Islam je primio pred poznati mekkanskim misionarom Musʻabom, sinom ʻUmejra. Prisustvovao je (drugoj) prisezi na ʻAqabi, poselamio se sa Muhammedom, s.a.v.s., i zavjetovao da će ga slijediti. Ranije je iz Jesriba krenuo ka Mekki, u skupini koja je brojala nešto preko sedamdeset odoba koje su namjeravale s(us)resti se sa Muhammedom, s.a.v.s. Upravo je ta skupina dala garancije Muhammedu, s.a.v.s., da će ga štititi, slijediti i pomagati u svemu i na svim mjestima. Hidžra je došla kao direktna posljedica ovog i prethodnog susreta na ʻAqabi. Nakon hidžre uslijedilo je bratimljenje muhadžira i ensarija, a Muhammed, s.a.v.s., pobratimio je Muʻāza i svog amidžića Džaʻfera (sina Ebī Ṭāliba). Nakon susreta na ʻAqabi, po povratku u Jesrib, Muʻāz je sa skupinom mladića u nekoliko navrata razbijao kipove i u tajnosti ih iznosio iz kuća mnogobožaca. Jedan od prvaka plemena (Benū) Seleme, ʻAmr, sin el-Džumūha, primio je islam nakon što se uvjerio da idol kojem je poklanjao mnogo pažnje nije mogao sam sebi pomoći nakon što su ga Muʻāz i nekoliko drugih mladića uporno iznosili iz ʻAmrove kuće i ostavljali na smetljištu. Kada je već treći put (pro)našao (svog) idola na smetljištu, ʻAmr je bio potpuno siguran da onaj ko ne može pomoći sam sebi – ne može koristiti ni drugima. ʻAmr, tada u šezdesetim godinama života, postaje jedan od ashaba Muhammeda, s.a.v.s., i poginut će Bici na Uhudu 625. godine. Ovo je samo jedan od primjera Muʻāzove ustrajnosti u nošenju bajraka islama i nastojanja da svjetlo islama dopre do što više srca. 

Muʻāz je pratio Poslanika, s.a.v.s., kao sjena i koristio je svaku priliku da od njega uči i napreduje. Ta njegova prisnost sa Poslanikom, s.a.v.s., bila je razlog da od njega mnogo (na)uči i da postane jedna od najdražih osoba Muhammedu, s.a.v.s. Njemu je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “O, Muʻāze, tako mi Allaha, dž.š., ja te jako volim, zato ne zaboravi poslije svakog namaza proučiti ovu dovu: ‘Allahu moj, pomozi mi da Te se sjećam (da Te spominjem), da Ti zahvaljujem i da Ti lijepo ibadet činim!’”

Muʻāz, sin Džebela, ubraja se u najpriznatije ashabe, na što ukazuje hadis u kojem Poslanik kaže: „Divan li je čovjek Ebū Bekr, divan li je čovjek Omer i divan li je čovjek Muʻāz, sin Džebela“ (Tirmizi) 

Bio je učesnik najvećih bitki i vojnih pohoda za života Muhammeda, s.a.v.s.

Prenosi se da je Enes, r.a., rekao: “Za vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., četverica su sakupila (naučila napamet) čitav Kur’an i svi su bili ensarije. To su Muʻāz, sin Džebela, Ubejj, sin Kaʻba, Zejd, sin Sābita i Ebū Zejd (jedan od Enesovih amidža)…” (Muslim)

Za Muʻāza se kaže da je bio prvak među učen(jac)ima i najznaniji o propisima o halalu i haramu. 

Enes, sin Mālika, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Najmilostiviji od moga ummeta je Ebū Bekr, najstrožiji u vjeri je Omer, najiskreniji u stidljivosti je Osman, najbolji poznavalac halala i harama je Muʻāz, najbolji poznavalac nasljednog prava je Zejd i svaki narod je imao svoga povjerenika a povjerenik ovoga umeta je Ebū Ubejde.“ (Ahmed, Tirmizi i dr.)

Šehr, sin Havšeba, je rekao: “Kad god bi Muʻāz, sin Džebela, bio prisutan na nekom sastanku ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., gledali su u njega sa poštovanjem.” Govorio je obično kada bi ga (u)pitali sa savjet i mišljenje. Kada je šutio, zaokupljao je pažnju svojom neizmjernom mirnoćom i predanošću. S druge strane, kada bi govorio držao je svoje slušaoce očaranim. Vjerovatno je razlog za njegovu diskretnu šutljivost bilo njegovo neumorno razmišljanje i duboko promišljanje.

Prenosi se od Sevra, sina Zejda: “Kada bi Muʻāz provodio noći u ibadetu, govorio je: ‘Allahu moj, svi su pospali i zvijezde su iščezle. Ti si Živ i Vječan. Allahu, moja žudnja za džennetom je mlaka, moje izbjegavanje vatre džehennemske nije dovoljno, a nemoćan sam, Allahu moj, da pobjegnem od nje. Daj mi uputu koja će mi vrijediti na Sudnjem danu, jer Ti zaista svoja obećanja ispunjavaš’.” 

Nakon oslobođenja Mekke širenje islama ušlo je u novu fazu. Nove skupine ljudi su prišle islamu i prigrlile ga. Javila se i potreba za onima koji bi ih po(d)učili islamu i propisima. Muʻāz će tu dobiti veliku i važnu ulogu da ih po(d)učava Kur’anu i propisima. Kada su prvaci Jemena došli izvijestiti Muhammeda, s.a.v.s., da su i oni primili islam, zatražili su da im se pošalje neko ko bi ih po(d)učio islamu. Na čelu tima učenih koje je izabrao lično Muhammed, s.a.v.s., bio je Muʻāz, sin Džebela. Muhammed, s.a.v.s., je lično (is)pratio spomenutu grupu izaslanika i učenjaka. 

Od Ibn ʻAbbāsa, r.a., se prenosi da je Muʻāz rekao: “Božiji Poslanik, a.s., šaljući me u jednu misiju (u Jemen), rekao je: ‘Odlaziš ljudima koji su sljedbenici ranije objave (ehlu-l-kitāb) sa zadaćom da ih pozoveš na svjedočenje da nema Boga osim Allaha i da sam ja Božiji poslanik! Ako to prihvate, obavijesti ih da im je Allah propisao da pet puta dnevno klanjaju namaz! Ako i to prihvate, obavijesti ih da im je propisao zekat, koji se uzima od bogatih i daje siromašnima! Ako i to prihvate, onda se kloni njihovog najvrednijeg imetka, čuvaj se kletve mazluma (onoga kome je učinjena nepravda), jer između nje i Allaha nema pregrade!” (Muslim)

Šaljući ovu skupinu učenih u Jemen, Poslanik, s.a.v.s., im poručuje i ovo: “Olakšavajte, a nemojte otežavati, unosite radost, a nemojte zastrašivati, poslušajte jedan drugog, a nemojte se razmimoilaziti.” (Muslim) 

Kada je Poslanik, s.a.v.s., odlučio poslati Muʻāza u Jemen, pitao ga je: “Kako ćeš suditi, ako se pred tobom pojavi spor?” “Sudit ću prema onome što je u Allahovoj Knjizi”, reče on. “A ako (o tome) ne nađeš ništa u Allahovoj Knjizi?”, upita. “Onda po sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.”, reče on. “A ako (o tome) ne nađeš ništa ni u sunnetu Allahovog Poslanika, ni u Allahovoj Knjizi?”, ponovo će Vjerovjesnik, s.a.v.s. On reče: “Onda ću dobro razmisliti i (na osnovu toga) presuditi.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga potapša po prsima i reče: “Hvala Allahu, Koji je darovao izaslaniku Allahovog Poslanika ono sa čim je zadovoljan Njegov Poslanik.” (Ebu David i Et-Tirmizi)

Muhammed, s.a.v.s., zadržao se dugo pored Muʻāza i njegove jahalice. Potom su uslijedile njegove riječi koje su jako dirnule Muʻāza: “O Muʻāze, možda se više nećemo sresti, možda ćeš nekad proći pored mog mesdžida i kabura…” Moguće da je Muʻāz odmah (sa)znao ili barem naslutio da je to posljednji put da gleda u mubarek lice Muhammeda, s.a.v.s. Pogled mu je dugo ostao na njemu dok je išao ka Jemenu plačući. Muhammed, s.a.v.s., preselio je na Ahiret prije povratka Muʻāza iz Jemena u Medinu. 

Kada se Muʻāz vratio iz Jemena, u vrijeme halife Ebū Bekra, r.a., obavijestili su Omera, r.a., da se Muʻāz obogatio, a ovaj je Ebū Bekru predložio da pola Muʻāzovog bogatstva treba pripasti društvu (zajednici). Omer, r.a., nije gubio vrijeme i požurio je Muʻāzovoj kući te mu saopštio šta su se on i Ebū Bekr dogovorili. Muʻāz je bio pošten i povjerljiv čovjek. Činjenica da je postao imućan nije od njega napravila čovjeka ranjivog, kada je riječ o sumnji ili grijehu: zato je odbio Omerov prijedlog i osporio njegovo mišljenje. Na kraju ga je Omer, r.a., napustio. Naredno jutro Muʻāz je požurio prema Omerovoj kući i čim ga je ugledao zagrlio ga je. Suze su mu tekle dok je govorio: “Sinoć sam sanjao da prelazim preko duboke vode. Skoro sam se bio utopio, a onda si mi ti pomogao, Omere.” Nešto kasnije, obojica su otišli do Ebū Bekra, r.a., i tamo je Muʻāz tražio od Ebū Bekra da mu uzme pola bogatstva, ali je Ebū Bekr, r.a., rekao: “Ne, neću uzeti ništa od tebe.” Omer, r.a., pogledao je u Muʻāza i rekao mu: “Sada je to bogatstvo halal i blagoslovljeno.”

Halifa Omer, r.a., mu je povjeravao različite zadatke i uloge koje je Muʻāz izvršavao vjerno i savjesno. Prenosi se da je hazreti Omer jedne prilike rekao: “Ko želi učenje Kur’ana neka se obrati Ubejju, ko želi pitati o nasljednom pravu neka ode kod Zejda, koga interesuje fikh neka pita Muʻāza, a ko hoće da sazna o finansijama neka se obrati meni, jer me Allah učinio njegovim čuvarem i djeliocem.” 

Jedan od zadataka koje je dobio za vrijeme hilafeta hazreti Omera, r.a., bio je da na području Šama po(d)učava ljude Kur’anu i propisima. Tu ga je zadesila bolest. Prenosi se da se, pošto mu se primakao trenutak napuštanja ovog svijeta, okrenuo prema Kibli i mnogo ponavljao stihove:

Dobro došla smrti, dobro došla.

Došao posjetilac nakon odsutnosti.

Potom je usmjerio svoj pogled ka nebesima i učio ovu dovu: “Moj Allahu, Ti znaš da ja nisam čeznuo za dunjalukom i dugim ostajanjem na njemu da bih se bogatio, nego sam se družio sa učenim da bih prisustvovao njihovim predavanjima. Moj Allahu, primi moju dušu onako kako Ti primaš dušu vjernika”. 

Umro je 639. godine u 36. godini života, vjerovatno od (bubonske) kuge koja je zahvatila područje u kojem se nalazio, daleko od svoje porodice i zavičaja, šireći znanje i po(d)učavajući ljude propisima islama. 

Možda je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, najbolje opisao ovog čestitog ashaba kada je rekao: “Muʻāz je bio iskreni čisti rob Allahov. Poredili smo ga sa Ibrahimom, a.s.”

Kada su Omeru, r.a., prije njegove smrti kazali: “Ako sada izabereš svog nasljednika, mi ćemo mu se pokoriti”, rekao je: “Da je živ Muʻāz, sin Džebela, i da ga ja imenujem svojim nasljednikom (halifom) pa umrem, a onda me Allah, dž.š., kada Ga sretnem upita: ‘Koga si imenovao da predvodi Muhammedov ummet?’, odgovorio bih: ‘Imenovao sam Muʻāza, sina Džebela, da ih predvodi jer sam čuo kada je Poslanik, s.a.v.s., rekao da je Muʻāz, sin Džebela, vođa učenih na Sudnjem danu.’”

Izvori:

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
2. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn Muḥammed ibn Aḥmed, Tazkira al-ḥuffāẓ, Dā’ira al-maʽārif al-ʽuṯmāniyya, 2006.
4. El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
5. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008.
6. El-Hamis, Osman b. Muhammed, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna 61. h.g.,Udruženje „Orijent“, Sarajevo, 2014.
7. Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
8. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
9. Hiti, Filip, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas, s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
10. Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990. 
11. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
12. Mehtić, Halil, “Najistaknutiji hafizi u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s.”, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, broj 3., Zenica, 2005.
13. Sedić, Fuad, Ashabi – najodabranija generacija, IPF Bihać, Bihać, 2015.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Islam je primio nekad prije 616. godine. Jedan je od prvih muslimana, a neki preciziraju da je on šesta osoba koja je prigrlila islam. ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, lično pripovijeda svoj prvi susret sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., na sljedeći način: “Bio sam mladi čobanin i čuvao sam ovce koje su pripadale ʽUkbi ibn Ebī Muaʽjtu. Poslanik, s.a.v.s., jednom je došao sa Ebū Bekrom, r.a., i rekao: ‘0, mladiću, imaš li da nam dadneš malo mlijeka da se napijemo?’, a ja sam odgovorio: ‘Ne mogu vam dati mlijeko od ovih ovaca.’ Poslanik, s.a.v.s., upitao je: ‘Imaš li neku od ovaca koja još nije davala mlijeko?’ Rekao sam: ‘Imam’, i doveo sam im tu ovcu. Poslanik, s.a.v.s., uzeo ju je i uhvatio za vime, zatim se pomolio Allahu, dž.š., dok se vime nije napunilo mlijekom. Ebū Bekr, r.a., donio mu je jedan udubljen kamen u koji je muzao mlijeko. Ebu Bekr, r.a., napio se mlijeka, a nakon toga Poslanik, s.a. v. s., reče vimenu: ‘Skupi se!’, i vime se skupilo. Poslije ovog događaja otišao sam Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i zamolio ga: ‘Nauči me onoj vrsti govora’, a on će na to: ‘Već si naučio, mladiću.” 

I zaista, ovaj Poslanikov, s.a.v.s., nagovještaj o njemu, potvrdit će u kasnijem periodu i sam ʽAbdullāh riječima: “Ja sam, ustvari, naučio od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., više od 70 kur’anskih sura. Bolje razumijem Allahovu knjigu od bilo koga od vas”. Muhammed, s.a.v.s., preporučit će ashabima da slijede primjer ʽAbdullāha, sin Mesʽūda, te da Kur’an uče onako kako ga on uči. (Vidi poglavlje “O vrlinama ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, r.a.” u Sahihu imama Buharije).

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je jednom (o)držao govor rekavši: “Tako mi Allaha preuzeo sam (iz usta Allahovog Poslanika) sedamdeset i nekoliko sura, i, tako mi Allaha, drugovi Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., znaju da sam ja, iako nisam boljih od njih, najučeniji u pogledu Allahove Knjige.” Ovdje se radi o njegovom izuzetnom pamćenju Kur'ana, kira’etskih pravila, poznavanju povoda objave pojedinih ajeta, pitanju derogacije i sl.

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, prenosi: “Poslanik mi je, s.a.v.s., rekao: ‘Uči mi Kurʼan!’ ‘Allahov Poslaniče, da ja tebi učim Kur’an, a tebi je objavljen?!’, rekoh. ‘Da’, odgovorio je. Ja sam tada počeo učiti suru En-Nisā’, sve dok nisam došao do ajeta: A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakoga naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? (En-Nisāʼ, 41.) Reče: ‘Dosta ti je!’ Okrenuo sam se prema njemu kad mu oči plaču.” (Hadis bilježi imam Buharija)

ʽAbdullāh je 0rijetko mogao biti zapažen na mjestima gdje su se ljudi svakodnevno sastajali i poslovali, nije čak bio ni blizu takvih skupova i vreva zbog svoje skromnosti i siromaštva u poređenju sa onima koji su posjedovali veliki imetak, moć i visok društveni položaj. Od ovosvjetskih dobara, prema ljudskim mjerilima, nije posjedovao ništa. Prije nego što je primio islam, ʽAbdullāh se nikada nije usudio ni da prođe pored nekog od skupova bilo kojih kurejšijskih plemića i njihove elite, a ako bi to i učinio požurio bi i pognuo glavu. 

Jedne prilike su neki muslimani u Mekki rekli da uče Kur’an tajno zbog straha od nevjernika i da, do tog trenutka, Kurejšije još nikako nisu čule da se Kur’an javno uči. Zatim se se zapitali ko bi od njih mogao javno, pred Kurejšijama idolopoklonicima, proučiti nešto od Kur’ana. “Ko bi od nas izašao i javno učio Kur’an kod Kaʿbe, uzdižući time islam?”, upitali su. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda, r.a., je odgovori: ”Ja ću izaći i javno učiti Kur’an, a neka nevjernici rade šta hoće.” I otišao je kod Ka'be, a Kurejšije i njihove glavešine su mu se smijali. Zatim je počeo glasno učiti Kur’an, i to je bio prvi put da neko od muslimana naglas, prelijepim i dojmljivim tonom, uči Kur’an kod Kaʿbe. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda je učio kur’anske ajete sure Er-Rahmān: Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru. Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokoravaju…  Kada su oni čuli učenje Kur’ana počeli su se pitati: “Šta ono govori Ibn Ummi ʿAbd?” Nakon toga su rekli da on uči nešto od onoga što je objavljeno Muhammedu. Tada su skočili i počeli ga udarati po licu i ostalim dijelovima tijela. On je i dalje učio dok nije proučio onoliko koliko je Allah odredio da prouči. Kada se, izranjavanog lica, vratio ostalim ashabima oni rekoše: “Ovo je ono čega smo se bojali da se desi.” On im na to reče: “Nikada mi moji neprijatelji nisu djelovali poniženiji kao što se to malo prije desilo. Ako hoćete, ja ću to isto sutra ponoviti.” Oni mu rekoše: “Nema potrebe, oni su već čuli ono što ne podnose.“ 

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je s ponosom isticao blagodat kojom ga je počastio Uzvišeni Allah: “Tako mi Allaha, dž.š., nema nijedna sura u Kur’anu  o kojoj ne znam gdje i u kojem kontekstu je objavljena. Bolje razumijem Allahovu knjigu od vas, a da znam da neko bolje razumije Kur’an od mene i da do te osobe mogu doći na leđima svoje mule, sigurno bih otišao toj osobi na njenim leđima, ali nisam ja bolji od vas.”

Ashabi su o njemu rekli da ga je Muhammed, s.a.v.s., primao u svoje društvo onda kada to njima nije bilo dopušteno i bio je u njegovoj blizini onda kada oni nisu. Ulazio bi u kuću Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i sjedio bi sa njim više od bilo koga drugoga. On je bio jedan od onih kojima je Poslanik, s.a.v.s., povjeravao svoje tajne do te mjere da je dobio nadimak “Vlasnik tajne Allahovog Poslanika”.

Muhammed, s.a.v.s., sjedio je jednog dana ispod nekog drveta sa svojim ashabima, a među njima je bio i ʽAbdullāh. U jednom trenutku ʽAbdullāh je odlučio popeti se na to drvo kako bi ubrao nekoliko njegovih plodova. Kada su ashabi pogledali odozdo, vidjeli su njegove tanke potkoljenice, pa su se počeli smješkati i išaretiti jedan dugom. Primijetivši njihov postupak, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Smijete se potkoljenicama sina Mesʽūda?! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, one su kod Allaha teže (na mīzānu) od brda Uhud.”

Imām Zehebī, opisujući ovog istaknutog ashaba, piše: “ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, r.a, učeni vođa (el-imām er-rab­bānī), Ebū ʽAbdur-Raḥmān ʽAbdullāh ibn Ummi ʽAbd el-Huzejlī, ashab, lični sluga Poslanikov, među prvima primio islam; jedan od veterana Bitke na Bedru; ʽAbdullāh je među ekspertima pravnicima i učiteljima Kur’ana; među onima koji su nastojali prenijeti (Poslanikove riječi) veoma tačno i precizno, izuzetno obziran u svojim predajama, i jedan od onih koji je opominjao svoje učenike za nemar u biljezenju tačnih riječi Poslanika ,s.a.v.s. Zbog velikog opreza, prenio je veoma malo hadisa. Njegovi učenici ne bi davali prednost nijednom ashabu osim njemu…” 

Hazreti Omer, r.a., drugi pravedni halifa i vladar pravovjernih, inače veoma oprezan prilikom davanja bilo kakvih kvalifikacija o nekom čovjeku, o ʽAbdullāhu, sinu Mesʽūda je kazao da je “(pre)pun znanja”. Iako je bio jedan veoma blizak Muhammedu, s.a.v.s., sa privilegijama i posebnim položajem kod njega, bio je izuzetno oprezan prilikom prenošenja hadisa, naročito nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. U većini slučajeva kada bi spomenuo Muhammeda, s.a.v.s., počeo bi se tresti i drhtati, a na licu bi mu se ukazali znakovi brige i teškoće. To bi se desilo svaki put kada bi sa počeo govoriti: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže…”, iz straha da ne bi propustio ili pogrešno prenio jednu jedinu riječ od onoga što je Poslanik, s.a.v.s., rekao.

Svjestan kompetencija i kvaliteta ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, halifa Omer, r.a., odlučit će da ga imenuje za povjerenika državne blagajne (direktora državnog trezora) Kufe, što je i u to vrijeme bio izuzetno zahtjevan i odgovoran položaj. Prilikom imenovanja ʽAbdullāha, halifa Omer, r.a., obratio se stanovništvu Kufe i rekao im: “Tako mi Allaha, dž.š., nema boga osim Njega. Znajte da sam vam dao prednost nad samim sobom, jer sam ga poslao vama kako biste učili od njega.” Stanovnici Kufe su mnogo voljeli ʽAbdullāha, pa su ga okružili i pružili mu neupitnu podršku nakon što ga je halifa Osman, r.a., htio povući sa spomenutog položaja. Ponudili su mu zaštitu i da ostane sa njima i ne ide u Medinu. U vrijeme kada su se pojavili ljudi skloni odmetništvu, pobunama i smutnjama, ʽAbdullāh je ostao dostojanstven i vjeran muslimanskim predvodnicima i nije se priklonio onima koji su izazivali razdore. Kazao je: “Halifa ima pravo da od mene traži poslušnost. Dogodit će se velika smutnja, a ja ne želim biti prvi koji će joj otvoriti vrata.” 

Zatim se vratio u Medinu gdje je došlo do nekih nesuglasica između njega i halife Osmana, r.a. Navodno mu je Osman, r.a., ukinuo (novčana) primanja iz državne blagajne. I pored toga, ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, nikada nije ružno (pro)govorio o halifi Osmanu, r.a., koji ga je jednom, nakon što se vratio u Medinu, upitao: “Na što se žališ?”

“Moji grijesi”, odgovorio mu je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda.

“Za čim osjećaš potrebu?”, upita ponovo halifa.

Sin Mesʽūda odgovori:

“Milost moga Gospodara”.

Halifa ga upita: 

“Da ti dovedem liječnika?”

“Moja je bolest od liječnika (od Allaha).”

“Zar nećeš da naredim da ti daju platu?”, nastavi halifa.

“Nemam potrebe za njom”, odgovori ʽAbdullāh.

“Neka ostane tvojim kćerkama poslije tebe”, reče halifa.

“Zar se plašiš siromaštva za moje kćeri? Ja sam naredio svojim kćerkama da svaku noć uče suru El-Vāqi‘a, jer sam čuo da je rekao: ‘Ko prouči suru El-Vāqi‘a svako veče, neće ga nikada stići siromaštvo.”

Prenosi se da je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, rekao: “Najbolje bogatstvo je bogatstvo duše. Najbolja opskrba je lijepo ponašanje. Najveći grijeh je laž, najgora zarada je kamata, a najgore od onoga što se može pojesti je jesti od onoga što pripada siročadima. Ko god drugima briše grijehe, Allah će, dž.š., obrisati njegove grijehe, a ko god oprašta drugima Allah, dž.š., njemu će oprostiti.”

Na Ahiret je preselio 653. godine u Medini u 60. godini života. Njegov kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. 

Budući da je Ḥamza bio stariji od svog bratića Muhammeda, s.a.v.s., samo dvije godine, od djetinjstva su bili vrlo bliski, kada su se još kao djeca zajedno igrali po mekkanskim sokacima. Dvije godine zajedno su živjeli u istoj kući, dok je brigu o Muhammedu, s.a.v.s., vodio njegov djed ʿAbdul-Muṭṭalib. Ḥamza je Muhammedov, s.a.v.s., amidža i (dvostruki) brat po mlijeku, jer su ih obojicu dojile Ḥalīma i Suvejba iz plemena (Benū) Saʿd. 

Odgajan je u porodici u kojoj su mnogi bili vođe, predvodnici i dostojanstveniici plemena Kurejš. Kako je rastao i stasavao, povećavalo se i njegovo samopouzdanje i samouvjerenost. Odvažan i ponosit, u okrilju privilegija koje je imao zbog porijekla, njegov uticaj i moć u mekkanskom društvu tog doba rasla je iz dana u dan. Sa kurejšijskim mladićima i mekkanskim vođama takmičio se u lovu, streljaštvu, konjaništvu, i s njima je prisustvovao sijelima na kojima se raspravljalo o najvažnijim društvenim pitanjima i događajima. Ḥamza je bio neobično lijep, naočit i zgodan. U mladosti je bio sklon zabavi i lagodnom životu; odlazio je na mnoga sijela, obilazio mekkanske kutke za razonodu i druženja. Ḥamza je bio hrabri hāšimijski ratnik, odlučan u svakoj situaciji, a u bitkama nije mu bilo ravna. Bio je poznat po vještinama iz oblasti mačevanja, streljaštva i hrvanja, disciplina koje su bile popularne među Arapima toga doba. Volio je lov i opisan je kao “najjači čovjek Kurejšija i najnepopustljiviji”.

Supruge hazreti Ḥamze su: Selmā, kćerka ‘Umejsa, Ummu ‘Āmir, kčerka El-Milla i Ḫavla, kćerka Qajsa. Imao je šestero djece: Umāmu (kćerka), ‘Āmira (sin), Ja’lu (sin), Umāru (sin) i još dvije kćerke koje su umrle u djetinjstvu. Danas nema muških potomaka hazreti Ḥamze.

Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, odlučna, inteligentna i dostojanstvena žena, ponudila se za ženu Muhammedu, s.a.v.s. Ona je uživala najveći ugled i bola je jedna od najimućnijih žena tog doba. Kada je Muhammed, a.s., ispričao svojim amidžama o namjerama hazreti Ḫadīdže, do njenog oca Ḫuvejlida pošao je Muhammedov, s.a.v.s., amidža Ḥamza. Bilo je to 595. godine. 

I pored ovog prisnog prijateljstva i rodbinskih veza, Ḥamza u početku nije pokazao neko posebno interesovanje prema Muhammedovim, s.a.v.s., pozivima u islam i nije ga prihvatio kada ga je Muhammed, s.a.v.s., predočio najbližim članovima svoje porodice. Međutim, pružio mu je svoju podršku, kao rođak i prijatelj. Smatra se da je islam primio 6. godine po poslanstvu, tj. 616. godine. Muhammed, s.a.v.s., je jedne prilike sjedio na Saffi. Tim putem je naišao Ebū Džehl. Čim je vidio Muhammeda, s.a.v.s., počeo ga je uznemiravati, vrijeđati i omalovažavati. Sve je to vidjela i čula jedna oslobođena robinja iz obližnje kuće, koja je, primijetivši hazreti Ḥamzu kako se vraća iz lova, kazala: “O Ebū ʿUmāre, da si vidio šta je tvoj bratić Muhammed doživio od Ebu-l-Ḥakema ibn Hišāma (tj. Ebū Džehla). Naime, on ga je vrijeđao i uznemiravao. Onda je otišao, a da Muhammed nije ni progovorio.” To je naljutilo hazreti Ḥamzu, te se istog trena zaputio ka mjestu sastanka kurejšijskih glavešina. Kada je stigao na mjesto sastanka, prišao je Ebū Džehlu, dok je ovaj sjedio i pričao sa prijateljima. Zatim ga je tako jako udario svojim lukom u glavu, da mu je napravio ranu na glavi koja je počela krvariti. Onda mu je poručio: “Zar ga vrijeđaš, a i ja sam isto njegove vjere i pričam isto što i on priča?! Uzvrati meni, ako smiješ!” Potom se hazreti Ḥamza uputio ka jednoj kući kako bi se susreo sa Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim ashabima i obznanio svoj islam. Njegovo prihvatanje islama je obradovalo sve muslimane. Neki izvori navode da je islam primio tri dana prije hazreti Omera, r.a. Kad je hazreti Ḥamza primio islam, Kurejšijama je bilo jasno da je Poslanik, s.a.v.s., dobio veliku pomoć i zaštitu. Znali su da će Ḥamza uvijek stati iza njega, podržati ga i žrtvovati se za interese i ciljeve muslimana. Zbog toga su se klonuli mnogo čega što su ranije radili. 

Hazreti Ḥamza je posjedovao izvanredan ahlak. Bio je pobožan, bogobojazan, skroman, darežljiv i plemenit.

Nepune tri godine svog života, negdje između 616. i 619. godine, proveo je u getu Ši'b, zajedno sa ostalim muslimanima, u najvećoj oskudici i potpunoj izolaciji, kada su mnogobošci vršili (sve)opći bojkot i izolaciju muslimana. 622. godine učinio je Hidžru iz Mekke u Jesrib. U Mekki je ostavio skoro sav svoj imetak i nekretnine koje su kurejšijski mušrici uzurpirali.

623. godine hazreti Ḥamza je bio komadant jednog odreda (izvidnice) od trideset konjanika muhadžira koji se, po direktnim zapovjedima Muhammeda, s.a.v.s., uputio do oblasti Sejfu-l-baḥr. Iako se ova skupina susrela sa Ebū Džehlom koji je bio na čelu tri stotine mušrika iz Mekke, nije došlo do borbe. 

Hazreti Ḥamza je važio za velikog i hrabrog junaka, pa ne čudi da je učestvovao u svim važnijim vojnim pohodima u prve tri hidžretske godine. Njegova hrabrost vidljiva je i iz činjenice da je uvijek prvi izlazio na dvoboje koji bi se odigravali prije velike bitke. On je jedan od trojice prvaka muslimana koji su, ispred muhadžira, stali na mejdan trojici mušričkih prvaka. Hazreti Ḥamza je u dvoboju koji je prethodio Bici na Bedru lahko savladao svog protivnika, što je dodatno ohrabrilo muslimanske borce i ulilo im pouzdanje u ključnm momentima koji su prethodili velikoj bici. Taj dan je Ḥamza ukrasio svoja prsa nojevim perom, jednu sablju držao je u ruci dok mu je druga bila o pasu. Predvodio je bojne redove muslimana zajedno sa ostalim junacima, a Poslanikov, s.a.v.s., blagoslov bio je nad svima njima.

Nakon Bitke na Bedru, kada su se tamni oblaci sramote i poraza nadvili nad mušrike, u Mekki su svi izgarali od želje da se osvete muslimanima. U tim nastojanjima posebna meta, pored Muhammeda, s.a.v.s., bio im je hazreti Ḥamza, jer je u bitkama i dvobojima ubio 31 mušrika! Unajmljen je abesinijski rob Vaḥšijj, vrlo vješt u bacanju koplja, da ubije hazreti Ḥamzu. Hind, kćerka kurejšijskog prvaka ‘Utbe koji je poginuo na Bedru, dočekala je Vaḥšijja dobrodošlicom, računajući da će on biti u stanju ostvariti njenu najveću želju. Počela mu je medenim glasom pričati o svojim draguljima, zlatu i naikut. Stavila je ruku na vrat pomičući bisernu ogrlicu kao i na uši da pokaže dijamantne naušnice. Micala je svoje duge prste koji su bili ukrašeni zlatnim prstenjem. “Sve je ovo tvoje, Vahšijj… ako ubiješ Ḥamzu.” Pred njim su se iznenada našle dvije stvari o kojima su mnogi sanjali: sloboda i bogatstvo. Obećao joj je: “Dobit ćeš što želiš!”

Na dan Bitke na Uhudu, 7. ševvala 3. godine po Hidžri (23. mart 625. godine), Vaḥšijj je kopljem ubio hazreti Ḥamzu. Nakon Bitke na Uhudu u kojoj su muslimani poraženi, Hind je prišla je mrtvom tijelu hazreti Ḥamze, rasporila mu stomak, izvadila crijeva, džigericu (jetru) i druge organe iz utrobe, te mu odsjekla nos i uši. Određeni izvori navode da je čak pokušala pojesti dio njegove džigerice. Nakon toga je došao njen muž Ebū Sufjān i kopljem mu smrskao usta. Vidjevši taj prizor – masakrirano tijelo hazreti Ḥamze – Božiji Poslanik je zaplakao. Kada se prašina nakon bitke slegla, i kada je vijest o masakriranju šehida Uhuda stigla do Medine, nastala je velika žalost kod svih muslimana. Ṣafijja, kćerka ʿAbdul-Muṭṭaliba i Ḥamzina sestra, znajući u kakvom je stanju tijelo njenog brata, dolazi da ga vidi i donosi dva platna od kojih je trebalo napraviti ćefine u koje će umorati hazreti Ḥamzu. Jedno od ta dva platna iskorišteno je za ćefin jednog ensarije koji je, poput hazreti Ḥamze, bio unakaženog tijela poslije bitke. Ovi prizori su toliko pogodili Muhammeda, s.a.v.s., da je obećao osvetiti se počiniteljima tih zvjerstava. Međutim, objavljeni su kur’anski ajeti kojima se to zabranjuje: “Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Naḥl, 126.)

Vaḥšijj je kasnije kazivao: “Allaha mi sam gledao kako Ḥamza svojom sabljom siječe ljude i ništa ne ostavlja pred sobom, poput lugave deve. Utom je, prije mene, pred njega izašao Siba’ ibn ʿAbdul-ʿUzza. (…)  Zatim ga je Ḥamza snažno udario pravo po glavi. Ja sam u tom momentu zamahnuo svojim kopljem i, dobro nanišanivši, uputio ga prema njemu. Pogodio sam ga u donji dio stomaka i koplje je izbilo na drugu stranu, između njegovih nogu. On je tako krenuo prema meni, ali nije izdržao, pao je. Ja sam malo sačekao, a kad je izdahnuo prišao sam mu i uzeo svoje koplje, te se odmah zaputio u logor. Naime, ja sam i imao samo taj zadatak da njega ubijem. Ubio sam ga samo zato da me oslobode ropstva, i doista, čim sam se vratio u Mekku, dobio sam slobodu. U Mekki sam ostao sve dok je Božiji Poslanik nije osvojio. Tad sam pobjegao u Taif i tu se zadržao. No kad je otud jedna deputacija otišla Božijem Poslaniku da pred njim primi islam, putevi su mi se zamrsili. Razmišljao sam: ‘Otići ću u Šam, ili Jemen, ili u neke druge zemlje…‘ Tako sam sav bio zaokupljen time, kad mi jedanput jedan čovjek reče: ‘Šta ti je!?’ On, Allaha mi, nikoga nije pogubio ko je ušao u njegovu vjeru i ko je posvjedočio njegovo svjedočenje!’ Kad mi je to rekao, ja sam odmah krenuo za Medinu, Božijem Poslaniku. On ni prema kome nije bio tako suzdržljiv kao prema meni dok sam stajao ponad njega i izgovarao posvjedočenje Istine. ‘Vaḥšijj!?’, upitao je prepoznavši me. ‘Da, Božiji Poslaniče!’ , rekao sam. ‘Sjedi i ispričaj mi kako si ubio Ḥamzu!’, kazao je. Kad sam mu sve ispričao, rekao mi je: ‘Teško tebi! Skloni od mene svoje lice, da ga nikada više ne vidim!’ Od tada sam se uvijek krio od Božijega Poslanika, na svakom mjestu, kako me ne bi opet vidio. Tako sve dok ga Allah nije uzeo sebi!” Vaḥšijj dodaje i ovo: “Kada su muslimani izašli protiv Musejleme el-Kezzāba, bio sa s njima. Nosio sam koplje kojim sam ubio Ḥamzu. Kada su se vojske sukobile, vidio sam Musejlemu kako stoji držeći sablju. Pripremio sam se, protresao koplje, a zatim ga bacio na njega i pogodio ga. Ako sam ovim kopljem ubio najboljeg čovjeka, Ḥamzu, nadam se da će mi Allah oprostiti, jer sam istim ubio i najgoreg čovjeka, Musejlemu.”

Prema nekim komentatorima Kur’ana Časnog, povodom šehadeta hazreti Ḥamze i drugih ashaba na Uhudu, objavljeni su ajeti: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.” (Ālu ʿImrān, 169-171.)

Hazreti Ḥamza, r.a., je ukopan zajedno sa ostalim šehidima Uhuda u mezaristanu kod Brda strijelaca (Džebelu-r-Rumāt), podno brda Uhud.

Ḥamzina pogibija na Uhudu djelovala je na sve. Pjesnici su u stihovima nastojali prenijeti emocije o njegovom šehādetu i iskrenoj tuzi koja ih je obuzela. Ḥasan, sin Sābita, o njegovom šehādetu napisa:

Ostavi kuću koja propada

i plači za Ḥamzom dobročinstva punog. 

Koji kroti konja kad se uzjoguni,

kao hrabri lav u svojoj šumi, 

istaknut na vrhu sinova Hašima,

ne zamijeni istinu da laž uzme.

Pade kao šehid među vašim sabljama,

ukočile se ruke Vahšijeve, da Bog dao!

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama