Jedan od vidova pod kojima je Kur'ān vrhunaravan i nepodražljiva karaktera, kako bi kazali orijentalisti, jeste i numerička, odnosno brojčana strana kur'ānskog izražaja. Jedna od odličnica islamskih znanosti, Annemarie Schimmel, već se bavila ovom pojavom u svome djelu Misterija brojeva, no mi ćemo se ovom prigodom udaljiti od uobičajene matrice i razmotriti ponavljanje, odnosno učestalost i moduse samo jedne riječi itekako značajne za savremeno doba i „mentalitet krda“ koji postaje sve evidentniji i lucidniji provalom društvenih mreža u naše živote. U svjetlu rečenoga, željeli smo raskriti vidove pod kojima se grupiraju ljudi u Kur'ānu i jednu od tih grupacija osvijetliti kratkom analizom, te na osnovu toga vidjeti kakav značaj i životvornost i danas donosi kur'ānski logos u naše živote. Važno je, također, imati u vidu da ovaj rad predstavlja dio dužeg istoimenog članka koji je u pripremi za objavljivanje, te stoga molimo čitateljstvo da ne zamjeri na mogućoj nepotpunosti i nedovršenosti u pojedinim dijelovima rada.
Razmotrivši kojim se riječima Uzvišeni Bog služio kako bi opisao skupine u koje se mogu razvrstati ljudi, zapazili smo jednu od dioba na manjinu (u Kur’ānu iskazanu riječju قليلا – qalīlan) i većinu (iskazanu riječju كثيرا – kathīren). U našoj analizi bavit ćemo se samo riječju „malo /manjina“ jer bi bavljenje objema riječima oduzelo mnogo prostora.
„Kuda svi, tu i ja“
Index riječi Kur’āna (المعجم المفهرس لآلفاظ القرآن) donosi 56 spomena riječi qalīlan u Kur’ānu. Katkada ovaj pojam nije upotrijebljen kako bi označio određenu skupinu ljudi, nego kao količinska jedinica. Kada god govori o manjini u brojčanom smislu, odnosno o manjini kao o grupi ljudi, Uzvišeni Allah čini to pohvalno. No, kada, pak, kazuje o čovjekovom štovanju Boga, zahvaljivanju, ćudoređu i moralnim krjepostima, On kudi ljudski rod koji sebe osjeća samodovoljnim, zaokruženim u smislu i neovisnim.
Tako već u drugoj suri (Al-Baqara – Krava), u 83. ajetu, govoreći o potomcima/sinovima Isrāīlovim koji su zavjet uzeli da će se samo Njemu klanjati, dobrohotno postupati prema bližnjima i ugroženima, te govoriti lijepe riječi i molitvu obavljati, Kur’ān poručuje: „vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili“. Dakle, većina je onih koji su sve obećano pogazili, iznevjerili zavjete date samom Bogu, dočim je mali broj ostao vjeran svome zavjetu, obećanju i svojoj riječi. Nerijetko Kur’ān izuzima manjinu iz grijeha i kazne većine sugerirajući da je narav insana takva da se lahko povodi, a da su oni uistinu čvrsti, predani, iskreni i pobožni povedeni uzvišenijim motivom, te se ne daju zavarati i ostaju pri svome. Ova je pošast mantre „kuda svi, tu i ja“ postala pogibeljnom, naročito u dobu interneta, digitalnoj eri Facebooka i Instagrama gdje su mišljenja diktirana stavovima većine iznešenim u odjeljcima za komentare, na lažnim i poluprofesionalnim, irelevantnim portalima, kao i raznoraznim ispraznim rubrikama u okviru spomenutih toposa.
U suri An-Nisā’, u 83. ajetu nailazimo na kur’ānski stupac u kojem se kaže: „A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili“. Komplementaran ovome ajetu, kako tematski, tako i semantički, 42. ajet sure Al-Hijr (Kamena zemlja, Medā'inu-Salih) veli: „Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih“. S jedne strane imamo Božiju garanciju da nam šejtan ne može nauditi ukoliko smo Njegovi (iskreni) robovi. S druge strane, većina bi jamačno slijedila šejtanove stope da Uzvišeni na Svoje robove nije prosuo milost i dobrotu u koje se vjernici uzdaju i njima se nadaju.
Koga sljeduje Božija zaštita?
Nadalje, 116. ajet sure Hūd poručuje: „A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili!“ Ovdje je poruka nalik prethodno navođenim primjerima te se dodaje da je Bog (govoreći božanskim Mi) spasio tu manjinu, da su oni koji su bili čestiti, a bili su malobrojniji priskrbili sebi Božiji patronat i salvaciju. Istodobno je ovo obećanje i zavjet svim pokoljenjima da se oni koji budu u manjini ne plaše jer je nad njima Božija zaštita i ultimativno Njegov spas ukoliko su oni dobročinitelji, oni koji zagovaraju dobro a odvraćaju od zla, čestiti, smjerni, iskreni, pošteni, pravedni i oni koji ispunjavaju svoje obaveze i izvršavaju farzove.
U današnje doba, doima se kao da je vjera svedena na rituale, da je iz bogatog cjeloživotnog naputka iscijeđen sav nektar Božije riječi te da islam treba ušatoriti u prostor džamije gdje će biti njegov jedini čador, stjecište, svetilište, molitvenik i krajnja tačka. Brzi ritam životnih tokova, stalna dostupnost i mobilnost, rascijepljenost na želje i stvarnost doista dovode insana u situaciju da nema vremena da zastane i promisli o smislu svega što čini. Da bi se prispodobio izvjesni smisao, potrebno je gajiti unutarnje uvjerenje koje će svjetlosnu geografiju čovjeka čuvati od vjetrometine neminovnosti rapidne svakodnevnice.
