Fāṭima je kćerka Muhammeda, a.s. i Ḫadīdže. Datum Fāṭiminog rođenja ne zna se pouzdano, ali je poznato da je rođena u Mekki, moguće 605. godine, oko pet godina prije početka poslanstva Muhammeda, a.s. Bilo je to, čini se, one godine kada su neka arapska plemena pristupila obnavljanju Kaʿbe. Njeno ime nosilo je više žena u Muhammedovoj, a.s., porodici: njegova, a.s., pranana, nana i amidžinica. Fāṭima je najmlađe dijete Muhammeda, s.a.v.s., supruga je hazreti ʿAlije i majka Ḥasana i Ḥusejna. Mnogo je cijenjena, okružuje je veliko poštovanje svih muslimana i uživa visok ugled kod njih upravo zbog izvanrednih kvaliteta i vrijednosti. O njoj se uvijek, u svim vremenima i na svim mjestima, govorilo s najvećim respektom, a najčešće se uz njeno ime dodaje i pošasni naziv Ez-Zehrāʾ (Blistava, Sjajna, bijele puti i vedra lica) ili El-Kubrā (Starija, nadimak u odnosu na druge, mlađe imenjakinje ehlu-l-bejta). Njene vrline, vrijednosti, odlike i prednosti naznačene su u mnogobrojnim predajama. Prenosi se da je melek je sišao sa neba i obradovao Muhammeda, a.s., da će Fāṭima biti (jedna od) predvodnica žena ovog ummeta i predvodnica žena u džennetu. Neke predaje ukazuju na njenu posebnu povezanost sa Muhammedom, a.s., jer je ona njegova krv, a što nju uznemirava, uznemirava i Allahovog Poslanika, a.s., i što njoj zadaje bol, zadaje bol i Allahovom Poslaniku, a.s. Fāṭima je opisana kao lijepa, hrabra i vrlo skromna žena. Oni koji su je poznavali, uporedili su je sa Muhamemdom, a.s., i naglašavali su očitu sličnost u različitim aspektima njihovih ličnosti (radi toga se nekad naziva i Eš-Šebiha – Slična Muhammedu, a.s.).
Odrasla je u porodičnoj kući sa ocem Muhammedom, a.s., i majkom Ḫadīdžom, koju historija pamti kao inteligentnu, odlučnu i dostojanstvenu ženu. Iako je bila djevojčica i uživala u radostima djetinjstva, Fāṭima je već tada je bila spremna da, bez obzira na godine, pomogne svoga oca, a.s. Imala je pet godina kada je Muhammed, a.s., primio prve ajete objave. Njeno djetinjstvo je, u godinama koje su slijedile, bilo teško. Kada je započela faza javnog pozivanja u islam i kada su napadi mnogobožaca postali sve otvoreniji i brutalniji, Fāṭima, tada još djevojčica, svjedočila je mnogim situacijama u kojima je dominiralo nasilje mnogobožaca nad skupinom muslimana koji su pokušavali spasiti i vjeru i život. Jednom prilikom, kada su napadi na Muhammeda, a.s., postali direktni(ji) i učestali(ji), nekoliko mnogobožaca stavili su omču oko Poslanikovog vrata, dok je on klanjao kod Ka’be, sa namjerom da ga udave. Fāṭima je dozivala upomoć iz sveg glasa. Mekkom se prolamao Fāṭimin poziv da neko pomogne njenom ocu, a.s. U više navrata bila je svjedok uznemiravanja i vrijeđanja Muhammeda, a.s., od strane njegovog naroda. Jednom je skidala utrobu deve sa vrata svog oca, koju je kao vid poniženja i izrugivanja, na njega, dok je bio na sedždi, bacio jedan nesretnik na nagovor Ebū Džehla i njegovog društva. Jedan čovjek je otišao i obavijestio Fāṭimu, r.a., koja je došla, skinula utrobu deve sa vrata svoga oca, a.s., i plakala čisteći ga. Potom se okrenula prema grupi(ci) nasilnika i izružila ih.
Svjedočila je i odlascima dvije skupine muslimana u Abesiniju, 615. i 616. godine. Tamo je ispratila voljenu sestru Rukajju i njenog supruga ʿUsmāna, sina ‘Affāna. Nepune tri godine svog života, negdje između 616. i 619. godine, provela je u getu Ši'b, u najvećoj oskudici i potpunoj izolaciji, gladna i žedna, kada su mnogobošci vršili (sve)opći bojkot i izolaciju muslimana. Majku Ḫadīdžu izgubila je 619. godine. Časnu i plemenitu Fāṭimu, koja je tada imala 14 godina, obuzeo je očaj zbog ovog tužnog događaja. Od tog trenutka Muhammed, a.s., je imao još veću ulogu u njenom odgoju i oplemenio ju je mnogim kvalitetima, osobinama i vrijednostima, kao što su: skromnost, poniznost, duhovnost i velikodušnost. Nakon majčine smrti pred Fāṭimom su se našle brojne dužnosti i velika odgovornost.
Sjećanja na gubitak majke Ḫadīdže još nisu bila izblijedila, a Fāṭima će biti prinuđena napustiti rodnu Mekku, svoj dom, i učiniti hidžru iz Mekke u Medinu sa još nekoliko muslimana i muslimanki. Predvodio ih je hazreti ʿAli(ja), sin Ebū Ṭāliba, i to je bilo tri dana nakon što je Muhammed, a.s., učinio hidžru u pratnji Ebū Bekra. Hazreti ʿAli(ja), r.a., namjerio je zaprositi Fāṭimu, ali se probojavao da to uradi jer je bio skromnog imovinskog stanja. Tu se našao jedan oklop (pancir) koji je dobio kao dio ratnog plijena iz Bitke na Bedru i koji je bio u njegovom vlasništvu. Hazreti ʿAli(ja) je prodao taj oklop da bi imao od čega dati svadbeni dar (mehr). Od toga je, između ostalog, kupljena skromna oprema i neki mirisi za nevjestu. Uslijedilo je vjenčanje hazreti ʿAlije i Fāṭime, mada je njihov bračni život započeo nešto kasnije, nakon povratka hazreti ʿAlije iz vojnih pohoda. Hazreti ʿAli(ja) postaje tako i zet Muhammeda, s.a.v.s., jer je oženio jednu od njegovih kćerki – hazreti Fāṭimu, s kojom je imao petero djece: Ḥasana, Ḥusejna, Muḥsina, Zejneb i Ummu Kulsūm. Svi današnji Poslanikovi, a.s., potomci vode porijeklo od ʿAlije i Fāṭime. Igrajući se sa unucima Ḥasanom i Ḥusejnom, držeći ih u naručju, Muhammed, a.s., mora da se prisjetio svoja dva sinčića, Kāsima i Abdullāha, koji su umrli vrlo mladi. Zejneb i Ummu Kulsūm dobile su imena po svojim tetkama, tj. po kćerkama Muhammeda, a.s.
Nakon vjenčanja, novi bračni par se preselio blizu Poslanikove, a.s., kuće. Prve godine bračne zajednice proveli su u krajnjem siromaštvu. Prenosi se da su njih dvoje često znali zaspati gladni. I pored skromnih mogućnosti i sredstava, nisu propuštali priliku udijeliti sadaku. Fāṭima se ponekad znala požaliti i na teške (kućne) poslove koje je radila sama. Tada bi tražila od oca, a.s., da joj osigura neku pomoćnicu, posebno zbog toga što je samostalno mljela žito. ʿAli(ja) je, na drugoj strani, da bi zaradio nešto novca, izvlačio vodu iz bunara i zalijevao zemljište drugih, pa bi se ponekad, od tog teškog rada, žalio na bolove u grudima. Nije se, dakle, ustručavao nikakvog posla koji mu je omogućavao poštenu zaradu. Ljubav ʿAlije i Fāṭime, njihova postojana i čvrsta vjera, međusobno uvažavanje i razumijevanje, bili su jači od udaraca koje su im nanosile životne nedaće i iskušenja na koja su nailazili, posebno u prvim godinama braka. Bilo je i situacija kada bi između njih dvoje izbile prepirke zbog kojih bi se ʿAli(ja) kratko udaljavao od nje. Nailazio bi tada Muhammed, a.s., i (iz)mirio njih dvoje koji su se uvijek vraćali jedno drugom, u okrilje toplog skromnog doma koji je zračio prijatnošću, jednostavnošću i skromnošću. Koliko je bila iskrena i duboka očinska ljubav Muhammeda, a.s., prema Fāṭimi, saznajemo i iz predaja koje govore o tome da bi njoj i hazreti ʿAliji dolazio noću i budio ih da klanjaju noćni namaz.
Hazreti ʿAli(ja) nije se (o)ženio drugom ženom dok je Fāṭima bila živa iz ljubavi prema njoj i zbog poštovanja prema svome puncu Muhammedu, a.s. Postoje, međutim, svjedočenja da je Hazreti ʿAli(ja) bio zaprosio Ebū Džehlovu kćerku (a već je bio oženjen Fāṭimom). Kad je to čula Fāṭima, otišla je do Muhammeda, a.s., i rekla mu: “Tvoj narod priča da se ti nećeš naljutiti zbog svojih kćeri, a evo ʿAli(ja) ženi kćerku Ebū Džehla!” Nakon reakcije Božijeg Poslanika, a.s., i riječi: “…Tako mi Allaha, kćerka Božijega Poslanik i kćerka Allahova neprijatelja se nikada neće naći zajedno kod jednog čovjeka!”, ʿAli(ja) je odustao od prošnje kćerke Ebū Džehla.
Žene tog doba nisu, u pravilu, direktno učestvovale u vojnim sukobima, ali su imale neke pomoćne uloge, pa se Fāṭima često nalazila na bojnom polju, liječeći rane povrijeđenih i napajajući ih vodom. Prenosi se od Ebū Hāzima da je čuo kad su pitali Sehla ibn Saʿda es-Saʿidija o ranjavanju Božijeg Poslanika, a.s., u Bici na Uhudu, pa je rekao: “Božiji Poslanik, a.s., zadobio je (na Uhudu) ranu na licu, polomljen mu je zub (sjekutić uz očnjak) i smrskana mu kaciga na glavi. Kćerka Božijeg Poslanika, a.s., Fāṭima, ispirala mu je krv dok joj je ʿAli(ja) ibn Ebī Ṭāliba polijevao iz štita. Kad je Fāṭima vidjela da voda samo povećava krvarenje, uzela je komad hasure i spalila je pa je pepeo posula po rani i tako zaustavila krvarenje.” (Muslim, Sahih)
U mjesecu ramazanu 8. godine po Hidžri (januar 630. godine) Fāṭima je bila svjedok i oslobođenja Mekke. Nakon tog događaja imala je priliku obići i mezar majke hazreti Ḫadīdže.
U posljednjim danima svog života, kada se Muhammed, a.s., suočio sa bolešću, Fāṭima je bila uz njega, a.s., svoga oca, kojeg je mnogo voljela. Desetak dana bio je teško bolestan, a ona ga je neumorno obilazila i posjećivala. Vidjevši njegovo stanje, bila je vrlo ožalošćena, te je plakala. Posljednje dane svog života Muhammed, a.s., proveo je u sob(ic)i supruge hazreti ‘Āʼiše koja je kazivala: “Ušla je njegova kćerka Fāṭima. Allahov Poslanik, a.s., zovnuo ju je i prošaputao joj nešto u uho, pa je ona zaplakala, a zatim ju je opet pozvao i šapnuo joj nešto zbog čega se ona nasmijala. Pitali smo je kasnije šta joj je Allahov Poslanik, a.s., kazao, a hazreti Fāṭima je odgovorila da joj je rekao da će preseliti, pa je ona zaplakala. Zatim joj je rekao da će ona biti prva koja će se njemu pridružiti, koja će nakon njega preseliti, pa se na to osmjehnula.” (Ahmed, Musned)
Fāṭima, stidna, darežljiva, ugledna i plemenita žena, koja se nikada nije miješala u javne poslove, našla se direktno upletena u neke od događaja koji su došli po Poslanikovoj, a.s., smrti. Bila je vrijedna i hrabra, tako da je, prema nekim nagovještajima i tvrdnjama, stala na stranu svoga muža, ʿAlije, naspram Ebū Bekra, u situaciji kada je od njih (za)tražilo priznanje i potvrda njegovog izbora za (prvog) halifu. Spriječila je, vrlo vješto i mudro, kako smo saznali ranije, da ʿAli(ja) oženi drugu ženu pored nje, te je odlučno branila porodične interese u pogledu nasljedstva, za što je smatrala da ima puno pravo.
Od ‘Āʼiše, r.a., se prenosi da je Fāṭima, kćerka Božijeg Poslanika, a.s., poslala (nekoga svoga) Ebū Bekru es-Siddīku (koji je tada već vršio dužnost prvog halife, op. prir.) da zatraži njeno nasljedstvo od Božijeg Poslanika, a.s., od onoga što mu je Allah od plijena odredio u Medini i Fedeku, te petine od plijena na Hajberu. Ebū Bekr je (na to) rekao: “Božiji Poslanik, a.s., rekao je: ‘Nas se ne nasljeđuje, ono što mi ostavimo je sadaka.‘ Muhammedova, a.s., porodica ima pravo izdržavanja iz ovoga imetka, a ja, tako mi Boga, u postupanju sa ostavštinom Božijeg Poslanika, a.s., ništa neću mijenjati u odnosu na njeno stanje iz vremena Božijeg Poslanika, a.s. Sigurno ću postupati sa njom onako kako je postupao Božiji Poslanik, a.s. Tako je Ebū Bekr odbio išta (od ostavštine Božijeg Poslanika, a.s.) predati Fāṭimi, koja ga je zbog toga ignorirala, ne obraćajući mu se više sve do svoje smrti. Poslije Božijeg Poslanika, a.s., živjela je oko šest meseci. Kad je umrla, njen muž, ʿAli(ja) ibn Ebī Ṭālib, zakopao ju je noću ne pozivajući Ebū Bekra i lično joj klanjavši dženazu. (…) Ovu predaju, između ostalih, bilježi Muslim u Sahihu.
Ovaj imovinski spor i Ebū Bekrov postupak (prema Fāṭimi) u ovom kontekstu, bili su predmet neprekidne debate i različitih interpretacija, a prema nekima, Ebū Bekr je na samrti (po)žalio zbog ove svoje odluke. Što se tiče Fāṭime, izvori su podijeljeni, a već smo naveli predaju da je odbijala razgovarati sa halifom do kraja svojih dana, dok drugi tvrde da su se njih dvoje na kraju pomirili, da ju je obišao pred kraj njenog života kad je bila bolesna, i da je ipak prisustvovao njenoj dženazi. Mnogo je kontroverznih i suprotnih mišljenja u pogledu ovih događaja i Ebū Bekrovog (u nekim verzijama događaja i ‘Umerovog) odnosa prema njoj nakon smrti Muhammeda, a.s. Ona su poslužila da se podgrije atmosfera neprijateljstava u haotičnom muslimanskom svijetu i da se raspiri sektaško divljaštvo u kojem su učestvovale mnoge ruke i politike velikog broja muslimana. Umjesto da svijetli primjer hazreti Fāṭime bude prepoznat kao jedan od najdivnijih momenata i najljepših uzora u povijesti, ova neutemeljena tumačenja postala su razlog da neki počnu činiti zlo i sijati nered, haos i užas po zemlji, nadajući se da će oni na drugoj strani, koji ne misle poput nih, nastaniti džehennemske uvale i grozna prostranstva njegova.
Nakon što je doživjela smrt majke Ḫadīdže, sestara Rukajje, Zejneb i Ummu Kulsūm, i oca Muhammeda, a.s., obistinit će se nagovještaj koji je dobila od svog oca. Fāṭima je umrla u Medini pet ili šest mjeseci nakon Muhammeda, a.s., u mjesecu ramazanu 11. godine po hidžri (632. godine) u 27. godini života. Ogasulili su je hazreti ʿAli(ja) i Esmā’, supruga Ebū Bekra. Dženazu-namaz hazreti Fāṭime predvodio je jen muž, hazreti ʿAli(ja). Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. Najčešće se, u pogledu njene smrti, misli je da ju je slomila tuga nakon očeve smrti ili da je dobila neku bolest koja se na kraju pokazala fatalnom. Kaže se da se nakon smrti oca, Muhammeda, a.s., nikada više do kraja života nije osmjehnula.
Hazreti ʿAli(ja) je nakon Fāṭimine, r.a., smrti u stihovima tužno kazao:
Svaka druga dva nerazdvojna se rastaju
i sve sem smrti kratko traje
a moj gubitak jedan nakon drugog
dokaz samo – da ni dunjalučko prijateljstvo vječno nije.
