"GOSPODARU MOJ, PODARI MI ZNANJE I UVRSTI ME MEĐU ONE KOJI SU DOBRI."

(KUR'AN, PJESNICI, 83.)​

Senad Hevešević

Senad Hevešević

glavni imam Medžlisa islamske zajednice Osijek u Hrvatskoj

Muslimani onkraj judeo-kršćanske tradicije

Intenzivno preispitivanje savremene Evrope nije proces kojem se nazire kraj. Dugotrajna debata o (ne)prihvaćanju kršćanskih temelja Europske Unije u vrijeme razmatranja Ugovora o Ustavu za Europu (koji nije ratificiran) početkom 2000-ih rezultirala je poprilično općim referiranjem na religiju među izvorima nadahnuća u preambuli Lisabonskog ugovora ili Ugovora o Evropskoj Uniji koje glasi: “Nadahnuti europskim kulturnim, religijskim i humanističkim nasljeđem, iz kojeg su se razvile opće vrijednosti nepovredivih i neotuđivih prava ljudskoga bića, slobode, demokracije, jednakosti i vladavine prava…”[1] U mjesecu augustu 2020. godine, Viktor Orban, u govoru prilikom inauguracije spomenika posvećenog Trianonskom ugovoru, potpisanom nakon Prvog svjetskog rata, poziva države Srednje Evrope na ujedinjenje, i to riječima: Zapadna Europa odustala je od svježine koja je stajala iza veličine i uspjeha hiljadu godina, duhovnih dubina života, sreće koju pružaju brak i potomstvo i duhovne energije nacionalne kulture; što znači da je odustala od kršćanske Europe. Umjesto toga, eksperimentuju s bezbožnim svemirom, duginim familijama, migracijama i otvorenim društvima. U međuvremenu, narodi u srednjoj Europi vraćaju na dostojno mjesto vrijednosti poput drevnih životnih instinkta, oslobađajuće snage kršćanstva, prestiža rada, nacionalnog ponosa i odgovornosti za našu djecu i roditelje. Stoga štitimo svoje granice, a umjesto migranata, zemlju prepuštamo vlastitoj djeci.“

„Snage kršćanstva“

Jasno pozivanje na snage kršćanstva pokazuje da dugotrajna debata nije ni blizu svoga kraja. Ujedinjenje oko konzervativnih vrijednosti, u čemu prednjače Poljska i Mađarska, veliki je izazov koji stoji pred savremenom Evropom, a kao neizostavni element u identitarnoj samoanalizi Evrope pojavljuju se i muslimani, i to, s jedne strane, kao lice migrantskog pitanja, a s druge strane kao izraz historijskog izazova stalno prisutnog kroz formativni period identiteta Evrope. Ibrahim Kalin taj izazov u knjizi Ja, onaj drugi i drukčiji svijet analizira kroz teološki, politički i kulturološki izazov. Kao jedan od rezultata tih izazova Ibrahim Kalin navodi razlikovanje razumijevanja islama i islamske kulture i civilizacije gdje navodi da su Evropljani odvajali ta dva pojma i često tumačili da su uspjesi islamske kulture i civilizacije ostvareni usprkos islamskoj vjeri, a ne zbog nje. U takvom kontekstu, iznimno je teško očekivati uključivanje islama (kao vjere) u stotinjak godina stari diskurs o judeo-kršćanskim temeljima gdje se religija shvaća kao izvor nadahnuća i doprinosa, a ne kao potencijalna prepreka civilizacijskom razvoju. 

Dodatno opterećenje muslimanima predstavlja i šizofrena situacija osjećaja potisnutosti ka neoliberalnom spektru zbog pritiska konzervativaca koji bi, uvjetno rečeno, vrijednosno trebali biti bliži muslimanima, s obzirom na to da izraz „snaga kršćanstva“ sam po sebi zbog religijske reference muslimanima nije problematičan, ali nosi konotativno značenje koje nije povoljno za muslimane kao vjersku skupinu. 

Islam i muslimani u samodefiniranju Evrope

Historijski, prije prvih upotreba izraza „judeo-kršćanska tradicija“ bilo je nezamislivo spojiti kršćanstvo sa židovstvom kojeg se na Zapadu smatralo prevaziđenom i zastarjelom verzijom. U članku The judeo-christian tradition is over[2] (Judeo-kršćanska tradicija je gotova) objavljenom početkom augusta 2020. na web-portalu The Atlantic autor James Loeffler, američki povjesničar i profesor židovskih studija, navodi amerocentričnu[3] verziju historijske upotrebe pojma koja glasi da je američki teolog i filozof Paul Tillich prvi upotrijebio pojam „židovsko-kršćanska tradicija“ 1933. godine. Citira se da je Protestantska crkva pala pod utjecaj hitlerizma i da se židovsko-kršćanska tradicija mora boriti protiv totalitarizma. Loeffler nudi tumačenje da navedeni citat nije bio izraz brige za Židove u hitlerovskoj Njemačkoj, već je fokus bio na duhovnoj i političkoj opasnosti za „zapadne“ religije u cjelini. Eurocentrična verzija glasi da je tačan izraz „judeo-kršćanstvo“ prvi put u pisanom obliku upotrijebljen u 19. stoljeću u pisanju njemačkog teologa F. C. Baura. Također, u istom članku se daje objašnjenje da je termin „judeo-kršćanska tradicija“ bio dio izričaja i liberalnog dijela američkog političkog života korišten kao antipod komunističkoj misli u periodu Hladnog rata. U recentnijim, posthladnoratovskim godinama, američki konzervativci preuzimaju taj izraz, često ga suprotstavljajući radikalnom islamu, pozicionirajući tako judeo-kršćanstvo iznova nasuprot svom shvaćanju totalitarizma. Navedeni izraz je kroz svoju historiju značenjski varirao između inkluzivnosti i ekskluzivnosti, ovisno o različitim vrstama poimanja uloge židovstva (kao, paradoksalno, „mlađeg brata“ u ovoj kovanici). Ta poimanja su varirala od poimanja Židova kao onih koji su na putu prekrštavanja, pa do poimanja pozicije Židova kao simbola otvorenosti i inkluzivnosti društva. U članku se citira i američki predsjednik Dwight Eisenhower koji u jednom pismu iz 1954. godine poziva da se izraz „judeo-kršćansko naslijeđe“ zamijeni pojmom „religijsko naslijeđe“ zbog potrebne religijske širine postavljene nasuprot komunističkom, antireligijskom svijetu, a koja bi obuhvaćala i islamsku te budističku tradiciju.  Vidimo da je upravo ova šira formulacija „religijskog naslijeđa“ našla svoje mjesto u kompromisnom rješenju Ugovora o Evropskoj Uniji. U savremenoj Evropi, odnos prema islamu ili pitanje prisustva muslimana igra vrlo važnu ulogu u samodefiniranju Evrope. U analizi „muslimanskog pitanja“ prisutno je povlačenje paralele između portretiranja Židova u vrijeme prije Drugog svjetskog rata i portretiranja muslimana u savremenoj Evropi, ponajprije kroz proučavanje islamofobije prisutne u javnom životu. Ipak, ta paralela ima svoje ograničenje koje sprječava muslimane u jasnijem pozicioniranju u umovima Evropljana. To ograničenje možemo objasniti kroz nepostojanje političkog entiteta poput Trećeg Reicha (Bogu hvala!) protiv kojeg se u političkom smislu ujedinjuju ostali zbog vlastite ugroženosti i, posredno, svjedočeći užasima holokausta počinjenog nad Židovima. U trenutnoj situaciji, prisutna islamofobija je diverficirana i rasuta na različita mjesta te to onemogućava razvitak jasne svijesti o opasnosti islamofobije. Prof. Fikret Karčić rješenje nudi u izvlačenju pouka iz povijesti riječima: Mnogi Evropljani ne razumiju da su današnji problemi koji okružuju “muslimansko pitanje” već raspravljani u evropskoj misli kada se stari kontinent bavio “jevrejskim pitanjem”. Mnogi muslimani, ne poznajući historiju Evrope, nisu svjesni da su na brojna pitanja koja danas postavljaju svojim muftijama već odgovorili evropski mislioci 19. vijeka.[4] Na putu traganja prema vezivnom tkivu koji će pokazati međusobnu neodvojivost religijskih tradicija šireg mediteranskog kruga, od ključne je važnosti ukazati na neodvojivost islama kao religije od islamske kulture i civilizacije, a što posredno čini islam integrativno uvezanim u identitet Evrope, bez obzira na postojeću historiju sukoba među političkim entitetima. Politički entiteti po svom habitusu funkcioniraju na bazi interesa, a u promociju vlastitih interesa uključuju i religijske reference. Odjek i posljedice takvog postupanja često se osjećaju dobrano nakon što taj politički entitet prestane postojati i zato je potrebno razumjeti da su civilizacijski identiteti Evrope u širem smislu i islamskog svijeta kao prvih susjeda isprepleteni do nevjerojatne razine te je pozicija islama u „nadahnućima“ Evrope neupitna. Potrebno je „samo“ identificirati navedeno koristeći deideologizirani um.

References
1  Preambula Lisabonskog ugovora ili Ugovora o Europskoj uniji, 2007., te neratificiranog Europskog ustava, 2004., https://eur-lex.europa.eu/resource.html?uri=cellar:9e8d52e1-2c70-11e6-b497-01aa75ed71a1.0011.01/DOC_2&format=PDF, pristupljeno 21.08.2020.
2 https://www.theatlantic.com/ideas/archive/2020/08/the-judeo-christian-tradition-is-over/614812/, objavljen 1. augusta 2020., pristupljeno 21.8.2020.
3 Eurocentrična verzija glasi da je tačan izraz „judeo-kršćanstvo“ prvi put u pisanom obliku upotrijebljen u 19. stoljeću u pisanju njemačkog teologa F. C. Baura (Emmanuel Nathan i Anya Topolski, Is there a Judeo-Christian tradition: A European perspective, De Gruyter, 2016., str. 3-4). Drugi autori navode da je George Orwell onaj koji je tačan izraz „judeo-kršćansko“ upotrijebio prvi, i to 1939. godine u recenziji biografije francuskog pisca Marie-Henri Beylea, poznatijeg po pseudonimu Stendhal.
4 Članak prof. Fikreta Karčića o „muslimanskom pitanju“, objavljen 22.08.2019. u „Oslobođenju“, pristupljeno 21.08.2020.: http://www.oslobodjenje.ba/dosjei/kolumne/o-muslimanskom-pitanju-u-evropi-483670?fbclid=IwAR3PbkzApi435UHHnbFWWcXq6rVGdJNyGHhqWKVPd5EHmBtEt4YluQmXVjU

Mišljenja i stavovi autora ne odražavaju nužno mišljenja i stavove tima IslamEDU platforme.

Podijelite ovaj članak

Share on facebook
Share on twitter
Share on email