Kriza otpočinje neravnomjernim posjedovanjem bogatstva. Osamdeset posto ukupne imovine nalazi se u vlasništvu četvrtine svjetskoga stanovništva. Taj nepravedni odnos sve više se povećava u bogatim i u siromašnim zemljama. Već dvadeset godina svuda u svijetu raste nepravedna raspodjela primanja. Prema izvještaju UN-ovog razvojnog programa (UNDP) najteže su pogođene zemlje u razvoju. Jaz između bogatih i siromašnih tamo više upada u oči jer je tamo veće siromaštvo. Ali i u industrijskim zemljama jaz se stalno povećava, a takozvani ‘srednji sloj’ polahko nestaje.^[1]

Za to vrijeme, redom se ukidaju socijalni programi pomoći od kojih uveliko ovisi budućnost siromašnih i neobezbjeđenih, a prema jednom izvještaju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) upravo bi pomoć siromašnima u pokrivanju osnovnih potreba i omogućavanje obrazovanja mogla pridonijeti smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih.

Nadalje, banke, bankarski i cijeli monetarni sistem,  kao nekonvencionalno oružje moćnika za uspostavljanje svojih interesa, su postale neizbježan instrument ekonomske stagnacije, siromaštva i krize. Sa jedne strane ljudi i države se zadužuju,  a sa druge akomuliraju se nerealna kamatna sredstva u rukama pojedinaca. Upravo taj odnos, bilo kojeg sistema, u ovom slučaju bankarskog, je uspostavljanje modernog ropstva, a sve upreže da taj sistem postane neizbježan u ljudskom životu.

Zekat – obaveza i smisao 

Islam je preduhitrio ove probleme i njihove posljedice i u korijenu ih sasijekao. Bog je dao upute za uspostavu socijalnog sistema i dao punu pažnju ljudskom biću i njegovom životu. U islamu nakon principa vjerovanja slijedi princip dobročinstva: „Oni koji vjeruju i dobra djela čine.“^[2] Naposljetku, vjerovanje je ovisno o dobročinstvu i ni u kojem slučaju ne može bez njega. Vjerovanje je krnjavo bez činjenja dobrih djela. Bog poznaje našu prisvajačku, nadasve pohlepnu, prirodu pa nas zbog toga uslovljava sadakom: „Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite….“^[3]No, zbog prirode čovjeka i zbog prirode kretanja čovjeka kroz ovaj svijet, Bog nastoji osigurati čovjekovo postojanje, a sa druge strane iskušati imućne, tako što propisuje zekat, kao prinudnu obavezu bogatih muslimana. Kada tome pridodamo i apsolutnu zabranu kamate i svaki vid eksploatacije, zaduženjima, koja u velikom broju vode ka siromaštvu nazire se kraj.

Zekat je institucionalna socijalno-altruistična obaveza bogatih muslimana. Spada među pet fundamentalnih stubova islama. Muslimani će prepoznati da se zekat nalazi na trećem mjestu, odmah poslije obavljanja namaza. Važnost ovog principa gledamo u Božijoj potvrdi zekata, na osamdeset i dva mjesta u Kur'anu, tik uz potvrdu namaza. 

Ni u kojem slučaju islam ne uči čovjeka da bude asketa, da bude siromah i bijednik. Kult siromaštva nije dio islama. Čak šta više podstiče nas na aktivizam, konstantan rad i rast, u toj mjeri da je rad dio vjerovanja (ibadeta), na kraju krajeva, podstiče nas na materijalno bogatstvo kroz propise hadža, zekata, kurbana, kefareta, fidje i dr. U istoj mjeri Bog nas podučava, obavezuje i upozorava na pravednost u raspodjeli tog bogatstva, a raspodjelu istog nije ostavio kao izraz dobre volje već kao obligaciju. Zekat je stroga obaveza koja, jedina od svih šartova, garantuje opstojnost muslimana te harmoniju i sklad u svijetu. Rekli bismo da na ovom šartu leže svi drugi šartovi.

Prednost Bejtu-l-mala i obrazac rješenja za svijet

Upravo zekat uspostavlja mehanizam ravnomjerne raspodjele bogatstava u smislu da oni koji imaju pregodinjena akumulirana sredstva u visini nisaba (za ša'ban, ramazan i ševal 1442. godine: 8290KM) i više od toga, od svojih akumuliranih sredstava daju 2.5% isključivo u Fond Bejtu-l-mal IZ u BiH. Ovdje se stavi tačka i zaustavi svaka rasprava oko toga zašto zekat baš tu jer instituciju Bejtu-l-mala je uspostavio sam Muhamed, a.s., i od tada ne postoji drugi način prikupljanja zekata osim institucionalno. Muslimanski svijet se raspao upravo zbog necentralizovane kase, lokalnim moćnicima je dato da ubiru poreze, a veoma mali dio sredstava je išao ka centralnom dijelu. Centralizacija je garant održivosti.

Procjenjuje se da bi zekat, kada bi se ubrao od svih obaveznika u svijetu, iznosio, na godišnjem nivou, 600 milijardi dolara te da je ovaj iznos sasvim dovoljan da riješi problem siromaštva u svijetu uopće. Definitivno, za samo nekoliko decenija svijet bi dobio drugačiju sliku, ljepšu.^[4]

Po istraživanju kolege Hadisa ef. Bošnjaka u 2018. godini u Federaciji BiH, gdje Bošnjaci čine 85% stanovništva,  je bilo 12 milijardi konvertibilnih maraka ušteđevine na bankovnim računima. Da ne bi bilo pretenciozno on ide sa pretpostavkom da je 6 milijardi, dakle 50%, na bankovnim računim u vlasništvu Bošnjaka. Računica je jasna, samo ti Bošnjaci da pravilno, savjesno i vjerski izvršavaju obavezu zekata, bilo bi za jednu godinu 125 miliona konvertibilnih maraka u Bejtu-l-malu. Da li je ta suma novca dovoljna za socijalne programe u BiH? 

S toga je zekat, kao obaveza koja nam kur'anski dolazi uz obligaciju obavljanja namaza, najbitnija institucija u islamu, rame uz rame sa institucijom vakufa. Kao takva, jedinstvena u svijetu, i njezin duh je prijeko potreban i Zapadu, i Evropi, a ponajviše islamskom svijetu, koji grca u siromaštvu dok pojedine muslimanske zajednice uživaju u prekomjernom bogatstvu. 

Imamo 600 milijardi razloga da pišemo o ovome, o pravu siromašnih, o njihovom pravu u tim bogatstvima, o nepravednosti svijeta prema njima, o bogohulnom konzumerizmu, o materijalnim zaluđenicima, o neodžahilijetu. Bitno je pisati i opominjati. 

Ako želimo jaku zajednicu ona mora da počiva na jakim materijalnim temeljima sazdanim od zekata, sadekatu-l-fitra, vakufa, znanja – i svjetovnog i vjerskog. Bez toga je naša zajednica krhka, nažalost veoma krhka.

Izvršimo svoju obavezu!