"GOSPODARU MOJ, PODARI MI ZNANJE I UVRSTI ME MEĐU ONE KOJI SU DOBRI."

(KUR'AN, PJESNICI, 83.)​

Ramazan: Milost Božija oslobađa

Na Tigrisu, u liku lađe, mlađak se ogleda

Pogledaj, sad ko na moru, mlađaka hiljada

(Fuzuli)

Ramazanska atmosfera se osjeti u svakom uglu. Zar bi drugačije moglo i biti?! Ramazan je gost. A gost nikada ne dolazi praznih ruku. Ramazan nam donosi milost. Međutim, kada odlazi, kao i svaki gost, ramazan za sobom ostavlja berićet. Iako se ciklično ponavlja u svetopovijesnom kalendaru, savremeni turski pjesnik i mislilac Sezai Karakoć veli da je Ramazan jedan povijesni moment. Nakon što isprazni prtljage milosti, on, u “metafizičkoj knjizi naših djela, nastavlja još jednu stranicu izvezenu u melekanskom stilu.”[1] To je stranica koja je ispunjena porukom koju Ramazan nosi od nas nakon što nas napušta, a to je ono što smo mi pridonjeli tom povijesnom trenutku, odn. ono čime smo ga žigisali. Listovi te knjige biće predočeni na eshatološkoj izložbi ljudskih činova.

Cikličnim kruženjem, ramazan dolazi u različitim godišnjim dobima, utapa se u njihove kolorite, baš kao što  se religija utapa u kulturu jednog naroda i slika njemu svojstven mozaik religijske tradicije. Stoga, Karakoć, primijećuje da svaki ramazan biva unikatan, te  na takav način duboko urezan u ljudsku memoriju: “U proljeće, kada priroda doživljava transformaciju proljetnim koloritom, žuborom vode, letom ptice i mirisom ruže, postač svoju dušu gizda najčišćim osjećajima i bogatim ukrasima…ramazan; ukoliko dođe u ljetnom periodu, vrelina i žeđ; u jesen, prolazno zamiranje prirode; a u zimu, hladnoća i snijeg koji unizuju prirodu i objekte oko nas na nivo jednodimenzionalne spoznaje; postu, kod čovjeka, na ovaj ili onaj način pridodaju neku razliku. Na takav način, u pamćenju muslimana koji je već zašao u godine, svaki ramazan se razlikuje, tako da se nijedan ne može pomiješati s drugim.“ [2]

Bez obzira koliko ramazana doživio, vjernik se raduje svakom dolazećem kao nečemu novom, neiskusivom. On se je stopio sa prirodom,  „za razliku od poricatelja koji traži najmanju rupicu kako bi se sakrio od posta, on hrli postu kao što valovi mora hrle klifovima“, te kao da svojim stanjem pjevuši stihove koje je Alvarli Lutfi spjevao kao svojevrsnu himnu ramazanu:

Ukaza se mlađak, navijesti ramazan

Kraja nema  milosrđu Milosnog

Talasati se stade oprosta okean

 To se objavljivati otpoče Časni Kur'an

To hrljenje i trčanje u postu je, ustvari, pohod ka posebnim izlivima Božije milosti. Plemeniti Poslanik, a.s., nas je podučio, u Predaji koju su zabilježili Ibn Huzejme, Bejheki i drugi da je: “prva trećina ramazana milost odn. rahmet, druga oprost – magfiret, a treća oslobađanje od vatre odn. ‘itk min an-nār.”[3] Neki znanstvenici u oblasti poslaničke tradicije, te verifikatori Predaje, ocijenili su ovu predaju slabom sa stanovništa lanca prenosilaca,  seneda i samog teksta predaje, metna argumentovavši da je milost nemoguće ograničiti samo na jedan period, već da ona prožima kako čitav ramazan, tako i godinu. Također, kao argument, uzimaju i drugu predaju u kojoj Vjerovjesnik, a.s., veli da “Allah, dž.š., svaku noć oslobađa određeni broj ljudi od vatre”[4], te se to oslobađanje, spomenuto u prethodnom hadisu, prema ovoj predaji koji su u nekoliko različitih varijanti zabilježili imam Ahmed, Ibn Madže Ibn al-Munzir i dr., događa svake godine. 

No, ono što je interesantno jeste simbolika koja leži u podudarnosti početnih fonema prve dvije riječi spomenute u predaji i fonema koji konstituiraju leksemu ramazan. Naime, i riječ ramazan i rahmet počinju s fonemom ra; dok je drugi fonem u leksemi ramazan mim, a njim, upravo, započinje riječ magfiret odn. oprost. Zadnji fonem u osnovi riječi je glas ḍad, te zajedno s prva dva konstituira leksemu ramaḍ  odakle je nastala leksema ramazan, a što znači žestoka  vrelina ili izgorjelost[5] kao što se pominje u predaji koju bilježi Muslim: “ṣalātul awwābīne ḥīne tarmaḍul fiṣāl [6]Namaz pokajnika je kada vrelina pijeska prži papke devčadi” čime se aludira na duha namaz. 

Postoji nekoliko mišljenja koji ukazuju na razloge nazivanja mjeseca posta ovim imenom. Jedni smatraju da povod toga leži u tome što je, prilikom samog davanja imena mjesecima, ramazan došao u doba najžešće vreline u pustinji, dok drugi zastupaju mišljenje da je to zbog toga što žeđ spali prsa postača. Kao rezultat te vatre, postač mnogo uzdiše, te se time poistovjećuje sa Ibrahimom, a.s., kojeg Časni Kur'ān portretira kao awwāha [7] odn. onog koji mnogo uzdiše.[8]  Stiče se dojam da ta vatra žeđi, umjesto Džehennema, spaljuje grijehe pokajnika kakav je bio jedan pjesnik koji je sročio sljedeće stihove: 

Ne gledaj, Bože, u moje listine crne

Umjesto mene, Ti spali harfove njene

Predaja koju bilježi Taberānī navodi da “Uistinu, Vaš Gospodar ima dahove, pa im se izložite ne bi li vas jedan od njih dotakao, pa nakon toga više nesretni nikada ne budete”[9] upućuje nas na posebne periode, od kojih je sigurno ramazan, u kojima vjernik ima priliku biti dotaknut dahovima Gospodara zahvaljujući kojim će se osloboditi stega nesretnog života. Pa zar, onda, nije vrijedno izložiti se ovim dahovima postom ukoliko znamo da vatra žeđi koju proizvodi u prsima pali stranice naših loših djela?!

References
1 Karakoć S., Samanyolunda Ziyafet, Dirilis Yayinlari, 2. Izdanje, Istanbul
2 Karakoč S.
3 Ibn Huzejme, as-SahĪh 1887, Bejheki, Shu'b al-Īmān 3608, Begavī, Tefsīr (1/198) 
4 Ahmed, Musned 7450, Tirmīzi 682, Ibn Mādže 1642, Ibn Huzejme 1883, Ibn Hibbān 3453
5 Muftić T., Arapsko – bosanski rječnik, Elkalem, Sarajevo 2004
6 Muslim, Sahīh 748
7 Poglavlje Hūd 75
8 Muftić T., 
9 Taberānī, Mu'džem 2398

Mišljenja i stavovi autora ne odražavaju nužno mišljenja i stavove tima IslamEDU platforme.

Podijelite ovaj članak

Share on facebook
Share on twitter
Share on email