Ḫadīdža je kći Ḫuvejlida i Fāṭime, rođena 555. Ili 556. godine u Mekki, 68 godina prije hidžre. Pripadala je mekkanskom rodu Esed od plemena Kurejš(a). Sugrađani su je nazivali Tādžira (trgovkinja) i Ṭāhira (čista). Historija je pamti kao inteligentnu, odlučnu i dostojanstvenu ženu. Njen otac Ḫuvejlid, koji je umro 585. godine, bio je uspješan trgovac, i njegovo umijeće poslovanja prenio je na svoju kćerku Ḫadīdžu, koja je nakon smrti oca sigurno uspješno poslovala i sačuvala porodično naslijeđe. Ḫadīdžina majka Fatima umrla je oko 575. godine.
Prije braka sa Muhammedom, s.a.v.s., Ḫadīdža je bila u dva braka – prvi sa Ebū Hālom et-Temīmijem, a drugi sa ‘Atīqom el-Mahzūmijem; iz oba braka je imala ukupno troje djece: u prvom dva sina (Hāle i Hind), a u drugom kćerku (Hind). Radi navedenog, Ḫadīdža je poznata je kao Ummu Hind. Ebū Hāle je umro nakon nekoliko godina braka, ostavljajući Ḫadīdžu i dvojicu sinova, a iza njega je ostalo i veliko bogatstvo. Spomenuta dva Ḫadīdžina sina, Hāle i Hind, živjeli su kasnije sa Poslanikom, a.s., i hazreti Ḫadīdžom. Obojica su primili islam i prenose hadise od Muhammeda, a.s. Zna se da je Hind, Ḫadīdžin sin, učestovao u nekim velikim bitkama. Ḫadīdžina kćerka Hind(a) imala je sina kojem je dala ime Muhammed, a njena porodica se nastanila u Medini i dobila počasno ime Benū Ṭāhire – porodica ili potomci Čiste, po svojoj nani – Ḫadīdži.
Nakon ova dva braka, dolazili su brojni uglednici Kurejša da je (is)prose. Ona ih je odbijala zbog toga što se, pretpostavljamo, nastojala posvetiti odgoju djece i razvijanju svoje trgovine. I u jednoj i u drugoj stvari bila je veoma uspješna. Za trgovinu je unajmljivala pouzdane i sposobne ljude koji su radili za nju. Veoma poželjna u Mekki zbog svog bogatstva, Ḫadīdža je bila u stanju procijeniti interesa lišen i odmjeren odnos mladog čovjeka, Muhammeda, a.s., koji je ipak bio tako poduzetan i sposoban. Nakon što je (na)čula za Muhammedovo, a.s., poštenje i ugled, odabrala je upravo njega da bude posrednik u trgovini kojom se bavila. Odabrala je Muhammeda, a.s., zbog toga što je bio poznat kao izuzetno pošten, istinoljubiv, pouzdan i pravedan mladić. Sa njim je, kao pomoćnika na putu za Busru u Siriji, poslala mladića Mejseru. Mejsera je imao prilike neposredno (po)svjedočiti Muhammedovim, a.s., umijećima i sposobnostima. Po povratku u Mekku, nakon uspješnog poslovnog puta i unosne trgovine, Mejsere je zasigurno Ḫadīdži prenio svoje utiske, mada je i sam uspjeh ovog poslovnog puta dovoljno govorio o svemu. Nakon susreta Muhammeda, a.s., i Ḫadīdže, ona se posavjetovala sa svojom prijateljicom Nufejsom, koja se zatim ponudi da poslije razgovara sa Muhammedom, a.s. Ḫadīdža se, na taj način, ponudila kao supruga Muhammeda, a.s. Nasuprot uvriježenoj praksi, imala je hrabrosti ponuditi mu brak posredstvom svoje prijateljice Nufejse. Prenosi se, da su se nakon posredništva Nufejse, Muhammed, a.s., i Hatidža susreli, te da mu je ona tom prilikom kazala: “…Volim te što si uvijek u sredini i ne priklanjaš se nikome ni zbog čega, a volim te i zbog tvoje pouzdanosti, i zbog ljepote tvoje naravi i tvoga iskrena govora.” Uskoro je preciziran datum vjenčanja koje je bilo 595. godine. U datom času Muhammed se u pratnji amidže Ebū Ṭāliba i drugih srodnika pojavio u kući zaručnice gdje je već sve bilo spremno za veliku svečanost. Ḫadīdžin otac Ḫuvejlid poginuo je u jednom ratu, pa je pristanak za ovaj brak trebao dati njen amidža ‘Amr. Ugovoren je i mehr koji se izgleda sastojao od dvadeset deva.
Ḫadīdža je bila prva žena koju je Muhammed, a.s., oženio i do njene smrti se nije ženio drugom. Muhammed, a.s., je uvažavao Ḫadīdžu zbog njezine odvažnosti, pameti i oštroumnosti. Poslanikova, a.s., ženidba sa Ḫadīdžom obilježava značajan preokret u njegovom životu, osobito, kako se svjedoči, zato što ga je pomagala i ohrabrivala, jačala povjerenje u samoga sebe i svoje poslanje/poslanstvo. Zajedno sa Poslanikom, a.s., borila se za reanimaciju stoljećima urušavanog sistema vrijednosti.
Ḫadīdža je imala 40 godina u trenutku ulaska u ovu bračnu zajednicu. Prema nekim izdvojenim mišljenjima i razmatranjima, ona je tada mogla imati (samo) 28 godina, što je sasvim moguće i vjerovatno, imajući u vidu da je u godinama koje su slijedile rodila šestero djece. Muhammedu, a.s., je, na drugoj strani, tada imao 25 godina. Razlike u godinama, koje mnogi u našem vremenu naglašavaju i stavljaju u prvi plan, govore nam i to da nipošto u ovim ženidbama nije bio cilj strast i požuda. Naprotiv, ženidbu s Ḫadīdžom neki islamski učenjaci posmatraju prije svega kao brak u kojem je Muhammed, a.s., stekao čestitu i radinu suprugu i porodični oslonac pred nastupanje poslanstva. Inače, Ḫadīdža je ponijela čast prve žene koja će primiti islam.
Muhammedova, a.s., dadilja i dojilja, Halima, posjetila je mladence odmah po vjenčanju. Tada već starica, mora da je bila presretna što njen miljenik ima lijepu i uglednu ženu i pristojan život. Ḫadīdža joj je kasnije poklonila 40 ovaca i devu.
Prvo dijete, Kasima, Muhammed i Ḫadīdža dobili su 598. godine, dakle nakon nešto više od dvije godine braka. Muhammedova, a.s., i Ḫadīdžina zajednica donijela im je mnogo sreće, tuge i žalosti: izgubili su dvojicu sinova, Kāsima i ‘Abdullāha, dok su još bili djeca, i samo četiri njihove kćerke su preživjele – Zejneb, Rukajja, Ummi Kulsūm i Fāṭima. Sve su umrle za Poslanikova života, osim Fāṭime, koja je umrla otprilike šest mjeseci nakon njega. Djeca koja su umirala jedno za drugim, i koju je Muhammed, a.s., ukopao svojom rukom, ostavila su oca i majku u dubokoj žalosti.
Muhammed, a.s., dosegao je zrelo doba šest mjeseci prije nastupanja mjeseca ramazana 610. godine. Kada je nastupio mjesec ramazan, povukao se u pećinu Hira. Prije odlaska u Hiru opskrbio bi ukućane, obišao bi Ḫadīdžu pa se tek onda osamio. U jednoj od noći u posljednjoj trećini mjeseca ramazana obratio mu se i oslovio ga je melek objave – Džibril, a.s. Nakon (dostavljanja) prve objave, melek Džibril se udaljio, ostavljajući Poslanika, a.s., u stanju velike uznemirenosti, straha i neizvijesnoti. Odlučio je vratiti se kući – svojoj supruzi Ḫadīdži. Vidjela je da je mnogo uznemiren; uspio joj je samo kazati da ga pokrije i umota. Ona ga je umotala u ogrtač i upitala šta je posrijedi. Ḫadīdža ga je utješila šapćući mu: „Nemaš se čega bojati. Odmori se i smiri. Bog ne bi učinio da doživiš poniženje, jer si dobar prema svojoj rodbini, govoriš istinu, pomažeš potrebne, darežljiv si prema gostima i podržavaš svaki pravedan čin.” Ona ga je okružila ljubavlju, podsjećajući ga na njegove kvalitete, vraćajući mu samopouzdanje. Eto tako Ḫadīdža postaje i prva muslimanka. Ḫadīdža se zatim sjetila da upita za mišljenje svog rođaka, kršćanina Vereku ibn Nevfela. Vereka je prepoznao znakove (poslanstva) koje je očekivao i bez oklijevanja je potvrdio da je Muhammed poslanik svog naroda.
Ibn Hišām piše: “Ona (Ḫadīdža) mu je nesebično pomagala u tome i bila je prva koja je povjerovala u Allaha i Njegova Poslanika i u istinitost onoga što dolazi od Njega. Allah je time olakšao Svome Poslaniku, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Sve neprijatnosti koje je slušao i sva utjerivanja u laž koja su ga jako rastuživala, Allah je preko nje otklanjao od njega, čim bi joj se vratio. Ona ga je bodrila, ona ga je tješila, izražavala svoju nepokolebljivu vjeru u njega i umanjivala značaj onoga što su mu priređivali ljudi.”
Jedan od temelja i oslonaca poslaničkog zadatka svakako da se nalazi i u stabilnom i skladnom braku sa Ḫadīdžom. Ona je tokom 25 godina bila njegova jedina supruga, čije prisustvo je Poslanika, a.s. štitilo, ali i koja je i sama prolazila kroz odbacivanje rodbine, progone, bojkot i izolaciju.
Tārik Ramadān piše: “Ḫadīdža je primila dobre vijesti o tome da je on (Muhammed, a.s.) od Boga odabran; bila je žena, nezavisna, uvažavana i poštovana, potom supruga, snažna, pažljiva, vjerna i povjerljiva; bila je pobožna muslimanka, iskrena, odlučna i ustrajna. Muhammed, posljednji Poslanik Jedinog Boga, nije bio sam, a jedan od najjasnijih znakova Božije darežljivosti i ljubavi prema njemu u njegovom životu bila je žena, njegova supruga.”
Ṭaberī u svojoj Historiji poslanika i kraljeva navodi da je Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, preselila na Ahiret 10. Ili 11. dana mjeseca ramazana oko 10 godina nakon početka poslanstva Muhammeda, a.s., u novembru 619. godine, kada je imala 65 godina. Njeno izmoreno i oslabljeno tijelo nije moglo podnijeti (još jednu) povišenu temperaturu i neku groznicu koja je obuzela. Na temelju nekih predaja iz hadiskih zbirki saznajemo da je bila toliko ostarila da su joj zubi poispadali i ostale su samo gole crvene desni. Ukopana je u mezaristanu El-Hadžūn u Mekki i nije joj klanjana dženaza-namaz zato što u tom trenutku još uvijek nije bila propisana. U kabur je spustio njen suprug Muhammed, a.s., s kojim je u braku provela nešto više od 25 godina svog života. Poslanikova tuga je bila duboka: od meleka Džibrila je vrlo rano primio vijest o odabranosti svoje supruge i znao je da je Ḫadīdžino prisustvo pored njega jedan od znakova Božije zaštite i ljubavi. S njim je proživjela četvrtinu stoljeća, pružajući mu nježnost i razumijevanje u satima brige, podržavajući ga u najproblematičnijim vremenima. Pomagala mu je u dostavljanju poruke i objave, sa njim trpjela posljedice gorke borbe i pomagala ga životom i imetkom. Zabilježeno je, isto tako, da nakon nje nije ostao ni dinar ni dirhem jer je većinu svog imetka (već bila) potrošila u svrhu širenja islama, te osnaživanja i pomaganja ranjive zajednice muslimana koja je, u to doba, prolazila kroz neka od najtežih iskušenja.
O vrijednostima Ḫadīdže, kćerke Ḫuvejlida, majke vjernika, govori i činjenica da postoje čitava poglavlja u hadiskim zbirkama koja govore o njenim vrlinama.
‘Abdullah b. Dža’fer kaže da je čuo Aliju, r.a., u Kufi kada je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ‘Najodabranije žene su Merjem, Imranova kćerka i Ḫadīdža, Ḫuvejlidova kćerka.” (Muslim, Sahih)
Ebu Hurejre, r.a., je rekao: “Džebrail je došao Poslaniku, sa.v.s., i rekao: ‘Allahov Poslaniče, evo dolazi Ḫadīdža s posudom u kojoj je umak (ili hrana, ili piće). Kada ti dođe, prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene i obraduj je kućom od bisera u Džennetu, gdje neće biti ni buke ni umora’.” (Muslim, Sahih)
Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama
