Rođen je 567. godine u Mekki. Sin je Jāsira i Sumejje koji su, još u rano doba islama, bili brutalno mučeni, maltretirani i ubijeni. Jāsir se doselio iz Jemena u Mekku sa dvojicom braće, El-Ḥārisom i Mālikom, tražeći još jednog brata. U Mekki je vidio privlačno mjesto za život, nastanio se tu i sprijateljio se sa Ḥuzejfom, sinom Mugīre. On ga je oženio Sumejjom, jednom od ropkinja koje su bile u njegovom vlasništvu. Osim ʻAmmāra, Jāsiru i Sumejji rodili su se ʻAbdullāh i Ḥurejs, koji je ubijen još u predislamsko doba. ʻAmmār je nazvan Ebū el-Jaqẓān. Bio je visok, širokih ramena, tamnoplavih očiju. Među prvima je koji su slijedili Muhammeda, s.a.v.s., i javno obznanili svoju pripadnost islamu. To je, prema nekim izvorima, moglo biti 614. ili 615. godine. Islam je primio sa Ṣuhejbom, sinom Sināna, u kući El-Erqama, direktno pred Muhammedom, s.a.v.s. Islam su primili njegovi roditelji i brat ʻAbdullāh. Budući da je ranije bio rob nekih ljudi iz roda Maḫzūm, zbog primanja islama idolopoklonici su se strahovito obrušili na ʻAmmāra i mučili su ga vatrom. Na njegova prsa stavljali su usijanu željeznu šipku. Palili su mu kožu vatrom, položili ga na vreli pijesak i na njega stavljali zagrijane stijene. Ožiljci na njegovom tijelu bili su vidljivi do kraja života. Ebū Džehl je prolazio pored muslimana koji su bili mučeni i govorio bi im: “Napustio si vjeru svojih predaka, a oni su bili bolji od tebe. Raspršit ćemo mi tvoje iluzije, uništiti ugled, upropastit ćemo ti trgovinu i poharati imetak!” Pored ʻAmmār i njegovih roditelja prolazio je i Muhammed, s.a.v.s., i govorio im: “ٌRaduj se, porodico Jāsira! Obećan vam je džennet!” (Mursel predaja sa slabim lancem prenosilaca) Sumejju je ubio Ebū Džehl. Ona tako postaje prvi šehid!
ʻAmmār je bio prisiljen izgovoriti neke riječi zbog kojih se kasnije pobojao i požalio Poslaniku, s.a.v.s. Jedva svjestan onoga što je govorio, na izmaku snage i u potpunoj agoniji, morao je izreći pohvalu nekom idolu i kazati nešto ružno o Muhammedu, s.a.v.s. Prije toga svjedočio je divljačkom ubistvu oca i svirepom ubistvu majke. Da nije izgovorio ono što su od njega tražili, njegova sudbina bila bi zapečaćena. Poslanik, a.s., je shvatio tu situaciju i nije ga okrivio. Prenosi se da se ʻAmmār požalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na mučenje kojem je bio izložen i na riječi koje je izrekao, pa ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao: “Kako osjeća tvoje srce?”, a on odgovori: “Smireno u vjeri”. Tada mu Allahov Poslanik reče: “Odgovori im svojim jezikom, to ti neće naštetiti!” I ovo je pravilo/propis za onoga ko izrekne riječi nevjerništva pod prisilom. Potom mu je proučio kur’anski ajet: Onaj koji u Allaha uznevjeruje nakon što u Njeg’ vjerovao je, osim ako primoran bio je a srce mu smireno u vjerovanju ostane – kažnjen bit će. Ali onima čije se grudi nevjerstvom ispune, srdžba je od Allaha. I njima – kazna golema… (En-Nahl, 106.)
ʻAmmār je učestvovao u (drugoj) seobi muslimana u Abesiniju 616. godine.
ʻAmmār je prvi ashab koji je sagradio džamiju. Ebū Ḥanīfin učenik El-Qāsim, sin ʻAbdur-Raḥmāna, kaže: “Prvi ko je napravio džamiju u kojoj je klanjao bio je ʻAmmār, sin Jāsira.” Pod ovim se misli na mesdžid u mjestu Kuba’ (predgrađe Jesriba/Medine) koji je napravljen prilikom dolaska Poslanika, s.a.v.s., u to mjesto, tokom hidžre. Gradnja ove džamije pripisuje se (i) ʻAmmāru jer je on predložio Poslaniku, s.a.v.s., da se napravi ta džamija i on je sakupio kamenje i ostali potrebni materijal za gradnju. Poslanik, a.s., je postavio temelje tog mesdžida, a ʻAmmār je upotpunio njegovu gradnju.
Nakon hidžre 622. godine, ʻAmmār se u Medini pobratimio sa Ḥuzejfom, sinom el-Jemāna.
Historičari i biografi imaju nepodijeljeno mišljenje da je ʻAmmār bio učesnik svih većih vojnih pohoda i bitki u doba Muhammeda, s.a.v.s.
Učestvovao je i u Bici na Jemami koncem 632. godine, u doba hilafeta Ebū Bekra, r.a. Bila je to jedna od najžešćih i najsurovijih bitki. ʻAbdullāh, sin Omera, svjedoči: “Vidio sam na Jemami ʻAmmāra, sina Jāsira, r.a., kako stoji na stijeni sa odsječenim uhom, koje mu je visilo na glavi, i doziva: ‘O hafizi Kur’ana, o hafizi Kur’ana! Uljepšajte Kur’an vašim djelima!’”
U doba hilafeta hazreti Omera, r.a., ʻAmmār je bio namjesnik Kufe (Irak). Stanovnicima Kufe Omer, r.a., je poručio: “Šaljem vam ʻAmmāra, sina Jāsira za namjesnika, i (ʽAbdullāha) sina Mesʽūda za učitelja i ministra. Obojica su istaknuti ashabi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i to su ljudi sa Bedra.” Ovaj izbor halife Omera, r.a., nije slučajan. Prenosi se da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “(…) Slijedite uputu ʻAmmāra i čvrsto se držite savjeta Ibn Mesʽūda.” (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed)
U doba hilafeta hazreti Osmana, r.a., kada su se rasplamsale smutnje i razdori, ʻAmmār će se naći u nezavidnoj poziciji. Prema nekima, zbog nekorektnog odnosa hazreti Osmana, r.a., prema ʻAmmāru i nekim drugim ashabima, neka plemena i rodovi će otvoreno izraziti svoj prezir prema Oasmanu, r.a. Medina, ali i neki drugi dijelovi hilafeta, bit će preplavljena nezadovoljstvom, smutnjama i spletkama. Historijska je podvala i laž da je halifa naredio ili odobrio uradanje i kažnjavanje ʻAmmāra, što je moguće pronaći u nekim djelima.
Iako je imao preko 90 godina, ʻAmmār je 657. godine, u doba hilafeta hazreti Alije, r.a., učestvovao Bici na Ṣiffīnu (u blizini današnjeg grada Raqqe u Siriji). Ubio ga je kopljem Ebū Gādije iz plemena Muzejne. Potom mu je prišao drugi čovjek i najsvirepiji način je oskrnavio njegovo tijelo. Njih dvojica su klicali i bili radosni, a potom su započeli kavgu oko toga kome će pripasti zasluge za ubistvo ʻAmmāra. Vidjevši njihovo stanje, ʻAmr, sin el-ʻĀsa, je rekao: “Zaista se ova dvojica takmiče ko će (imati pravo) nastaniti džehennem!” U spomenutoj bici ʻAmmār se borio na strani halife hazreti ʻAlije, r.a. Više je pouzdanih i vjerodostojnih predaja u kojima je nagoviješteno da će ʻAmmāra ubiti nepravedna skupina koja nije bila u pravu. Od Ummu Seleme, majke vjernika, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao ʻAmmāru: “ʻAmmāre, tebe će ubiti pobunjenička skupina.” (Muslim)
Prenosi se da su neki svjedoci događaja na Ṣiffīnu bili pasivni posmatrači i nisu se direktno uključivali u oružani sukob, sve dok nisu vidjeli da je ʻAmmār ubijen. Tada im je postalo jasno protiv koga se trebaju boriti. ʻAmmār je ukopan na Ṣiffīnu u mjesecu julu 657. godine. Muslimani su začuđeni stajali nad njegovim mezarom. Nešto ranije ʻAmmār je bio na bojnom polju ispunjen srećom, poput umornog putnika koji se zadovoljan i srećan vraća domu. Prenosi se da je u jeku bitke drhtavim glasom starca uzvikivao: “Danas se srećem sa svojim najmilijima – Poslanikom, s.a.v.s., i njegovim ashabima!”
Izvori:
1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
2. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.
3. El-Endelūsī, Ibn Džuzejj el-Kilbī, Olakšani komentar Kur’ana, Libris, Sarajevo, 2014.
4. Fuad Sedić, “Ammar ibn Jasir, r.a.”, IIN Preporod, broj 17/931, 1. septembar. 2010.
5. Fuad Sedić, “Brojevi u hadisima”, IIN Preporod, broj 22/1128, 15. novembar. 2018.
6. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
7. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
8. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.
9. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
10. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.
Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama
