Bilāl je sin Rebāḥa i Ḥamāme. Rođen je u Mekki negdje između 578. i 582. godine. Iako se uz njegovo ime najšešće navodi el-Ḥabešī (Bilāl “Abesinac” ili “Etiopljanin”), njegov otac Rebāḥ bio je Arap. Njegova majka Ḥamāma bila je iz Abesinije. Odlikovao se snažnim karakterom i lijepim moralom. Bio je lijepog i impresivnog izgleda, veoma snažan, visokog stasa, guste kose, rijetke brade i blistavih očiju. Imao je dubok, melodičan i zvučan glas. Bijaše neobično pametan, dostojanstven i dosjetljiv.
Malo se zna o Bilālovoj mladosti. Potiče je iz veoma siromašne porodice. Majka mu je bila ropkinja nekih ljudi iz roda Džumeḥ u Mekki. U vrijeme pojave islama Bilāl je bio rob u vlasništvu mekkanskog aristokrate Umejje, sina Ḫalefa. Blagostanje Mekke dovelo je do pojave aristokratske klase koja je napredovala iskorištavajući i izrabljujući robove koji su dobavljeni izvan centralne Arabije ili su kupljeni na mekkanskim pijacama. Mogli bi kazati da Bilāl u tom periodu nije imao nikakvu kontrolu nad svojim životom i bio je prepušten (samo)volji vlasnika koji ga je koristio, omalovažavao, vrijeđao i mučio. Teško je za povjerovati da je Bilāl mogao gajiti nadu da bude slobodan. Njegovi dani bili su sumorni i jednolični, nije imao nikakvo pravo na svoj dan niti je imao nadu za bolje sutra. Robovlasnici nisu ni pomišljali osloboditi roba. Naprotiv, s robom se loše postupalo, bio je prezren i hranjen oskudno. Bili su ujedinjeni ličnim interesima i porivom za samoodržanje, a plemenska struktura, koja ih je dodatno štitila, bila je društvena realnost. Međutim, posebne vrline i prirodna darovitost učiniše da Bilāl, malo po malo, razbije neke stege ropstva, i na momente zaboravi na sumornu stvarnost. Zbog poštenja i sposobnosti, njegov vlasnik mu je ponekad dozvoljavao da rukovodi karavanom koja je odlazila ka Siriji ili Jemenu. Bilālova i Ebū Bekrova povezanost mogla se raspiriti na nekom od ovih dugih putovanja. Ebū Bekr je bio vodeći mekkanski trgovac. Drugi razlog Bilālove popularnosti bio je njegov lijep glas. Ponekad je zabavljao stanovnike Mekke, kad bi se okupili na mjesečini radi noćne razonode ili kad bi umornim putnicima pjevanjem nastojao ublažiti umor i iscrpljenost.
Umejje, sin Ḫalefa, je u razgovorima sa svojim prijateljima i ljudima iz pripadajućeg plemena često spominjao Muhammeda, s.a.v.s. Umejje je to, nema sumnje, radio u naletima suludog bijesa i ljutnje, vrijeđajući Muhammeda, s.a.v.s. Za vrijeme njihovih prijetnji i gromoglasnih razgovora, Bilāl je mogao čuti kako pored upućenih uvreda ponekad naglašavaju Muhammedovu, s.a.v.s., plemenitost, iskrenost i odanost. Bilāl je tako jednog dana otišao Poslaniku, s.a.v.s., i primio islam. Nije prošlo dugo a vijesti o njegovom prelasku na islam proširile su se kao požar. Umejje je bio srdit. Smatrao je da prelazak na islam jednog od njihovih robova predstavlja direktan udarac, i njemu i plemenu kojem je pripadao. Bilālov primjer mogao je biti uzrok da se potpuno rastoči društveno uređenje Mekke tog doba! Razjereni mekkanski idolopoklonici razmišljali su kako da unište vjeru koja je ugrožavala njihove idole, njihov prestiž, društveni i ekonomski poredak.
Na stranicama Ibn Hišāmovog čuvenog djela Poslanikov životopis pomalja se kazivanje i o ovoj epizodi Bilālovog života: “Kurejšije su potom počele napadati svakog ko bi primio islam i pošao za Božijim Poslanikom, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Svako je pleme nasrtalo na svoje preobraćenike, muslimane. Hapsili su ih i mučili premlaćivanjem, glađu i žeđu, naročito za vrijeme mekkanske žege kad je vrućina bivala skoro nepodnošljiva. One koje su uspjeli slomiti odvraćali su od njihove vjere. Među mučenima bilo je onih koji nisu mogli podnijeti mučenje pa su se odricali nove vjere, a bilo je i nepokolebljivih koje je Allah štitio. Bilāl, štićenik i oslobođeni rob Ebū Bekra, r.a., bio je jedan od onih koje su odgojili pripadnici Benu Džumeḥa. Zvao se Bilāl b. Rebāḥ, a majci mu je bilo ime Ḥamāma. Iskreno je, svim svojim bićem, prihvatio islam, imao je čisto srce. Umejje b. Ḫalef ga je, za vrijeme podnevne žege, izvodio napolje i u mekkanskoj ravni ga povaljivao na leđa, a onda naređivao da mu se na grudi stavi golem kamen. Zatim mu je govorio: ‘Tako ćeš, Boga mi, ostati sve dok ne izdahneš ili se ne odrekneš Muhammeda i opet počneš obožavati Lāta i ‘Uzzāa!’ Bilāl je i u takvim mukama uzvraćao riječima: ‘Jedan je! Jedan!’ Jedanput je, dok je on tako bio mučen i izgovarao te riječi, pored njega prošao Vereka ibn Nevfel. ‘Jedan je! Jedan, Allah mi, Bilāle!’, rekao je i on. Zatim je otišao do Umejje b. Ḫalefa i ostalih mučitelja, i rekao im: “Zaklinjem se Bogom – ako ga ovako ubijete, ja ću ga smatrati mučenikom na Božijem putu!’ Potom je, dok su njega tako mučili, pored Umejje b. Ḫalefa prošao Ebū Bekr es-Siddik. ‘Zar se ne bojiš Boga zbog tog siromaha?!’, upitao ga je. ‘Dokle ćeš ga tako mučiti?’ ‘Ti si ga i zaveo’ , odgovorio je Umejje, ‘pa ga ti i izbavi iz ovih muka!’ ‘I hoću!’, rekao je Ebū Bekr. ‘Eto i ja imam jednog crnog momka koji je i čvršći i jači od njega. U tvojoj je vjeri, pa ću ti ga dati za njega!’ Dogovoreno!’, složio se Umejje. ‘Eto, uzmi ga!’ Ebū Bekr, r.a., je njemu dao svoga mladića, a uzeo je Bilāla i oslobodio ga. On je, prije no što je preselio u Medinu, oslobodio ukupno šest robova koji su bili primili islam. Bilāl je bio sedmi…” Kada je Ebū Bekr, r.a., stavio ruku oko Bilāla žureći da ga oslobodi okova, Umejje mu reče: “Vodi ga, jer tako mi Lāta i ‘Uzzāa da si pristao da ga kupiš i za samo jednu oku zlata, ja bih ti ga prodao! Ebū Bekr je razumio gorčinu očaja i razočarenja koji su se krili u ovim riječima. Najbolje je bilo ništa ne odgovarati, ali pošto su povrijedili dignitet ovog čovjeka, koji je postao njegov brat i potpuno jednak njemu, odgovorio je: “Tako mi Allaha, da ti nisi pristao da ga prodaš za cijenu manju od stotinu oka zlata, ja bih i toliko platio!”
Kada je Muhammed, s.a.v.s., stigao u Medinu 622. godine, uzeo je Bilāla i ‘Abdullāha ibn Ummi Mektūma za mujezine. Učenje ezana je propisano u Medini, prve godine po Hidžri. ʻAbdullāh, sin Zejda, ashab Muhammeda, s.a.v.s., usnio je tekst ezana. Muhammed, s.a.v.s., potvrdio je istinitost tog sna, te je taj tekst ezana prvi proučio Bilāl. On i ‘Abdullāh ibn Ummi Mektūm pozivali su ljude na namaz. Bilāl bi obično (pro)učio ezan, a ‘Abdullah bi (pro)učio ikamet, a nekada bi činili obratno. Bilāl je imao i drugih obaveza. Bilo mu je, naime, povjereno mjesto čuvara državne riznice (resor državnog blagajnika). I briga o mnogobrojnim delegacijama koje su dolazile Poslaniku, s.a.v.s., bila je povjerena Bilālu.
Mnogo zaokupljen poslovima, Bilāl nije dugo vremena ni pomišljao na ženidbu. Kad su stvari krenule nabolje, Bilāl poželi da se oženi. Njegova vjerenica i buduća supruga Hind(a) bila je iz Jemena. U nekim izvorima spominje se i Hāla, kćerka ʻAvfa, kao njegova druga supruga.
‘Āʼiša, kćerka Ebū Bekra i majka vjernika, r.a., kazuje da je Bilāla, ubrzo nakon hidžre, zadesila teška bolest: “Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, to područje je bilo zahvaćeno velikom epidemijom groznice, tako da su i mnogi ashabi oboljeli od nje, dok je Poslanika Allah sačuvao te nevolje. Ebū Bekr i njegovi štićenici Bilāl i ‘Āmir, sin Fuhejre su živjeli u jednoj kući i svu trojicu je zahvatila groznica, i ja sam pošla da ih obiđem. Bilo je to prije propisa o pokrivanju. Kad sam došla, oni su se grčili od jakih bolova. (…) Bilāl se u svojoj groznici bio opružio u dvorištu kuće.”
Bilāl je učestvovao u svim velikim vojnim pohodima Muhammeda, s.a.v.s. U Bici na Bedru 624. godine svjedočio je kraju života nekadašnjeg mučitelja Umejje. Iako je Umejje nastojao dobiti zaštitu od ʻAbdur-Raḥmāna, sina ʻAvfa, poznatog ashaba Muhammeda, s.a.v.s., Bilāl nije mogao podnijeti da “Glav(ešin)a nevjerstva”, kako ga je oslovio, bude spašen i pošteđen. Bilāl je povikao: “O Allahovi pomagači, evo ga glavešina nevjerstva – Umejje, sin Ḫalefa! Meni nema spasa ako se on spasi!” Muslimanski borci su požurili i ubili jednog od najvećih mučitelja muslimana.
Poslanik, s.a.v.s., je ukazao posebnu čast Bilālu kada je baš njega, dojučerašnjeg roba, odabrao da prouči ezan sa Ka‘be na dan oslobođenja Mekke, čime je pokazao mekanskim mušricima da se u islamu prednost ljudima daje samo po njihovim sposobnostima i postignućima, a ne po boji kože, porijeklu ili društvenom položaju. Nakon Poslanikovog, s.a.v.s., preseljenja na Ahiret 632. godine, Bilāl je odlučio obratiti se halifi Ebū Bekru, r.a.: “O, nasljedniče Božijeg Poslanika! Čuo sam da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Najbolje djelo vjernika je borba na Allahovom putu.’” Ebū Bekr ga je upitao: “Šta onda hoćeš, Bilāle?”, a on mu odgovori: “Hoću da se borim na Allahovom putu dok ne poginem.” Ebū Bekr upita: “A ko će nam učiti ezan?” Bilāl, s očima prepunim suza, reče: “Nikome neću učiti ezan nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.s!” Ebū Bekr je insistirao: “Ostani i pozivaj nas na namazu.” Bilāl odgovori: “Ako si me oslobodio ropstva radi sebe, onda ću učiniti onako kako ti hoćeš, ali ako si me oslobodio ropstva radi Allaha, dž.š., onda me prepusti Onome radi Koga sam i oslobođen.” Ebū Bekr reče: “Oslobodio sam te radi Allaha, dž.š., Bilāle.” Različite su predaje o tome da li je Bilāl ostao u Medini ili dopuštenje za odlazak u Siriju i pridruživanje muslimanskoj vojsci (za)tražio od Ebū Bekrovog nasljednika, hazreti Omera, r.a. Bilo kako bilo, Bilāl je ostatak svog života posvetio borbi (džihadu) na Allahovom putu. Njegov melodični glas nije više mogao učiti ezan, jer kada bi god u toku ezana izgovorio: “Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik” sjećanja bi mu nahrlila i od tuge bi mu ponestalo glasa.
Ja, Resūle, naš imame, gdje si da nas vidiš ti?!
Otkad s ovog sv'jeta ode, Bilāl ezan ne uči!
Kad ustanem da ezanim, žal duboki svlada me!
Bez Resula ovaj sv'jet mi kao bezdan taman je!
Njegov ezan ponovo se (za)čuo se za vrijeme halife Omera, r.a., kada je posjetio Siriju. Muslimani su ga molili da zatraži od Bilāla da prouči ezan. Omer, r.a., pozvao je Bilāla kada je bilo vrijeme namaza i zamolio ga da prouči ezan. Bilāl je ustao i postupio kako je od njega zatražio halifa Omer, r.a. Dok je Bilāl učio ezan, ashabi Božijeg Poslanika, koji su bili sa Omerom, r.a., plakali su kao nikada ranije, a najviše Omer, r.a. Bilālov glas podsjetio ih je na neka minula vremena…
I kad Bilal nad Kuddusom pusti svoj glas žalosni,
ashabima uspomena očne kapke orosi.
To je bio prvi put da je Bilāl proučio ezan poslije smrti Muhammeda, s.a.v.s. Nekoliko godina kasnije javit će mu se želja da posjeti Poslanikovu džamiju i obiđe njegov mezar. Prenosi se da je prilikom te posjete (pro)učio još jedan ezan u Poslanikovoj džamiji. Medinom se još jednom razlio poznati milozvučni glas. Bila je to njegova posljednja posjeta Medini.
Kada je Bilāl bio na samrti govorio je: „Uskoro ću je susresti sa Poslanikom i njegovom skupinom”. Njegovu ženu Hind(u) je to pogodilo, pa ona reče: “Teško meni!” Bilāl joj uzvrati i reče: “Blago meni!” Bilāl je umroizmeđu 638. i 642. godine u Siriji. Njegov kabur je u mezaristanu Bāb eṣ-Ṣagīr u Damasku. Postoje i neke druge lokacije za koje se tvrdi da je u njima kabur ovog plemenitog čovjeka.
Ashabi, r.a., su se međusobno uvažavali i priznavali prednost jednih nad drugima, na što ukazuje i slijedeća izreka. Omer, r.a., je jednom prilikom rekao: „Ebū Bekr, r.a., je naš prvak i gospodin, oslobodio je ropstva našeg gospodina Bilāla.“
Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom rekao: „Džennet je poželio trojicu: ʻAliju, ʻAmmāra i Bilāla.“ (Hadis je zabilježio ُEt-Tirmizī sa slabošću u lancu prenosilaca)
Od Ebū Hurejre, r.a., se prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., na jutarnjem namazu upitao Bilāla: “Bilāle, reci mi šta ti misliš da si najbolje učinio u islamu, jer sam ja noćas, pred sobom u džennetu čuo klepet tvojih nanula?!” Bilāl je odgovorio: “Ne znam da sam išta korisnije u islamu učinio od onoga što sam, kad god sam uzeo abdest, u bilo koje doba noći ili dana, s tim abdestom klanjao onoliko koliko mi je Allah dosudio da klanjam!” (Hadis bilježi El-Buḫārī)
Bilāla se danas (pri)sjećaju milioni muslimana. Njegov život može biti izvor velikog nadahnuća. Čak i pod jarmom ropstva, Bilāl je bio karakteran, pošten, iskren i dostojanstven. Sa svakim kazivanjem o ranoj povijesti islama i najvećim žrtvama koje su podnijeli muslimani oživljava se i kazivanje o Bilālu, čestitom ashabu i prvom mujezinu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., čiji poklici “Jedan je! Jedan!” sa vrelog pijeska, a poslije i ezani iz Poslanikove, s.a.v.s., džamije u Medini i sa Časne Ka‘be u Mekki, odjekuju kroz vijekove.
Izvori:
- Abdul-Rauf, Muhammad, “Bilal ibni Rebah”, Takvim, s engleskog preveo: Arapčić Mehmed, Predsjedništvo udruženja islamskih vjerskih službenika u SRBiH, 1982.
- Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
- Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
- El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
- El-Munziri, Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim (…), Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
- Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
- Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
- Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990.
- El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
- Sedić, Fuad, “Bilal ibn Rebah, r.a., Poslanikov mujezin”, IIN Preporod, broj 10/924, 15. maj 2010.
- Šefko Sulejmanović, “Kosmopolitizam Muhammeda, s.a.v.s.”, IIN Preporod, br. 6/896, 15. mart 2009.
Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama
