Hazreti Ḥasan je poznat po(d) više nadimaka i titula, kao što su: Et-Teqijj (Bogobojazni, Onaj koji Boga ima na umu), Es-Sejjid (Predvodnik, Gospodin, Velikan, Vođa), Sejjidu šebābi ehli-l-dženneti (predvodnik mladih/mladića dženneta; ovako ga je prozvao lično njegov djed, Muhammed, a.s.), El-Imām (Vođa, Lider, Predvodnik)… 

Ḥasan je bio bijele puti, izrazito lijep i veoma je sličio svome djedu po majci, Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Enes ibn Mālik, r.a., je rekao: ”Niko nije sličio Vjerovjesniku,, s.a.v.s., više od Ḥasana, sina ʿAlijina.” (Buharija)

Poslanik, a.s., je mnogo volio svoje unuke, Ḥasana i Ḥusejna i često se igrao s njima. Sjeli bi Poslaniku, a.s., u krilo i igrali bi se njegovom bradom. Pružili bi svoje ručice ka njemu, smijali se i bezbrižno provodili najljepše trenutke u njegovom društvu. Ḥasan i Ḥusejn se nisu odvajali od Poslanika, a.s., ni kada bi on obavljao namaz. Kada bi bio na na rukūʿu, oni bi se provlačili ispred njega. Kada bi bio na sedždi, oni bi mu se popeli na leđa. On bi ih polahko skinuo s leđa i nastavljao bi s namazom. El-Berā’, r.a., kaže: “Vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., dok mu Ḥasan, sin ʿAlijin, bijaše na ramenu kako govori: ‘Moj Bože, zaista ga ja volim, pa Te molim da ga i Ti voliš!’” (Buharija)

Ebū Hurejre je jednom prilikom izašao iz džamije zajedno sa hazreti ʿAlijom, r.a., i vidio je Ḥasana kako se igra sa djecom. Prišao mu je i podigao na ramena, rekavši: “Ti si mi umjesto oca i majke! Zaista ti ne ličiš na oca ʿAliju nego na Allahovog Poslanika, s.a.v.s.” Hazreti Alija se na ove riječi nasmijao. (Buharija)

Ḥasan, r.a., je odrastao u porodičnoj kući hazreti ʿAlije i Fāṭime, r.a., uz odgoj, lični primjer i stasavanje u okrilju jednog od najučenijih ashaba i jedne od najboljih žena svih vremena, oko 7 godina svog života proveo je uz voljenog djeda, Muhammeda, a.s., od kojeg je slušao žubor objave Kur’ana, časne hadise i mudrosti. Pored svega navedenog, imao je priliku družiti se i sa (naj)starijim ashabima Muhammeda, a.s. Okruživala ga je velika ljubav svih muslimana. Tako bi se, prilikom njegovog dolaska u Mekku, ljudi okupljali oko njega, nastojeći ga vidjeti, dotknuti, pomoći i slušati njegova predavanja koja je držao u mekkanskom haremu. Neke predaje donose nam zanimljive detalje o njegovoj pobožnosti. Tako se prenosi da je hazreti Ḥasan bio izuzetno darežljiv, noći je provodio u različitim ibadetima, a hadždž je pješice obavio 25 puta. Prenio je nekoliko desetina hadisa direktno od Muhammeda, a.s. Bio je miroljubiv, blag i sklon praštanju.

Hazreti Ḥasan je često zasnivao bračnu vezu. Razlog velikom broju ženidbi je obostrana želja – želja Ḥasanova da se poveže sa što više arapskih plemena, te želja arapskih plemena da se udajom svojih kćerki za njega povežu sa Poslanikovom, a.s., porodicom. Treba imati na umu da je broj sklopljenih bračnih ugovora (i razvoda, odnosno raskidanja bračnih ugovora) hazreti Ḥasana predmet rasprave i da je potrebno pristupiti temeljitom istraživanju, usklađivanju i razmatranju više predaja, od kojih su mnoge nepouzdane, i izvora različitih stepena autentičnosti i vjerodostojnosti. Tačan broj hazreti Ḥasanove djece nije poznat. Spominje se da je imao (najmanje) 26 djece. Neka njegova djeca umrla su malodobna, prirodnom smrću, a jedan dio je ubijen u pokolju i strašnim događajima na Kerbeli 10. muharrema 61. godine po Hidžri (oktobar 680. godine), kada su emevijske trupe opkolile i izvršile pokolj nad hazreti Ḥusejnom i njegovim sljedbenicima.

Politički neaktivan ostao je do vramena hilafeta ʿUsmāna, sina ʿAffāna. Između njega i prve trojice pravednih halifa – Ebu Bekra, ʿUmera i ʿUsmāna, r.a., razvijalo se uzajamno poštovanje i uvažavanje. Bilježi se da je čuvao halifu ʿUsmāna, sina ʿAffāna, r.a., u vrijeme kada su nemiri i pobune počeli bujati i kada su pobunjenici udarili direktno i na halifu. Hazreti Ḥasan je tom prilikom ranjen. Bio je hrabar, odvažan i nepokolebljiv. Učestvovao je u skoro svim vojnim pohodima za vrijeme hilafeta hazreti ʿAlije. 

Nakon atentata na hazreti ʿAliju, četvrtog pravednog halifu, dženazu-namaz predvodit će upravo hazreti Ḥasan. Neposredno nakon dženaze-namaza hazreti ʿAliji, prisutni su Ḥasanu počeli davati prisegu (bejʿat) i izražavati lojalnost. Desetine hiljada ljudi lično su mu dali prisegu. Tako hazreti Ḥasan postaje peti halifa. Bilo je to u Kufi (Irak) u drugoj polovini mjeseca ramazana 40. godine po Hidžri (kraj januara 661. godine). Kao halifu priznale su ga  sve pokrajine hilafeta tog doba, izuzev Šama i Egipta. Namjesnik Šama bio je – Muʿāvija, sin Ebū Sufjāna, a Egipta – ʿAmr, sin El-ʿĀsa, pristalica Muʿāvije. Muʿāvija je, nema sumnje, bio oprezan u pogledu pripadnika ehli-bejta, u ovom slučaju hazreti Ḥasana, koji su u narodu uživali veliki ugled i koje su mnogi smatrali jedinim istinskim predvodnicima. Imajući na umu građanski rat i međumuslimanske sukobe koji su razbuktani ubistvom halife ʿUsmāna, r.a., i koji su kuluminirali bitkama koje su se odigrale 656. i 657. godine, hazreti Ḥasan je odlučio pokušati okončati ovo razdoblje nemira, smutnje i sukoba mirnim, diplomatskim putem. Krenuo je ka Šamu kako bi započeo mirovne pregovore sa Muʿāvijom, nakon čega abdicira u korist Muʿāvije kako bi očuvao jedinstvo ranjive zajednice muslimana. Bilo je to 41. godine po Hidžri. Hazreti Ḥasan je vršio dužnost halife (svega) 6 ili 7 mjeseci. Ovaj njegov postupak izazvat će nezadovoljstvo kod dijela njegovih pristalica, ali to nije promijenilo njegovu odluku i želju da na taj način pokuša pomiriti muslimane i sačuvati jedinstvo zajednice. Nakon sporazuma između hazreti Ḥasana i Muʿāvije, Ḥasan se, zajedno sa svojom porodicom, mlađim bratom hazreti Ḥusejnom i drugim bliskim saradnicima, iz Kufe vratio u Medinu, gdje je živio potpuno apolitično do kraja života. Zahvaljujući nesebičnom postupku hazreti Ḥasana, ova godina će biti nazvana “godinom zajednice” (ʿāmu-l-džemaʿat) jer je (ili se barem tako činilo) zajednica bila ujedinjena oko jednog halife. Muslimani jednostavno nisu mogli priuštiti još jedan smrtonosni građanski rat. Hazreti Ḥasan je bio potpuno svjestan ove činjenice. Muslimani su imali potrebu za snažnom i stabilnom vlašću, a Muʿāvija se, barem za dio njih, činio kao vrlo sposoban vladar bio u stanju ispuniti njihova htijenja.

Spomenutim postupkom hazreti Ḥasana kao da se ispunilo obećanje i nagovještaj Muhammeda, a.s. Naime, Ebū Bekre pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio na minberu, a njegov unuk Ḥasan odmah pored njega. Poslanik, s.a.v.s., čas je gledao u ljude, a čas u njega (tj. hazreti Ḥasana) i onda je rekao: “Ovaj moj unuk je plemić (velikan, gospodin, sejjid). Nadam se da će Allah preko njega izmiriti dvije skupine (sukobljenih) muslimana.” (Buharija)

Umro je u Medini 50. godine po Hidžri (mart ili april 670. godine) u 45. ili 46. godini godini života. U Medini je nastupila velika žalost zbog hazreti Ḥasanove smrti. Tržnice su bile zatvorene sedam dana. Ebū Hurejre, r.a., je u Poslanikovoj, a.s., džamiji plakao i govorio: “O ljudi, danas je umro miljenik Allahovog poslanika, s.a.v.s.!”

Postoje indicije da ga je otrovala supruga Džaʿda, kćerka El-Ešʿasa, u okviru aktivnosti zavjere koju je provodila po instrukciji Jezīda, sina Muʿāvije ili neposredno po smjernicama samog Muʿāvije. Ibn Kesīr, čuveni komentator Kur’ana i historičar, o ovome je napisao: “Ja smatram da to nije tačno.” Treba, stoga, biti oprezan prilikom (pre)uzimanja i uvažavanja ovih i sličnih predaja jer su mnoge – izmišljene, očigledno zbog političkih motiva. Razloge svakako treba tražiti i u nastojanjima nekih grupacija da se još više produbi kriza koja je tinjala u odnosima Hāšimija (Benū Hāšim) i Emevija (Benū Umejje koji su se sve više profilirali kao mekkanska aristokratska porodica). Eṭ-Ṭaberī navodi da je bilo više pokušaja trovanja Hazreti Ḥasana, te da je, kao rezultat svih tih (neuspješnih) pokušaja i posljednjeg, po njega fatalnog, stradala njegova jetra, zbog čega je i umro. Hazreti Ḥasan nije želio osvetu i bratu Ḥusejnu nije htio otkriti ime osobe koja ga je otrovala.

Hazreti Ḥasan oporučio je mlađem bratu hazreti Ḥusejnu da ga ukopa pored djeda Muhammeda, a.s., ako to bude moguće. Mervān, sin El-Ḥakema, jedan od prvaka porodice Emevija (kasnije i jedan od halifa), nije dozvolio da se tako postupi. Izrečena je, navodno, i direktna prijetnja: “To se neće desiti, jer ja nosim sablju!” Time je (još više) raspiren sukob između Hāšimija i Emevija. Kabur hazreti Ḥasana je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i, u blizini majke hazreti Fāṭime. Dženazu-namaz hazreti Ḥasanu klanjao je veliki broj ljudi. Sa‘lebe ibn Ebī Mālik, rekao je: ”Bili smo prisutni na dženazi Ḥasana, sina ʿAlije, r.a., i ukopali smo ga u el-Beqī‘i. Da je neko bacio iglu, ne bi mogla pasti nigdje drugo osim na nečiju glavu.”

Mnoge su izreke i mudrosti koje su potekle iz bistrog uma hazreti Ḥasana. Neke od njih su:

Zloba je da se ne zahvališ na blagodati.

Blagost je gušenje srdžbe i vlast nad dušom.

Plemenitost jeste davanje prije traženja.

Lijepo pitanje je pola znanja.

Ljudi propadaju zbog tri osobine: oholosti, pohlepe i zavisti. Tako oholost usmrćuje vjeru. Zbog oholosti je Iblīs proklet. Pohlepa je neprijatelj duše. Zbog pohlepe je Ādem istjeran iz dženneta. Zavist je vođa zla. Zbog nje je Kābīl ubio Hābīla.

‘Āʼiša je treća supruga Muhammeda, a.s., njegova miljenica i majka vjernika. Jednog dana je Ḫavla, kćerka Ḥakīma, predložila Muhammedu, a.s., da se oženi ‘Āʼišom, kćerkom Ebū Bekra, ili Sevdom, kćerkom Zem‘a, udovicom od tridesetak godina, koja je kao muslimanka izbjegla u Abesiniju, gdje joj je umro muž. Muhammed, a.s., je zatim počeo da u snu viđa hazreti ‘Āʼišu. ‘Āʼiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Viđao sam te u snu tri noći. Doveo mi te melek umotanu u skupocjenu svilu i rekao: ‘Ovo je tvoja žena’. Otkrio sam ti lice i vidio da si to bila ti. Rekao sam: ‘Ako je ovo od Allaha, on će to i realizovati.” (Muslim)

Muhammed, a.s., je zaprosio hazreti ‘Āʼišu u mjesecu ševvalu 3. godine prije Hidžre (maj/juni 619.), a oženio se njome u mjesecu ševvalu 1. godine po Hidžri (april/maj 623.). Njen mehr je iznosio 500 dirhema. U braku su proveli 9 godina. ‘Āʼiša je prije braka sa Muhammedom, a.s., bila vjerena za Džubejra, sina Muṭ‘ima. U skladu s arapskim običajima, ‘Āʼišu je Ebū Bekr obećao Muṭ‘imovom sinu i kasnije je morao pregovarati s Muṭ‘imom kako bi raskinuo taj ugovor. Ove zaruke su raskinute zbog toga što su se roditelji Džubejra bojali da bi i njihov sin mogao prihvatiti islam i napustiti vjeru predaka koji su obožavali kipove. 

Činjenicu da je Muhammed, a.s., imao više supruga često su, tokom povijesti, neki koristili da bi napali njegovu ličnost i na taj način pokušali omalovažiti njegovu misiju i djelo. Ovi napadi su dobili na intenzitetu u posljednjih nekoliko godina, a jedna od najčešće zloupotrebljavanih i dekontekstualiziranih tema jeste brak sa hazreti ‘Ā'išom. Najprije su pokušali ukazati na razlike u godinama između njega, a.s., i hazreti Ḫadīdže, kćerke Huvejlida, njegove prve supruge. Isto su pokušali i u slučaju hazreti ‘Ā'iše. Postoje različita mišljenja o godinama ‘Ā'iše u vrijeme kad je zaručena za Poslanika i poslije kada se udala za njega. Mi se nećemu upustiti u vrtloge i bespuća ovih rasprava, ali želimo naglasiti da nikada niko od Muhammedovih, a.s., neprijatelja u njegovom vremenu nije mu prigovorio niti ga je zbog tog braka napadao, jer je to, po svemu sudeći, bilo općeprihvaćeno u tom vremenu i na tom prostoru. Pokušali su mu prigovoriti na različite načine, koristili su više metoda u borbi protiv njega, ali nije zabilježeno da mu je iko ikada od njih nešto kazao u ovom smislu. Udaju mladih osoba u tom vremenu treba posmatrati u kontektstu tadašnjeg historijskog i kulturnog miljea. U uspostavljanju ovih odnosa, pa i u samim zarukama, ključnu ulogu igrale su uže porodice budućih mladenaca, u ovom slučaju konkretno ‘Ā'išin otac. Preporuku za ovaj brak dala je, dakle, udata žena koja je dobro znala stanje one koju preporučuje Muhammedu, a.s. Za razumijevanje nekih aspekata braka Muhammeda, a.s., i hazreti ‘Ā'iše, ključno je i razumijevanje uloge Ebū Bekra u životu Muhammeda, s.a.v.s. Ebū Bekr je jedan od prvih muslimana, Poslanikov, a.s., najprisniji prijatelj i pomagač, oslobađao je i otkupljivao iz ropstva nejake i slabe, one koji nisu imali imetka ili snažne zaštite. 

Na neka delikatna pitanja, koja ulaze u prostor ljudske intime, kao što su pitanja koja tretiraju bračne i intimne odnose supružnika, Muhammed, a.s., najčešće nije odgovarao direktno. Ponekad su njegovi odgovori dolazili kao metafore, a često su njegove supruge drugim ženama, na izravan način, prenosile propise u vezi s porodičnim i bračnim životom. Klasična islamska literatura puna je predaja koje govore o tome. Ljubav koju su pokazivali Poslanik, a.s., i ‘Āʼiša jedno prema drugome bila je jaka i intenzivna. Nije se ustručavala govoriti o njegovoj pažnji, toplini, pažljivosti i ljubavi u svakodnevnom životu. ‘Āʼiša je njegovana Muhammedovim, a.s., primjerom i razgovorom. Sve je vodilo duhovnoj izgradnji, pa je ona kasnije bila neprocjenjiv izvor informacija o Poslanikovoj ličnosti, ponašanju u privatnom životu i javnom djelovanju. Govorila je kako je Muhammed, a.s., imao sluha za njene želje, kad je kao još vrlo mlada došla u njegov dom u Medini. Uloga hazreti ‘Āʼiše u tom smislu je neprocjenjiva. Od nje se prenosi i bilježi 2.210 hadisa! Mnogi su cijenili njenu memoriju i inteligenciju, a neki ashabi su se upravo njoj obraćali u situacijama kada su bili u dilemi u vezi nekih vjerskih pitanja i propisa. Pojedini učenjaci su vrlo smjeli u svojim razmišljanjima u vezi znanja koje je bilo dato ‘Ā'iši, tako da su rekli: “Kada bi se sakupilo znanje koje posjeduje ‘Ā'iša i znanje ostalih žena, ‘Ā'išino bi znanje bilo bolje.” Visoko je cijenjena zbog doprinosa u privatnoj i društvenoj sferi života. Najučenija je supruga Muhammeda, a.s., i referentna ličnost u pogledu znanja o vjeri. Ona je prenijela i predaje (izreke i mudrosti) od svoga oca Ebū Bekra, ‘Umera, Fāṭime i drugih ashaba.

Kada su Umm(u) Rūmān i njene dvije kćerke, ‘Ā'iša i Esma, učinile hidžru u Medinu, Poslanik a.s. je već počeo graditi džamiju. ‘Ā'iša je najprije odsjela kod svoje porodice. Muhammed, a.s., je izgradio njenu sobu uz samu džamiju u Medini, sa vratima koja su se direktno otvarala u džamiju. Često je klanjao noćni namaz u njenoj sobi, dok je ona ležala ispred njega. Zajedno su se kupali iz iste posude. Skupa bi trčali, pri čemu bi se takmičili. Poslanik, a.s., je uvažavao njeno mišljenje i uvijek joj dopuštao da ga izrazi, iako se nije uvijek slagao sa njim. U nekoliko predaja se navodi da je ‘Āʼiša za svoga života obradovana da je jedna od stanovnica dženneta i da je ona Muhammedova, a.s., supruga na dunjaluku i na Ahiretu.

Iako je ‘Āʼiša majka vjernika, supruga Muhammeda, a.s., Allahovog poslanika, a.s., ona nije bila pošteđena nekih od najvećih izazova i neugodnosti koje se mogu javiti u našim životima. Naime, o njoj je izrečena sramna potvora (ifk) po povratku sa pohoda protiv jednog plemena, 6. godine po Hidžri (decembar 627. godine). Klicu potvore zametnuo je vođa medinskih licemjera, a dalje su je pronijeli mnogi muškarci i žene. Ni mirni dom Muhammeda, a.s., pa ni njegova čeljad, nisu bili sigurni od ove gnusne potvore, insinuacije i konstrukcije onih koji su im nastojali nanijeti zlo i udariti im na čast. Zlobnici razvezaše svoje jezike, a s njih potekoše teške optužbe da je ‘Āʼiša počinila blud sa jednim ashabom kojoj joj je pomogao da (su)stigne karavanu nakon što je zakasnila zbog obavljanja prirodne potrebe i pokušaja pronalaska izgubljene zufarijska ogrlice od oniksa. Poslanik, a.s., je teško primio događanja u vezi potvore, posebno ako se ima na umu činjenica da u tim danima neizvjesnosti i smutnje nisu dolazili ajeti Objave koji bi rasvijetlili ovu situaciju. U tom periodu ‘Āʼiša je ležala bolesna u svojoj kući, ne znajući šta se dešava i da je vrijeđaju i govore kako je učinila nešto što jedna čestita žena nikada ne bi učinila. Saznala je to sasvim slučajno, a posebno teško joj je palo to što su u raznošenju te potvore, tračeva i zakulisnih govora o njoj učestvovali i neki ashabi! ‘Āʼiša je bila ustrajna i uvijek iznova tvrdila da je nedužna. Nakon mjesec dana, Allah, dž.š., je objavio ajete koji su obznanili ‘Āʼišinu nevinost i osudili potvoru. Zbog toga što je nevinom proglašena u Kur’anu u pogledu optužbi za blud, dobila je nadimak El-Muberre’a fi-l-Qur’ān. Ova kušnja je isprva uznemirila i ‘Āʼišu i Poslanika, a.s., ali je na koncu ojačala međusobno povjerenje i još više raspirila njihovu ljubav. Njih dvoje su imali toplu bračnu zajednicu i snažnu intelektualnu vezu. 

Posljednje dane svog života Muhammed, a.s., proveo je u blizini hazreti ‘Āʼiše. Zaista je od Allahovih blagodati prema ‘Āʼiši i to što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upravo u njenoj sobi ispustio svoj posljednji dah, u njenom danu i na njenim prsima (u njenom okrilju). Upravo je ‘Āʼiša, u tim teškim trenucima, sjedila pored Poslanika, a.s., privijajući ga uz sebe, stavljajući mu glavu u svoje krilo, milujući ga da mu ublaži bol. 632. godine na Ahiret je preselio Muhammed, a.s. On i ‘Āʼiša nisu imali djece. Nakon njegove smrti, živjela još skoro pola stoljeća, a cijelo to vrijeme bila je aktivno uključena u odgoj i obrazovanje novih naraštaja koji su širili učenja islama. Kao što je svjedočila trenucima smrti Muhammeda, a.s., isto je doživjela i od svoga oca, Ebū Bekra, kada su mu nastupile smrtne muke. Tada je, gledajući kako se gasi u život njemu, u stihovima kazala:

Kunem ti se, bogatstvo neće čovjeku koristiti

Kada jednoga dana zahropti i kada mu se prsa počnu stezati…

Politički neaktivna bila je sve do perioda hazreti ‘Usmānovog upravljanja hilafetom (644-656). Poslije, u doba hilafeta hazreti ʿAli(je), ‘Āʼiša je smatrala da halifa, hazreti ʿAli(ja), treba (što prije) pronaći i kazniti ubice ‘Usmāna, sina ‘Affāna. Ona se nikada nije bunila protiv toga da ʿAli(ja), r.a., bude halifa, niti ga je spominjala po lošem. Različiti pogledi na prioritete, uz ostala neprijateljska spletkarenja koja su potpirivala razmirice i sukobe, 656. godine rezultirali su, nažalost, prvim međumuslimanskim sukobom poznatim kao Bitka kod deve (Waqʿatu-l-džemel). Kada je raspiren plamen smutnje, razumni i trezveni nisu uspjeli smiriti raskalašene i sukoba željne, a u ovom nemilom događaju i vrtlogu bitke poginuo je veliki broj muslimana. Žarište borbe bilo je upravo oko mjesta gdje se nalazila hazreti ‘Āʼiša na devi. Nakon ovog tragičnog događaja, hazreti ʿAli(ja) je velikodušno oslobodio i s najvećim poštovanjem otpremio ‘Āʼišu i veliki broj njenih pristalica. ‘Āʼiša je vodila miran život u Medini više od dvadeset godina. Ostatak života provela je čineći dobra djela, udjeljujući milostinju, prenoseći hadise i tumačeći Kur’an Časni. Uključivala se u konsultacije sa stari(ji)m ashabima Muhammeda, a.s., što u svakom slučaju govori i o njenoj učenosti i pronicljivosti, ali i društvu tog doba u kojem su najodlučniji imali sluha za savjete i mišljenja drugih. Neki historičari i biografi ističu da je upravo ona bila najupućenija žena iz oblasti fikha. Bila je cijenjena zbog svoje pjesničke kulture i čestih navoda pjesama, a i zbog rječitosti; dobro je poznavala povijest i genealogiju Arapa, slično svome ocu Ebū Bekru, a bila je obrazovana i u drugim područjima. ‘Ā'iša, r.a., je bila darežljiva, velikodušna i skromna. Jedne prilike joj je došao njen sestrić ‘Abdullāh, sin Zubejra, noseći 12.000 dirhema, pa je ona to odmah udijelila siromasima Medine. Potom je zatražila od kućne pomoćnice da joj donese jelo koje se sastojalo (samo) od hljeba i sirćeta.

‘Urve, sin Zubejra, govorio je (o) ‘Ā'iši: “O, majčice! Ne čudim se tvome razumijevanju, jer kažem: ‘Supruga Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i kćerka Ebū Bekrova. Niti se čudim tvome poznavanju poezije i vladavina ljudi’ (u drugim predajama: ‘vladavine Arapa, njihovog rodoslovlja i njihove poezije’), jer kažem: ‘Kćerka Ebū Bekrova, a on bijaše najučeniji među ljudima ili jedan od najučenijih’. No, čudim se tvome poznavanju medicine. Kako si ga stekla?” Prenosi se da je, nakon ovih njegovih riječi, ‘Ā'iša kazala: “O ‘Urejje (Urviću, mali Urve), doista je Allahov poslanik, s.a.v.s., bio bolestan na samom kraju svoga života, pa su dolazile delegacije arapskih plemena sa svih strana i opisivale lijekove za njega, a ja sam mu ih pripravljala. Eto, tako sam ga stekla.” (Ahmed, Taberani i dr.) ‘Urve, sin Zubejra, je kazao: “Nisam vidio ženu koja je bolje poznavala medicinu, fikh i poeziju od ‘Ā'iše.” (Taberani)

Na Ahiret je preselila u noći utorka, 17. ramazana 58. h.g., tj. jula 678. godine u Medini u 64. godini života. Posljednja joj je želja bila da bude pokopana iste noći, pa je to i učinjeno. Dženazu-namaz hazreti ‘Ā'iše predvodio je Ebū Hurejre, r.a. Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. 

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama