalte“ u kojoj na svoj način interpretira pojam političkog islama. U ovoj knjizi ni jedna osoba iz povijesti islama nije prikazana u pozitivnom svjetlu. Za njega u knjizi nisu opasni više muslimani koji se uočljivi kao vehabije ili selefije, nego oni koji se distanciraju od istih, a predstavljaju muslimane praktičare. On kaže: „Međutim, sada smo suočeni s mnogo opasnijom ideologijom: političkim islamom. Opasnije je jer pokušava suptilno podrivati društvo. Ako je selefija, on je privržen svojoj selefističkoj ideologiji (…), čini se da je sljedbenik političkog islama dobro integriran, obično je dobro obrazovan, modno svjestan, često nosi odijelo kad je muškarac, govori o integraciji (…)Distancira se od selefizma i ekstremizma, čak aktivno sudjeluje u kampanjama i projektima protiv ekstremizma i često pokazuje moralnu hrabrost.”

S druge strane, postoje autori koji spominju pojam „politički islam“, ali ne klasificiraju ga uvijek kao opasnost po sekularnu i demokratsku državu. Takav je tekst koji je objavio Gudrun Karmer, u kojem navodi da oblici „političkog islama“ koji se pojavljuju u Jordanu i Maroku nisu nasilni i opasni po sistem. Autor teksta koji navodi njegov citat , ipak konstatuje da se se tu radi o državama koje su većinski muslimanske, te da bilo koji oblik „političkog islama“ ne može se uklopiti u Evropi.^[7]

Politika o „političkom islamu“

U političkom diskursu ova tema je veoma diskutovana, te se „politički islam“ stavlja kao problem broj jedan u rješavanju pitanja migracije. Vjerske zajednice bivaju optužene za promociju istog i promoviranje antidemokratskih vrijednosti, te čak u pojedinim slučajevima kao što je DITIB (Turska islamska zajednica u Njemačkoj) za špijunažu za turske obavještajne službe. Ono što je problematično jeste  da ne postoji unificirana definicija za „politički islam“ u političkom diskursu. Za neke političke opcije, „politički islam“ je terorizam, nasilno nametanje šerijata i slično, dok za one koje su više desno orijentirane političke opcije „politički islam“ je za ovaj pojam sveo sve ono što se veže vanjsku manifestaciju islama od mahrame, halal ishrane, gradnje džamija.

Politički diskurs u Njemačkoj

Parlamentarne stranke u Njemačkoj su CDU/CSU (Kršćanska demokratska unija) SPD  (Socijalna partija Njemačke), Grüne (Zeleni), Linke (Lijevi), FDP (Slobodarsko-demokratska partija) i postoje druge manje partije kao u drugim državama, a  u zadnje vrijeme AfD (Alternativa za Njemačku) je sve više prisutna u političkom životu. Ova zadnja politička opcija postaje treća najjača stranka u Njemačkoj, što je vrlo zabrinjavajuće, uzimajući da šire radikalno desni, nacionalistički i islamofobni diskurs u Njemačkoj.

AfD u svom osnovnom program naglašava: “Islam ne pripada Njemačkoj” , te širenje islama i  prisutnosti sve većeg broja muslimana stranka vidi kao veliku opasnost za  državu,  društvo i sistem vrijednosti. Ovdje AfD je protiv islama, uopće kao religije, ne samo onog što se definiše kao „politički islam“. Treba se uzeti u obzir da mnogi ljudi glasaju za populističke stranke kao što je AfD, te treba isto shvatiti kao znak upozorenja za ranjivost predstavničke demokratije.^[8]

Druge stranke poput CSU koja je sestrinska partija CDU, a djeluje u Bavarskoj imaju svoj koncept borbe i pristupa „političkom islamu“. Ova stranka je objavila program rada protiv „političkog islama“ napisan na 16 stranica. Na početku izvještaja govori se o političkom islamu kao vjerskom fundamentalizmu i radikalizmu, te u jednoj rečenici pravi se distinkcija između „političkog islama“ kao ideologije i islama kao religije. Dalje se govori da je „politički islam“ kriv za osnivanje države ISIL, Islamske republike Iran, Pakistana, te se Turska proziva islamskom državom u nastajanju, pa čak, u isti red se stavlja Turska i ISIL.^[9]

Ono što je vrlo problematično kod ovog izvještaja je njegov drugi dio, gdje se govori o „političkom islamu“ kao razaraču zapadnih vrijednosti: „politički islam“ želi uvesti šerijat kao paralelni zakon u Njemačku i potresti pravne temelje Njemačke države; nošenje nikaba, burke, te nošenje hidžaba od strane maloljetnica znak je diskriminacije žena; halal hrana u školama, posebni termini za žene muslimanke u bazenima, odbijanje rukovanja među spolovima – sve se predstavlja kao „politički islam“.^[10] 

Ovdje dolazimo do onoga od čega strahujemo kada je govor o „političkom islamu“, a to je da stvari koje nama muslimanima olakšavaju svakodnevnicu, te koje su istima vjerska obaveza poput hidžaba, predstavljaju rizik ili napad na zapadne vrijednosti i nazivaju se „političkim islamom“.

Partije ljevica Linke, SPD i Zeleni nisu na tragu ove priče, te su više otvorenije za zahtjeve muslimana, kao i zahtjeve drugih manjina i grupa poput LGBTQ zajednice.