Hārūn Er-Rešīd, najslavniji i najpoznatiji abbasijski halifa, rođen je 763. ili 766. godine u Reju (najstariji grad u Teheranskoj pokrajini i danas sastavni dio Teherana, glavnog grada Irana). Njegov otac je Muḥammed el-Mehdī (vladao u periodu 775–785), treći abbasijski halifa, a majka mu je jemenska robinja H̲ajzurāna, žena snažnog karaktera koja je uveliko imala uticaja na državna pitanja (i u vrijeme vladavine muža Muḥammeda i njihovih potomaka). Hārūnov stariji brat je princ Mūsā el-Hādī, četvrti abbasijski halifa, koji je vladao nešto više od godinu dana (785–786). Na mjestu halife Abbasijske države Hārūn Er-Rešīd bio je od 786. do 809. godine, a njegovu je vladavinu obilježio naučni, kulturni i vjerski procvat. Preuzeo je državu koja se prostirala, općenito uzevši, od granica Indije i centralne Azije do Egipta i Sjeverne Afrike.
Hārūn Er-Rešīd je samo nominalno bio vođa vojne ekspedicije protiv Bizantijskog carstva 779/780. i 781/782. godine (stvarnu komandu i glavne vojne odluke su, nema sumnje, donosili iskusniji generali koji su bili u njegovoj pratnji). Postigao je dogovor sa veoma korisnim i odgovarajućim uvjetima za muslimane. Bizantijska carica Irena (Irena Atenska ili Irena Atenjanka) morala je zaključiti mir i platiti danak. Za ovaj i druge uspjehe dobio je naziv “Er-Rešīd” (“Onaj koji slijedi pravi put”). Mir je trajao samo do stupanja na prijesto cara Nikifora I, koji je halifi Hārūnu poslao podrugljivo pismo i od njega zatražio da ranije dogovoreni i dobijeni danak vrati. Hārūn je ponovo krenuo u vojni pohod i prisilio cara Nikifora I da plati novi danak.
Hārūn Er-Rešīd će biti postavljen za namjesnika Ifrīqije, Egipta, Sirije, Armenije i Azerbejdžana. Muḥammed el-Mehdī je bio odredio da ga naslijedi mlađi sin Hārūn, ali će ova odluka izazvati negodovanje i pobunu starijeg sina Mūsāa el-Hādija koji misteriozno umire 786. godine. Bilo je raznih glasina koje su nagovještavale da bi iza njegove smrti mogla biti i – H̲ajzurāna. Motiv za ovo bi mogao biti u njegovom opiranju njezinoj dominaciji.
Nakon što je preuzeto hilafet, Hārūn je na mjesto vezira sa gotovo neograničenim ovlastima i velikom koncentracijom moći postavio učitelja i odgajatelja Jaḥju, sina H̲ālida, iz čuvene perzijske porodice Bermekija. Jaḥja je, inače, bio pod snažnim i značajnim uticajem H̲ajzurāne. Nakon njezine smrti, kontrolu su uglavnom imali istaknuti veziri i službenici države iz porodice Bermekija. Iako govorimo o zlatom dobu Abbasijske države i hilafeta, ne smije se zaobići činjenica da je vladavina Hārūna Er-Rešīda, kao i drugih abbasijskih halifa, bila ispunjena unutarnjim problemima, pobunama i nemirima. Onog trenutka kada je Hārūn Er-Rešīd pristao dati poluautonomiju Ibrāhīmu, sinu El-Agleba, i kada je to u postala stvarnost i praksa u narednom periodu, počelo je slabljenje i gubitak efektivne vlasti i moći halifa. Slična sudbina će biti i sa nekim drugim lokalnim dinastijama i moćnicima koji su nastojali izbjeći apsolutnu vlast i uplitanje halifa sa sjedištem u Bagdadu. Sam halifa nije više neposredno nadgledao politiĉke i ine poslove vezane za ummu, već je upravljanje prepustio svojim vezirima.
Hārūn Er-Rešīd imao je, navodno, uspostavljene snažne diplomatske odnose s franačkim kraljem Karlom Velikim, kao i s bizantijskim i kineskim carem.
Motivi života Hārūna Er-Rešīda i njegove supruge Zubejde, nevjerovatni opisi raskošnog dvor(c)a, blagostanja i situacije u društvu tog doba, iako često idealizirani i romantizirani, bili su inspiracija za Hiljadu i jednu noć, zbirku poučnih i nevjerovatnih priča preko kojih je njegova slava nadaleko proširena po Istoku i Zapadu. Hilafet je bio na vrhuncu i država je uživjela do tada neviđeni mir i sigurnost. Narodu je, barem privremeno, omogućeno da živi mnogo mirnije i s manje politiĉkih previranja nego u prijašnjim vremenima. Prenosi se da je Hārūn Er-Rešīd imao običaj prerušen noću lutati Bagdadom dok su u njegovoj pratnji bili prijatelj Džaʿfer Bermeki(ja) i briljantni pjesnik Ebū Nuwās. Hārūn je bio poznat po svojoj darežljivosti: autor dobro sročene poeme mogao je kao poklon priskrbiti konja, kesu zlata ili čak imanje.
Porodica Beremkija je više od 15 godina uspješno vodila administraciju velike Abbasijske države. U stvarnosti, oni su imali uticaja na donošenje najvažnijih odluka i na skoro na svaki aspekt života halifa i najistaknutijih ljudi u državi. Finansiranje glomaznog državnog aparata, luksuza i obilja u kojem je uživao dvor(ac) uglavnom je bilo zadatak ove porodice. Početkom 9. stoljeća Hārūn će narediti smaknuće Džaʿfer Bermeki(je), vlastitog zeta koji je bio oženjen ʿAbbāsom, sestrom Hārūna. Čini se da su različite spletke, smutnje i isprepleteni interesi bili jači od ove prijateljske veze. Bermekije su, po svim prilikama, favorizirali mnoge Perzijance i službenike iz istočnih pokrajina države, pa je Hārūn Er-Rešīd vjerovatno osjetio dominaciju ove porodice i pobojao se za vlastiti autoritet. Imenujući za vezira El-Faḍla, sina Er-Rebīʿa, otvorenog neprijatelja Bermekija i njihovih miljenika, Hārūn je jasno dao do znanja da započinje obračun sa ovom porodicom. Sukobi između ove dvije interesne skupine nastavili su se najmanje još pola stoljeća. Dezintegracija i podjela države nastavila se i kada je Hārūn Er-Rešīd, s namjerom rješavanja problema upravljanja golem prostorima, upravljanje dijelom zapadnih provincija povjerio sinu Muḥammedu El-Emīnu, dok je dijelove istočnih pokrajina dao sinu ʿAbdullāhu El-Meʾmūnu. Majka El-Emīna bila je Zubejda koja će za mentora imati spomenutog El-Faḍla, sina El-Rebīʿa. Na drugoj strani, El-Emīnov (polu)brat El-Meʾmūn je bio sin perzijske robinje Meredžil i bio je naklonjen perzijskoj struji koja je imala značajnog uticaja na njegov odgoj i obrazovanje i buduće odluke. Posljedice sukoba između El-Emīna i El-Meʾmūna i građanskog rata u koji je uvučena Abbasijska država, podrhtavanja, nestabilnosti, nemiri i poremećaji koji su nastali u tom sukobu, vidljivi su i prisutni i dan danas. El-Faḍl, sin El-Rebīʿ, nije imao onu efikasnost koja je krasila porodicu Bermekija i istaknute službenike ove porodice u državnom aparatu Abbasijskog hilafeta. Iako se period vladavine Hārūn Er-Rešīd najčešće prikazuje kao zlatno doba i zenit Abbasijske države, u stvarnosti to je bio period mnogih političkih poremećaja i kriza koje će potpaliti i uznemiriti istočne dijelove države. U jednom trenutku Hārūn Er-Rešīd morao je premjestiti prijestolnicu u Er-Raqqu, sirijski grad smješten na lijevoj obali rijeke Eufrat.
Iako je Hārūn Er-Rešīd u početku proglasio opću amnestiju za šīʿije i neke otpadnike, u stvarnosti su svi oni koji su bili politički aktivni i, po procjeni državnih službenika, opasni po sistem, bili progonjeni i zatvarani. Mūsā El-Kāẓim, sin Džaʿfera, sedmi šīʿijski imam, iako politički neaktivan, uhapšen je iznenada, poslan u Basru a potom i u Bagdad. Pod nerazjašnjenim okolnostima umire 799. godine. Od tog trenutka Hārūn je protiv sebe imao i veliki broj njegovih pristalica. Neki njegovi prethodnici su na sve načine, posebno kroz određene ustupke, pokušali osigurati lojalnosti ovih nenaklonjenih skupina. Pored ovog problema, bilo je očigledno da u državi postoje dva velika i moćna politička bloka koja djeluju jedan protiv drugog.
U nekim dijelovima Abbasijske države pojavili su se nemiri i pobune. U samom Horāsānu tinjao je dvogodišnji ustanak, pa je Hārūn Er-Rešīd želio lično predvoditi vojni pohod s ciljem smirivanja tenzija i pobuna. U toku ovog vojnog pohoda razbolio se u novembru 808. godine, a umro je u Ṭūsu u martu 809. godine. Na mjestu halife naslijedio ga je sin Muḥammed El-Emīn.
Tokom vladavine Hārūna Er-Rešīda Bagdad je postao svjetski centar znanja, kulture i trgovine. Budući da je intelektualno, vojno i politički bio snalažljiva osoba, njegov život bio je predmet i inspiracija mnogih priča. Neke od njih su istinite, ali je mnoge su, treba priznati, izmišljene i protkane motivima legendi i mitova. Njemu se pripisuju i zasluge osnivanja Kuće mudrosti (Bayt al-Ḥikmah), kompleksa velike biblioteke Bagdada, javne akademije i intelektualnog centra. Hārūn Er-Rešīd je bio zaštitnik umjetnosti i obrazovanja, te je nadahnuo značajnu kulturnu renesansu. Muḥammed el-Mehdī i Hārūn Er-Rešīd revno su podupirali proučavanje (islamskog) prava i nastojali su iskoristiti stručnost islamskih učenjaka kako bi stvorili jedinstven zakonski sistem na području čitave Abbasijske države.
Njegov sin El-Meʾmūn proširit će kompleks Kuće mudrosti koji će postati prestižni centar za proučavanje prirodnih i društvenih nauka, a posebno će cvjetati prepisivačka i prevodilačka djelatnost, izučavanje matematike, astronomije, medicine, hemije, geografije… Kuća mudrosti, kao i sve ono što je nastalo i sačuvano u njoj, uništena je tokom tokom mongolske invazije i pustošenja Bagdada 1258. godine.
Priredio: prof. mr. Mensur Kerla
