Čini se, kad je riječ o islamskom pogledu, da se o ovoj temi nema ništa novo reći. Sve je jasno i sve se podrazumijeva. Svi znamo koliki je grijeh i haram činiti nasilje ljudima, nanositi nepravdu i biti uzrok nečije nesreće i boli. Znamo i da će Bog pokajnicima oprostiti sve grijehe, ali da tuđi hakk (pravo) neće, dok osoba kojoj je pravo oduzeto to ne oprosti; da su temeljne i univerzalne zaštićene vrijednosti koje štiti Šerijat vjera, život, ljudsko dostojanstvo, imetak, razum i porodica (potomstvo). Cijeli šerijatsko-pravni sistem izgrađen je da zaštiti te vrijednosti, naše i tuđe. Toliko su teške prema odredbi Božijoj. U teoriji sve nam je poznato. Međutim, rezultati istraživanja koja obuhvataju i muslimanske porodice, poražavajući su. Kažem muslimanske, jer je stav islama o ovome nedvojben, borba protiv svake vrste nasilja je stroga obaveza muslimanima, bez obzira na vjeru, spol, rasu ili naciju žrtve tog zla.
Nasilje u porodici ne podrazumijeva samo fizičko nasilje. Iako je naglasak često na njemu, treba znati da jednake, ili čak i gore posljedice po pojedinca i zajednicu čine i psihičko i seksualno zlostavljanje. Nasilje u porodici može biti usmjereno prema bilo kojem članu, međutim istraživanja pokazuju da su žrtve najčešće žene i djeca. Prema posljednjim istraživanjima OSCE-a u BiH, jedna od dvije žene u prosjeku doživi fizičko, psihološko ili seksualno zlostavljanje u toku svog života. Za vrijeme pandemije COVID-a, ovaj broj i intenzitet nasilja u porodici je puno veći, s obzirom da su žrtve prisiljene da provode mnogo više vremena u takvom okruženju. I bez ovih podataka, mnogi od nas znaju barem jednu osobu koja je u životu doživjela neku vrstu nasilja u porodici. I to su samo oni slučajevi za koje znamo i o kojima su nam dostupne informacije.
Prema učenju islama svaka ova vrsta nasilja, pogotovo nanesena najbližim članovima porodice, apsolutno je zabranjena i veliki je grijeh. Ne postoji niti jedna veza, niti jedan razlog, niti jedno opravdanje za takvo činjenje. Brak je veza između dvoje ljudi, iz koje proistječu obaveze i prava, ali žena nije vlasništvo muža, niti je muž vlasništvo žene. Djeca isto nisu vlasništvo roditelja. Niko ni nad kim nema apsolutno pravo raspolaganja. Prema islamskom učenju, svi smo povjereni jedni drugima u amanet. A jedino smo Božija stvorenja i naši životi su jedino u Njegovom posjedu. Ovo sve zvuči poznato, podrazumijeva se, svi smo to naučili još u mektebu. I uvijek su postojali izuzeci, primjeri lošeg vladanja i zloupotrebe. Međutim, ovakvi slučajevi nisu više nekoliko izuzetaka, sad su većina.
Ovo jeste krivično djelo, borba za ljudska prava, zakon, pitanje kojim se država i nadležni moraju baviti. Ali je još više individualna odgovornost, pitanje savjesti i svijesti, morala i unutarnje vlastite vjere u Boga i Sudnji dan. Jednog dana ćemo odgovarati za sve što
smo činili i što smo propustili učiniti, a mogli smo i trebali. Jer, ne treba zaboraviti, to je „dan kada će savjesti biti ispitivane.“ (Kur'an, At-Tariq, 9.)
Vjera nas uči da se brinemo prvo o sebi pa onda o drugima. Nije sramota kod sebe osvijestiti problem agresivnog ponašanja, niti potražiti stručnu pomoć. Naprotiv, to nam je dužnost, itekako vjerska. Nije sramota javno progovoriti o nasilju koje se čini nad nama. I to nam je vjerska dužnost, jer sjetimo se onoga što smo učili u mektebu: naš život je nama Bog Dragi dao u amanet, o vlastitom životu smo dužni da se brinemo, to nije proizvoljna volja. Čini se i da nam je ovo jasno, ali nas praksa opet pobija. Jer, prema istraživanju „tri od pet žena smatra da je nasilje uobičajena pojava, skoro polovina da je nasilje u porodici privatna stvar, a više od 40 posto žena ne zna ni šta da učini ako ga doživi.“ Ništa ne možemo učiniti ni s nasilnicima, ni sa žrtvama dok o tome ne znamo.
Nasilje nije privatna stvar. Djeca koja gledaju nasilje, ili se tretiraju na taj način, su djeca koja najčešće i sami postaju nasilnici. Obaveza naše unutarnje vjere i savjesti koje će biti ispitivana na Sudnjem danu, je da se svako pojedinačno bori protiv ovog zla, u onom domenu u kojem možemo doprinijeti: govorom, prijavom, odgajanjem, obrazovanjem, osiguravanjem, materijalnom podrškom, formiranjem organizacija ili udruženja u džematima i na drugim nivoima koji će pomoći u istraživanju i uklanjanju uzroka nasilja u porodici, i na još bezbroj drugih načina. Poslanik, a.s., nas uči da je najslabiji vid imana preziranje zla srcem, prije toga moramo učiniti sve kako bismo ga spriječili. Svakako, posljedice ovog zla su toliko široke, da ukoliko postanu pravilo, svi smo njime obuhvaćeni. Jer vjerskih i pravnih argumenata je mnogo, ali niti jedan nije tako podrazumijevajući kao cjelokupan život čovjeka koji nas je naučio primjerom šta je islam. Naš Pejgamber, s.a.v.s., nikad u životu nije udario, viknuo, manipulirao, zlostavljao, mučio, vrijeđao, otežavao život. Ni životinji, a kamoli čovjeku. A učio nas je da dignemo glas i da svjedočimo pravedno, čak i protiv svojih najbližih ukoliko čine zlo, sebi i drugima. (Kur'an, An-Nisa, 135.)
