Ḥafṣa, kćerka Omera i Zejneb i njihovo je najstarije dijete, rođena je 604. ili 605. godine u Mekki. Nisu dostupni iscrpni podaci o njezinoj mladosti. Primila je islam kada je imala 11 godina. Zna se pouzdano da je bila udata za Ḫunejsa, sina Ḥuzāfe. Ḫunejs je bio učesnik druge seobe muslimana u Abesiniju 616. godine, ali se vratio u Mekku oko 619. godine kada se i oženio Ḥafṣom. Njih dvoje su učinili hidžru iz Mekke u Jesrib, a on je umro od posljedica ranjavanja u Bici na Bedru, najvjerovatnije krajem avgustu 624. godine. Ḫunejs je jedini pripadnik roda Sehm (pleme Kurejš) koji je učestvovao u spomenutoj bici i jedan od rijetkih koji je učinio dvije hidžre. Ḫunejs i Ḥafṣa nisu imali djece. Hazreti Omer, r.a., je, brinući se za njenu sudbinu i budućnost, jer je mlada ostala udovica i bez potomstva, najprije predložio Osmanu, r.a., brak sa Ḥafṣom. Osman je odbio nakon oklijevanja i kolebanja. Potom je isto ponudio Ebū Bekru, r.a., koji je šutnjom odbacio ovaj prijedlog. Skriveni razlog u ovom odbijanju bilo je ranije Poslanikovo, s.a.v.s., spominjanje Ḥafṣe, pa se Ebū Bekr, r.a., pribojavao da otkrije ovu tajnu Poslanika, s.a.v.s. Moguće da je razlog njihovog odbijanja njen vatreni temperament, po čemu je sličila svome ocu Omeru, r.a. Potom se Omer, r.a., požalio Poslaniku, a.s., pa mu je on na to kazao: “Ḥafṣu će oženiti osoba koja je bolja od Osmana, a Osman će oženiti osobu koja je bolje od Ḥafṣe.” Osman, r.a., se oženio Poslanikovom kćerkom Ummu Kuslūm, dok je Poslanik, a.s., zaprosio Ḥafṣu. Muhammed, s.a.v.s., i Ḥafṣa, r.a., su sklopili brak u mjesecu ša’banu 3. godine po Hidžri, prije bitke na Uhudu. Ḥafṣa je tako ponovno pronašla svoju sreću u braku koji će trajati nešto više od sedam godina. Ova odvažna supruga Muhammeda, s.a.v.s, pomno je pratila i pamtila detalje njegovog života, ponašanja i govora, a mnogo toga nam je preneseno kroz predaje koje su svjedok prebogate bujice života i različitih životnih situacija, posebno njegovog osobnog i porodičnog života. Kaže se da je prenijela 60 hadisa. Oko četiri njene predaje složili su se Buharija i Muslim, a šest njenih predaja, koje nije zabilježio Buharija, bilježi Muslim. Ḥafṣa je posebno cijenila ‘Ā'išu zbog mjesta koje je ona imala kod Poslanika, s.a.v.s. Ta njihova bliskost kao da je smetala Omeru, r.a., jer je znao koliko Poslanik, a.s., voli ‘Ā'išu. Govorio bi: “Gdje si ti kćeri u odnosu na ‘Ā'išu, i gdje je tvoj otac u odnosu na Ebū Bekra!?” Ḥafṣa je po prirodi najviše sličila svome ocu. ‘Ā'iša je opisala njenu prirodu riječima: “Bila je kćerka svoga oca.” Jedan postupak Ḥafṣe (i ‘Ā'iše, r.a.), potaknut ljubomorom i namjerom da se ispriječe između njega i nekih od njegovih supruga, bio je povod objavljivanja kur’anskih ajeta:
O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je. Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: “A ko ti je to kazao?” – on je rekao: “Kazao mi je Onaj koji sve zna i kome ništa nije skriveno.” Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti. Ako vas on pusti, Gospodar njegov će mu dati umjesto vas boljih žena od vas; odanih Allahu, vjernica, poslušnih Allahu, pokajnica, koje se Allaha boje, koje poste, udovica i djevojaka. (Et-Tahrim, 1 – 5.)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednog dana otišao svojoj ženi Ḥafṣi. Međutim, nije je zatekao kod kuće jer je već bila otišla da posjeti svoga oca Omera, r.a. Poslanik, s.a.v.s., je tada zatražio da mu pošalju njegovu robinju Mariju (Koptkinju) te je s njom bio u Ḥafṣinoj kući. Nakon što se Ḥafṣa vratila, rekla je: „O, Allahov Poslaniče, ja sam ti na posljednjem mjestu od tvojih žena! Zar si to mogao uraditi u mojoj kući i na mojoj postelji?!“ U nastojanju da je smiri i učini zadovoljnom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj je tada rekao: „Hoćeš li biti zadovoljna ako je (tj. Mariju) sebi učinim zabranjenom?“ „Hoću!“ odgovorila je. Poslanik, s.a.v.s., reče: „Već sam je sebi učinio zabranjenom!“ Kada je Muhammed, a.s., sebi zabranio Mariju, Ḥafṣi je rekao: „Nemoj o tome nikome govoriti!“, ali je Ḥafṣa odala ovu tajnu i Uzvišeni Allah je to njemu otkrio – pa ju je Muhammed, s.a.v.s., nastojao kazniti je zbog odavanja tajne i nagovijestio joj je (ili dao) razvod braka. Nakon toga Allah, dž.š., mu je preko meleka Džibrila naredio da je vrati (iz samilosti prema Omeru i zbog njene pobožnosti), što je on i učinio; on je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. Ukorio je Ḥafṣu zbog jednog dijela tajne koju je ispričala, a drugi dio tajne koju je otkrila je prešutio iz stida i plemenitosti. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: “Ko te je o tome obavijestio?” – misleći da mu je to Aiša rekla; on je rekao: “Obavijestio me je Onaj koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten.” – nakon čega je Ḥafṣa zašutila i pokorila se. Prema drugom predanju, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je imao običaj kod svoje žene Zejneb jesti med. ‘Ā'iša, Ḥafṣa i Sevda (njegove supruge) su se dogovorile da mu, kada im se približi, kažu da je jeo megāfīr, a to je smola jedne vrste mimoze, slatko koje ima opor okus. Tako su i učinile. Allahov Poslanik, s.a.v.s, im je na to rekao: „Ne, ja sam jeo med!“ One su uzvratile: „Lizao si smolu mimoze!“ Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nikad ga više neću jesti!“ a Muhammed, a.s., nije volio da od njega ikada dolazi neprijatan miris. Kada je nakon toga bio kod Zejneb, predložila mu je: „Želiš li da ti dam meda?“ a on joj je odgovorio: „Nemam potrebu za njim!“ Ako se vas dvije – a govor je upućen ‘Ā'iši i Ḥafṣi; pokajete Allahu – zbog slučaja koji je vezan za zabranu robinje ili meda; pa skrenula su – sa ispravnosti; srca vaša! – Znači: ako se vas dvije pokajete Allahu, pa uradile ste ono zbog čega biste trebale učiniti pokajanje. A ako se udružite protiv njega – tj. Muhammeda, a.s., u onome što će ga rastužiti od pretjerane ljubomore, otkrivanja tajni…; pa, zaista, Allah je pomoćnik njegov.
Prenosi se daje ‘Abdullāh, sin ‘Abbāsa, r.a., rekao: “Proveo sam godinu dana u želji da Omera, sina El-Ḫaṭṭāba, pitam o jednom ajetu, ali to nisam mogao iz strahopoštovanja prema njemu, sve dok nije krenuo na hadž pa sam krenuo i ja s njim. Vraćajući se usput on svrati u gustiš da obavi nuždu, a ja ga pričekah te se nakontoga zaputih s njim govoreći: ‘O vladaru vjernika, koje dvije supruge su se udružile protiv Božijeg Poslanika, a.s.?’ ‘Ḥafṣa i ‘Ā'iša’ – odgovori on, a ja rekoh: ‘Allaha mi, ima godina kako te hoću o ovome pitati, ali nisam mogao iz strahopoštovanja prema tebi!’ ‘Ne čini tako! Pitaj me o onome što misliš da ja znam, ako budem znao, ja ću ti reći’ – reče on i dodade: ‘Allaha mi, mi u džahilijjetu ženama nismo dali nikakva prava sve dok Uzvišeni Allah nije objavio u vezi sa njima ono što je objavio i dodijelio im ono što je dodijelio. Jednom prilikom o nečemu sam krojio sam planove, a moja supruga mi reče: ‘Trebalo bi tako i tako.’ ‘Šta ti imaš sa ovim!? I šta se ti opterećuješ mojim stvarima!?’ rekoh, a ona mi uzvrati: ‘Čudim ti se, o sine El-Ḫaṭṭāba. Ti se ne želiš konsultirati a tvoja kćer svojim razglabanjem ostavi Božijeg Poslanika, a.s., cijeli dan srditog!’ Uzeo sam svoj ogrtač i smjesta otišao Ḥafṣi te je upitah: ‘Jesi li se ti kćeri ubjeđivala s Božijim Poslanik om tako da je ljut ostao cijeli dan?’ ‘Mi se sa njim konsultiramo, tako mi Allaha!’ – reče ona, a ja je upozorih: ‘Znaš li ti da te opominjem Allahovom kaznom i srdžbom Božijeg Poslanika, kćeri! Nemoj da te zavede ona koju je njena ljepota i ljubav Božijeg Poslanika, a.s., zanijela!’ Zatim sam izišao i otišao kod Umm Seleme, jer sam joj bliži rod, te s njom porazgovarao, i ona mi reče: ‘Čudim se tebi, o sine El-Ḫaṭṭāba! U sve si se upetljao pa čak se želiš umiješati i između Božijeg Poslanika, a.s., i njegovih supruga!’ Ukorila me je i odvratila od mnogo čega što sam mislio pa iziđoh. Imao sam prijatelja ensariju, kad bih bio odsutan, on bi me izvještavao o novostima i obrnuto. U to vrijeme smo živjeli pod strahom od napada jednog od gasanskih kraljeva. Pričalo se da hoće krenuti na nas pa smo bili njime preokupirani. Moj prijatelj ensarija stiže mi na vrata i zakuca vičući: ‘Otvori!’ ‘Jesu li Gasanci?’ – upitah, a on odvrati: ‘Gore od toga! Božiji Poslanik, a.s., se odvojio od svojih supruga! sluga Božijeg Poslanika, a.s. ‘Ovdje Omer!’ – rekoh ja. On mi dozvoli da uđem te mu ispričah sve ovo što mi se desilo. Kad sam ispričao ono sa Umm Selemom, Božiji Poslanik, s.a.v.s., se osmijehnu. Osim hasure ništa drugo nije imao ispod sebe a jastuk mu je bila kožica ispunjena palminim vlaknima, pokraj nogu je bila hrpa lišća mimoze. Blizu njegove glave bijaše obješena još neučinjena koža. Vidjevši kako su mu sa jedne strane ostali ocrtani tragovi hasure, ja zaplakah. ‘Zašto plačeš?’ – upita me on. ‘Božiji Poslaniče, Kisra i Kajsar imaju šta imaju (od dunjaluka), a ti si Božiji Poslanik!’ – rekoh, a on odgovori: ‘Zar ti ne bi bio zadovoljan da njima bude dunjaluk, a tebi ahiret?’” (Muslim)
Nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ḥafṣa je nastavila život boraveći u svojoj kući u Medini i iz nje je izlazila samo na hadž ili radi nekog drugog ibadeta ili udjeljivanja sadake onima koji su bili u potrebi. Nema sumnje da je uživala veliki ugled kod muslimana, a njihovo poštovanje i lijep odnos prema njoj bilo je dio poštovanja Poslanikove, s.a.v.s., časne porodice. Ḥafṣa se nikako nije uplitala u politiku. Tako je ostatak života posvetila podučavanju mladih generacija muslimana Kur'anu i sunnetu. Koliko je bila važna u društvu tog doba možda najbolje govori i činjenica da je upravo njoj povjeren na čuvanje prvi Mushaf! Zejd, sin Sābita, jedan od pisara Objave, je rekao: „Ebū Bekr, r.a., poslao mi je (vijest) o pogibiji učesnika (u Bici) na Jemaāmi. Kod njega je bio Omer, koji mu je došao i rekao: ʻUbijanje se rasplamsalo na dan Jemaāme, pa se bojim da hafizi ne izginu na drugim mjestima i da se tako ne izgubi dosta Kur’ana, osim ako ga sakupite. Ja smatram (da bi bilo dobro) da sakupiš Kur’an.’ ʻKako da uradim nešto što nije uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?’, reče Ebū Bekr, a on odgovori: ʻTo je, tako mi Allaha, dobro djelo! ’ ʻNije me’, (kaže Ebū Bekr), ʻprestalo podsjećati na to dok mi Allah nije omilio da to uradim. Došao sam do spoznaje kakva je bila Omerova.’ Zejd, sin Sābita, je govorio, a Omer je sjedio kod njega i nije pričao. ʻTi si mlad i razuman’, reče mu Ebū Bekr, ʻmi ti vjerujemo, ti si pisao Objavu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Traži Kur’an i sakupi ga!’ ʻTako mi Allaha’, kaže Zejd, ʻda mi je stavljeno u dužnost da prenesem jedno brdo, ne bi mi bilo teže od zapovijedi koji mi je izdao – da sakupim Kur’an. Upitao sam: ʻKako ćete raditi nešto što nije uradio Vjerovjesnik, s.a.v.s.?’ ʻOvo je, tako mi Allaha, veliko dobro!’, (reče Ebū Bekr). Ja sam to pokušavao izbjeći sve dok Allah nije omilio i meni ono što je omilio Ebū Bekru i Omeru. Krenuo sam u sakupljanje Kur’ana s papirusa, plećki, repnih kostiju i iz srca ljudi. Tako sam kod ensarije Huzejme našao dva ajeta iz sure Et-Tevbe koja nisam našao ni kod koga drugog: Došao vam je Poslanik, jedan od vas; teško mi je što ćete na muke udariti… (Et-Tevbe, 128.) – do kraja ovog i sljedećeg ajeta. Listovi na kojima je sakupljen Kur’an bili su kod Ebū Bekra dok mu Allah nije dao smrt, zatim kod Omera dok i njemu Allah nije dao smrt, a potom kod Ḥafṣe, kćerke Omerove.“ Ključnu ulogu u kasnijoj kodifikaciji i umnožavanju mushafa u vrijeme hilafeta hazreti Osmana imao je primjerak Mushafa koji je Ḥafṣa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmanu, r.a. Kada je Mervān, sin El-Ḥakema, postao namjesnik Medine 661. godine, zatražio je od Ḥafṣe da mu pokloni svoj primjerak Mushafa. No, ona je to odbila.
Ḥafṣa, r.a., je preselila na Ahiret u mjesecu ša'banu 45. godine po Hidžri, tj. u oktobru ili novembru 665. Godine, u vrijeme hilafeta prvog emevijskog halife Mu'āvije, sina Ebū Sufjāna. Dženazu joj je klanjao Mervān, sin El-Ḥakema, koji je tada bio namjesnik Medine, a prisutan je bio i Ebū Hurejre koji je pridržavao i nosio tabut. Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i pored ostalih Poslanikovih, s.a.v.s., supruga. Snaga njenog karaktera, njena pouzdanost i snažna memorija, inteligencija, radoznalost i ogromna ljubav prema Kur’anu ostale su vječni uzor i inspiracija muslimankama diljem svijeta.
Izvori:
1. Al-Bayḍāwī, Nāṣir ad-Dīn, Anwār at-tanzīl wa asrār at-ta’wīl, Dār ihyā’ at-turāṯ al-arabiyy, Bejrut, s.a.
2. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.
4. Bušatlić, Abdusamed Nasuf, Žene iz vremena poslanstva, izdavač: autor, Sarajevo, 2009.
5. Džafić, Jusuf, Allahov poslanik i njegova porodica (ehli-bejt), Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2018.
6. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, III dio, prijevod: Hasan Škapur… [et al.], Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008.
7. El-Endelūsī, Ibn Džuzejj el-Kilbī, Olakšani komentar Kur’ana, Libris, Sarajevo, 2014.
8. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
9. Halilović, Esmir M., Poslanikove supruge, Medžlis Islamske zajednice Zenica, Zenica, 2002.
10. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
11. Mušinović, Elmina, “Hafsa – čuvarica Kur'ana, inspiracija za pobožnost i nepresušnu žeđ za znanjem”, https://beeinspired.ba/teme-dileme/hafsa-cuvarica-kurana-inspiracija-za-poboznost-i-nepresusnu-zedj-za-znanjem/, datum pristupa stranici: 10. 12. 2022.
12. Sedić, Fuad, “Hafsa, kći Omerova, r.a., Poslanikova, s.a.v..s., supruga”, IIN Preporod, broj 13/951, 1. juli 2011.
13. Šošić, Dževad, Veza između kiraeta i Osmanove ortografije Kur’ana, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2005.
Priredio: prof. mr. Mensur Kerla
