On je Osmān, sin ‘Affāna i Erve bint Kurejz. Kurejšija i Umejević (iz roda Benū Umejje) Njegovi nadimci su Ebu Abdullah i Ebu ‘Amr. Neki ističu da je Osmān ibn ‘Affān, r.a., rođen pete ili šeste godine po “Godini slona”, tj. 576. godine u Taifu, dakle oko 46 godina prije Hidžre. Drugi, pak, govore da je njegovo rođenje bilo nešto kasnije, moguće 583. godine. Osmān, r.a., je rođen u imućnoj trgovačkoj porodici, naslijedio je ogroman imetak od svog oca ‘Affāna, čime je, zapravo, postao jedan od najimućnijih Kurejšija. Bio je poznat po nježnosti, blagosti, stidu i plemenitosti ahlaka. Aiša, majka vjernika, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., o njemu rekao: “Kako da se ne stidim čovjeka kojeg se stide meleci.” Ibn Asakir, posredstvom Ebu Hurejre, r.a., bilježi sljedeće riječi Božijeg Poslanika: “Od svih mojih ashaba Osmān mi je po ćudoređu najbliži!”
Nikada se nije zanimao za razvratna djela njegovog naroda. Ono što je također izrazito karakteristično za njegovu ličnost je odbojnost prema svađama, upotrebi sile ili bilo čega sličnog. Bio je srednjeg rasta, ni visok ni nizak, lijepog lica, bijele puti s istaknutim obrisima crvenila. Islam je primio posredstvom Ebu Bekra es-Sidddika veoma rano, među prvima, vjerovatno 611. godine, nakon povratka iz Šama gdje je kratko boravio radi trgovine. Bio je učen čak i prije prihvatanja islama.
Nazvan je Zū-n-Nūrejn (“Vlasnik dva svjetla”) zato što se oženio dvjema kćerima Allahovog Poslanika, a.s. – Rukajjom i Ummi Kulsūm. Za Osmāna i Rukajju se govorilo da su najljepši bračni par. U jeku Bitke na Bedru ili neposredno nakon nje, Rukajja je preselila na Ahiret, a poslije se Osmān, r.a., oženio njenom sestrom. Jedan je od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog doba. Ostao je zapamćen i kao pisar, koji je zapisivao Objavu dok je silazila posljednjem Božijem poslaniku. Osmān, r.a., prenio je 146 hadisa od Božijeg Poslanika, a.s.
Nakon što se pojačao pritisak Kurejšija na muslimane i pošto su njihova neprijateljstva metastazirala u mučenja, progone i ubijanje muslimana, Osmān, r.a., i njegova žena Rukajja čine hidžru u Abesiniju (Etiopiju) 615. godine, i tamo provode neko vrijeme. Kasnije, kada je bila dogovorena hidžra u Jesrib, Osmān i njegova žena su bili među prvima koji su je izvršili.
Osmān, r.a., je bio izuzetno darežljiv i činio je je sve da novčano pomogne muslimansku vojsku. Tako je hazreti Osmān opremio pola vojske za pohod na Tebuk dajući 300 deva sa cjelokupnom opremom i hiljadu dinara, pa je Poslanik, a.s., zbog tog njegovog postupka, rekao: “Šta god Osmān od danas uradi, neće mu naškoditi”. On je bio Poslanikov, s.a.v.s., izaslanik u Mekku, za vrijeme dogadaja poznatog kao Ugovor ili Sporazum na Hudejbijji. Kurejšije su uhapsile Osmāna, r.a., a do muslimana je došla dezinformacija da je Osmān, r.a., ubijen. To je bio bio povod da muslimani na Hudejbiji daju Poslaniku, a.s., čuvenu prisegu na vjernost (bej’atu-r-ridwān).
Po oporuci hazreti Omera, r.a., nakon njegove smrti se pristupilo vijećanju/konsultacijama (šūrā) o izboru novog, trećeg po redu, halife. Među šest istaknutih ashaba koji su bili predloženi bio je i Osmān ibn ‘Affān, r.a., koji je i izabran za halifu 644. godine.
Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko Iračana i stanovnika Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i rasprava bio je Huzejfe b. el-Jeman, r.a., ashab Muhammeda, s.a.v.s., kojem je on, a.s., povjeravao najdelikatnije tajne, pitanja i informacije (ṣāḥib as-sirr). Huzejfe b. el-Jeman, r.a., je zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmāna, r.a. Ključnu ulogu u kodifikaciji i umnožavanju mushafa imao je primjerak Mushafa koji je Hafsa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmānu, r.a. Prema nekim predajama, Osmāna, r.a., je neposredno nakon što je dobio Hafsin primjerak mushafa koji datira iz vremena halife Ebu Bekra es-Siddika, r.a., pristupio umnožavanju mushafa. Halifa Osmān, r.a., poduzeo je sve neophodne korake opreznosti kako bi ovaj važan zadatak bio povjeren najsposobnijim i najuglednijim osobama. Osim toga, on je koristio svaku priliku da se posavjetuje sa drugim ashabima Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., čime je, u određenom smislu, šira muslimanska zajednica tog vremena bila uključena u kompletan proces. Najistaknutiji među ashabima i najbliži Allahovom poslaniku, s.a.v.s., dali su podršku halifi Osmānu, r.a. Osmānov Mushaf (time indirektno i Mushafi umnoženi u njegovo vrijeme), kompiliran na ovaj način, bit će revidiran više puta i proučen (izložen) ashabima u prisustvu halife Osmān, r.a. Kao takav postao je referentni primjerak, izvornik – Al-Muṣḥaf Al-Imām (المصحف الإمام), i ubrzo je umnožen u više primjeraka (kopija) koji će biti poslani u različite pokrajine islamske države.
U periodu Osmānovog, r.a., hilafeta islamska država se, dakle, uveliko proširila. Osvojeni su Kipar, Azerbejdžan, Armenija, Kabul, Sidžistan i mnoga druga strateški bitna mjesta. Njegove su zasluge za izgradnju i osnivanje prve muslimanske pomorske ratne flote. U njegovo dova došlo je i do Bitke jarbola (Bitke “Zatu-s-Savari) ili Bitke kod Feniksa koja je bila pomorska bitka koja se za vrijeme bizantsko-arapskih ratova odigrala godine 655. ispred obale Likije između arapsko-muslimanske flote na jednoj, i bizantske flote pod carem Konstantinom II sa druge strane. Predstavljala je prvi veći okršaj između bizantske i novosnovane arapske mornarice kojom je komandovao Abdullah ibn Sa’d ibn Ebi Es-Serh.
Osmān, r.a., je smjenjivao namjesnike na visokim položajima i na njihova mjesta navodno postavljao svoje rođake, pa je to izazvalo nezadovoljstvo muslimana. Nagomilani gnjev i neki drugi problemi u državi prerasli su i u otvorenu pobunu. Neki ističu da je glavni razlog pobune protiv Osmāna, r.a., činjenica da je on praštao i prelazio preko nekih grešaka koje su činili ovi pobunjenici i ustanici. Tu su, svakako, i neki drugi razlozi, ali izvijesno je da je Osmānova, r.a., blagost bila izuzetna prilika da se ispolji to nezadovoljstvo. Prvo se pobunio narod Kufe, zatim Basre, a u Egiptu se pripremala pobuna i zavjera o ubistvu halife. 656. godine nezadovoljstvo je doživjelo vrhunac u pravoj pobuni. Istovremeno se i veća skupina arapskih vojnika iz Fustata vratila se u Medinu zahtijevajući neka svoja prava. Pobuna je prerasla u opsadu Osmānove, r.a., kuće .U mjesecu zu-l-hidžetu 35. h.g., odnosno u mjesecu junu 656. godine, pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. Nakon što su opkolili Osmānovu kuću, preskočili su preko zidova i ubili ga dok je učio Kur’an. Njegova supruga Na’ila je svojim rukama pokušala spriječiti napade pobinjenika, ali je i sama bila ranjena. Zbog anarhije i pobuna u Medini njegovo tijelo danima nije bilo pokopano.
Prenosi se da je Poslanik, sa.v.s., neposredno pred svoju smrt tražio da mu se dovedu neki njegovi prijatelji. Pozvan je Osmān, r.a., te ga je Poslanik, a.s., obavijestio o tome da će biti mučen i ubijen, pa je Osmān, r.a., na dan svoje pogibije rekao: “Ovo mi je obećao (nagovijestio) Poslanik, i ja sam strpljiv na tome.”
K'ab b. Mālik je spjevao jednu žalopojku za Osmānom, r.a., u kojoj se kaže:
Pa ne htjede ništa poduzeti
već vrata svoja zaključa, znajuć ‘ posigurno
da Bog nemaran nije,
da vidi šta se tu zbiva.
Onima u kući reče:
“Ne ubijajte ih, nek’ Allah oprost svoj dadne
svakome ko napast ne bude htio!”
I vidjeh: kako Allah na njih
neprijateljstvo prosu, i mržnju
nakon što svi jedno tijelo bijahu!
I vidjeh: kako ljudima od tad’
baš poput vjetra brzoga,
svako dobro okrenu leđa!
Izvori:
- Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
- Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
- Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
- Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
- Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
Priredio: prof. Mensur Kerla
