edne tihe i mirne noći u Mekki, u kući El-Erqama, gdje su se održavali neki od najranijih susreta Muhammeda, s.a.v.s., i njegovih časnih ashaba, pojavio se mladić neobične ljepote, izuzetnog odgoja, plemenitog porijekla iz imućne kurejšijske porodice. Njegova pojava iznenadila je prisutne. Allahov poslanik Muhammed, s.a.v.s., govorio je ashabima o vjeri. Uz opomene bi spominjao i radosne vijesti, nagovještaje za one koje budu radili dobra djela. Odmah po završetku učenja Kur’ana i govora Muhammeda, s.a.v.s, ovaj mladić ustade, brzo priđe Muhammedu, a.s., sjede pred njega i glasno posvjedoči da je samo Allah Bog i da je Muhammed Njegov rob i poslanik! Bio je to Muṣʻab, sin ʻUmejra i Fāṭime, poznat i kao Ebū ʻAbdullāh. Nije poznato kada je rođen. Roditelji Muṣʻaba uživali su veliki ugled i poštovanje u Mekki, a kazuje se da nije bilo djeteta u Mekki koje je bilo u većem blagostanju i udobnosti od Muṣʻaba. Njegov prelazak na islam bi, po svemu sudeći, izazvao oštre reakcije Kurejšija, posebno njihovih predvodnika, jer su smatrali da ovi postupci, posebno najuglednijih među njima, ugrožavaju njihov tradicionalni autoritet i važeći poredak u društvu tog doba. Zbog toga je Muṣʻab nastojao sakriti svoju odanost islamu i muslimanima. Nije prošlo dugo, a već se pročulo da je Muṣʻab – musliman. Iako je nastojao da u tajnosti prisustvuje susretima ashaba, ʻUsmān, sin Ṭalḥe, vidio ga je kako klanja namaz i to je odmah dojavljeno njegovoj porodici i istaknutim Kurejšijama. Od tog trenutka počinju teška iskušenja za Muṣʻaba. ʻUmejr i Fāṭima nisu mogli prihvatiti da je Muṣʻab postao musliman, te na kraju odlučiše da ga se odreknu i prekinu svaku vezu s njim! Muṣʻab je ubrzo ostao bez sredstava za život. Glavešine Kurejšija nisu se zaustavili na ovome, pa su započeli opću kampanju mučenja i progona. Muṣʻaba su svezali i bacili u zatvor, gdje ga izložiše teškim mukama, izgladnjivanju, bičevanju… On, ipak, nije odustao. Hrabro i strpljivo je podnosio sve uvrede i mučenja. Prenosi se da je ova situacija naročito pogodila njegovu majku Fāṭimu (poznatu kao Umm Ḫunās), izuzetno jaku i prodornu ličnost, koja ga je najprije namjeravala jako udariti po licu, ali je odustala – pojava Muṣʻaba pred njom, njegova smirenost i dostojanstvenost, razbudili su i raspirili najskrivenije majčinske osjećaje. Nije se, međutim, mogla do kraja suzdržati i po svaku cijenu je nastojala ugoditi očekivanjima društva tog doba koje je bilo izgubljeno u tminama idolopoklonstva. Muṣʻaba je izbacila iz kuće, zabranila mu je da jede i pije, a na kraju ga je stavila u okove. Uskraćeno mu je i pravo na nasljedstvo i oduzet mu je sav imetak koji je stekao. Prenosi se da mu je od imetka ostao samo jedan ogrtač ili nekakva košulja. Koža mu je postala grupa poput zmijske krljušti. Muṣʻab je shvatio da što prije mora pobjeći i napustiti Mekku. Upio je zavrati čuvare i pobjeći. Pošto je Muhammed, s.a.v.s., savjetovao da se muslimani koji nemaju zaštite i koji strahuju za život diskretno isele u Abesiniju, Muṣʻab je tako i učinio. Nakon povratka iz Abesinije Muṣʻab se ponovo susreo sa majkom koja nije odustajala od nauma da sina zatvori i kazni zbog onog što je doživljavala kao ponižavanje božanstava kojima se klanjala. Na jednoj strani je Muṣʻab, nepokolebljivo privržen islamu, a na drugoj njegova majka, slijepa za istinu, u kalu paganstva. „Odlazi, ja više nisam tvoja majka!“, prolamao se njen glas Mekkom. Muṣʻab je smireno prišao majci i rekao: “Majko, savjetujem te jer je moje srce još uvijek uz tebe i molim te, posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha, dž.š., i da je Muhammed Njegov rob i njegov poslanik.” Njezin ljutiti odgovor je bio: “Tako mi zvijezda blještavih, nikada neću primiti tvoju vjeru pa da mi se svijet izruguje, da misle da sam sišla s pameti.“ Napustivši raskoš i ambijent lagodnosti i udobnosti u kojem je živio, Muṣʻab je živio teškim životom, nosio je poderanu i staru odjeću i nešto bi (po)jeo tek svaki drugi dan. Jednog dana je otišao do grupe vjernika koji su sjedili oko Poslanika, s.a.v.s., a oni, kad su ga vidjeli, oborili su glave i počeli plakati zbog toga što je on nosio poderanu odjeću a bili su navikli da ga viđaju onakvog kakav je bio prije nego što je primio islam, kada mu je odjeća bila otmjena i mirisna.
Nakon drugog sastanak na ʻAqabi, grup(ic)a muslimana iz Jesriba zatražili su od Muhammeda, s.a.v.s., da s njima (nazad u Jesrib) pošalje jednog ashaba koji bi ih po(d)učavao islamu i njegovim propisima. Njegov, a.s., izabranik i izaslanik bio je – Muṣʻab, sin ʻUmejra. Mudro i ustrajno je pozivao u islam, a rezultati nisu izostali. Kada su se naredne godine na ʻAqabi ponovo susreli Muhammed, s.a.v.s., muslimani iz Jesriba, moglo se zakljućiti da u Jesribu skoro da nije ostala ni jedna kuća a da neko od njenih ukućana nije postao musliman, najviše zahvaljujući predanom radu i pozivanju Muṣʻaba. Njegovim požrtvovanim i nesebičnim angažmanom na polju širenja po(r)uke i istine, islam su prigrlili neki od najistaknutijih jesribskih prvaka.
ʻUbāde, sin Ṣāmita, r.a., ugledni ensarija iz plemena Hazredž i jedan od prvaka koji su učestvovali u razgovorima noću na Akabi, tačno je izložio slučaj drugog sastanak Muhammeda, a.s., na ‘Aqabi, kojem je bilo prisutno još 12 uglednih ličnosti iz Jesriba: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., oko kojeg je bila skupina ashaba, je rekao: ‘Obavežite mi se, da nećete Allahu pridruživati nikakva suparnika, da nećete krasti, da nećete činiti blu, da nećete ubijati svoju (žensku) djecu, da nećete od sebe izmišljati laži potvarajući drugog i da (mi) nećete biti nepokorni u onome što je dobro i legalno. Onaj ko od vas ispuni obavezu, on ima nagradu kod Allaha, a onaj ko nešto prekrši, pa bude kažnjen na ovome svijetu odgovarajućom šerijatskom kaznom, to mu je otkupljenje. Onaj ko nešto od toga prekrši i Allah mu to pokrije (na ovome svijetu), bit će u Allahovoj volji, ako bude htio, oprostit će mu, a ako bude htio kaznit će ga.’ I mi smo mu se na to obavezali.” (Buhari) Oni su tada svi primili islam, pa je s njima poslan u Medinu Muṣʻab, sin ʻUmejra, u svojstvu prvog vjeroučitelja. Muṣʻab je, dakle, prvi od muslimana Mekke koji je stigao Jesrib (Medinu) općenito, dok je ashab Ebū Seleme, r.a., prvi muhadžir koji je stigao u Medinu (nakon savjeta i preporuka Poslanika, a.s., da se učini hidžra). Muṣʻabu, sin ʻUmejra, pripada još jedna počast. On je, naime, prvi ashab koji je klanjao (kao imam predvodio) džumu-namaz u Medini, još prije dolaska Muhammeda, s.a.v.s. Po dolasku u Jesrib Muṣʻab se nastanio kod Es’ada, sina Zurāre, i njemu svakao pripadaju velike zasluge za veličanstveni uspjeh Muṣʻaba. Po povratku u Mekku Muṣʻab je donio Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., radosne vijesti o velikom uspjehu.
Muṣʻab je bio hrabri učesnik Bitke na Bedru. Njegova požrtvovanost i ljubav prema islamu i Poslaniku, s.a.v.s., najviše se pokazala u Bici na Uhudu 625. godine. U toj bici je bio bajraktar (zastavnik) jednog bataljona muhadžira. On je, zapravo, bio u samom srcu najžešće borbe koja se posebno rasplamsala kada je grupa muslimanskih strijelaca napustili svoje položaje, misleći da je borba završena. Na bojnom polju je naišao na Ibn Qami’a el-Lejsijja (prema nekim verzijama: Ibn Qumi’e), konjanika neprijateljske vojske, koji ga je sabljom snažno udario po desnoj ruci tako da mu ju je odmah odsjekao. Muṣʻab je, i pored teške povrede, preuzeo bajrak u lijevu ruku i nastavio da se neustrašivo bori štiteći Muhammeda, a.s. Ibn Qami’e ga je udario još jednom, po drugoj ruci i – odsjekao mu je! Muṣʻab je u agoniji i strašnim i nepodnošljivim bolovima, uspio prikupiti još malo snage, oslonio se na bajrak držeći ga nadlakticama i prislanjajući ga na prsa. Ibn Qami’e je prišao i udario ga kopljem tako da mu je probio grudni koš. Pao je Muṣʻab i oboren je bajrak koji će kasnije preuzeti hazreti Alija, r.a. U trenutku pogibije Muṣʻab je imao nešto više od četrdeset godina. Tako je Muṣʻab postigao šehadet, najviši stepen imana i dobrote i ispunio svoj zavjet dat Allahu, kao što se kaže u riječima Uzvišenog: Međ’ vjernicima ima ljudi koji ispunjavaju zavjet dat Allahu! Pa ih ima koji su poginuli, a i onih koji to očekuju, i nimalo se promijenili nisu… (El-Ahzab, 23.) Čuveni komentator Kur’ana Časnog El-Bejḍāvī navodi da se u ovom ajetu misli na Ḥamzu, Muṣʻaba, Enesa, sina En-Naḍra, i druge koji su se borili i postigli šehadet. Ibn Qami’e je, zbog sličnosti Muhammeda, a.s., i Muṣʻaba, pomislio da je ubio Muhammeda, a.s., pa je na bojnom polju, u žaru bitke, povikao svojim prijateljima Kurejšijama: “Ubio sam Muhammeda! Eto, ubio sam Muhammeda!” Nastalo je opće oduševljenje idolopoklonika, a neki od muslimanskih boraca su izgubilji volju za nastavkom borbe. Ova (dez)informacija, koja se kao požar proširila bojnim poljem, bila je poput ubistva za njih. Eho lažne vijesti došao je i do idolopoklonika koji su pomalo odustajali od borbe vjerujući da su pobijedili. Utom je naišao Enes, sina En-Naḍra, i povikao (muslimanima): “O, ljudi! Ako Muhammed bude ubijen, ta njegov Gospodar je Živ i nikada ne umire! Šta ćete učiniti sa vašim životima poslije njega?! Zato, borite se protiv onih koji se bore protiv njega!” Potom je dodao: “Moj bože, tražim ispirku za ono što oni govore, ja s tim nemam ništa!” Zatim je prigrabio sablju i borio se dok i sam nije ubijen.
Kada je bitka završena i kada su se muslimani uvjerili da neprijatelji neće dalje napadati, pokopali su šehide i krenuli su nazad ka Medini. Muhammeda, a.s., je na putu dočekala Ḥamna, kćerka Džaḥša, supruga Muṣʻaba. Najprije joj je saopćeno da joj je poginuo brat ʻAbdullāh. Zatim su joj kazali da joj je poginuo i daidža Ḥamza. Ḥamna je strpljivo slušala vijesti sa Uhuda i potajno se nadala da je barem njen voljeni suprug Muṣʻab preživio. Kada su joj javili da joj je i muž poginuo, ona je vrisnula i zaplakala kao nikad do tada. U nekim predajama (koje imaju različit stepen vjerodostojnosti) spominje se da je Muhammed, a.s., navodno na ovaj njen postupak kazao: “Muž je kod žene na posebnom mjestu.” Ḥamna je u Bici na Uhudu imala poseban zadatak da poji žedne i liječi ranjene, ali je tek po povratku vojske u Medinu saznala za gubitak brata, daidže i supruga.
Prenosi se da je pred ʻAbdur-Raḥmāna, sin ʻAvfa, r.a., postavljena sofra za iftar, pa je on, samo što je ugledao hranu, izgubio apetit i počeo plakati govoreći: “Kada je Muṣʻab, sin ʻUmejra, poginuo kao šehid – a bio je bolji od mene – bio je umotan u svoj ogrtač koji je bio toliko kratak da kada bi mu pokrili glavu, otkrile bi mu se noge, a kada bi mu pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Kada je Ḥamza poginuo kao šehid – a i on je bio bolji od mene – nisu imali ništa u što bi ga zamotali osim njegovog ogrtača. Sada nam je Allah, dž.š., podario velika prostranstva i dao nam je mnogo bogatstva. Bojim se da nam je prerano isplaćeno za naša dobročinstva!”
Izvori:
1. Al-Bayḍāwī, Nāṣir ad-Dīn, Anwār at-tanzīl wa asrār at-ta’wīl, Dār ihyā’ at-turāṯ al-arabiyy, Bejrut, s.a. 2. Al-Qurṭubī, Abū ‛Abd Allāh Muḥammad b. Aḥmad b. Abī Bakr, Al-Ğāmi‛ li Aḥkāmi’l-Qur’ān, tom XX, Muassasa ar-Risāla, Bejrut, 2006. 3. Al-‘Asqalānī, Ibn Haǧar, Al-Iṣāba fi tamyīz aṣ-ṣaḥāba, VI tom, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1995. 4. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988. 5. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Sahihu-l-buhari: Buharijeva zbirka hadisa, I tom, prevod: Muharem Štulanović… (et. al.), Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. 6. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011. 7. Es-Sidžistani, Ebu David Sulejman ibn Eš’as, Sunen Ebu Davuda, prijevod i komentar: Mahmut Karalić, knjiga 4, El-Kelime, Novi Pazar, 2012. 8. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998. 9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006. 10. Sedić, Fuad, “Musab ibn Umejr, r.a.”, IIN Preporod, broj 21/887, 1. novembar 2008. 11. Sedić, Fuad, “Redni broj prvi (brojevi u Kur’anu i hadisima)”, IIN Preporod, broj 7/1113, 1. april 2018.
Priredio: mr. prof. Mensur Kerla
