Ponašanja koja se danas detektuju kao vršnjačko nasilje, do kraja šezdesetih godina 20 st. smatrana su normalnim ponašanjem koje je karakteristično za period djetinjstva. Tek ranih sedamdesetih godina počela su prva istraživanja na području Skandinavije. Među prvima je bio švedski liječnik Heinemann koji je bilježio zapažanja o nasilju među skupinom školske djece i ta ponašanja je nazvao mobbing. U tom periodu istraživanjem nasilja među djecom počeo se baviti i istraživač Olweus. Prema Olweusu (1998), dijete je zlostavljano kada je često ili trajno izloženo negativnim postupcima od strane jednoga ili više vršnjaka. Bullying je engleski termin koji se često koristi za vršnjačko nasilje. U prijevodu ima nekoliko značenja između ostalih : siledžijstvo, zlostavljanje, nasilje, maltretiranje. Nasilnik u principu ne mora biti samo fizički jači, može biti i socijalno ili verbalno vještiji od žrtve. Prema bergenskoj studiji iz 1988. viktimizacija se definiše kao ponovljena i trajna izloženost učenika negativnim postupcima od strane drugih učenika.
Prema UNICEF-u (2004) nasilje je podijeljeno u sljedeće skupine:
- VERBALNO :dobacivanje, izrugivanje, zadirkivanje, omalovažavanje, prijetnje
- PSIHOLOŠKO: ucjenjivanje, oštećivanje imovine, krađa i bacanje stvari, prijeteći pogledi, neprijateljsko praćenje
- SOCIJALNO : izbjegavanje, ignoriranje, isključivanje iz aktivnosti, ogovaranje i širenje zlobnih tračeva, pritisak na druge da se ne druže sa zlostavljanim djetetom, izoliranje
- TJELESNO : guranje, rušenje, udaranje, nanošenje boli, fizičko sputavanje, zatvaranje u neki prostor
Uzrok nasilja može da bude posljedica djelovanja kako grupe, tako i pojedinca (zlostavljača) individualno. Polazeći od različitih teorijskih postavki između kojih su Bandurina teorija socijalnog učenja, teorija privrženosti, teorije prisile, te teorije porodičnih sistema, dolazimo do zaključka da djeca koja rastu u okruženju gdje je nasilje normativna pojava pri rješavanju problema imaju veću vjerovatnoću da će van svoje porodice doživjeti nasilje ili da će postati oni ti koji čine nasilje.
Bergenska studija iz 1988 god. pokazala da 15 do 20% učenika učestvuje u vršnjačkom zlostavljanju, bilo kao žrtve bilo kao nasilnici.
Tipovi nasilnika i tipovi žrtve
Autor Olweus u gore spomenutom istraživanju izolovao je dva tipa nasilnika i dva tipa žrtve:
Nasilnici prvog tipa:
- biraju žrtvu
- predvode (grupnu) akciju
- fizički su snažni
- uživaju u žrtvinoj bespomoćnosti
- agresivni su i prema odraslima
- nemaju osećanja kajanja i krivice
Nasilnici drugog tipa:
- sljedbenici opisanog lidera,
- nerijetko strašljivi,
- priključuju se akcijama zlostavljanja da bi bili prihvaćeni od strane vođe i ostalih članova i da bi izbjegli sosptvenu viktimizaciju
Žrtve prvog tipa :
- pasivne
- podložne nasilju
Žrtve drugog tipa (ima ih u manjem broju)
- provokativne
- hiperaktivne,
- iritiraju okolinu
- provociraju agresivnu ili odbacujuću reakciju okoline
U svome istraživanju Olweus (1998, prema UNICEF, 2004), opisao je sklop osobina djeteta koje trpi nasilje, kao i djeteta koje se ponaša nasilno. Sva istraživanja nakon toga potvrđuju njegove nalaze.
Prepoznatljive osobine djece koja trpe nasilje:
• imaju slabo samopoštovanje (sebe opažaju kao neprivlačne, slabije)
• povučena su, pasivna, oprezna, tiha i osjetljiva
• anksiozna
• imaju malo prijatelja
• obično su fizički slabija i nesigurnija
• obično su više uplašena i za njih se zna da neće uzvratiti ako ih neko napadne (u principu nisu agresivna)
• najčešće su prezaštićena od svojih roditelja
• lako zaplaču i povlače se.
Isti autor kaže da djeca koja trpe nasilje najčešće fizički odudaraju od ostale djece (previše su slaba, mala ili previše krupna) ili su na drugi način različita: nadarena djeca, djeca sa smetnjama i teškoćama u razvoju, djeca druge etničke pripadnosti, socijalnog porijekla, kao i nova djeca u razredu, odnosno školi. Prezaštićenost od strane roditelja (staratelja) podstiče kod djece manje zrele oblike ponašanja u odnosu na uzrast djeteta, onemogućava ih da se oslanjaju na sopstvene snage i stiču iskustva u skladu sa svojim uzrastom. Na taj način se u doživljaju djeteta stvara slika nerealnog svijeta koji u susretu sa stvarnim događajima slabi djetetove psihološke odbrane. Ono se povlači kao slabo i nesigurno manje ili više svjesno situacije u kojoj se nalazi. Sve ovo su važne osobenosti djece koja najčešće trpe vršnjačko nasilje. Prema istraživanju Ajduković i Pečnik iz 2002., prvenstveno nasilnika karakteriše agresivnost prema vršnjacima, ali događa se da budu nasilni prema odraslima prvenstveno prema roditeljima, nastavnicima. Istraživanja pokazuju da nasilnik ima potrebu za moći i dokazivanjem, voli da dominira i da kontroliše situaciju, prisutno odsustvo empatije i poštovanja prema drugima, te je impulsivan. Nije svjestan/a devijacija u svome ponašanju, ne prihvata gubitak, često se fizički obračunava, upada u nevolje, impulsivnog je karaktera.
Simptomi koji ukazuju da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja prema autoru Šostar Z, 2003 :
- boje se ići u školu i iz nje
- mijenjaju uobičajeni put do škole
- mole roditelje da ih voze u školu
- odbijaju ići u školu
- „bolesni“ su ujutro prije škole, imaju glavobolje ili bolove u trbuhu
- pogoršava im se školski uspjeh
- dolaze kući s potrganom odjećom i oštećenim školskim knjigama
- dolaze kući izgladnjeli (uzet im je novac)
- postanu povučeni, niskog samopouzdanja
- postanu anksiozni, napeti, prestanu jesti
- prijete samoubojstvom ili ga pokušaju
- zaspu plačući, imaju noćne more
- ostaju bez svojih stvari, često „gube“ džeparac
- sve češće pitaju za novac ili počnu krasti (da daju nasilniku)
- odbijaju govoriti o tome što nije u redu
- imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine
- počnu zastrašivati drugu djecu
- postanu agresivni i depresivni
- počnu bježati s časova
- daju nevjerojatne isprike za navedena ponašanja
- sami provode odmor, a prijatelji iz razreda zbog toga nisu zabrinuti
- ne biraju ih u grupnim sportovima
- traže blizinu učitelja
- nesigurni su i uznemireni ako trebaju izaći pred tablu, pred razred.
Kakve mogu biti posljedice vršnjačkog nasilja ?
Posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti jako ozbiljne po psiho-fizičko zdravlje pojedinca. Djeca žrtve vršnjačkog nasilja često imaju sklonost suicdalnim idejama. U odrasloj dobi djeca koja su bila žrtve vršnjačkog nasilja, a nisu razriješila konflikte iz djetinjstva sklona su depresiji, sucidalnosti, poremećajima ličnosti i skolonost ovisnostima.
Kada su u pitanju posljedice vršnjačkog nasilja ne treba zaboraviti i djecu koja čine nasilje, jer i ona trebaju pomoć. Prvenstveno da se detektuje razlog frustracije koju iskaljavaju na slabijim vršnjacima. Razlozi mogu biti raznovrsni a neki od njih su: nedostatak ljubavi i pažnje u primarnoj porodici, loše razvijene socijalne vještine, da je nasilje način riješavanja problema u porodici. Dakle, osim sankcije za nasilno ponašanje, uvijek moramo postaviti pitanje, koja je to potreba djeteta koja ostaje nezadovoljena pa je ono nastoji zadovoljiti nasiljem. Ukoliko ne budu otkrivena djeca koja čine nasilje, imat će osjećaj da mogu proći nekažnjeno za svoje postupke i da je takav način ophođenja sasvim prikladan i adekvatan, te istraživanja pokazuju da djeca koja su bila skolona nasilju nad vršnjacima u odrasloj dobi imaju sklonosti prema delinkventnom i kriminalnom ponašanju.
Literatura :
Olweus, D. (1988). Bullying in the schools: How educators can help. The Education Digest, 53(7), 30.
Sesar, K. (2011). Obilježja vršnjačkog nasilja. Ljetopis socijalnog rada, 18(3), 497-526.
Sušac, N., Ajduković, M., & Rimac, I. (2016). Učestalost vršnjačkog nasilja s obzirom na obilježja adolescenata i doživljeno nasilje u obitelji. Psihologijske teme, 25(2), 197-221.
Šostar, Z. (2003). Nasilje među djecom. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Unicef (2011). Priručnik „ŠKOLA BEZ NASILJA – KA SIGURNOM I PODSTICAJNOM OKRUŽENJU ZA DJECU Kako spriječiti nasilje u školi – Program prevencije nasilja među djecom u školi“
