Čovjekova odabranost

Čovjek je, doista, stvorenje koje griješi, često posrne te biva lahkomislenim, ali opet je odabran u odnosu na sva druga živa bića. Jedini je razumom obdaren te je baš čovjek od onih kojima će Božija milost biti ukazana. Stvoren je tačno s jasnim ciljem koji se treba realizirati u tačno predviđenom roku. U narednim redovima nastojat ćemo da ukažemo na važnost čovjeka, čak i pored svih čovjekovih nedostataka. 

Stvaranje čovjeka

Unutar cjelokupne priče o stvaranju, zapažamo kako je stvaranje čovjeka veoma poseban proces. Od samog stvaranja tijela, do udahnuća duše, primanja obaveze koju su nebesa i Zemlja odbili, do samog boravka u Džennetu prvih ljudi, Adema i njegove žene, neposlušnosti, pokajanja, oprosta. Uzvišeni Gospodar je dao čovjeku ogromne privilegije, ali i terete koje je čovjek dužan ponijeti. Čovjek je jedino biće odlikovano razumom i slobodnom voljom. To su dvije stvari koje čine njegovu odabranost nad ostalim stvorenjima, i na njemu je da li će, ipak, pored toga ići putem propasti. 

Kako znamo, u Ademu a.s., nije bila samo „životinjska komponenta“, uz njega je bila i jedna sveta, fina komponenta kojom je Uzvišeni Gospodar opskrbio njegovo biće. Ta komponenta je ljudska duša. Kur'an navodi tri vrste duša. Filozofi to nazivaju: impulsivni um (nefs emmara) koji čovjek dijeli sa životinjama; moralno-etički um (nefs levvama) koji se bori između dobra i zla i um koji je u skladu s Božijom voljom, smirena duša (nefs mutmeinna).^[1]

Čovjekove karakteristike

Zaborav, veze s duhovnim svijetom te težnje da navodi na dobro, a odvraća od zla – ovo su samo neke od karakteristika u kojima se, prema našem mišljenju, sukusiraju sve ostale kvalitete.

Zaborav

Jedna od bitnih karakteristika čovjeka jeste da je on biće zaborava. Uzvišeni Gospodar u pogledu toga kaže: A Ademu smo odmah u početku naredili, ali on je zaboravio i nije odlučan bio.^[2]  U ovom ajetu Gospodar nam ukazuje na to kako je i prvi stvoreni čovjek, naš praotac Adem, bio zaboravno biće. Jedan od razloga dolaska velikog broja poslanika narodima, jeste između ostalog i zadaća poslanika da ljude podsjete na Božiju poruku, koju su često zaboravljali. Poslanici su ljudima upućivani kao donosioci radosnih vijesti, odnosno kao najavljivači skore nesreće ako njihov poziv bude odbijen. Ovaj princip se protezao tokom cijele ljudske povijesti, a kao načelo ostat će na snazi sve do kraja čovjekova prisustva na ovom svijetu.

Veza s duhovnim svijetom

Božiji Poslanici su uvijek bili povezani s duhovnim svijetom. Dokaz nam je i povezanost posljednjeg među njima, Muhammeda, a.s., s melekom Džibrilom tokom dostavljanja Objave, zatim Isra, Miradž, ali i mnoge druge Poslanikove mudžize. Iz tog razloga Poslanik nije htio jesti bijeli luk, govoreći kako je on u povezanosti s duhovnim svijetom te se s članovima tog svijeta želi sastajati ugodnog mirisa i zadaha. Također, primjer Musa, a.s., koji je postio četrdeset dana prilikom pripreme za susret s Uzvišenim. U našem kontekstu možemo govoriti o provođenju jednog dijela noći u namazu. „Ljudske duše potiču iz višeg, nebeskog svijeta.“^[3] U kontekstu noćnog namaza, želimo ukazati na predaju o tome da Allah u svakoj posljednjoj trećini noći upita: „Ima li koga da moli za oprost grijeha, pa da mu oprostim, ima li koga da Mi dovu upućuje, pa da je uslišam?“^[4] Kada se čovjek osnaži duhovnim vrijednostima, tada opada moć ovosvjetskih okova. Također, postoje neki pojedinci koji često sanjaju istinite snove. Smatramo da je i ovo jedan od načina na koje je čovjek povezan s duhovnim svijetom.

Težnja ka dobru

S obzirom da istinski musliman i muslimanka u svojim postupcima slijede Božije poslanike, koji su praktično ljude navodili na ono što je dobro i ispravno te Bogu drago, takvi će uvijek nastojati i druge usmjeriti ka dobru. 

Prenosi se kako je jedna istaknuta ličnost iz druge muslimanske generacije, Ibrahim En-Nehai, bio slijep na jedno oko, a njegov učenik Sulejman ibn Mehran bio je slabovid. Jedanput su se njih dvojica zaputili prema džamiji u Kufi, pa je Ibrahim nakon nekog vremena svom učeniku rekao: „Sulejmane, bilo bi dobro da ne idemo zajedno, bolje bi bilo da ja idem jednim, a ti drugim putem. Ako nastavimo ići zajedno bojim se da bi prosti ljudi mogli kazati: „Ćorav vodi slabovidnoga, pa nas tako ogovoriti i zaraditi sebi grijeha.“^[5]

Sedžda Ademu i Iblisovo odbijanje

U samoj naredbi da se meleki poklone čovjeku, ogleda se čovjekova važnost. Uzvišeni Allah je tu naredbu izdao melekima, da bi im, između ostalog, ukazao na važnost tog novog stvorenja, čovjeka. Prema Tekstu, Božiju naredbu da se poklone čovjeku poslušali su svi meleki, osim Iblisa, koji je zbog toga kažnjen. O ovom događaju Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže: I kada smo rekli melekima: ‘Učinite sedždu (poklonite se) Ademu (svi su se) poklonili osim Iblisa. On se ustegnuo i pokazao oholost i (time) postade nevjernik.^[6] 

Postavlja se pitanje zašto se Iblis nije hto pokloniti? Prema kur'anskom Tekstu iščitavamo da se razlog nalazi u njegovoj (Iblisovoj) pomisli da je on časniji od Adema. Uzvišeni Gospodar kaže: Mi smo vas stvorili, pa vam dali oblik, a onda rekli melekima ‘Učinite sedždu Ademu’! pa su (svi) sedždu učinili osim Iblisa. On nije bio među onima koji su učinili sedždu.‘Što te spriječilo da ne učiniš sedždu kada sam ti naredio?’ Reče (Iblis): Ja sam bolji od njega. Stvorio si me od vatre, a njega si stvorio od blata.^[7]

Također, u kontekstu teme možemo se osvrnuti na povijest islama i događaje koji opisuju Ademovo nastanjivanje u džennetu, zatim protjerivanje Adema i njegove žene iz dženneta te oprost. Prije svega, o čovjekovoj odabranosti svjedoči i činjenica da je Uzvišeni Bog čovjeka nastanio u mjestu nazvanom džennet, dakle ne na Zemlji. Zatim, čovjek griješi, ne posluša Božiju naredbu te ga Uzvišeni Bog kažnjava. Međutim, ono što je zanimljivo jeste da se čovjek pokajao, a Uzvišeni mu je taj grijeh oprostio. Ovdje, prije svega do izražaja dolazi Božija milost, a zatim i čovjekova odabranost. 

Insan u Kur'anu

Jedan od temeljnih naziva u Kur’anu za čovjeka je insan. Ovakvo određenje čovjeka kao insana na stranicama Kur’ana spomenuto je 65 puta. Dakako da osim ovoga naziva postoje još i drugi nazivi: adem, bešer, redžul… I riječ nefs (duša) često se koristi u tom prenesenom značenju. U sufijskoj literaturi pronalazimo tri bremenite sintagme u kojima sufijska antropologija razmatra insana kao: El-insan El-Mutlak (Transcedentni čovjek), El-insan el-Kamil (Imanentni čovjek), El-insan-El-Evvel (Primordijalni čovjek).^[8]

Sljedeći kur’anski ajeti ocrtavaju bitne karakteristike čovjeka kao insana: A mi smo stvorili čovjeka i znamo šta mu šapće njegova duša! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.^[9] A čovjek je stvoren slab.^[10] Čovjeku smo oporučili Mi da poslušan bude roditeljima svojim. Majka ga njegova nosi i vehne li vehne, a i njegovo je dojenje dvije godine.^[11] A zar se čovjek ne sjeća da smo ga Mi stvorili još prije a ništa bio nije!^[12] 

Unutar pisanja o temi čovjekove odabranostigovorili smo, prije svega, o čovjeku kao najodabranijem Božijem stvorenju. U pogledu svoje zadaće, čovjek, i muškarac i žena, ima odgovornost da tu odabranost iskoristi na najbolji mogući način. To postiže poštivanjem Božije naredbe, organiziranjem svoga života prema Božijem zakonu i nastojanjem da vjerno ispuni misiju namjesniika (halife) Božijeg na Zemlji.