Globalizirani svijet omogućava lakše i brže prenošenje intelektualnih utjecaja s kraja na kraj svijeta. Stalna je potreba da se do svega dolazi lakše i brže, takva je priroda tehnologije, takvo je obrazovanje, takva je ekonomija, tako funkcioniraju mediji. Koliko je to drastično drugačije od vremena naših predaka, teško možemo i razumjeti. Na primjer, događaj koji privuče pažnju news kanala biva „analiziran“, predstavljen, objašnjen i opisan prije nego bude poznata većina činjenica. Drastična je to razlika u odnosu na vrijeme kad je donositelj vijesti imao sate i sate da pripremi materijale i detaljnije pojasni događaj. Današnji ideal je biti što bliže mjestu i vremenu događanja, upijajući i prenoseći tako sve one zavaravajuće emocije koje onemogućavaju kreiranje jasnije slike, navodeći ljude na reakcije prije nego se slika izbistri stvarajući tako još veću pometnju, a sve zbog silne potrebe da se do informacija dođe „lakše“, „brže“ i da se popuni programska shema jer, budimo realni, nema toliko ekskluzivnih, šokantnih i zapanjujućih događaja koji bi zadovoljili urednike u sumanutoj borbi za gledanost. U takvom, emotivno iznimno opterećenom svijetu rađaju se depresija, osjećaj gubitka smisla, dezorijentiranost…
Kao odgovor prisutan u svijetu možemo prepoznati brzo širenje i visoki tiraž tzv. self-help literature (literatura za samopomoć) koja daje lahke i brze savjete kako drastično promijeniti život i biti savršen baš onako kako svi očekuju da budemo savršeni. Naslovi takvih knjiga često dolaze u kombinaciji s nekim manjim brojem koji pokazuje kako malo savjeta je potrebno primijeniti da bi se uspjeh ostvario i kako smo ustvari tako blizu savršenom životu koji nam se nudi u reklamama i časopisima. Na prvi pogled, takav je i naslov knjige Jordana Petersona, kanadskog profesora psihologije: „12 pravila za život: lijek protiv haosa“. Ipak, prvi dojam može i zavarati, iako knjiga ima elemente samopomoći, njezine misli su dublje od standardne self help literature. Najlakši put bi bio nadmeno odbaciti Petersona kao plitkog kvaziintelektualca ili ga etiketirati kao nedostojnog predstavnika bilo koje od struja kojima ga se pripisuje. Činjenica je da njegova misao utječe na milione ljudi i to zaslužuje analizu.
Njegova knjiga je svjetski bestseller, ali nije knjiga ono što ga je proslavilo. Proslavio ga je njegov stav kojim je odbio politiku Univerziteta u Torontu na kojem je predavao, a koji je, protivno slobodi govora po njegovom mišljenju, tražio korištenje zamjenica u skladu s rodnim identitetom. Nije prihvatio da mu zakonske odredbe i odredbe univerziteta određuju kojim će zamjenicama nazivati osobe koje rod definiraju kao „osjećaj ličnosti po kojem se ta ličnost pozicionira kao muškarac, žena, oboje, nijedno ili bilo gdje u lepezi rodnog spektra“. Silne reakcije su se obrušile na ovakvo istupanje, neke su bile pozitivne, a neke negativne, a jedno su zasigurno donijele: planetarnu popularnost.
Iako se deklarira i opisuje kao liberal britanskog tipa, promatran je kao nova ikona desnice, a njegovi apologeti to objašnjavaju na sljedeći način: liberali ne mogu prihvatiti njegov čvrst stav oko istine i njegovo snažno promoviranje istine – sloboda govora znači biti spreman govoriti istinu, a da bi neko mogao govoriti istinu, on mora biti slobodan govoriti. Vremenom se njegovo istupanje širilo na teme identiteta, stavova, političke korektnosti, feminizma, smisla života, pa do religije i mitologije. Vremenom se njegova pojava i djelovanje kroz različite medijske analize vezalo za druga imena s kojima je vodio razgovore i debate poput Bena Shapira, Alexa Jonesa, Davea Rubina, Sama Harrisa, Slavoja Žižeka, Douglasa Murraya, Cathy Newman…
Navođenje ovih imena u jednom nizu ne znači da su njihovi stavovi isti ili približni, već su stavovi ovih pojedinaca u mnogome različiti po mnogo pitanja. Prirodno je postaviti pitanja o međuodnosu ovih ljudi, tj. postaviti pitanje: koliko o nečijim stavovima govore ličnosti s kojima se pojavljuje na turneji i/ili debatama? Cjelokupno djelovanje vremenom postavlja svakoga na njegovo mjesto u ideološkom dijapazonu, ali je to postavljanje podložno i manipulacijama. Tome svakako pomaže i namjerna neodređenost tih ljudi u osjetljivim pitanjima što omogućava povlačenje u slučaju društvenog pritiska. Ipak, ono što je zajedničko svim nabrojanim ličnostima i ono što ih čini simbolima savremenog društva možemo nazvati komuniranjem. Ovaj izraz spoj je više izraza koji objašnjavaju pojavu ovih i sličnih društveno utjecajnih ličnosti. Komuniranje je oblik društvenog djelovanja koji je reakcija na savremene društvene okolnosti u kojima se pojavljuje potreba za dijalogom zbog društvenih podjela izraženih kroz snažno politizirani jezik, a ono što je u korijenu tih društvenih podjela je razlikovnost elemenata društva koji se osjećaju ugroženim i koji traže način da podignu svoj glas. U takvom okruženju, različiti elementi društva okupljaju „svoje“ ljude, postavljaju ih nasuprot „drugih“ i tako se kreiraju komune, komunikacijske grupacije koje dijele i promoviraju određene stavove i u vremenu korištenja potpuno otvorenih, demokratičnih i slobodnih društvenih mreža, paradoksalno, kreiraju algoritamski zatvorene svjetove koje se šire unutar sebe i vremenom se samim obujmom približavaju mainstreamu. Upravo zbog te algoritamske zatvorenosti, njihova provala u mainstream biva opisana kao iznenađenje (Trump, Brexit i sl.).
Tu možda leži i tajna Petersonovog uspjeha (milioni pregleda na Youtube kanalu i milioni prodanih knjiga): njegova je poruka naizgled jasna i odbija ono što „oni drugi“ nameću, a opet dovoljno je ta poruka fleksibilna da je ne-previše-različite grupe mogu protumačiti kao svoju. U takvim okolnostima, analizirajući govor mržnje, Peterson zagovara što manju količinu pravnog regulisanja govora mržnje jer bi to, po njegovom mišljenju, moglo proizvesti kontraefekt, već je sve potrebno iznijeti na vidjelo i Peterson izražava povjerenje u ljudsku sposobnost da, suočeni s nečim što je loše, mogu to prepoznati. Korisno bi bilo da za ovakvo mišljenje Peterson iskoristi ono što navodi kao svoj savjet premijeru Kanade čiju identitetsku politiku ne cijeni: „Ako imaš teoriju, razmotri najgore moguće posljedice primjene toga. Mogućnost da tvoja intervencija u dobroj namjeri ima pozitivan učinak koji si planirao je nula. Najveća vjerojatnoća je da će se vratiti i pogoršati stvari, zato budi oprezan!“
Zanimljiva je opservacija kojom Peterson opisuje nedostatak želje kod „onih drugih“ da prihvate nečiji argument. Psihološki proces kod tih ljudi opisuje rečenicom: „Ljudi ne vole kad ih navodiš da razmišljaju u velikoj rezoluciji“, tj. s puno detalja jer ako neko prihvati da je nešto komplicirano, mora sve to diferencirati i proći kroz težak proces shvaćanja da nema pojma o čemu govori. Lakše je jednostavno zalijepiti naljepnicu i reći: „Ti si to i to i zato te ne moram slušati!“. Na ovom primjeru možemo prepoznati razloge zbog kojih se sve više širi humoreskno – ironični zaključak da su desničari „novi muslimani“, tj. i oni zahtijevaju da se njihov narativ bolje upozna, a da ga se ne odbacuje a priori.
Ovdje dolazimo do nekoliko ključnih riječi koje su simboli Petersonovog rada: sloboda govora, sposobnost govora, sloboda pojedinca i suverenitet pojedinca. Iako mnogi Petersona smještaju u debatu o slobodi govora, on pokušava produbiti razgovor i odvesti ga u domenu definisanja čovjeka te krivicu svaljuje na savremeno univerzitetsko obrazovanje. Optužuje univerzitete za kreiranje totalitarističkog poimanja slobode govora kroz postmodernistički pristup kojeg opisuje kao negiranje individue i odricanje mogućnosti da postoji individua koja je sposobna upražnjavati slobodu govora izvan narativa svoje grupe kojoj pripada. On insistira da postmodernisti/marksisti koji vladaju savremenim univerzitetima svaku individuu definiraju kao fikciju i smatraju svakogu osobu prostim avatarom grupnog identiteta i/ili položaja u hijerarhiji (spol, klasa, seksualna orijentacija, etnicitet, rasa, religija). U takvoj konstelaciji odnosa predstavnici tih grupa prezentuju svoj opresijom definisani identitet kroz borbu za jednakost pronalazeći aktivističke partnere, čak i u onim grupama čiji identitet je u direktnoj opreci s njihovim etičkim stavovima, redefinirajući tako svoju grupu. Ovdje leži jedna od potencijalnih koristi njegovih promišljanja za savremene muslimanske vođe na Zapadu. Potrebno je shvatiti da se opisanim redefiniranjem površinski umanjuju razlike, a ustvari se kreiraju frankenstein koalicije društvenih aktivista postmodernističkog tipa.
Kako bi Peterson riješio navedeni problem? On poziva na poštovanje suvereniteta individue što smatra temeljem svih temelja zapadne civilizacije (koju, usputno rečeno, smatra najuspješnijom civilizacijom u historiji) i to povezuje s judeo-kršćanskom tradicijom koja je posredstvom Ujedinjenog Kraljevstva ostvarena u SAD-u (u Deklaraciji nezavisnosti). Judeo – kršćansku tradiciju o suverenitetu individue objašnjava na sljedeći način: Bog je logosom (govorom, riječima)uveo red u nered, osobina logosa je istina (realitet, postojanje, svijest) i svaki čovjek koristeći istinu primjenjuje logos u svom životu, preuzimajući tako dio svoje odgovornosti transformiranja svijeta u ovom životu prepunom bola, a upravo to preuzimanje odgovornosti kroz istinu omogućuje osjećaj smisla (osjećaj potrage za vrijednim ciljevima) što je jedini način da se čovjek nosi s bolom ovog života. Neizostavno je, po Petersonu, da život čovjeka bude temeljen na dovoljnoj količini odgovornosti u gradnji svijeta temeljem etičkih izbora i naučno se može potvrditi da postoji nešto blisko univerzalnoj ljudskoj etici koja je ugrađena duboko u naše biološke i društvene strukture. Onemogućavanje upražnjavanja ove odgovornosti negacija je ljudskog bića kao takvog i puno je dublje od površinskog pitanja slobode govora.
Religijskim elementima društava Petersonova poruka biva privlačna zbog kvazisličnosti s porukama kojima je vjerujući čovjek okružen. Emotivno prezentovana svjedočenja ljudi kojima je promijenio život, poboljšao njihov odnos prema supružniku, djeci, prijateljima i životu, pokazuju Petersonovu karakternu crtu da ne gubi iz vida snagu i težinu svega onoga što on čini posljednjih godina. Petersonova izlaganja imaju zanimljive elemente, ali je žrtva (i/ili profiter) komuniranja; u nastavku njegovog djelovanja bit će moguće prepoznati hoće li ulagati trud da nadiđe takav oblik društvenog djelovanja.
