Djelo Idžtihad i obnova, marokanskog autora, Saida Shabbara našlo je svoje mjesto među serijom sažetaka koje producira Međunarodni institut za islamsku misao (IIIT). Prijevod sažetka na bosanski jezik priređen je u izdanju Centra za napredne studije, u prijevodu Nedima Begovića.
Shabbarovo djelo bazira se na (re)aktuelizaciji pojma idžtihad. Iako se pitanje idžtihada često promiče u opusu fikhske literature, ovo djelo ističe širi horizont kojim se proteže centralni termi ove knjige. Autor polazi od terminološkog i definicijskog objašnjenja pojmova, kako pojma idžtihad (ulaganje napora pri iznalaženju riješenja), tako i drugog termina koji se pojavljuje u samom naslovu, a suštinski se preklapa sa pojmom idžtihad – pojma tedždid – obnova. Polaznu tačku koja počiva u jezičkom razumijevanju datih termina, autor primjenjuje i na ostalo bitno pojmovlje u svojoj knjizi. Idžtihad i obnova predstavlja pregled mišljenja islamske misli koja je posredno i neposredno vezana za pitanja idžtihada. Stoga, ovo djelo se u mnogome referira na stavove kako klasičnih, tako i savremenih muslimanskih učenjaka i mislioca. Osim toga, djelo kontekstualizira historijsku pozadinu muslimanske misli, pri čemu koncept knjige biva osnažene dosljednim pregledom prakse idžtihada koju, historijski, prati uspon i pad, kao i stanje „mirovanja“, da bi se stoljećima nakon zlatnog perioda idžtihada muslimanski um ponovo okuražio istaknuti važnost prakse idžtihada. Na taj način se zrcali priroda idžtihada čija i upotreba i otklon spram njega ima svoje uzroke i posljedice u prošlosti.
U poglavlju koje tretira „ispravno“ i „pogrešno“ u islamskoj misli, što se veže za raspravu na temu uslova za mudžtehida, stoji:
„…nekvalificiranim licima strogo je zabranjeno da se upuštaju u idžtihad. Čak i ako su pravna rješenja do kojih dožu ispravna, smatra se da su pogriješili u svom rasuđivanju i počinili grijeh, jer je ispravnost njihovih rješenja rezultat slučajnosti, a ne znanstvenog uvida u izvore islamskog prava. Idžtihad koji treba biti kontinuiran proces neophodan je za ispravljanje grešaka koje su prisutne u mišljenju i praksi muslimanske zajednice. Činjenca da su se u muslimansku zajednicu infiltrirale brojne novotarije i pogrešne ideje i da su njome ovladale letargija, nazadnost i stagnacija jeste posljedica neuspjeha održavanja kontinuiteta idžtihadske prakse u mnogim područjima života. Suprotno tome, ako je idžtihad kontinuiran proces, onda greške i neutemeljena mišljenja ne mogu opostati jer će mudžtehidi promptno reagirati kako bi ih ispravili i iskorijenili“.
Ponovna uspostava idžtihadske prakse uključuje i tedždid – obnovu, o čemu Shabbar govori u drugom poglavlju svoje knjige. Pri tome, on tretira semantičko polje ovoga termina čemu pridružuje značenja i drugih pojmova kao što su: tagjir (promjena), islah (ispravnost), ihja’ (oživljavanje), ba's (buđenje) i nehda (renesansa). Potom, podvlači i pitanje pojave taklida, kritički ga osporavajući, a potom, i ističe razliku između pojmova taklid i ittiba’, pri čemu se taklid „dovodi u vezu sa nepravednim i neutemeljenim slijeđenjem a drugi s promišljenim, čvrsto utemeljenim slijeđenjem primjera druge osobe ili prihvatanjem njegovih znanstvenih mišljenja“.
O argumentaciji kojom se podržava taklid kaže:
„Slijeđenje djela ashaba u skladu je s Poslanikovim (a.s.) naredbom je da se slijedi primjer pravednih halifa. Suprotno tome, Poslanik (a.s.) nije nam naredio da slijedimo praksu ovog ili onog muslimanskog učenjaka ili da usvojimo mišljenje ovog ili onog mudžtehida. Kako se onda zagovornici taklida mogu oslanjati na takve tekstove kako bi podržali nešto što oni ne odobravaju?“
U prilog tome autor ističe razlike u mišljenju među ashabima kao dokaz „dinamizma procesa idžtihada i vitalnosti muslimanskog uma“, a osim toga i kao znak „Božije milosti ukazane muslimanskoj zajednici i širine koja nam je data u našim intepretacijama Božijih zapovijedi“. Potom, autor naglašava i pedagoški pristup Jusufa Karadavija, u kojem on sebe, pri donošenju fetve, vidi „kao muftiju, učitelja, reformatora, ljekara i vodiča“, što, prema autoru, „odražava različite situacije u kojima je Poslanik (a.s.) podučavao ashabe, pojašnjavao im stvari, formirao njihove ličnosti i educirao ih“.
U trećem poglavlju, autor pristupa značenjima pojma ummet, a potom tretira važnost koncenzusa za muslimansku zajednicu, zaključujući da je danas izraženija potreba za idžma'om (koncenzusom). Shabbar se osvrće i na pitanje autoriteta među muslimanima, raspravljujući o prihvaćenim modelima, bilo da se tiču djelimičnog i potpunog prihvatanja kriterija Zapada ili njihovog potpunog odbacivanja. Zatim, podvlači autoritet Božije Objave u kontekstu arapsko-islamske civilizacije kao vrhovni autoritet. Naslanjajući se na gore datu tematiku, Shabbar govori o univerzalnosti i partikularnosti u kontekstu savremene arapsko-islamske civilizacije, i da bi potkrijepio vlastitu misao referira se na historijski okvir i duh islama, a potom zaključuje:
„Oživljavanje temeljnih koncepata Ummeta – svjetske zajednice – i univerzalnosti u savremenoj arapskoj i islamskoj misli predstavlja kvalitativan pomak u metodima i perspektivama reforme, obnove i promjene(…)Moramo preuzeti izazov sudjelovanja u odlukama koje pogađaju naše živote ili prihvatiti odluke koje se donose u naše ime onih koji posjeduju moć.“
Ni Shabbar, govoreći o idžtihadu, ne može zaobići period reformističke misli među muslimanima u 19. i 20. stoljeću, s obzirom da je to vrijeme velikih društveno-političkih promjena u muslimanskom svijetu. Reforma je zahtijevala revitalizaciju idžtihada u vremenu kada se muslimani susreću sa fenomenom sekularizma i pitanjem oblikovanja nacionalnog identiteta. Autor se osvrće i na određene reformističke modele iz ranije muslimanske prošlosti, što je karakterisalo i uspon vladavina kao što je vladavina Omera bin Abdulaziza ili vladavine Muvehhiduna po modelu Ibn Tumartovog reformskog pokreta. Zatim, između ostalog, osvrće se i na razlike između Abduhuovog i Afganijevog pristupa reformi, te njihov uticaj na selefijski reformski pokret koji jeste bio aktivan, ali i pored toga slijedi neuspjeh, stoga je potrebno proučiti neuspjele reformske pokušaje i otkloniti nedostatke koji su ih pratili. Prema Shabbaru, „(…)postoji potreba da se istraže tri glavne karike u lancu koji čini savremenu islamsku misao. Ove tri karakteristike jesu: dogmatski okvir za mišljenje i djelovanje, umjerenost i realistične primjene.“ Pojašnjenjem ovih karika, autor zaključuje:
(…)Svi ovi elementi od vitalne su važnosti jer nijedan od njih ne može sam osigurati odgovarajuću primjenu pravila islamskog prava. Tek ako imamo sva tri ova elementa koja djeluju skupa, moći ćemo opet povezati lanac koji predstavlja suvremenu islamsku misao“
Idžtihad i obnova kompilira veliki broj mišljenja muslimanskih učenjaka i intelektualaca, što doprinosi ideji koja nastoji aktualizirati idžtihadsku praksu razumijevajući je kao element koji se da reaktivirati, a da se pri tome ne negira ranije nasljedstvo prakse na kojoj se upotreba idžtihada temeljila. Razumijevanje pojmova koji su komplementarni ili u suprotnosti sa pojmom idžtihada, čemu autor pridaje pažnju, pomažu da se fenomen idžtihada pozicionira u njegovom klasičnom, ali i savremenom kontekstu.
Priredio: Hasan Hasić
