Oslobođenje Mekke, ili – kako to Kur'an naziva – Otkrovenje, povijesni je događaj, kako na planu muslimanske političke i društvene zbilje, tako i na pojedinačnom duhovnom planu svakoga vjernika. 

Na društveno-povijesnom planu Mekkansko otkrovenje počinje još dvije godine ranije, kada Poslanik vodi vjernike na hodočašće u Mekku, koje će završiti ugovorom u mjestu Hudejbija. Navedeni ugovor nailazit će na otpore među samim muslimanima, jer je u svojoj očiglednoj formi on išao na štetu muslimana. Rani muslimanski historičar Urwah ibn Al-Zubair zapisat će razne primjedbe poznatog ashaba Omera ibn Hattaba na ovaj ugovor.^[2] Na koncu je muslimane umirilo njihovo nepobitno vjerovanje u poslaničku misiju Muhammeda, a.s., što će se kroz svega dvije godine pokazati istinitim. Nakon što pleme Kurejš krši ugovor Muhammed, a.s. i njegova zajednica dobijaju potpunu slobodu da pohode Mekku i istu zauzmu. 

Karakter i simbolika Oslobođenja

Pohod na Mekku bio je miroljubive prirode, kao takav je pripreman i kao takav je najavljen. Politička klima u okruženju uveliko je išla u korist muslimana, tako da nije postojala potreba da se sveti grad oskrnavi prolijevanjem krvi. Mekkanski velikodostojnici predali su grad bez borbe, a u ovom društvenom fenomenu moguće je prepoznati i obrise onih koji su prihvatili Muhammeda kao političkog lidera, ne obazirući se previše na suštinu njegove poslaničke poruke, a što će imati posljedica po muslimansko društvo godinama kasnije. 

Mekkansko otkrovenje postat će simbol vrhunca humanističke prirode poruke koju sa sobom nosi pečatni poslanik Muhammed, a.s.. On je spriječio svaki vid osvete, i onima koji su ga izgnali iz njegove rodne grude dao je potpunu slobodu da nastave svoje živote pod okriljem onoga što se već u tim momentima povijesti moglo nazivati islamskom državom. 

Poruke Mekkanskog otkrovenja

Poslanički humanizam, kada svojim suparnicima govori: „Idite, slobodni ste!“ nije ni u kojem slučaju bio odraz slabosti, već odraz drugog elementa Mekkanskog otkrovenja – duhovne snage. Na duhovnom planu ovaj povijesni događaj na nivou čovjekovog mikrokosmosa predstavlja potpunu pobjedu nad samim sobom kao vrhunac i krajnji cilj poslaničke poruke. Ako se poslanički život motri kao niz duhovnih etapa koje sam čovjek prolazi u svom životu i kroz koje se može ogledati, onda nije ni čudo što ovaj događaj dolazi kao krunska poruka pred sami kraj Poslanikovog života. 

Pravda i pravično djelovanje, a nikako osveta i osvetoljubivost temeljni su principi djelovanja koje promovira pečatni poslanik kroz svoju životnu poruku. Na planu njegovog odnosa prema Bogu, Mekkansko otkrovenje dolazi kao vrhunac vjere Bogu, gdje se Božije određenje, uslijed spoznaje, prije svega prepoznaje kao takvo, a zatim se u Božiji naum slijepo vjeruje, čak i onda kada u svojoj izvanjskoj formi okolnosti na to ne ukazuju. Tu spoznaju su na dan Hudejbije u sebi učvrstili prvaci kasnije muslimanske zajednice, Ebu Bekr i Omer, šaljući nauk svima poslije njih: da bi se u Božije ime djelovalo, nužno je Boga spoznati, a dok se Bog ne spozna, vjernost se iskazuje onima koji su na tom putu najdalje dosegnuli.