Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī je, nema sumnje, jedna od najistaknutijih, najpopularnijihi najmarkantnijih ličnosti u povijesti islama. Njegovo (pravo) ime je Jusūf i rođen je 1138. godine u Tikritu (grad u Iraku sjeverno od Bagdada). Kurdskog je porijekla, a njegov otac Nedžmuddīn Ejjūb bio je vojni zapovjednik grada Baalbeka u Liban(on)u. Ṣalāhuddīn je imao tek jednu godinu kada je došao u ovaj grad. Sa svojom braćom odgajan je na dvoru Nūruddīna Maḥmūda Zengija/Zenkija koji je 1154. godine osvojio Damask. Neki prvi spomeni i javno pojavljivanje Ṣalāhuddīna vezuju se za 1164. godinu kada je pratio amidžu Eseduddīna Šīrkūha u vojnom pohodu na Egipat koji je, u to vrijeme, bio pod upravom Fatimijjske dinastije. Kada je Fatimijjska dinastija definitivno propala i ugašena 1171. godine, Ṣalāhuddīn je smijenio njihovog posljednjeg halifu El-ʿĀḍida i formalno je proglašen za vladara Egipta i sultana Ejjubijske dinastije koja će na povijesnoj sceni biti sve do 1250. godine. Oko Ṣalāhuddīna dešavalo se mnogo toga: propadanje fatimijskih halifa, malaksalost egipatskog naroda (i općenito izmorenost nāroda različitim unutrašnjim sukobima i vanjskim opasnostima), unutrašnje razmirice križara, nejedinstvo muslimanskih naroda… Moć, koja mu se podarila usljed povoljnih (političkih) okolnosti, dobila je visokonadarenog čovjeka koji će je znati iskoristiti. Ṣalāhuddīn je priznavao autoritet abbasijjskih halifa u Bagdadu i ubrzo je zavladao Sirijom, dijelovima Sjeverne Afrike, Nubijom (regija u sjeveroistočnoj Africi), zapadnom Arabijom, Palestinom, Mezopotamijom… Historičari ističu da je, barem u prvim danima Ṣalāhuddīnove vladavine, on više bio političar nego vojskovođa, dostupan uticaju razumnih savjetnika, pametan i mudar pri izboru saradnika, ali nikome nije (pre)dao vlast iz svojih ruku. Počeci njegove vladavine obilježeni su i pokušajima nekadašnjih vojnika, koje su fatimijske halife kupili i doveli da ih štite, da se domognu ponovo domognu vlasti i položaja koje su imali na dvoru. Osim njih, Ṣalāhuddīn je bio izložen i nasrtajima ši’īja koji su pokušali preliti vlastito nezadovoljstvo na novog upravitelja i vladara. Križari su mu stalno disali za vratom i prijetili da unesu nemir u državu i pokore muslimanske narode. Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī i Nūruddīn imat će i određenih neriješenih pitanja, pa će sve to povećati njihovo uzajamno nepovjerenje. To će, u određenom smislu, malo poljuljati i ugroziti Ṣalāhuddīnov položaj. Smrt Nūruddīna 1174. godine u Damasku pogodovat će rješavanju ovog tinjajućeg sukoba. Malo po malo, Ṣalāhuddīn će ostati neugrožen u svojoj velikoj moći i bit će u prilici posvetiti se prilikama u Siriji i borbi protiv križara.
Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī je podjednako cijenjen i od muslimana i od njegovih krstaških/križarskih protivnika. Ova reputacije duboko je ukorijenjena u njegovoj pravičnosti, časti i humanosti. Križarska kraljevstva koja su od 1099. godine formirana u rascjepkanom i politički razjedinjenom muslimanskom svijetu koji je bio rastrgan u međusobnim razmiricama i sukobima, p(r)obudila su reakciju na koju se čekalo više od osamdeset godina. U mjesecu julu 1187. godine Ṣalāhuddīn je vodio jednu od najznačajnijih i sudbonosnih bitki za koju neki tvrde da je jedna od onih koja je promijenila svijet i tok historije. Riječ je, naravno, o Bici kod Hittina, u blizini Tiberijskog jezera, na teritoriji Palestine, kada je Ṣalāhuddīn sa oko 30.000 vojnika porazio križarsku vojsku koja je imala oko 20.000 vojnika, od čega je bilo 1.200 vitezova. Do sukoba je došlo nakon što je Raynald of Châtillon, vladar Antiohije, prekršio primirje između muslimana i križara te iz svog dvorca Kerak napao i opljačkao jednu muslimansku karavanu i hodočasnike, nakon čega je uskratio bilo kakvu kompenzaciju i nadoknadu štete. Raynald je postao neposlušan i samom kralju Jerusalema i odbio je da muslimanima vrati otetu imovinu, plijen i zarobljenike. Ṣalāhuddīn odlučno podiže egipatske trupe da osigura hadžije iz Mekke. Osim toga, neki autori navode da je Raynald poručio hodočasnicima: ”Neka vas vaš Muhammed zaštiti.” Navodno je tada zaprijetio da će otići u Medinu, iskopati Poslanikovo, s.a.v.s., tijelo, i spaliti ga. Ṣalāhuddīn je velikodušno oslobodio zarobljenog kralja Jerusalema Guya de Lusignana i mnoge druge prvake i vitezove. Raynald of Châtillon je pogubljen. Zbog ovog, ali i nekih drugih postupaka, Ṣalāhuddīn je u Evropi vrijedio kao uzor viteštva, jer u stvarnosti nikada nike bio nepotrebno okrutan, niti je bio osvetoljuvbiv. Sve to je nadvladala njegova širokogrudnost pri oslobođenju zarobljenika i velikodušnost pri darivanjima. Uslijedilo je postepeno zauzimanje gradova i utvrđenja koja su bila pod kontrolom križara. Veličanstvena pobjeda na Hittinu bila je uvod u još značajniji Ṣalāhuddīnov podvig i krunisanje svih ranijih uspjeha – oslobođenje Jerusalema od križara u mjesecu oktobru 1187. godine i postepeno propadanje križarskih utvrda i držav(ic)a na tom prostoru. Bila je to velika pobjeda muslimanskih snaga u regionu. Pored toga, Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī je uspio ujediniti različite muslimanske političke frakcije, vojne snage i teritorije pod jednu zastavu. Postignut je niz sporazuma o miru i aktivno su vođeni diplomatski pregovori na više nivoa, što je u konačnici, barem privremeno, stabiliziralo situaciju u regionu. Ṣalāhuddīn nije dozvolio da muslimanska vojska počini zločine i vjerstva koje su križari počinili prilikom zauzimanja Jerusalema 1099. godine. Bio je to šokantan pokolj koji je zgrozio čak i kršćanske hroničare. Njegov odnos prema kršćanima u Jerusalemu, nakon što ga je osvojio, bio je u znaku opraštanja i tolerancije, zbog čega su muslimanski i nemuslimanski historičari pisali o njemu sa najvećim pijetetom i poštovanjem.
Na vijest o Ṣalāhuddīnovom zauzeću Jerusalema, papa Grgur VIII pokrenuo je novi križarski pohod. Njegov pontifikat nije trajao dugo, pa je njegove napore nastavio papa Klement III. Cilj je bio osigurati preostale teritorije pod kontrolom križara i pokušati ponovo zauzeti Jerusalem. Koliko je ovo bio važan pohod govori činjenica da u njemu učestvuju najznačajniji evropski vladari, i to: rimsko-njemački car Fridrik I Barbarossa (utopio se u Maloj Aziji u rijeci Saleph/Göksu), francuski kralj Filip II August i engleski kralj Ričard/Rikard I Lavljeg Srca. Nisu oni jedini evropski vladari i prvaci koji su učestvovali u ovom pohodu, ali je značajno da je Ṣalāhuddīnov podvig u Evropi uzrokovao talas šoka koji je uznemirio i probudio zavađene vladare, privremeno ih ujedinio i okupio oko zajedničkog cilja. Uslijedila je višegodišnja opsada grada Ak(r)e na obali Sredozemnog mora, a borbe koje su pri tome nastale predstavljale su jedan od najkrvavijih epizoda u povijesti križarskih ratova općenito. Ričard/Rikard I Lavljeg Srca naredio je 1191. godine da se 3000 zarobljenika – od kojih su mnogi bili žene i djeca – izvede iz utvrđenja Ak(r)e i ubije na najbrutalniji i najsvirepiji način. Usprkos naporima cijele Evrope, najveći dio Palestine je ipak ostao pod Ṣalāhuddīnovom vlašću.
Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī umro je, nakon strašne groznice, 1193. godine u Damasku u 55. godini života i ukopan je u blizini velike Emevijske džamije. Na njegovom mezaru ispisano je: “O Allahu, kao njegovu poslednju pobjedu, otvori mu džennetske kapije!”
Jedinstvo koje je Ṣalāhuddīn teško izgradio iščezlo je već nekoliko godina nakon smrti. Njegovi potomci, željni slave i vlasti, nagodili su se da državu međusobno podijele na manje emirate. Nastao je period unutrašnjih previranja, sukoba i slabljenja.
Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī ostao je jedna od najistaknutijih ličnosti u povijesti islama. Bio je pokrovitelj nauke, štitio je i podržavao islamske učenjake, imao je velikog udjela u raznim infrastrukturnim projekatima, gradnji džamija, škola, vodovoda, kanala…
Veći dio svog imetka je posudio drugima, darovao ili podijelio kao sadaku. Iza njega je ostao svega jedan dinar i 47 dirhema, nešto oružja i jedan konj. Prenosi se da su morali sakupiti još novca da bi bilo dovoljno za njegovo opremanje i dženazu.
Ez-Zehebī u djelu Siyar a’lām an-nubelā’ spominje da je El-Muveffeq ‘Abdul-Laṭīf rekao: „Otišao sam kod Ṣalāhuddīna dok je bio u Jerusalemu i vidio sam kralja koji je plijenio oči divljenjem a srca ljubavlju, bilo da su bili blizu ili daleko. Bio je opuštena osoba, dopadljiva a njegovi drugovi su ga oponašali, takmičeći se sa njim u dobru kao što Allah kaže: I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti…“ Prvu noć koju sam proveo sa njim našao sam da je njegov skup okupljen sa učenjacima koji su bili preokupljeni znanjem. Slušao bi ih pažljivo i učestvovao u njihovim raspravama. Naučio bi kako da gradi zidove i kopa rovove, i sam bi to potom radio, noseći kamenje na svojim plećima.”
Isti autor navodi i riječi El-‘Imadā: “Ṣalāhuddīn bi oblačio samo ono što je dozvoljeno nositi, poput lana i pamuka. Njegovi skupovi su bili bez isprazne priče i prisustvovali su im samo čestiti ljudi. Volio je da sluša hadise kako se čitaju sa lancima prenosilaca. Praštao je, bio je iskren, bogobojazan, čist i povjerljiv. Suzdržavao se i ne bi se srdio. Nikada ne bi vratio nekoga kome je bila potrebna pomoć niti bi ponizio nekoga ko je govorio pred njim. Bio je izuzetno blag i izdašan, i ukorio me je jer sam ukrasio svoje potrebštine srebrom a ja sam mu spomenuo da je Ebū Muḥammed El-Džuvejnī smatrao to dozvoljenim. I nisam ga vidio osim da klanja u džematu.“
Zabilježeno je ovo svjedočenje Ebū Dža‘fera El-Qurṭubija, također u djelu Siyar a’lām an-nubelā’: „Završio sam učenje Kur’ana sa ajetom: On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta… (El-Hašr, 22) i čuo sam Ṣalāhuddīna kako kaže: ‘Ovo je istina’, a bio je u komi prije ovoga. Potom je umro, pa je El-Ḫaṭīb Ed-Devle ogasulio njegovo tjelo. Iznesen je u ćefinu i Muḥjuddīn, sin Ez-Zenkija, mu je učio dovu. Zatim je bio vraćen u sobu u vrtu gdje je boravio dok je bio bolestan a potom sahranjen. Čuli su se glasovi plača, i bili su tako glasni da bi i pametan pomislio da čitav svijet plače u jednom glasu. Ljudi su bili toliko shrvani tako da su neki od njih bili odvraćeni od dženaze. Ljudi su iskazivali svoju žalost nad njegovom smrću – uključujući i krstaše – zbog njegove iskrenosti i povjerljivosti…“
‘Imāduddīn Ebul-Fidā’ (Ibn Kesīr) u djelu Al-Bidāya wa an-Nihāya kazuje o Ṣalāhuddīnu: „Bio je veoma običan u oblačenju, hrani, piću i prevoznim sredstvima. Samo je nosio pamuk, lan i vunu. Nije poznato da je ikada pristupio bilo čemu zabranjenom ili pokuđenom, naročito nakon što ga je Allah blagosiljao sa njegovim kraljevstvom. Zapravo, njegova najvažnija briga i cilj je bio pomoći islam.“ Isti autor dodaje i ovo: “Volio je da sluša učenje Kur’ana i čitanje hadisa i znanja. Bio je uporan i naviknut da sluša hadise koje bi mu čitali do te mjere da bi slušao odjeljak dok bi bio u borbenim redovima vojske. Uživao bi u tome i govorio bi: ‘Niko ne sluša hadise u situaciji poput ove’.“
Prema milenijskom izdanju časopisa “Time” (decembar 1999. godine), koji se smatra jednim od najutjecajnijih časopisa današnjice, Ṣalāhuddīn je uvršten među najvažnije ljude milenija, kao najznačajnija ličnost (iz) 12. stoljeća.
Priredio: prof. mr. Mensur Kerla
