Hārūn Er-Rešīd je samo nominalno bio vođa vojne ekspedicije protiv Bizantijskog carstva 779/780. i 781/782. godine (stvarnu komandu i glavne vojne odluke su, nema sumnje, donosili iskusniji generali koji su bili u njegovoj pratnji). Postigao je dogovor sa veoma korisnim i odgovarajućim uvjetima za muslimane. Bizantijska carica Irena (Irena Atenska ili Irena Atenjanka) morala je zaključiti mir i platiti danak. Za ovaj i druge uspjehe dobio je naziv “Er-Rešīd” (“Onaj koji slijedi pravi put”). Mir je trajao samo do stupanja na prijesto cara Nikifora I, koji je halifi Hārūnu poslao podrugljivo pismo i od njega zatražio da ranije dogovoreni i dobijeni danak vrati. Hārūn je ponovo krenuo u vojni pohod i prisilio cara Nikifora I da plati novi danak.

Hārūn Er-Rešīd će biti postavljen za namjesnika Ifrīqije, Egipta, Sirije, Armenije i Azerbejdžana. Muḥammed el-Mehdī je bio odredio da ga naslijedi mlađi sin Hārūn, ali će ova odluka izazvati negodovanje i pobunu starijeg sina Mūsāa el-Hādija koji misteriozno umire 786. godine. Bilo je raznih glasina koje su nagovještavale da bi iza njegove smrti mogla biti i – H̲ajzurāna. Motiv za ovo bi mogao biti u njegovom opiranju njezinoj dominaciji. 

Nakon što je preuzeto hilafet, Hārūn je na mjesto vezira sa gotovo neograničenim ovlastima i velikom koncentracijom moći postavio učitelja i odgajatelja Jaḥju, sina H̲ālida, iz čuvene perzijske porodice Bermekija. Jaḥja je, inače, bio pod snažnim i značajnim uticajem H̲ajzurāne. Nakon njezine smrti, kontrolu su uglavnom imali istaknuti veziri i službenici države iz porodice Bermekija. Iako govorimo o zlatom dobu Abbasijske države i hilafeta, ne smije se zaobići činjenica da je vladavina Hārūna Er-Rešīda, kao i drugih abbasijskih halifa, bila ispunjena unutarnjim problemima, pobunama i nemirima. Onog trenutka kada je Hārūn Er-Rešīd pristao dati poluautonomiju Ibrāhīmu, sinu El-Agleba, i kada je to u postala stvarnost i praksa u narednom periodu, počelo je slabljenje i gubitak efektivne vlasti i moći halifa. Slična sudbina će biti i sa nekim drugim lokalnim dinastijama i moćnicima koji su nastojali izbjeći apsolutnu vlast i uplitanje halifa sa sjedištem u Bagdadu. Sam halifa nije više neposredno nadgledao politiĉke i ine poslove vezane za ummu, već je upravljanje prepustio svojim vezirima.

Hārūn Er-Rešīd imao je, navodno, uspostavljene snažne diplomatske odnose s franačkim kraljem Karlom Velikim, kao i s bizantijskim i kineskim carem. 

Motivi života Hārūna Er-Rešīda i njegove supruge Zubejde, nevjerovatni opisi raskošnog dvor(c)a, blagostanja i situacije u društvu tog doba, iako često idealizirani i romantizirani, bili su inspiracija za Hiljadu i jednu noć, zbirku poučnih i nevjerovatnih priča preko kojih je njegova slava nadaleko proširena po Istoku i Zapadu. Hilafet je bio na vrhuncu i država je uživjela do tada neviđeni mir i sigurnost. Narodu je, barem privremeno, omogućeno da živi mnogo mirnije i s manje politiĉkih previranja nego u prijašnjim vremenima. Prenosi se da je Hārūn Er-Rešīd imao običaj prerušen noću lutati Bagdadom dok su u njegovoj pratnji bili prijatelj Džaʿfer Bermeki(ja) i briljantni pjesnik Ebū Nuwās. Hārūn je bio poznat po svojoj darežljivosti: autor dobro sročene poeme mogao je kao poklon priskrbiti konja, kesu zlata ili čak imanje. 

Porodica Beremkija je više od 15 godina uspješno vodila administraciju velike Abbasijske države. U stvarnosti, oni su imali uticaja na donošenje najvažnijih odluka i na skoro na svaki aspekt života halifa i najistaknutijih ljudi u državi. Finansiranje glomaznog državnog aparata, luksuza i obilja u kojem je uživao dvor(ac) uglavnom je bilo zadatak ove porodice. Početkom 9. stoljeća Hārūn će narediti smaknuće Džaʿfer Bermeki(je), vlastitog zeta koji je bio oženjen ʿAbbāsom, sestrom Hārūna. Čini se da su različite spletke, smutnje i isprepleteni interesi bili jači od ove prijateljske veze. Bermekije su, po svim prilikama, favorizirali mnoge Perzijance i službenike iz istočnih pokrajina države, pa je Hārūn Er-Rešīd vjerovatno osjetio dominaciju ove porodice i pobojao se za vlastiti autoritet. Imenujući za vezira El-Faḍla, sina Er-Rebīʿa, otvorenog neprijatelja Bermekija i njihovih miljenika, Hārūn je jasno dao do znanja da započinje obračun sa ovom porodicom. Sukobi između ove dvije interesne skupine nastavili su se najmanje još pola stoljeća. Dezintegracija i podjela države nastavila se i kada je Hārūn Er-Rešīd, s namjerom rješavanja problema upravljanja golem prostorima, upravljanje dijelom zapadnih provincija povjerio sinu Muḥammedu El-Emīnu, dok je dijelove istočnih pokrajina dao sinu ʿAbdullāhu El-Meʾmūnu. Majka El-Emīna bila je Zubejda koja će za mentora imati spomenutog El-Faḍla, sina El-Rebīʿa. Na drugoj strani, El-Emīnov (polu)brat El-Meʾmūn je bio sin perzijske robinje Meredžil i bio je naklonjen perzijskoj struji koja je imala značajnog uticaja na njegov odgoj i obrazovanje i buduće odluke. Posljedice sukoba između El-Emīna i El-Meʾmūna i građanskog rata u koji je uvučena Abbasijska država, podrhtavanja, nestabilnosti, nemiri i poremećaji koji su nastali u tom sukobu, vidljivi su i prisutni i dan danas. El-Faḍl, sin El-Rebīʿ, nije imao onu efikasnost koja je krasila porodicu Bermekija i istaknute službenike ove porodice u državnom aparatu Abbasijskog hilafeta. Iako se period vladavine Hārūn Er-Rešīd najčešće prikazuje kao zlatno doba i zenit Abbasijske države, u stvarnosti to je bio period mnogih političkih poremećaja i kriza koje će potpaliti i uznemiriti istočne dijelove države. U jednom trenutku Hārūn Er-Rešīd morao je premjestiti prijestolnicu u Er-Raqqu, sirijski grad smješten na lijevoj obali rijeke Eufrat.

Iako je Hārūn Er-Rešīd u početku proglasio opću amnestiju za šīʿije i neke otpadnike, u stvarnosti su svi oni koji su bili politički aktivni i, po procjeni državnih službenika, opasni po sistem, bili progonjeni i zatvarani. Mūsā El-Kāẓim, sin Džaʿfera, sedmi šīʿijski imam, iako politički neaktivan, uhapšen je iznenada, poslan u Basru a potom i u Bagdad.  Pod nerazjašnjenim okolnostima umire 799. godine. Od tog trenutka Hārūn je protiv sebe imao i veliki broj njegovih pristalica. Neki njegovi prethodnici su na sve načine, posebno kroz određene ustupke, pokušali osigurati lojalnosti ovih nenaklonjenih skupina. Pored ovog problema, bilo je očigledno da u državi postoje dva velika i moćna politička bloka koja djeluju jedan protiv drugog.

U nekim dijelovima Abbasijske države pojavili su se nemiri i pobune. U samom Horāsānu tinjao je dvogodišnji ustanak, pa je Hārūn Er-Rešīd želio lično predvoditi vojni pohod s ciljem smirivanja tenzija i pobuna. U toku ovog vojnog pohoda razbolio se u novembru 808. godine, a umro je u Ṭūsu u martu 809. godine. Na mjestu halife naslijedio ga je sin Muḥammed El-Emīn.

 Tokom vladavine Hārūna Er-Rešīda Bagdad je postao svjetski centar znanja, kulture i trgovine. Budući da je intelektualno, vojno i politički bio snalažljiva osoba, njegov život bio je predmet i inspiracija mnogih priča. Neke od njih su istinite, ali je mnoge su, treba priznati, izmišljene i protkane motivima legendi i mitova. Njemu se pripisuju i zasluge osnivanja Kuće mudrosti (Bayt al-Ḥikmah), kompleksa velike biblioteke Bagdada, javne akademije i intelektualnog centra. Hārūn Er-Rešīd je bio zaštitnik umjetnosti i obrazovanja, te je nadahnuo značajnu kulturnu renesansu. Muḥammed el-Mehdī i Hārūn Er-Rešīd revno su podupirali proučavanje (islamskog) prava i nastojali su iskoristiti stručnost islamskih učenjaka kako bi stvorili jedinstven zakonski sistem na području čitave Abbasijske države.

Njegov sin El-Meʾmūn proširit će kompleks Kuće mudrosti koji će postati prestižni centar za proučavanje prirodnih i društvenih nauka, a posebno će cvjetati prepisivačka i prevodilačka djelatnost, izučavanje matematike, astronomije, medicine, hemije, geografije… Kuća mudrosti, kao i sve ono što je nastalo i sačuvano u njoj, uništena je tokom tokom mongolske invazije i pustošenja Bagdada 1258. godine.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī je podjednako cijenjen i od muslimana i od njegovih krstaških/križarskih protivnika. Ova reputacije duboko je ukorijenjena u njegovoj pravičnosti, časti i humanosti. Križarska kraljevstva koja su od 1099. godine formirana u rascjepkanom i politički razjedinjenom muslimanskom svijetu koji je bio rastrgan u međusobnim razmiricama i sukobima, p(r)obudila su reakciju na koju se čekalo više od osamdeset godina. U mjesecu julu 1187. godine Ṣalāhuddīn je vodio jednu od najznačajnijih i sudbonosnih bitki za koju neki tvrde da je jedna od onih koja je promijenila svijet i tok historije. Riječ je, naravno, o Bici kod Hittina, u blizini Tiberijskog jezera, na teritoriji Palestine, kada je Ṣalāhuddīn sa oko 30.000 vojnika porazio križarsku vojsku koja je imala oko 20.000 vojnika, od čega je bilo 1.200 vitezova. Do sukoba je došlo nakon što je Raynald of Châtillon, vladar Antiohije, prekršio primirje između muslimana i križara te iz svog dvorca Kerak napao i opljačkao jednu muslimansku karavanu i hodočasnike, nakon čega je uskratio bilo kakvu kompenzaciju i nadoknadu štete. Raynald je postao neposlušan i samom kralju Jerusalema i odbio je da muslimanima vrati otetu imovinu, plijen i zarobljenike. Ṣalāhuddīn odlučno podiže egipatske trupe da osigura hadžije iz Mekke. Osim toga, neki autori navode da je Raynald poručio hodočasnicima: ”Neka vas vaš Muhammed zaštiti.” Navodno je tada zaprijetio da će otići u Medinu, iskopati Poslanikovo, s.a.v.s., tijelo, i spaliti ga. Ṣalāhuddīn je velikodušno oslobodio zarobljenog kralja Jerusalema Guya de Lusignana i mnoge druge prvake i vitezove. Raynald of Châtillon je pogubljen. Zbog ovog, ali i nekih drugih postupaka, Ṣalāhuddīn je u Evropi vrijedio kao uzor viteštva, jer u stvarnosti nikada nike bio nepotrebno okrutan, niti je bio osvetoljuvbiv. Sve to je nadvladala njegova širokogrudnost pri oslobođenju zarobljenika i velikodušnost pri darivanjima. Uslijedilo je postepeno zauzimanje gradova i utvrđenja koja su bila pod kontrolom križara. Veličanstvena pobjeda na Hittinu bila je uvod u još značajniji Ṣalāhuddīnov podvig i krunisanje svih ranijih uspjeha – oslobođenje Jerusalema od križara u mjesecu oktobru 1187. godine i postepeno propadanje križarskih utvrda i držav(ic)a na tom prostoru. Bila je to velika pobjeda muslimanskih snaga u regionu. Pored toga, Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī je uspio ujediniti različite muslimanske političke frakcije, vojne snage i teritorije pod jednu zastavu. Postignut je niz sporazuma o miru i aktivno su vođeni diplomatski pregovori na više nivoa, što je u konačnici, barem privremeno, stabiliziralo situaciju u regionu. Ṣalāhuddīn nije dozvolio da muslimanska vojska počini zločine i vjerstva koje su križari počinili prilikom zauzimanja Jerusalema 1099. godine. Bio je to šokantan pokolj koji je zgrozio čak i kršćanske hroničare. Njegov odnos prema kršćanima u Jerusalemu, nakon što ga je osvojio, bio je u znaku opraštanja i tolerancije, zbog čega su muslimanski i nemuslimanski historičari pisali o njemu sa najvećim pijetetom i poštovanjem.

Na vijest o Ṣalāhuddīnovom zauzeću Jerusalema, papa Grgur VIII pokrenuo je novi križarski pohod. Njegov pontifikat nije trajao dugo, pa je njegove napore nastavio papa Klement III. Cilj je bio osigurati preostale teritorije pod kontrolom križara i pokušati ponovo zauzeti Jerusalem. Koliko je ovo bio važan pohod govori činjenica da u njemu učestvuju najznačajniji evropski vladari, i to: rimsko-njemački car Fridrik I Barbarossa (utopio se u Maloj Aziji u rijeci Saleph/Göksu), francuski kralj Filip II August i engleski kralj Ričard/Rikard I Lavljeg Srca. Nisu oni jedini evropski vladari i prvaci koji su učestvovali u ovom pohodu, ali je značajno da je Ṣalāhuddīnov podvig u Evropi uzrokovao talas šoka koji je uznemirio i probudio zavađene vladare, privremeno ih ujedinio i okupio oko zajedničkog cilja. Uslijedila je višegodišnja opsada grada Ak(r)e na obali Sredozemnog mora, a borbe koje su pri tome nastale predstavljale su jedan od najkrvavijih epizoda u povijesti križarskih ratova općenito. Ričard/Rikard I Lavljeg Srca naredio je 1191. godine da se 3000 zarobljenika – od kojih su mnogi bili žene i djeca – izvede iz utvrđenja Ak(r)e i ubije na najbrutalniji i najsvirepiji način. Usprkos naporima cijele Evrope, najveći dio Palestine je ipak ostao pod Ṣalāhuddīnovom vlašću. 

Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī umro je, nakon strašne groznice, 1193. godine u Damasku u 55. godini života i ukopan je u blizini velike Emevijske džamije. Na njegovom mezaru ispisano je: “O Allahu, kao njegovu poslednju pobjedu, otvori mu džennetske kapije!”

Jedinstvo koje je Ṣalāhuddīn teško izgradio iščezlo je već nekoliko godina nakon smrti. Njegovi potomci, željni slave i vlasti, nagodili su se da državu međusobno podijele na manje emirate. Nastao je period unutrašnjih previranja, sukoba i slabljenja. 

Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī ostao je jedna od najistaknutijih ličnosti u povijesti islama. Bio je pokrovitelj nauke, štitio je i podržavao islamske učenjake, imao je velikog udjela u raznim infrastrukturnim projekatima, gradnji džamija, škola, vodovoda, kanala… 

Veći dio svog imetka je posudio drugima, darovao ili podijelio kao sadaku. Iza njega je ostao svega jedan dinar i 47 dirhema, nešto oružja i jedan konj. Prenosi se da su morali sakupiti još novca da bi bilo dovoljno za njegovo opremanje i dženazu. 

Ez-Zehebī u djelu Siyar a’lām an-nubelā’ spominje da je El-Muveffeq ‘Abdul-Laṭīf rekao: „Otišao sam kod Ṣalāhuddīna dok je bio u Jerusalemu i vidio sam kralja koji je plijenio oči divljenjem a srca ljubavlju, bilo da su bili blizu ili daleko. Bio je opuštena osoba, dopadljiva a njegovi drugovi su ga oponašali, takmičeći se sa njim u dobru kao što Allah kaže: I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti…“ Prvu noć koju sam proveo sa njim našao sam da je njegov skup okupljen sa učenjacima koji su bili preokupljeni znanjem. Slušao bi ih pažljivo i učestvovao u njihovim raspravama. Naučio bi kako da gradi zidove i kopa rovove, i sam bi to potom radio, noseći kamenje na svojim plećima.”

Isti autor navodi i riječi El-‘Imadā: “Ṣalāhuddīn bi oblačio samo ono što je dozvoljeno nositi, poput lana i pamuka. Njegovi skupovi su bili bez isprazne priče i prisustvovali su im samo čestiti ljudi. Volio je da sluša hadise kako se čitaju sa lancima prenosilaca. Praštao je, bio je iskren, bogobojazan, čist i povjerljiv. Suzdržavao se i ne bi se srdio. Nikada ne bi vratio nekoga kome je bila potrebna pomoć niti bi ponizio nekoga ko je govorio pred njim. Bio je izuzetno blag i izdašan, i ukorio me je jer sam ukrasio svoje potrebštine srebrom a ja sam mu spomenuo da je Ebū Muḥammed El-Džuvejnī smatrao to dozvoljenim. I nisam ga vidio osim da klanja u džematu.“

Zabilježeno je ovo svjedočenje Ebū Dža‘fera El-Qurṭubija, također u djelu Siyar a’lām an-nubelā’: „Završio sam učenje Kur’ana sa ajetom: On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta… (El-Hašr, 22) i čuo sam Ṣalāhuddīna kako kaže: ‘Ovo je istina’, a bio je u komi prije ovoga. Potom je umro, pa je El-Ḫaṭīb Ed-Devle ogasulio njegovo tjelo. Iznesen je u ćefinu i Muḥjuddīn, sin Ez-Zenkija, mu je učio dovu. Zatim je bio vraćen u sobu u vrtu gdje je boravio dok je bio bolestan a potom sahranjen. Čuli su se glasovi plača, i bili su tako glasni da bi i pametan pomislio da čitav svijet plače u jednom glasu. Ljudi su bili toliko shrvani tako da su neki od njih bili odvraćeni od dženaze. Ljudi su iskazivali svoju žalost nad njegovom smrću – uključujući i krstaše – zbog njegove iskrenosti i povjerljivosti…“

‘Imāduddīn Ebul-Fidā’ (Ibn Kesīr) u djelu Al-Bidāya wa an-Nihāya kazuje o Ṣalāhuddīnu: „Bio je veoma običan u oblačenju, hrani, piću i prevoznim sredstvima. Samo je nosio pamuk, lan i vunu. Nije poznato da je ikada pristupio bilo čemu zabranjenom ili pokuđenom, naročito nakon što ga je Allah blagosiljao sa njegovim kraljevstvom. Zapravo, njegova najvažnija briga i cilj je bio pomoći islam.“ Isti autor dodaje i ovo: “Volio je da sluša učenje Kur’ana i čitanje hadisa i znanja. Bio je uporan i naviknut da sluša hadise koje bi mu čitali do te mjere da bi slušao odjeljak dok bi bio u borbenim redovima vojske. Uživao bi u tome i govorio bi: ‘Niko ne sluša hadise u situaciji poput ove’.“

Prema milenijskom izdanju časopisa “Time” (decembar 1999. godine), koji se smatra jednim od najutjecajnijih časopisa današnjice, Ṣalāhuddīn je uvršten među najvažnije ljude milenija, kao najznačajnija ličnost (iz) 12. stoljeća.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je. Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: “A ko ti je to kazao?” – on je rekao: “Kazao mi je Onaj koji sve zna i kome ništa nije skriveno.” Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti. Ako vas on pusti, Gospodar njegov će mu dati umjesto vas boljih žena od vas; odanih Allahu, vjernica, poslušnih Allahu, pokajnica, koje se Allaha boje, koje poste, udovica i djevojaka. (Et-Tahrim, 1 – 5.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednog dana otišao svojoj ženi Ḥafṣi. Međutim, nije je zatekao kod kuće jer je već bila otišla da posjeti svoga oca Omera, r.a. Poslanik, s.a.v.s., je tada zatražio da mu pošalju njegovu robinju Mariju (Koptkinju) te je s njom bio u Ḥafṣinoj kući. Nakon što se Ḥafṣa vratila, rekla je: „O, Allahov Poslaniče, ja sam ti na posljednjem mjestu od tvojih žena! Zar si to mogao uraditi u mojoj kući i na mojoj postelji?!“ U nastojanju da je smiri i učini zadovoljnom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj je tada rekao: „Hoćeš li biti zadovoljna ako je (tj. Mariju) sebi učinim zabranjenom?“ „Hoću!“ odgovorila je. Poslanik, s.a.v.s., reče: „Već sam je sebi učinio zabranjenom!“ Kada je Muhammed, a.s., sebi zabranio Mariju, Ḥafṣi je rekao: „Nemoj o tome nikome govoriti!“, ali je Ḥafṣa odala ovu tajnu i Uzvišeni Allah je to njemu otkrio – pa ju je Muhammed, s.a.v.s., nastojao kazniti je zbog odavanja tajne i nagovijestio joj je (ili dao) razvod braka. Nakon toga Allah, dž.š., mu je preko meleka Džibrila naredio da je vrati (iz samilosti prema Omeru i zbog njene pobožnosti), što je on i učinio; on je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. Ukorio je Ḥafṣu zbog jednog dijela tajne koju je ispričala, a drugi dio tajne koju je otkrila je prešutio iz stida i plemenitosti. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: “Ko te je o tome obavijestio?” – misleći da mu je to Aiša rekla; on je rekao: “Obavijestio me je Onaj koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten.” – nakon čega je Ḥafṣa zašutila i pokorila se. Prema drugom predanju, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je imao običaj kod svoje žene Zejneb jesti med. ‘Ā'iša, Ḥafṣa i Sevda (njegove supruge) su se dogovorile da mu, kada im se približi, kažu da je jeo megāfīr, a to je smola jedne vrste mimoze, slatko koje ima opor okus. Tako su i učinile. Allahov Poslanik, s.a.v.s, im je na to rekao: „Ne, ja sam jeo med!“ One su uzvratile: „Lizao si smolu mimoze!“ Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nikad ga više neću jesti!“ a Muhammed, a.s., nije volio da od njega ikada dolazi neprijatan miris. Kada je nakon toga bio kod Zejneb, predložila mu je: „Želiš li da ti dam meda?“ a on joj je odgovorio: „Nemam potrebu za njim!“ Ako se vas dvije – a govor je upućen ‘Ā'iši i Ḥafṣi; pokajete Allahu – zbog slučaja koji je vezan za zabranu robinje ili meda; pa skrenula su – sa ispravnosti; srca vaša! – Znači: ako se vas dvije pokajete Allahu, pa uradile ste ono zbog čega biste trebale učiniti pokajanje. A ako se udružite protiv njega – tj. Muhammeda, a.s., u onome što će ga rastužiti od pretjerane ljubomore, otkrivanja tajni…; pa, zaista, Allah je pomoćnik njegov. 

Prenosi se daje ‘Abdullāh, sin ‘Abbāsa, r.a., rekao: “Proveo sam godinu dana u želji da Omera, sina El-Ḫaṭṭāba, pitam o jednom ajetu, ali to nisam mogao iz strahopoštovanja prema njemu, sve dok nije krenuo na hadž pa sam krenuo i ja s njim. Vraćajući se usput on svrati u gustiš da obavi nuždu, a ja ga pričekah te se nakontoga zaputih s njim govoreći: ‘O vladaru vjernika, koje dvije supruge su se udružile protiv Božijeg Poslanika, a.s.?’ ‘Ḥafṣa i ‘Ā'iša’ – odgovori on, a ja rekoh: ‘Allaha mi, ima godina kako te hoću o ovome pitati, ali nisam mogao iz strahopoštovanja prema tebi!’ ‘Ne čini tako! Pitaj me o onome što misliš da ja znam, ako budem znao, ja ću ti reći’ – reče on i dodade: ‘Allaha mi, mi u džahilijjetu ženama nismo dali nikakva prava sve dok Uzvišeni Allah nije objavio u vezi sa njima ono što je objavio i dodijelio im ono što je dodijelio. Jednom prilikom o nečemu sam krojio sam planove, a moja supruga mi reče: ‘Trebalo bi tako i tako.’ ‘Šta ti imaš sa ovim!? I šta se ti opterećuješ mojim stvarima!?’ rekoh, a ona mi uzvrati: ‘Čudim ti se, o sine El-Ḫaṭṭāba. Ti se ne želiš konsultirati a tvoja kćer svojim razglabanjem ostavi Božijeg Poslanika, a.s., cijeli dan srditog!’ Uzeo sam svoj ogrtač i smjesta otišao Ḥafṣi te je upitah: ‘Jesi li se ti kćeri ubjeđivala s Božijim Poslanik om tako da je ljut ostao cijeli dan?’ ‘Mi se sa njim konsultiramo, tako mi Allaha!’ – reče ona, a ja je upozorih: ‘Znaš li ti da te opominjem Allahovom kaznom i srdžbom Božijeg Poslanika, kćeri! Nemoj da te zavede ona koju je njena ljepota i ljubav Božijeg Poslanika, a.s., zanijela!’ Zatim sam izišao i otišao kod Umm Seleme, jer sam joj bliži rod, te s njom porazgovarao, i ona mi reče: ‘Čudim se tebi, o sine El-Ḫaṭṭāba! U sve si se upetljao pa čak se želiš umiješati i između Božijeg Poslanika, a.s., i njegovih supruga!’ Ukorila me je i odvratila od mnogo čega što sam mislio pa iziđoh. Imao sam prijatelja ensariju, kad bih bio odsutan, on bi me izvještavao o novostima i obrnuto. U to vrijeme smo živjeli pod strahom od napada jednog od gasanskih kraljeva. Pričalo se da hoće krenuti na nas pa smo bili njime preokupirani. Moj prijatelj ensarija stiže mi na vrata i zakuca vičući: ‘Otvori!’ ‘Jesu li Gasanci?’ – upitah, a on odvrati: ‘Gore od toga! Božiji Poslanik, a.s., se odvojio od svojih supruga! sluga Božijeg Poslanika, a.s. ‘Ovdje Omer!’ – rekoh ja. On mi dozvoli da uđem te mu ispričah sve ovo što mi se desilo. Kad sam ispričao ono sa Umm Selemom, Božiji Poslanik, s.a.v.s., se osmijehnu. Osim hasure ništa drugo nije imao ispod sebe a jastuk mu je bila kožica ispunjena palminim vlaknima, pokraj nogu je bila hrpa lišća mimoze. Blizu njegove glave bijaše obješena još neučinjena koža. Vidjevši kako su mu sa jedne strane ostali ocrtani tragovi hasure, ja zaplakah. ‘Zašto plačeš?’ – upita me on. ‘Božiji Poslaniče, Kisra i Kajsar imaju šta imaju (od dunjaluka), a ti si Božiji Poslanik!’ – rekoh, a on odgovori: ‘Zar ti ne bi bio zadovoljan da njima bude dunjaluk, a tebi ahiret?’” (Muslim)

Nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ḥafṣa je nastavila život boraveći u svojoj kući u Medini i iz nje je izlazila samo na hadž ili radi nekog drugog ibadeta ili udjeljivanja sadake onima koji su bili u potrebi. Nema sumnje da je uživala veliki ugled kod muslimana, a njihovo poštovanje i lijep odnos prema njoj bilo je dio poštovanja Poslanikove, s.a.v.s., časne porodice. Ḥafṣa se nikako nije uplitala u politiku. Tako je ostatak života posvetila podučavanju mladih generacija muslimana Kur'anu i sunnetu. Koliko je bila važna u društvu tog doba možda najbolje govori i činjenica da je upravo njoj povjeren na čuvanje prvi Mushaf! Zejd, sin Sābita, jedan od pisara Objave, je rekao: „Ebū Bekr, r.a., poslao mi je (vijest) o pogibiji učesnika (u Bici) na Jemaāmi. Kod njega je bio Omer, koji mu je došao i rekao: ʻUbijanje se rasplamsalo na dan Jemaāme, pa se bojim da hafizi ne izginu na drugim mjestima i da se tako ne izgubi dosta Kur’ana, osim ako ga sakupite. Ja smatram (da bi bilo dobro) da sakupiš Kur’an.’ ʻKako da uradim nešto što nije uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?’, reče Ebū Bekr, a on odgovori: ʻTo je, tako mi Allaha, dobro djelo! ’ ʻNije me’, (kaže Ebū Bekr), ʻprestalo podsjećati na to dok mi Allah nije omilio da to uradim. Došao sam do spoznaje kakva je bila Omerova.’ Zejd, sin Sābita, je govorio, a Omer je sjedio kod njega i nije pričao. ʻTi si mlad i razuman’, reče mu Ebū Bekr, ʻmi ti vjerujemo, ti si pisao Objavu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Traži Kur’an i sakupi ga!’ ʻTako mi Allaha’, kaže Zejd, ʻda mi je stavljeno u dužnost da prenesem jedno brdo, ne bi mi bilo teže od zapovijedi koji mi je izdao – da sakupim Kur’an. Upitao sam: ʻKako ćete raditi nešto što nije uradio Vjerovjesnik, s.a.v.s.?’ ʻOvo je, tako mi Allaha, veliko dobro!’, (reče Ebū Bekr). Ja sam to pokušavao izbjeći sve dok Allah nije omilio i meni ono što je omilio Ebū Bekru i Omeru. Krenuo sam u sakupljanje Kur’ana s papirusa, plećki, repnih kostiju i iz srca ljudi. Tako sam kod ensarije Huzejme našao dva ajeta iz sure Et-Tevbe koja nisam našao ni kod koga drugog: Došao vam je Poslanik, jedan od vas; teško mi je što ćete na muke udariti… (Et-Tevbe, 128.) – do kraja ovog i sljedećeg ajeta. Listovi na kojima je sakupljen Kur’an bili su kod Ebū Bekra dok mu Allah nije dao smrt, zatim kod Omera dok i njemu Allah nije dao smrt, a potom kod Ḥafṣe, kćerke Omerove.“ Ključnu ulogu u kasnijoj kodifikaciji i umnožavanju mushafa u vrijeme hilafeta hazreti Osmana imao je primjerak Mushafa koji je Ḥafṣa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmanu, r.a. Kada je Mervān, sin El-Ḥakema, postao namjesnik Medine 661. godine, zatražio je od Ḥafṣe da mu pokloni svoj primjerak Mushafa. No, ona je to odbila.

Ḥafṣa, r.a., je preselila na Ahiret u mjesecu ša'banu 45. godine po Hidžri, tj. u oktobru ili novembru 665. Godine, u vrijeme hilafeta prvog emevijskog halife Mu'āvije, sina Ebū Sufjāna. Dženazu joj je klanjao Mervān, sin El-Ḥakema, koji je tada bio namjesnik Medine, a prisutan je bio i Ebū Hurejre koji je pridržavao i nosio tabut. Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i pored ostalih Poslanikovih, s.a.v.s., supruga. Snaga njenog karaktera, njena pouzdanost i snažna memorija, inteligencija, radoznalost i ogromna ljubav prema Kur’anu ostale su vječni uzor i inspiracija muslimankama diljem svijeta.

Izvori:

1. Al-Bayḍāwī, Nāṣir ad-Dīn, Anwār at-tanzīl wa asrār at-ta’wīl, Dār ihyā’ at-turāṯ al-arabiyy, Bejrut, s.a.

2. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.

3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.

4. Bušatlić, Abdusamed Nasuf, Žene iz vremena poslanstva, izdavač: autor, Sarajevo, 2009.

5. Džafić, Jusuf, Allahov poslanik i njegova porodica (ehli-bejt), Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2018.

6. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, III dio, prijevod: Hasan Škapur… [et al.], Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008.

7. El-Endelūsī, Ibn Džuzejj el-Kilbī, Olakšani komentar Kur’ana, Libris, Sarajevo, 2014.

8. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

9. Halilović, Esmir M., Poslanikove supruge, Medžlis Islamske zajednice Zenica, Zenica, 2002.

10. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.

11. Mušinović, Elmina, “Hafsa – čuvarica Kur'ana, inspiracija za pobožnost i nepresušnu žeđ za znanjem”, https://beeinspired.ba/teme-dileme/hafsa-cuvarica-kurana-inspiracija-za-poboznost-i-nepresusnu-zedj-za-znanjem/, datum pristupa stranici: 10. 12. 2022.

12. Sedić, Fuad,  “Hafsa, kći Omerova, r.a., Poslanikova, s.a.v..s., supruga”, IIN Preporod, broj 13/951, 1. juli 2011.

13. Šošić, Dževad, Veza između kiraeta i Osmanove ortografije Kur’ana, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2005.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

Bio je veoma lijepog izgleda, svijetle puti, srednje visine, krupnih crnih očiju, krušnih šaka i prstiju. Bio je izuzetno snažan, što mu je omogućavalo da se u bitkama lahko kreće i napada protivnika, podnoseći sve nedaće i tegobe. I pored impozantne tjelesne snage, ʻAbdur-Raḥmān je upamćen kao nježan, blag i smiren čovjek. Islam je primio veoma rano, na inicijativu Ebū Bekra, r.a. U historijskim izvorima navodi se da je ʻAbdur-Raḥmān primio islam prije nego što je Muhammed, s.a.v.s., počeo okupljati muslimane u kući El-Erqama koja je bila poznata kao “Kuća islama” i centar za okupljanje ashaba. Njegovo rano primanje islama, neopoziva prisega i bezuvjetna podrška koju je dao Muhammedu, s.a.v.s., kao i čitav njegov život nakon primanja islama, bili su razlog da mu još za života bude obećan džennet.

Idolopoklonički napadi i progoni muslimana nisu mimošli ni ʻAbdur-Raḥmāna. 615. i 616. godine on će sklonište potražiti u Abesiniji. Nakon hidžre 622. godine, ʻAbdur-Raḥmān se u Medini pobratimio sa Saʻdom, sinom er-Rebīʻe. Zabilježena je nevjerovatna velikodušnost Saʻda koji je ʻAbdur-Raḥmānu ponudio pola imetka i ženidbu jednom od njegovih žena (od koje bi se Saʻd najprije razveo). Bilo je ovo nastojanje da se kroz bratimljenje i podjelu imetka, resursa i dobara, muhadžiri iz Mekke uključe u ekonomske i društvene tokove Medine, te da se što manje osjeti gubitak imetka koji su za sobom ostavili u Mekki. ʻAbdur-Raḥmān je izabrao da ga Saʻd uputi na pijacu kako bi se samostalno bavio trgovinom i zarađivao za život. Radeći pošteno zaradio je dovoljno da se oženi, a potom mu se bereket povećao, ostvario je ogroman profit i stekao imetak u izobilju. Govorio bi: “Imao sam osjećaj da, kada bih podigao kamen, pod njim bih našao zlato ili srebro.” Kako se uvećavao njegov imetak, tako je on postajao sve veći dobrotvor. Njegovu darežljivost pratila je i skromnost. Njegova dobročinstva su mnogobrojna i velika. Jedne prilike u Medinu je došla karavana iz Šama u kojoj je bilo oko sedam stotina deva natovarenih različitim stvarima. Bio je to karavan ʻAbdur-Raḥmāna. Sav profit i ono što je bilo u toj karavani ʻAbdur-Raḥmān je podijelio stanovnicima Medine, nekima kao posudbu, drugima je otplatio dugove ili im je to dao kao poklon, a baš u to vrijeme bila je zavladala suša i nestašica. 

 Jedanput Allahov Poslanik s.a.v.s., htjede opremiti jednu (vojnu) izvidnicu, pa ustade među ashabima i reče: “Dajte šta možete od imetka, želim opremiti ovu vojsku.” ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, požuri kući, a zatim se vrati i reče: “O Vjerovjesniče, ja imam četiri hiljade; dvije hiljade dajem u zajam svome Gospodaru, a dvije sam ostavio porodici.” Poslanik, s.a.v.s., reče: “Neka te Allah blagoslovi u ovome što si dao i neka te blagoslovi i bereket dā u onome što si zadržao.” (Prenose Ebū Hurejre i Ebū Seleme, a predaju bilježi El-Hejsemī u djelu Medžmeʻu-z-zevā’id ve menbeʻu-l-fevā’id) Ova dova pratila je ʻAbdur-Raḥmāna do kraja života.

Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ʻAbdur-Raḥmān je prenio 65 hadisa. 

Hazreti Omer je jedne prilike rekao: “ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je briljantnog uma, pravo usmjeren i upućen, od Uzvišenog Allaha ima čuvara, pa slušajte ono što kazuje.” 

Od Seʻīda, sina Zejda, r.a., prenosi se da je rekao: „Svjedočim da sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ’Deseterica će biti u džennetu. Vjerovjesnik je u džennetu, Ebū Bekr je u džennetu, Omer je u džennetu, Osmān je u džennetu, ʻAlija je u džennetu, Ṭalḥa je u džennetu, Ez-Zubejr, sin ʻAvvāma, je u džennetu, Saʻd, sin Mālika, je u džennetu i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je u džennetu,’ a da želim spomenuti desetog – to bih uradio.“ Upitaše: „Ko je on?“, a on prećuta. Ponovo upitaše: „Ko je on?“, pa tada im reče: “Seʻīd, sin Zejda!“ (Ebū Davud, Et-Tirmizī, En-Nesā’ī i dr.)

Jedna od najvećih počasti koja je ukazana ʻAbdur-Raḥmānu jeste da je predvodio džemat (kao imam), a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je klanjao za njim u džematu. Zabilježena je predaja da je prilikom pohoda na Tebuk formiran džemat i da je ʻAbdur-Raḥmān, po izboru prisutnih, predvodio namaz. Muhammed, s.a.v.s., je bio kratko odsutan radi neke potrebe, a kada se vratio, ʻAbdur-Raḥmān je htio ustupiti mu mjesto (imama). Muhammed, s.a.v.s., mu je dao smjernice da nastavi predvoditi džemat. Tako su Ebū Bekr i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, jedina dvojica ashaba za kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao, a oni su bili imami (predvodili su namaz u džematu). 

Historičari i biografi imaju nepodijeljeno mišljenje da je ʻAbdur-Raḥmān bio učesnik svih većih vojnih pohoda i bitki u doba Muhammeda, s.a.v.s. Trgovina i veliki imetak nisu bili prepreka da bude neustrašivi broac koji je, osim imetka i opremanja vojske, svojim primjerom i životom uvijek pokazivao odanost islamu i muslimanima. U Bici na Uhudu, tog nezaboravnog dana, žestoko se borio i bio je pogođen u desni, pa mu je izbijen zub. Imao je preko dvadeset rana, a neke su bile na nozi, zbog kojih je ostao hrom.

Između ʻAbdur-Raḥmāna i Ḫālida, sina Velīda, izbio je sukob jer je Ḫālid, i pored jasnih smjernica Muhammeda, s.a.v.s., prilikom njegovog slanja u jedno pleme koje je trebao pozvati u islam i protiv kojih nije trebao ratovati, odlučio ubiti i zarobiti neke ljude. ʻAbdur-Raḥmān je odlučno bio protiv ovih postupaka Ḫālida. Kada je Muhammed, s.a.v.s., čuo da je izbila svađa između ʻAbdur-Raḥmāna i Ḫālida, i da je Ḫālid uvrijedio ʻAbdur-Raḥmāna, zatražio je od Ḫālida da prestane sa uvredama, naglašavajući visoki položaj ʻAbdur-Raḥmāna i drugih ashaba koji su ranije primili islam i stekli velike zasluge. 

Nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., ʻAbdur-Raḥmān je nastavio služiti časnoj porodici Poslanika, s.a.v.s. Posebno se ističe njegova obzirnost prema suprugama Muhammeda, s.a.v.s. Služio im je i osiguravao sve potrebno, poštujući njih i mjesta na kojima su boravile. 

Halifa Omer r.a., odredio je da ʻAbdur-Raḥmān bude predvodnik hodočasnika. Kada je hilafet preuzeo Osman, r.a., i on je za predvodnika hodočasnika odredio ʻAbdur-Raḥmāna. Kada je izvršen atentat na hazreti Omera, r.a., tokom sabah-namaza, namaz je tog jutra (ponovo) predvodio upravo ʻAbdur-Raḥmān. 

Prilikom izbora trećeg halife, na prijedlog hazreti Omera, r.a., ʻAbdur-Raḥmān je bio jedan od onih koji su mogli biti izabrani. Prednost je dao Osmanu, r.a., i odrekao se ove privilegije. Zabilježeno je da su se ljudi tih dana, nakon atentata na hazreti Omera, r.a., okupljali oko ʻAbdur-Raḥmāna i da su njega pitali za savjet i mišljenje, te da niti jedan od onih do čijeg se mišljenja držalo nije nikoga nalazio ravnim Osmanu, r.a., po pitanju preuzimanja hilafeta. Tako je ʻAbdur-Raḥmān, kad je htio izraziti svoju prisegu novom halifi, nakon izricanja zahvale Uzvišenom Gospodaru, rekao: “Zapazio sam da ljudi ne prihvaćaju nikog drugog osim Osmana!” Neke predaje ukazuju da je ʻAbdur-Raḥmān proveo tri dana i tri noći konsultirajući muhadžire i ensarije, i da je zatim kazao: “Tako mi Allaha, nisam ostavio ni jednu kuću muhadžira ni ensarija a da ih nisam pitao o ovome, pa sam vidio da nikome ne daju prednost nad Osmanom.” 

Kada je ʻAbdur-Raḥmān osjetio da mu se približava smrtni čas, još više je dijelio imetak i oslobodio je dosta robova koji su bili u njegovom posjedu. Posebno je bio darežljiv prema učesnicima Bitke na Bedru i Poslanikovim, s.a.v.s., suprugama. 

Jednog dana kada je postio donesen mu je iftar. Samo što ga je ugledao izgubio je apetit i zaplakao govoreći: “Kada je Musʻab, sin ʻUmejra, poginuo kao šehid – a bio je bolji od mene – bio je umotan u svoj ogrtač koji je bio toliko kratak da kada bi mu pokrili glavu, otkrile bi mu se noge, a kada bi mu pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Kada je Ḥamza poginuo kao šehid – a i on je bio bolji od mene – nisu imali ništa u što bi ga zamotali osim njegovog ogrtača. Sada nam je Allah, dž.š., podario velika prostranstva i dao nam je mnogo bogatstva. Bojim se da nam je prerano isplaćeno za naša dobročinstva!”

Neki izvori spominju da se ʻAbdur-Raḥmān ženio 16 puta i da je imao preko 30 djece. 

Umro je 653/54. godine u Medini. Dženazu-namaz predvodio je halifa Osman, r.a. (ili Ez-Zubejr, sin El-ʻAvvāma, prema drugim izvorima). Njegov kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. Opraštajući se od ʻAbdur-Raḥmāna, hazreti Alija, r.a., je rekao: “Neka ti je hairli odlazak, ti si živio u čistoći (u vrijeme bez smutnji) i otišao si prije tame i nereda.”

Izvori:

1. Abdurrahman Ra’fat El-Baša, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.

2. Al-Haytamī, Nūr ad-Dīn, Maǧmaʻ az-zawā’id wa manbaʻ al-fawā’id, Dār al-Minhāǧ, Džedda, 2015.

3. Al-‘Asqalānī, Ibn Haǧar, Al-Iṣāba fi tamyīz aṣ-ṣaḥāba, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1995.

4. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.

5. Fuad Sedić, “Abdurrahman ibn Avf, r.a.”, IIN Preporod, broj 18/884, 15. septembar. 2008.

6. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.

7. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.

8. Ibn Manẓūr, Muḫtaṣar Tārīḫ Dimashq li Ibn ‘Asākir, Dār al-Fikr, Damask, 1984.

9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.

10. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.

11. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

12. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

ʻAmmār je bio prisiljen izgovoriti neke riječi zbog kojih se kasnije pobojao i požalio Poslaniku, s.a.v.s. Jedva svjestan onoga što je govorio, na izmaku snage i u potpunoj agoniji, morao je izreći pohvalu nekom idolu i kazati nešto ružno o Muhammedu, s.a.v.s. Prije toga svjedočio je divljačkom ubistvu oca i svirepom ubistvu majke. Da nije izgovorio ono što su od njega tražili, njegova sudbina bila bi zapečaćena. Poslanik, a.s., je shvatio tu situaciju i nije ga okrivio. Prenosi se da se ʻAmmār požalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na mučenje kojem je bio izložen i na riječi koje je izrekao, pa ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao: “Kako osjeća tvoje srce?”, a on odgovori: “Smireno u vjeri”. Tada mu Allahov Poslanik reče: “Odgovori im svojim jezikom, to ti neće naštetiti!” I ovo je pravilo/propis za onoga ko izrekne riječi nevjerništva pod prisilom. Potom mu je proučio kur’anski ajet: Onaj koji u Allaha uznevjeruje nakon što u Njeg’ vjerovao je, osim ako primoran bio je a srce mu smireno u vjerovanju ostane – kažnjen bit će. Ali onima čije se grudi nevjerstvom ispune, srdžba je od Allaha. I njima – kazna golema… (En-Nahl, 106.)

ʻAmmār je učestvovao u (drugoj) seobi muslimana u Abesiniju 616. godine. 

ʻAmmār je prvi ashab koji je sagradio džamiju. Ebū Ḥanīfin učenik El-Qāsim, sin ʻAbdur-Raḥmāna, kaže: “Prvi ko je napravio džamiju u kojoj je klanjao bio je ʻAmmār, sin Jāsira.” Pod ovim se misli na mesdžid u mjestu Kuba’ (predgrađe Jesriba/Medine) koji je napravljen prilikom dolaska Poslanika, s.a.v.s., u to mjesto, tokom hidžre. Gradnja ove džamije pripisuje se (i) ʻAmmāru jer je on predložio Poslaniku, s.a.v.s., da se napravi ta džamija i on je sakupio kamenje i ostali potrebni materijal za gradnju. Poslanik, a.s., je postavio temelje tog mesdžida, a ʻAmmār je upotpunio njegovu gradnju.

Nakon hidžre 622. godine, ʻAmmār se u Medini pobratimio sa Ḥuzejfom, sinom el-Jemāna. 

Historičari i biografi imaju nepodijeljeno mišljenje da je ʻAmmār bio učesnik svih većih vojnih pohoda i bitki u doba Muhammeda, s.a.v.s. 

Učestvovao je i u Bici na Jemami koncem 632. godine, u doba hilafeta Ebū Bekra, r.a. Bila je to jedna od najžešćih i najsurovijih bitki. ʻAbdullāh, sin Omera, svjedoči: “Vidio sam na Jemami ʻAmmāra, sina Jāsira, r.a., kako stoji na stijeni sa odsječenim uhom, koje mu je visilo na glavi, i doziva: ‘O hafizi Kur’ana, o hafizi Kur’ana! Uljepšajte Kur’an vašim djelima!’”

U doba hilafeta hazreti Omera, r.a., ʻAmmār je bio namjesnik Kufe (Irak). Stanovnicima Kufe Omer, r.a., je poručio: “Šaljem vam ʻAmmāra, sina Jāsira za namjesnika, i (ʽAbdullāha) sina Mesʽūda za učitelja i ministra. Obojica su istaknuti ashabi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i to su ljudi sa Bedra.” Ovaj izbor halife Omera, r.a., nije slučajan. Prenosi se da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “(…) Slijedite uputu ʻAmmāra i čvrsto se držite savjeta Ibn Mesʽūda.” (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed) 

U doba hilafeta hazreti Osmana, r.a., kada su se rasplamsale smutnje i razdori, ʻAmmār će se naći u nezavidnoj poziciji. Prema nekima, zbog nekorektnog odnosa hazreti Osmana, r.a., prema ʻAmmāru i nekim drugim ashabima, neka plemena i rodovi će otvoreno izraziti svoj prezir prema Oasmanu, r.a. Medina, ali i neki drugi dijelovi hilafeta, bit će preplavljena nezadovoljstvom, smutnjama i spletkama. Historijska je podvala i laž da je halifa naredio ili odobrio uradanje i kažnjavanje ʻAmmāra, što je moguće pronaći u nekim djelima. 

Iako je imao preko 90 godina, ʻAmmār je 657. godine, u doba hilafeta hazreti Alije, r.a., učestvovao Bici na Ṣiffīnu (u blizini današnjeg grada Raqqe u Siriji). Ubio ga je kopljem Ebū Gādije iz plemena Muzejne. Potom mu je prišao drugi čovjek i najsvirepiji način je oskrnavio njegovo tijelo. Njih dvojica su klicali i bili radosni, a potom su započeli kavgu oko toga kome će pripasti zasluge za ubistvo ʻAmmāra. Vidjevši njihovo stanje, ʻAmr, sin el-ʻĀsa, je rekao: “Zaista se ova dvojica takmiče ko će (imati pravo) nastaniti džehennem!” U spomenutoj bici ʻAmmār se borio na strani halife hazreti ʻAlije, r.a. Više je pouzdanih i vjerodostojnih predaja u kojima je nagoviješteno da će ʻAmmāra ubiti nepravedna skupina koja nije bila u pravu. Od Ummu Seleme, majke vjernika, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao ʻAmmāru: “ʻAmmāre, tebe će ubiti pobunjenička skupina.” (Muslim)

Prenosi se da su neki svjedoci događaja na Ṣiffīnu bili pasivni posmatrači i nisu se direktno uključivali u oružani sukob, sve dok nisu vidjeli da je ʻAmmār ubijen. Tada im je postalo jasno protiv koga se trebaju boriti. ʻAmmār je ukopan na Ṣiffīnu u mjesecu julu 657. godine. Muslimani su začuđeni stajali nad njegovim mezarom. Nešto ranije ʻAmmār je bio na bojnom polju ispunjen srećom, poput umornog putnika koji se zadovoljan i srećan vraća domu. Prenosi se da je u jeku bitke drhtavim glasom starca uzvikivao: “Danas se srećem sa svojim najmilijima – Poslanikom, s.a.v.s., i njegovim ashabima!”

Izvori:

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.

2. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.

3. El-Endelūsī, Ibn Džuzejj el-Kilbī, Olakšani komentar Kur’ana, Libris, Sarajevo, 2014.

4. Fuad Sedić, “Ammar ibn Jasir, r.a.”, IIN Preporod, broj 17/931, 1. septembar. 2010.

5. Fuad Sedić, “Brojevi u hadisima”, IIN Preporod, broj 22/1128, 15. novembar. 2018.

6. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.

7. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.

8. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.

9. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

10. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Malo se zna o Bilālovoj mladosti. Potiče je iz veoma siromašne porodice. Majka mu je bila ropkinja nekih ljudi iz roda Džumeḥ u Mekki. U vrijeme pojave islama Bilāl je bio rob u vlasništvu mekkanskog aristokrate Umejje, sina Ḫalefa. Blagostanje Mekke dovelo je do pojave aristokratske klase koja je napredovala iskorištavajući i izrabljujući robove koji su dobavljeni izvan centralne Arabije ili su kupljeni na mekkanskim pijacama. Mogli bi kazati da Bilāl u tom periodu nije imao nikakvu kontrolu nad svojim životom i bio je prepušten (samo)volji vlasnika koji ga je koristio, omalovažavao, vrijeđao i mučio. Teško je za povjerovati da je Bilāl mogao gajiti nadu da bude slobodan. Njegovi dani bili su sumorni i jednolični, nije imao nikakvo pravo na svoj dan niti je imao nadu za bolje sutra. Robovlasnici nisu ni pomišljali osloboditi roba. Naprotiv, s robom se loše postupalo, bio je prezren i hranjen oskudno. Bili su ujedinjeni ličnim interesima i porivom za samoodržanje, a plemenska struktura, koja ih je dodatno štitila, bila je društvena realnost. Međutim, posebne vrline i prirodna darovitost učiniše da Bilāl, malo po malo, razbije neke stege ropstva, i na momente zaboravi na sumornu stvarnost. Zbog poštenja i sposobnosti, njegov vlasnik mu je ponekad dozvoljavao da rukovodi karavanom koja je odlazila ka Siriji ili Jemenu. Bilālova i Ebū Bekrova povezanost mogla se raspiriti na nekom od ovih dugih putovanja. Ebū Bekr je bio vodeći mekkanski trgovac. Drugi razlog Bilālove popularnosti bio je njegov lijep glas. Ponekad je zabavljao stanovnike Mekke, kad bi se okupili na mjesečini radi noćne razonode ili kad bi umornim putnicima pjevanjem nastojao ublažiti umor i iscrpljenost.

Umejje, sin Ḫalefa, je u razgovorima sa svojim prijateljima i ljudima iz pripadajućeg plemena često spominjao Muhammeda, s.a.v.s. Umejje je to, nema sumnje, radio u naletima suludog bijesa i ljutnje, vrijeđajući Muhammeda, s.a.v.s. Za vrijeme njihovih prijetnji i gromoglasnih razgovora, Bilāl je mogao čuti kako pored upućenih uvreda ponekad naglašavaju Muhammedovu, s.a.v.s., plemenitost, iskrenost i odanost. Bilāl je tako jednog dana otišao Poslaniku, s.a.v.s., i primio islam. Nije prošlo dugo a vijesti o njegovom prelasku na islam proširile su se kao požar. Umejje je bio srdit. Smatrao je da prelazak na islam jednog od njihovih robova predstavlja direktan udarac, i njemu i plemenu kojem je pripadao. Bilālov primjer mogao je biti uzrok da se potpuno rastoči društveno uređenje Mekke tog doba! Razjereni mekkanski idolopoklonici razmišljali su kako da unište vjeru koja je ugrožavala njihove idole, njihov prestiž, društveni i ekonomski poredak.

Na stranicama Ibn Hišāmovog čuvenog djela Poslanikov životopis pomalja se kazivanje i o ovoj epizodi Bilālovog života: “Kurejšije su potom počele napadati svakog ko bi primio islam i pošao za Božijim Poslanikom, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Svako je pleme nasrtalo na svoje preobraćenike, muslimane. Hapsili su ih i mučili premlaćivanjem, glađu i žeđu, naročito za vrijeme mekkanske žege kad je vrućina bivala skoro nepodnošljiva. One koje su uspjeli slomiti odvraćali su od njihove vjere. Među mučenima bilo je onih koji nisu mogli podnijeti mučenje pa su se odricali nove vjere, a bilo je i nepokolebljivih koje je Allah štitio. Bilāl, štićenik i oslobođeni rob Ebū Bekra, r.a., bio je jedan od onih koje su odgojili pripadnici Benu Džumeḥa. Zvao se Bilāl b. Rebāḥ, a majci mu je bilo ime Ḥamāma. Iskreno je, svim svojim bićem, prihvatio islam, imao je čisto srce. Umejje b. Ḫalef ga je, za vrijeme podnevne žege, izvodio napolje i u mekkanskoj ravni ga povaljivao na leđa, a onda naređivao da mu se na grudi stavi golem kamen. Zatim mu je govorio: ‘Tako ćeš, Boga mi, ostati sve dok ne izdahneš ili se ne odrekneš Muhammeda i opet počneš obožavati Lāta i ‘Uzzāa!’ Bilāl je i u takvim mukama uzvraćao riječima: ‘Jedan je! Jedan!’ Jedanput je, dok je on tako bio mučen i izgovarao te riječi, pored njega prošao Vereka ibn Nevfel. ‘Jedan je! Jedan, Allah mi, Bilāle!’, rekao je i on. Zatim je otišao do Umejje b. Ḫalefa i ostalih mučitelja, i rekao im: “Zaklinjem se Bogom – ako ga ovako ubijete, ja ću ga smatrati mučenikom na Božijem putu!’ Potom je, dok su njega tako mučili, pored Umejje b. Ḫalefa prošao Ebū Bekr es-Siddik. ‘Zar se ne bojiš Boga zbog tog siromaha?!’, upitao ga je. ‘Dokle ćeš ga tako mučiti?’ ‘Ti si ga i zaveo’ , odgovorio je Umejje, ‘pa ga ti i izbavi iz ovih muka!’ ‘I hoću!’, rekao je Ebū Bekr. ‘Eto i ja imam jednog crnog momka koji je i čvršći i jači od njega. U tvojoj je vjeri, pa ću ti ga dati za njega!’ Dogovoreno!’, složio se Umejje. ‘Eto, uzmi ga!’ Ebū Bekr, r.a., je njemu dao svoga mladića, a uzeo je Bilāla i oslobodio ga. On je, prije no što je preselio u Medinu, oslobodio ukupno šest robova koji su bili primili islam. Bilāl je bio sedmi…” Kada je Ebū Bekr, r.a., stavio ruku oko Bilāla žureći da ga oslobodi okova, Umejje mu reče: “Vodi ga, jer tako mi Lāta i ‘Uzzāa da si pristao da ga kupiš i za samo jednu oku zlata, ja bih ti ga prodao! Ebū Bekr je razumio gorčinu očaja i razočarenja koji su se krili u ovim riječima. Najbolje je bilo ništa ne odgovarati, ali pošto su povrijedili dignitet ovog čovjeka, koji je postao njegov brat i potpuno jednak njemu, odgovorio je: “Tako mi Allaha, da ti nisi pristao da ga prodaš za cijenu manju od stotinu oka zlata, ja bih i toliko platio!”

Kada je Muhammed, s.a.v.s., stigao u Medinu 622. godine, uzeo je Bilāla i ‘Abdullāha ibn Ummi Mektūma za mujezine. Učenje ezana je propisano u Medini, prve godine po Hidžri. ʻAbdullāh, sin Zejda, ashab Muhammeda, s.a.v.s., usnio je tekst ezana. Muhammed, s.a.v.s., potvrdio je istinitost tog sna, te je taj tekst ezana prvi proučio Bilāl. On i ‘Abdullāh ibn Ummi Mektūm pozivali su ljude na namaz. Bilāl bi obično (pro)učio ezan, a ‘Abdullah bi (pro)učio ikamet, a nekada bi činili obratno. Bilāl je imao i drugih obaveza. Bilo mu je, naime, povjereno mjesto čuvara državne riznice (resor državnog blagajnika). I briga o mnogobrojnim delegacijama koje su dolazile Poslaniku, s.a.v.s., bila je povjerena Bilālu. 

Mnogo zaokupljen poslovima, Bilāl nije dugo vremena ni pomišljao na ženidbu. Kad su stvari krenule nabolje, Bilāl poželi da se oženi. Njegova vjerenica i buduća supruga Hind(a) bila je iz Jemena. U nekim izvorima spominje se i Hāla, kćerka ʻAvfa, kao njegova druga supruga.

‘Āʼiša, kćerka Ebū Bekra i majka vjernika, r.a., kazuje da je Bilāla, ubrzo nakon hidžre, zadesila teška bolest: “Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, to područje je bilo zahvaćeno velikom epidemijom groznice, tako da su i mnogi ashabi oboljeli od nje, dok je Poslanika Allah sačuvao te nevolje. Ebū Bekr i njegovi štićenici Bilāl i ‘Āmir, sin Fuhejre su živjeli u jednoj kući i svu trojicu je zahvatila groznica, i ja sam pošla da ih obiđem. Bilo je to prije propisa o pokrivanju. Kad sam došla, oni su se grčili od jakih bolova. (…) Bilāl se u svojoj groznici bio opružio u dvorištu kuće.”

Bilāl je učestvovao u svim velikim vojnim pohodima Muhammeda, s.a.v.s. U Bici na Bedru 624. godine svjedočio je kraju života nekadašnjeg mučitelja Umejje. Iako je Umejje nastojao dobiti zaštitu od ʻAbdur-Raḥmāna, sina ʻAvfa, poznatog ashaba Muhammeda, s.a.v.s., Bilāl nije mogao podnijeti da “Glav(ešin)a nevjerstva”, kako ga je oslovio, bude spašen i pošteđen. Bilāl je povikao: “O Allahovi pomagači, evo ga glavešina nevjerstva – Umejje, sin Ḫalefa! Meni nema spasa ako se on spasi!” Muslimanski borci su požurili i ubili jednog od najvećih mučitelja muslimana. 

Poslanik, s.a.v.s., je ukazao posebnu čast Bilālu kada je baš njega, dojučerašnjeg roba, odabrao da prouči ezan sa Ka‘be na dan oslobođenja Mekke, čime je pokazao mekanskim mušricima da se u islamu prednost ljudima daje samo po njihovim sposobnostima i postignućima, a ne po boji kože, porijeklu ili društvenom položaju. Nakon Poslanikovog, s.a.v.s., preseljenja na Ahiret 632. godine, Bilāl je odlučio obratiti se halifi Ebū Bekru, r.a.: “O, nasljedniče Božijeg Poslanika! Čuo sam da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Najbolje djelo vjernika je borba na Allahovom putu.’” Ebū Bekr ga je upitao: “Šta onda hoćeš, Bilāle?”, a on mu odgovori: “Hoću da se borim na Allahovom putu dok ne poginem.” Ebū Bekr upita: “A ko će nam učiti ezan?” Bilāl, s očima prepunim suza, reče: “Nikome neću učiti ezan nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.s!” Ebū Bekr je insistirao: “Ostani i pozivaj nas na namazu.” Bilāl odgovori: “Ako si me oslobodio ropstva radi sebe, onda ću učiniti onako kako ti hoćeš, ali ako si me oslobodio ropstva radi Allaha, dž.š., onda me prepusti Onome radi Koga sam i oslobođen.” Ebū Bekr reče: “Oslobodio sam te radi Allaha, dž.š., Bilāle.” Različite su predaje o tome da li je Bilāl ostao u Medini ili dopuštenje za odlazak u Siriju i pridruživanje muslimanskoj vojsci (za)tražio od Ebū Bekrovog nasljednika, hazreti Omera, r.a. Bilo kako bilo, Bilāl je ostatak svog života posvetio borbi (džihadu) na Allahovom putu. Njegov melodični glas nije više mogao učiti ezan, jer kada bi god u toku ezana izgovorio: “Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik” sjećanja bi mu nahrlila i od tuge bi mu ponestalo glasa.

Ja, Resūle, naš imame, gdje si da nas vidiš ti?!

Otkad s ovog sv'jeta ode, Bilāl ezan ne uči!

Kad ustanem da ezanim, žal duboki svlada me!

Bez Resula ovaj sv'jet mi kao bezdan taman je!

Njegov ezan ponovo se (za)čuo se za vrijeme halife Omera, r.a., kada je posjetio Siriju. Muslimani su ga molili da zatraži od Bilāla da prouči ezan. Omer, r.a., pozvao je Bilāla kada je bilo vrijeme namaza i zamolio ga da prouči ezan. Bilāl je ustao i postupio kako je od njega zatražio halifa Omer, r.a. Dok je Bilāl učio ezan, ashabi Božijeg Poslanika, koji su bili sa Omerom, r.a., plakali su kao nikada ranije, a najviše Omer, r.a. Bilālov glas podsjetio ih je na neka minula vremena…

I kad Bilal nad Kuddusom pusti svoj glas žalosni,

ashabima uspomena očne kapke orosi.

To je bio prvi put da je Bilāl proučio ezan poslije smrti Muhammeda, s.a.v.s. Nekoliko godina kasnije javit će mu se želja da posjeti Poslanikovu džamiju i obiđe njegov mezar. Prenosi se da je prilikom te posjete (pro)učio još jedan ezan u Poslanikovoj džamiji. Medinom se još jednom razlio poznati milozvučni glas. Bila je to njegova posljednja posjeta Medini.

Kada je Bilāl bio na samrti govorio je: „Uskoro ću je susresti sa Poslanikom i njegovom skupinom”. Njegovu ženu Hind(u) je to pogodilo, pa ona reče: “Teško meni!” Bilāl joj uzvrati i reče: “Blago meni!” Bilāl je umroizmeđu 638. i 642. godine u Siriji. Njegov kabur je u mezaristanu Bāb eṣ-Ṣagīr u Damasku. Postoje i neke druge lokacije za koje se tvrdi da je u njima kabur ovog plemenitog čovjeka.

Ashabi, r.a., su se međusobno uvažavali i priznavali  prednost  jednih  nad  drugima,  na  što  ukazuje i slijedeća izreka. Omer, r.a., je jednom prilikom rekao: „Ebū Bekr, r.a., je naš prvak i gospodin, oslobodio je ropstva našeg gospodina Bilāla.“ 

Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom rekao: „Džennet je poželio trojicu: ʻAliju, ʻAmmāra i Bilāla.“ (Hadis je zabilježio ُEt-Tirmizī sa slabošću u lancu prenosilaca) 

Od Ebū Hurejre, r.a., se prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., na jutarnjem namazu upitao Bilāla: “Bilāle, reci mi šta ti misliš da si najbolje učinio u islamu, jer sam ja noćas, pred sobom u džennetu čuo klepet tvojih nanula?!” Bilāl je odgovorio: “Ne znam da sam išta korisnije u islamu učinio od onoga što sam, kad god sam uzeo abdest, u bilo koje doba noći ili dana, s tim abdestom klanjao onoliko koliko mi je Allah dosudio da klanjam!” (Hadis bilježi El-Buḫārī)

Bilāla se danas (pri)sjećaju milioni muslimana. Njegov život može biti izvor velikog nadahnuća. Čak i pod jarmom ropstva, Bilāl je bio karakteran, pošten, iskren i dostojanstven. Sa svakim kazivanjem o ranoj povijesti islama i najvećim žrtvama koje su podnijeli muslimani oživljava se i kazivanje o Bilālu, čestitom ashabu i prvom mujezinu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., čiji poklici “Jedan je! Jedan!” sa vrelog pijeska, a poslije i ezani iz Poslanikove, s.a.v.s., džamije u Medini i sa Časne Ka‘be u Mekki, odjekuju kroz vijekove.

Izvori: 

1. Abdul-Rauf, Muhammad, “Bilal ibni Rebah”, Takvim, s engleskog preveo: Arapčić Mehmed, Predsjedništvo udruženja islamskih vjerskih službenika u SRBiH, 1982. 
2. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
3. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
4. El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
5. El-Munziri, Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim (…), Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
6. Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
7. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
8. Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990. 
9. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
10. Sedić, Fuad, “Bilal ibn Rebah, r.a., Poslanikov mujezin”, IIN Preporod, broj 10/924, 15. maj 2010.
11. Šefko Sulejmanović, “Kosmopolitizam Muhammeda, s.a.v.s.”, IIN Preporod, br. 6/896, 15. mart 2009.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Putovao je u Siriju a zatim i u centralnu Arabiju tražeći nagoviještenog poslanika koji će oživjeti Ibrahimovu vjeru. Cilj mu je bio da dođe do istine, sazna je i prihvati. Poslušajmo veličanstveno kazivanje Selmāna o tome kako prešao iz vjere svog perzijskog naroda na kršćanstvo, a zatim i kako je prigrlio islam: 

“Dolazim iz Iṣfahāna, iz mjesta koje se zove Džej. Bio sam najvoljenije dijete u svoga oca, koji je uživao veliki ugled u svom narodu. Obožavali smo vatru. Ja sam se predao obožavanju vatre sve dok nisam postao čuvar vatre, koju smo zapalili i kojoj nismo dopustili da se ugasi. Moj otac je imao imanje, pa je jednog dana mene poslao tamo. Prošao sam pored kršćanske crkve i čuo sam ljude kako obavljaju molitvu. Ušao sam i vidio šta oni rade i bio zadivljen njihovom molitvom. Rekao sam: ‘Ova je vjera bolja od naše’. Nisam izašao odatle sve do zalaska sunca niti sam otišao na očevo imanje, a nisam se ni vratio kući sve dok moj otac nije poslao ljude da me potraže. Pitao sam kršćane o njihovoj vjeri i molitvi koja me tako zadivila. Odgovorili su mi da je njihova vjera ‘iz Sirije’. Kada sam se vratio ocu rekao sam mu: ‘Prošao sam pored ljudi koji su se molili u svojoj crkvi i bio sam zadivljen njihovom molitvom, te sam vidio da je njihova vjera bolja od naše’. Zatim je ispitivao on mene, pa sam ispitivao ja njega, da bi mi na kraju stavio okove na noge i zaključao me. Nakon toga sam javio kršćanima da sam ja primio njihovu vjeru i zatražio sam od njih da mi jave kada se vraća bilo koja karavana iz Sirije koja bude dolazila, kako bih mogao sa njom otputovati. I tako su i učinili. Oslobodio sam se željeznih okova i otišao. Krenuo sam sa njima u Siriju. Kada sam stigao tamo raspitao sam se o njihovom učenjaku a oni su mi rekli da je to biskup, crkveni poglavar. Otišao sam do njega i ispričao mu svoju priču. Živio sam sa njim služeći ga, moleći se i učeći. Međutim taj biskup nije bio odan svojoj vjeri, jer je sakupljao novac od naroda i umjesto da ga dijeli on ga je zadržavao za sebe. Ubrzo nakon toga je umro. Na njegovo mjesto imenovali su novog poglavara. Nikada nisam vidio toliko pobožnog čovjeka niti sam vidio prije čovjeka da se toliko bori za onaj svijet niti da je toliko bogobojazan na ovom svijetu, niti da je toliko budan u svojoj vjeri. Volio sam ga više nego ikoga prije. Kada mu se približila smrt, pitao sam ga: ‘Kome bi me ti preporučio? I kome bi me ti ostavio?’ a on je rekao: ‘0, sine! Ne znam nikoga ko je na istom putu kao i ja niti znam da iko vodi život na način kako ga ja vodim, osim jednog čovjeka u Mosulu’. Kada je ovaj umro, otišao sam tom čovjeku u Mosul, ispričao mu svoju životnu priču i ostao kod njega onoliko koliko je to Allah, dž.š., odredio. Zatim mu se primakla smrt, pa sam ga upitao: ‘Posavjetuj me kome da odem?’ Uputio me jednom pobožnom čovjeku u Nisibin, pa sam mu otišao i ispričao mu svoju priču. I sa njim sam ostao onoliko koliko je Allah, dž.š., htio. Kada se i njemu primakla smrt, upitao sam ga isto. Rekao mi je da nađem čovjeka u Amuriji u Bizantiji. Tako sam otišao u Bizantiju i ostao kod čovjeka, živeći od uzgoja goveda i ovaca. I njemu se približila smrt, pa sam ga pitao: ‘Kome ću otići?’ On je rekao: ‘0, sine! Ne znam nigdje nikoga ko živi životom kao što smo mi pa da ti mogu reći da mu odeš. Ali si se zatekao u vremenu u kojem će se pojaviti poslanik od čiste Ibrahimove vjere. On će se odseliti u mjesto u kojem su palmina drveća. Ako mogneš biti odan njemu, onda to učini. On će imati znakove koji će se manifestovati: ne jede milostinju, ali prihvata poklone, a među ramenima ima poslanički biljeg. Kada ga vidiš, znaćeš da je to on’. Toga dana sam susreo karavanu. Pitao sam odakle dolaze i saznao sam da dolaze sa Arapskog poluotoka. Tada sam im rekao: ‘Daću vam ova goveda i ove ovce ako me povedete u vašu zemlju’, i oni su pristali. Tako su me primili u svoje društvo sve dok nismo došli do mjesta Vadi-l-Kura, a onda su me izigrali. Prodali su me nekom Židovu. Tamo sam vidio mnoga palmina stabla i gajio sam nadu da je to zemlja koju su mi opisali i koja će biti buduće mjesto u kojem će se pojaviti poslanik. Ali nije bila. Ostao sam kod tog Židova dok mu nije došao drugi Židov iz plemena Benu Kurejza i kupio me od ovoga. Ostao sam sa njim dok nismo došli u Medinu. Tako mi Allaha, čim sam je ugledao znao sam da je to zemlja koja mi je opisana. Ostao sam i kod ovog Židova radeći na njegovoj plantaži u plemenu Benu Kurejza sve dok Allah, dž.š., nije poslao svoga Poslanika, s.a.v.s., koji se kasnije preselio u Medinu i sjahao u mjestu Kuba kod plemena Benu ʿAmr ibn ʿAvf. Jednog dana sam bio na vrhu palminog drveta a moj gazda je sjedio ispod. Tada mu je došao drugi Židov, njegov bratić, i rekao mu: ‘Neka Allah uništi pleme Benu Kuba. Šire priče da se u Kubau nalazi čovjek koji je došao iz Mekke i koji tvrdi da je poslanik’. Tako mi Allaha, čim je on to rekao, obuzela me je takva drhtavica da se palmino drvo zatreslo, pa sam skoro pao na gazdu. Brzo sam sišao dolje, govoreći: ‘Šta to govoriš? Kakve novosti?’ Gazda me je jako ošamario i rekao: ‘Šta ti imaš sa tim? Nazad na posao!’ Nakon toga sam se vratio na posao, a kada je pao mrak, pokupio sam svoje stvari i otišao tražiti Poslanika, s.a.v.s., u mjesto Kuba. Ušao sam i zatekao ga dok je sjedio sa nekim od ashaba. Rekao sam: ‘Stranac si i potrebna ti je pomoć. Imam nešto hrane i odlučio sam je dati u milostinju. Kada su mi pokazali tvoje konačište, pomislio sam da je ti najviše zaslužuješ, pa sam ti je donio’. Spustio sam hranu, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha’. On se suzdržao i nije nimalo uzeo. Rekao sam sebi: ‘Tako mi Allaha, ovo je prvi znak. Ne jede milostinju!’ Sljedeći dan sam ponovo došao Poslaniku, s.a.v.s., noseći nešto hrane i rekao mu: ‘Vidim da ne uzimaš milostinju. Imam nešto što bih ti volio dati kao poklon’. Spustio sam je ispred njega, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha, pa je i on uzeo sa njima. Onda sam rekao sebi: ‘Ovo je zaista drugi znak. On jede ono što mu se pokloni’. Vratio sam se i neko vrijeme sam se držao po strani, a onda sam mu ponovo otišao i zatekao ga kako sjedi, nakon što se vratio sa dženaze, okružen svojim ashabima. Nosio je dva komada odjeće, jedan je obukao na sebe a drugi je nosio preko ramena. Pozdravio sam ga, a zatim sam se nageo da pogledam gornji dio njegovih leđa. On je znao šta to ja tražim, pa je zbacio odjeću sa svoga ramena i, zaista, znak između ramena, poslanički biljeg, jasno se vidio upravo onako kao što mi je kršćanski monah opisao. Odjednom sam poteturao prema njemu, počeo sam ga ljubiti i plakati. Zovnuo me da priđem i ja sam sjeo ispred njega. Ispričao sam mu svoju priču koju ste već čuli od mene. Kada sam postao musliman, nisam mogao učestvovati u bitkama na Bedru i Uhudu zbog toga što sam bio rob, pa mi je Poslanik, s.a.v.s., savjetovao da odem kod gospodara i da se nagodim sa njim da me oslobodi, te sam tako i postupio. Poslanik, s.a.v.s., zatražio je od ashaba da mi pomognu, pa me je Allah, dž.š., oslobodio ropstva. Postao sam slobodan musliman i učestvovao sam sa Poslanikom, s.a.v.s., na Hendeku i u ostalim bitkama.”

Muhammed, a.s., trudio se ograničiti ropstvo, koje je bilo svakodnevnica u njegovo doba. Stoga ne treba čuditi da je oslobodio između 100 i 200 robova, tj. najmanje 70 muškaraca i 30 žena. Tačan broj nije poznat zbog dosta imenjaka među oslobođenim robovima. Naime, mnogo oslobođenih robova nije znalo imena svojih roditelja, tako da su bili poznati samo po svojim imenima ili imenima svoje djece (po nadimcima). Jedan od tih oslobođenih robova, kako smo prethodno vidjeli, bio je i Selmān. 

Muhammed, s.a.v.s., pobratimio je Selmāna i Ebu Derdā’a. S njim neko vrijeme stanovao pod istim krovom. Ebu Derdā’, r.a., klanjao je po cijelu noć a čitav dan bi postio. Selmān ga je (pre)korio za prekomjeran ibadet, pa ga je jednom prilikom htio spriječiti da posti i reći mu da je to pretjerano, a Ebu Derdā’, ga je pitao: “Da li bi me spriječio da postim radi svog Gospodara i da Mu se klanjam?” Selmān je odgovorio: “Ne, tvoje oči imaju pravo na tebe, tvoja porodica, također, ima pravo na tebe. Zato posti povremeno, zatim klanjaj pa spavaj.” Ovo je stiglo do Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: “Selman je, uistinu, prepun znanja.” Poslanik, s.a.v.s., često je bio zadivljen njegovom mudrošću i znanjem isto onoliko koliko je bio zadivljen njegovim karakterom i njegovom vjerom.

Selmān je jedne prilike napisao Ebū Derdā’u: “Doista je znanje poput izvora, ono dolazi do ljudi pa ga uzme neko od njih te Allah podari da se ljudi okoriste njime. Doista je mudrost koja se ne obznanjuje ljudima poput tijela bez duše. Doista je znanje koje se ne uzima od učenih poput blaga koje se ne udjeljuje. Uistinu je primjer učenog poput primjera čovjeka sa svjetiljkom u tamnoj noći koji osvjetljava put svakom čovjeku koji pored njega prođe…” (Ed-Dārimī, Musned)

Prenosi se da je Ebū Hurejre, r.a., rekao: “Mi smo sjedili kod Vjerovjesnika, a.s., kad mu je objavljena sura El-Džumuʻa, pa kad je proučio: …i drugima koji im se još nisu priključili – On je Silni i Mudri. (El-Džumuʻa, 3.) jedan čovjek je upitao: ‘Ko su oni, Božiji Poslaniče?’ Vjerovjesnik, a.s., mu nije odgovorio. Kada mu je on dva-tri puta ponovio pitanje – a među nama je bio i Selmān el-Fārisī – Vjerovjesnik, a.s., je svoju ruku stavio na Selmāna i rekao: “Kad bi iman bio na sazviježđu Vlašići, njihovi ljudi bi ga dokučili!” (Muslim)

Poznato je da je  Selmān el-Fārisī još u vremenu Muhammeda, s.a.v.s., preveo El-Fātiḥu na perzijski jezik. Bio je ovo, prema mišljenju većine, prvi prijevod (dijela) Kur’ana uopće! Selmān prenosi oko 60 hadisa (od) Muhammeda, s.a.v.s.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u više navrata upozoravao je prisutne na odnos i ljubav prema ashabima, a pojedini ashabi, poput Selmāna, izdvojeni su kao članovi Ehli-bejta: “Selman je od nas, (od) Ehli-bejta.” (Ovu predaju prenosi ‘Amr, sin ’Awfa, bilježe je Et-Ṭaberānī, El-Ḥākim i Ebū Neʿīm, a u nekim slučajevima ocijenjena je kao slaba predaja). 

Prilikom savezničkog pohoda na Medinu 627. godine, jasno se pokazala ratnička nadarenost i stručnost Selmāna u vojnoj strategiji kojem je ovo bilo prvo učešće u nekoj vojnoj operaciji u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Kada su muslimani saznali za planove saveznika i mnogobrojnu vojsku koja je prijetila da potpuno uništi muslimane, počelo se razmišljati i raspravljati o načinu i taktici odbrane. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., sazvao je savjetodavno vijeće ashaba i izložio im činjenice. Selmān se povukao između prisutnih i počeo je kružiti Medinom razgledajući njen geografski položaj. Uočio je da je Medina sa svih strana okružena brdima i da će svakoj vojsci, bez obzira na njenu (mnogo)brojnost i opremljenost, predstavljati teškoću savlađivanje tih prirodnih prepreka koje su, u ovoj situaciji, mogle zaštiti Medinu. Između brda nalazila se (u)dolina kroz koju su saveznici mogli lahko doći do samog srca grada. Selmānov odgoj i obrazovanje u uglednoj i staroj porodici omogućio mu je da nauči nešto i o vojnoj strategiji i mnogobrojnim ratnim vještinama. Uvidio je nužnost kopanja rovova duž (u)doline među brdima, da bi ih povezao i napravio neprekidan zaštitni prsten oko Medine. Rov (opkop, tranšea, kanal) predstavljao je inovaciju u načinu ratovanja Arapa i pokrazat će se kao važan instrument uspješne odbrane muslimana. Selmān se vratio na sastanak savjetodavnog vijeća, a potom je kazao: “Allahov Poslaniče, Medina je okružena brdima sa svih strana koja sprečavaju neprijateljsku vojsku da prodru u nju. Međutim, postoji jedna udolina kroz koju bi neprijateljska vojska s lahkoćom mogla ući u grad. Smatram da bi se trebali iskopati rovovi, duboki i široki. Oni bi nas štitili od nevjerničkog prodora.” 

“Allahov Poslaniče”, nastavio je Selmān, “mi smo u Perziji imali običaj da se osiguramo hendekom (iskopnim kanalom) oko grada ako nas napadnu u gradu”. To je bio mudar prijedlog i vrsta odbrambene taktike koju Arapi nisu poznavali do tada. Nakon iscrpne analize situacije i rasprave koja je vođena između savjetodavnog vijeća i vojnog vrha, složili su se da prihvate prijedlog Selmāna. Za vrijeme kopanja rova Selmān je zajedno sa ostalim muslimanima učestvovao u kopanju i izbacivanju pijeska, i to u grupi sa Poslanikom, s.a.v.s.

Kada su mušrici odlučili napasti muslimane i provaliti u Medinu, ugledali su širok kanal. To ih je primoralo da uspostave blokadu grada za koju se nisu spremili kad su pošli. Hendek, kao novina u strategiji ratovanja, u potpunosti ih je iznenadila i na kraju je sve to preraslo u njihovu neuspješnu opsadu Medine. U čitavom savezničkom pohodu i muslimanskoj odbrani, s obje strane je, i pored velikog broja učesnika, poginulo samo nekoliko ljudi. Jedne noći Allah, dž.š., je poslao oluju koja je razorila neprijateljske šatore i izderala ih na komade. Tako se saveznička vojska, prestrašena i poražena, vratila kući bez ikakvih rezultata. Selmān se dokazao kao junak odbrane!

U vrijeme hilafeta Omera, r.a., Selmān je došao u posjetu Medini i Omer, r.a., iskazao mu je poštovanje kakvo nikad nikome ranije nije. Okupio je ashabe i rekao: “Dođite, idemo napolje da iskažemo dobrodošlicu Selmānu”, i dočekali su ga na ulazu u Medinu. Omer, r.a., postavio je Selmāna za namjesnika El-Medā’ina. Bio je to vrhunac njegovog uspona: od nekadašnjeg roba do upravitelja i namjesnika čuvenog grada koji je nekada bio jedan od najvažnijih gradova sasanijskih perzijskih vladara. 

Spominje se da je Selmān bio zadužen za 30.000 ljudi i da je imao primanja od oko 5.000 dirhema godišnje, ali bi on sve to podijelio i odbijao da uzme za sebe, osim jedog dirhema. Obično bi rekao: “Sa jednim dirhemom bih kupio palminog lišća kako bih mogao raditi, onda bih te proizvode prodao za tri dirhema. Jedan bih dirhem zadržao kao kapital za ponovan obrt, drugi dirhem bih potrošio za svoju porodicu a treći dirhem bih dao nekome, pa kada bi me u tome i sam Omer, sin Hattāba, r.a., htio spriječiti, ja to ne bih prestao raditi.”  Selmān je tako nastojao zarađivati od rada svojih ruku (bio je zembiljdžija i pleo hasure).

Dok je ležao na samrtnoj postelji, dok se njegova duša pripremala za susret sa Uzvišenim i Milostivim Allahom, došao mu je Saʻd, sin Ebū Veqqāsa, r.a., da ga poselami, a Selmān je zajecao! Saʻd ga upita: “Zbog čega plačeš, o, oče ʻAbdullāhov? Allahov poslanik je umro a bio je zadovoljan tobom!” Selmān mu odgovori: “Tako mi Allaha, ne plačem što me je strah smrti niti što volim ovaj svijet. Ali mi je Poslanik, s.a.v.s., ostavio nešto u amanet. Rekao je “Neka svako od vas na ovom svijetu posjeduje onoliko koliko je dovoljno putniku”, a vidi oko mene koliko ja stvari posjedujem.” Kaže Saʻd: “Pogledao sam okolo, ali sam vidio samo posudu za vodu i drugu posudu iz koje je jeo! Onda sam mu rekao: “0, oče ʻAbdullāhov, daj nam oproštajni savjet koji bismo slijedili.” Rekao je: “O, Saʻde, u svojim se brigama, ako ih imaš, sjeti Allaha, dž.š. Ako sudiš, sjeti se Allaha, dž.š., kada presuđuješ. Sjeti se Allaha, dž.š., kad udjeljuješ.” 

Postoje neka predanja koja govore da je Selmān (do)živio 250 godina ili više od toga (vidi: Ibn Ḥadžer el-ʻAsqalānī, Tezhību taqrīri-t-tezhīb, tom II, Mekteba Er-Rušd, Rijad, str. 284.). ʻAbbās, sin Jezī da el-Baḥrānija kazuje: “Islamski učenjaci pretpostavljaju da je Selmān živio tri stotine i pedeset godina, a ne sumnjaju nimalo u dvije stotine i pedeset.” Treba, ipak, s rezervom (pre)uzimati ova mišljenja i predaje. 

U teškoj bolesti, onog jutra kada je ispustio svoju dušu, pozvao je ženu: “Donesi mi onu stvar koju sam ti povjerio da je čuvaš daleko i na sigurnom.” Ona mu je donijela tu stvar; kad ono – čašica miska (mirisa koju je čuvao kako bi se  namirisao njime onog dana kada bude trebao umrijeti. Onda je zatražio da mu donesu zdjelu sa vodom, sasuo je miris u tu zdjelu, pomiješao rukom pa rekao ženi: “Poprskaj me ovim, jer će mi sada doći Allahovi izaslanici. Oni ne jedu hranu, ali im se sviđa miris.” Kada je ona učinila kako joj je rekao, on joj ponovo reče: “Zatvori vrata i izađi.”  Ona je uradila onako kako je on od nje tražio. Nedugo nakon toga ona se popela na sprat njemu, ali Selmān je već bio mrtav. Umro je pred kraj hilafeta Osmāna, sina ʻAffāna, prema mišljenju Eṭ-Ṭaberija, moguće 652/53. godine, ili početkom hilafeta ʻAlije, sina Ebū Ṭāliba (655/56. godine), u El-Medā’inu (Irak) i pokopan je u blizini nekadašnjeg dvor(c)a sasanijskih vladara. Njegovo turbe (mauzolej) danas se nalazi u oblasti Medā’in, nešto više od 30 kilometara jugoistočno od Bagdada, u kompleksu džamije koja nosi naziv “Selmān el-Fārisī”. 

Selmānu se pripisuju mnogobrojni aforizmi i mudrosti, od kojih bilježimo sljedeće: 

“Budi skroman, jer Allah voli skromne.”

“Na Sudnjem danu najgore će proći oni koji su nasilje činili na ovome svijetu.”

“Ako hoćeš da se poučiš posmatraj zlodjela drugih i uči se na njima kako ne treba raditi.”

“U dobrim situacijama učini dobro, a u lošim budi strpljiv i nadaj se boljem.”

Izvori: 

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
2. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
3. Džafić, Jusuf, Allahov poslanik i njegova porodica (ehli-bejt), Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2018.
4. El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
5. El-Munziri, Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim (…), Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
6. Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
7. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
8. Hiti, Filip, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas, s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
9. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
10. Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990. 
11. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
12. Ramić, Jusuf, “Kur’an, prijevodi i valorizacija prijevoda”, Islamska misao, godina III, broj 25, decembar 1980.
13. Sedić, Fuad, “Selman el-Farisi, r.a., projektant hendeka/kanala oko Medine”, IIN Preporod, broj 22/936, 15. novembar 2010.
14. Solak, M., “Značajni ashabi, drugovi Božijeg Poslanika”, Glasnik Islamske zajednice, 1978.
15. Mahmutović, Mirsad, “Povodi ili uzroci nastanka nekih Vjerovjesnikovih hadisa”, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 1, godina LII/89,  januar/februar 1989.
16. Valjevac, Mina i Valjevac, Mensur, “Ehli-bejt u sunijskim tradicijskim izvorima”, Novi Muallim, proljeće 2019. , god. XX, br. 77.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Islam je primio nekad prije 616. godine. Jedan je od prvih muslimana, a neki preciziraju da je on šesta osoba koja je prigrlila islam. ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, lično pripovijeda svoj prvi susret sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., na sljedeći način: “Bio sam mladi čobanin i čuvao sam ovce koje su pripadale ʽUkbi ibn Ebī Muaʽjtu. Poslanik, s.a.v.s., jednom je došao sa Ebū Bekrom, r.a., i rekao: ‘0, mladiću, imaš li da nam dadneš malo mlijeka da se napijemo?’, a ja sam odgovorio: ‘Ne mogu vam dati mlijeko od ovih ovaca.’ Poslanik, s.a.v.s., upitao je: ‘Imaš li neku od ovaca koja još nije davala mlijeko?’ Rekao sam: ‘Imam’, i doveo sam im tu ovcu. Poslanik, s.a.v.s., uzeo ju je i uhvatio za vime, zatim se pomolio Allahu, dž.š., dok se vime nije napunilo mlijekom. Ebū Bekr, r.a., donio mu je jedan udubljen kamen u koji je muzao mlijeko. Ebu Bekr, r.a., napio se mlijeka, a nakon toga Poslanik, s.a. v. s., reče vimenu: ‘Skupi se!’, i vime se skupilo. Poslije ovog događaja otišao sam Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i zamolio ga: ‘Nauči me onoj vrsti govora’, a on će na to: ‘Već si naučio, mladiću.” 

I zaista, ovaj Poslanikov, s.a.v.s., nagovještaj o njemu, potvrdit će u kasnijem periodu i sam ʽAbdullāh riječima: “Ja sam, ustvari, naučio od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., više od 70 kur’anskih sura. Bolje razumijem Allahovu knjigu od bilo koga od vas”. Muhammed, s.a.v.s., preporučit će ashabima da slijede primjer ʽAbdullāha, sin Mesʽūda, te da Kur’an uče onako kako ga on uči. (Vidi poglavlje “O vrlinama ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, r.a.” u Sahihu imama Buharije).

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je jednom (o)držao govor rekavši: “Tako mi Allaha preuzeo sam (iz usta Allahovog Poslanika) sedamdeset i nekoliko sura, i, tako mi Allaha, drugovi Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., znaju da sam ja, iako nisam boljih od njih, najučeniji u pogledu Allahove Knjige.” Ovdje se radi o njegovom izuzetnom pamćenju Kur'ana, kira’etskih pravila, poznavanju povoda objave pojedinih ajeta, pitanju derogacije i sl.

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, prenosi: “Poslanik mi je, s.a.v.s., rekao: ‘Uči mi Kurʼan!’ ‘Allahov Poslaniče, da ja tebi učim Kur’an, a tebi je objavljen?!’, rekoh. ‘Da’, odgovorio je. Ja sam tada počeo učiti suru En-Nisā’, sve dok nisam došao do ajeta: A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakoga naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? (En-Nisāʼ, 41.) Reče: ‘Dosta ti je!’ Okrenuo sam se prema njemu kad mu oči plaču.” (Hadis bilježi imam Buharija)

ʽAbdullāh je 0rijetko mogao biti zapažen na mjestima gdje su se ljudi svakodnevno sastajali i poslovali, nije čak bio ni blizu takvih skupova i vreva zbog svoje skromnosti i siromaštva u poređenju sa onima koji su posjedovali veliki imetak, moć i visok društveni položaj. Od ovosvjetskih dobara, prema ljudskim mjerilima, nije posjedovao ništa. Prije nego što je primio islam, ʽAbdullāh se nikada nije usudio ni da prođe pored nekog od skupova bilo kojih kurejšijskih plemića i njihove elite, a ako bi to i učinio požurio bi i pognuo glavu. 

Jedne prilike su neki muslimani u Mekki rekli da uče Kur’an tajno zbog straha od nevjernika i da, do tog trenutka, Kurejšije još nikako nisu čule da se Kur’an javno uči. Zatim se se zapitali ko bi od njih mogao javno, pred Kurejšijama idolopoklonicima, proučiti nešto od Kur’ana. “Ko bi od nas izašao i javno učio Kur’an kod Kaʿbe, uzdižući time islam?”, upitali su. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda, r.a., je odgovori: ”Ja ću izaći i javno učiti Kur’an, a neka nevjernici rade šta hoće.” I otišao je kod Ka'be, a Kurejšije i njihove glavešine su mu se smijali. Zatim je počeo glasno učiti Kur’an, i to je bio prvi put da neko od muslimana naglas, prelijepim i dojmljivim tonom, uči Kur’an kod Kaʿbe. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda je učio kur’anske ajete sure Er-Rahmān: Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru. Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokoravaju…  Kada su oni čuli učenje Kur’ana počeli su se pitati: “Šta ono govori Ibn Ummi ʿAbd?” Nakon toga su rekli da on uči nešto od onoga što je objavljeno Muhammedu. Tada su skočili i počeli ga udarati po licu i ostalim dijelovima tijela. On je i dalje učio dok nije proučio onoliko koliko je Allah odredio da prouči. Kada se, izranjavanog lica, vratio ostalim ashabima oni rekoše: “Ovo je ono čega smo se bojali da se desi.” On im na to reče: “Nikada mi moji neprijatelji nisu djelovali poniženiji kao što se to malo prije desilo. Ako hoćete, ja ću to isto sutra ponoviti.” Oni mu rekoše: “Nema potrebe, oni su već čuli ono što ne podnose.“ 

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je s ponosom isticao blagodat kojom ga je počastio Uzvišeni Allah: “Tako mi Allaha, dž.š., nema nijedna sura u Kur’anu  o kojoj ne znam gdje i u kojem kontekstu je objavljena. Bolje razumijem Allahovu knjigu od vas, a da znam da neko bolje razumije Kur’an od mene i da do te osobe mogu doći na leđima svoje mule, sigurno bih otišao toj osobi na njenim leđima, ali nisam ja bolji od vas.”

Ashabi su o njemu rekli da ga je Muhammed, s.a.v.s., primao u svoje društvo onda kada to njima nije bilo dopušteno i bio je u njegovoj blizini onda kada oni nisu. Ulazio bi u kuću Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i sjedio bi sa njim više od bilo koga drugoga. On je bio jedan od onih kojima je Poslanik, s.a.v.s., povjeravao svoje tajne do te mjere da je dobio nadimak “Vlasnik tajne Allahovog Poslanika”.

Muhammed, s.a.v.s., sjedio je jednog dana ispod nekog drveta sa svojim ashabima, a među njima je bio i ʽAbdullāh. U jednom trenutku ʽAbdullāh je odlučio popeti se na to drvo kako bi ubrao nekoliko njegovih plodova. Kada su ashabi pogledali odozdo, vidjeli su njegove tanke potkoljenice, pa su se počeli smješkati i išaretiti jedan dugom. Primijetivši njihov postupak, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Smijete se potkoljenicama sina Mesʽūda?! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, one su kod Allaha teže (na mīzānu) od brda Uhud.”

Imām Zehebī, opisujući ovog istaknutog ashaba, piše: “ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, r.a, učeni vođa (el-imām er-rab­bānī), Ebū ʽAbdur-Raḥmān ʽAbdullāh ibn Ummi ʽAbd el-Huzejlī, ashab, lični sluga Poslanikov, među prvima primio islam; jedan od veterana Bitke na Bedru; ʽAbdullāh je među ekspertima pravnicima i učiteljima Kur’ana; među onima koji su nastojali prenijeti (Poslanikove riječi) veoma tačno i precizno, izuzetno obziran u svojim predajama, i jedan od onih koji je opominjao svoje učenike za nemar u biljezenju tačnih riječi Poslanika ,s.a.v.s. Zbog velikog opreza, prenio je veoma malo hadisa. Njegovi učenici ne bi davali prednost nijednom ashabu osim njemu…” 

Hazreti Omer, r.a., drugi pravedni halifa i vladar pravovjernih, inače veoma oprezan prilikom davanja bilo kakvih kvalifikacija o nekom čovjeku, o ʽAbdullāhu, sinu Mesʽūda je kazao da je “(pre)pun znanja”. Iako je bio jedan veoma blizak Muhammedu, s.a.v.s., sa privilegijama i posebnim položajem kod njega, bio je izuzetno oprezan prilikom prenošenja hadisa, naročito nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. U većini slučajeva kada bi spomenuo Muhammeda, s.a.v.s., počeo bi se tresti i drhtati, a na licu bi mu se ukazali znakovi brige i teškoće. To bi se desilo svaki put kada bi sa počeo govoriti: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže…”, iz straha da ne bi propustio ili pogrešno prenio jednu jedinu riječ od onoga što je Poslanik, s.a.v.s., rekao.

Svjestan kompetencija i kvaliteta ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, halifa Omer, r.a., odlučit će da ga imenuje za povjerenika državne blagajne (direktora državnog trezora) Kufe, što je i u to vrijeme bio izuzetno zahtjevan i odgovoran položaj. Prilikom imenovanja ʽAbdullāha, halifa Omer, r.a., obratio se stanovništvu Kufe i rekao im: “Tako mi Allaha, dž.š., nema boga osim Njega. Znajte da sam vam dao prednost nad samim sobom, jer sam ga poslao vama kako biste učili od njega.” Stanovnici Kufe su mnogo voljeli ʽAbdullāha, pa su ga okružili i pružili mu neupitnu podršku nakon što ga je halifa Osman, r.a., htio povući sa spomenutog položaja. Ponudili su mu zaštitu i da ostane sa njima i ne ide u Medinu. U vrijeme kada su se pojavili ljudi skloni odmetništvu, pobunama i smutnjama, ʽAbdullāh je ostao dostojanstven i vjeran muslimanskim predvodnicima i nije se priklonio onima koji su izazivali razdore. Kazao je: “Halifa ima pravo da od mene traži poslušnost. Dogodit će se velika smutnja, a ja ne želim biti prvi koji će joj otvoriti vrata.” 

Zatim se vratio u Medinu gdje je došlo do nekih nesuglasica između njega i halife Osmana, r.a. Navodno mu je Osman, r.a., ukinuo (novčana) primanja iz državne blagajne. I pored toga, ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, nikada nije ružno (pro)govorio o halifi Osmanu, r.a., koji ga je jednom, nakon što se vratio u Medinu, upitao: “Na što se žališ?”

“Moji grijesi”, odgovorio mu je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda.

“Za čim osjećaš potrebu?”, upita ponovo halifa.

Sin Mesʽūda odgovori:

“Milost moga Gospodara”.

Halifa ga upita: 

“Da ti dovedem liječnika?”

“Moja je bolest od liječnika (od Allaha).”

“Zar nećeš da naredim da ti daju platu?”, nastavi halifa.

“Nemam potrebe za njom”, odgovori ʽAbdullāh.

“Neka ostane tvojim kćerkama poslije tebe”, reče halifa.

“Zar se plašiš siromaštva za moje kćeri? Ja sam naredio svojim kćerkama da svaku noć uče suru El-Vāqi‘a, jer sam čuo da je rekao: ‘Ko prouči suru El-Vāqi‘a svako veče, neće ga nikada stići siromaštvo.”

Prenosi se da je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, rekao: “Najbolje bogatstvo je bogatstvo duše. Najbolja opskrba je lijepo ponašanje. Najveći grijeh je laž, najgora zarada je kamata, a najgore od onoga što se može pojesti je jesti od onoga što pripada siročadima. Ko god drugima briše grijehe, Allah će, dž.š., obrisati njegove grijehe, a ko god oprašta drugima Allah, dž.š., njemu će oprostiti.”

Na Ahiret je preselio 653. godine u Medini u 60. godini života. Njegov kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. 

Zejd je poznati vojskovođa i jedan od najdražih ashaba Allahovom Poslaniku, zbog čega je nosio počasni nadimak “Voljeni” (el-ḥibb ili el-ḥabīb) ili “Miljenik Allahovog poslanika”. Pripovjedači i historičari ga opisuju kao niskog, tamnoputog čovjeka spljoštenog nosa.

Zejd, sin Ḥarise, r.a., je kao dječak, dok je s majkom boravio kod njene porodice u plemenu Maʿn koje je iznenada napadnuto, pao u ropstvo (kao ratni zarobljenik) i prodan je na pijaci/marketu na ʿUkāẓu (Sūq ʿUkāẓ) skupa sa ostalim zarobljenicima. U to vrijeme je ropstvo bilo priznata i postojeća društvena činjenica i nastojalo se nametnuti kao neizbježnost. Zejda je na spomenutoj pijaci (ot)kupio Ḥakīm, sin Ḥuzāme, izuzetno imućan Kurejšija. Ḥakīmova tetka bila je hazreti Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, supruga Muhammeda, s.a.v.s. U nastojanju da pokaže zahvalnost i darežljivost prema tetki Ḫadīdži, Ḥakīm je odlučio pokloniti joj jednog od robova koje je kupio na ʿUkāẓu. Hazreti Ḫadīdža izabrala je upravo – Zejda. Ḫadīdža je planirala pokloniti nešto vrijedno Muhammedu, s.a.v.s., pa mu je darovala Zejda. Tako se, eto, Zejd našao u kući posljednjeg Allahovog  poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Dječak Zejd je bio zahvalan što je dospio do Muhammeda, s.a.v.s., koji ga je prihvatio i pazio kao svoje rođeno dijete. Bio je jako zadovoljan Zejdom i odmah ga je oslobodio ropstva. Njegovo veliko i milostivo srce bilo je ispunjeno brigom i ljubavlju prema ovom dječaku.

Na drugoj strani, u rodnom mjestu Zejda, njegova majka je neprestano lila suze i bol joj nije jenjavala otkako se od nje rastao njen sin Zejd. Njegov otac Ḥārise ga je isto tako tražio i pitao bi svakog putnika o svome sinu Zejdu. Obrise prevelike tuge za sinom Zejdom nalazimo i u njegovim stihovima:

Plakao sam za Zejdom i ne znam šta je s njim, 

da li je živ i da mu se nadam ili mu je došla smrt? 

Tako mi Boga, ja ne znam i

pitam se da li te je progutala pustinja ili te je progutalo brdo.

Svako rađanje Sunca podsjeća me na tebe,

i to sjećanje ponovo mi se vraća kod njegova zalaska.

U potrazi za tobom dat ću sve od sebe i neću štedjeti ni sebe ni devu.

Samo smrt me može spriječiti da te nađem.

Jer svako će nestati ma koliko se nadao da će živjeti…

Na jedno od hodočašća u Mekku zaputila se i skupina hodočasnika iz porodice Zejda. Dok su obilazili oko Kaʿbe sreli su Zejda. Razgovarali su o svemu što se mu se dogodilo. Zejd ih je zamolio da njegovim roditeljima prenesu da ih on voli i da jedva čeka da ih vidi. Rekao im je: “Recite mom ocu da ovdje živim sa najvelikodušnijim i najmilijim ocem?” Kada su završili hodočašće, vratili su se svojim kućama i obavijestili su njegovog oca o svemu što su čuli i vidjeli. Pošto je Ḥārise saznao da je Zejd živ, njegovo srce se ispunilo srećom i odmah se počeo pripremati za put s namjerom da ga otkupi. Zajedno s njim je pošao njegov brat Kaʿb, amidža Zejda. Išli su žurno prema Mekki, a kada su stigli, odmah su potražili Muhammeda, s.a.v.s. Kada ga je Ḥārise upoznao, rekao mu je: “O, sine ʿAbdul-Muṭṭaliba! O, sine vođe svoga plemena! Tvoje imanje ulijeva sigurnost i zaštitu i poznat si po tome što pomažeš nesretnima i štitiš zatočene. Došli smo ovdje da te zamolimo da nam vratiš našeg sina. Zato te molimo da nam učiniš uslugu i da odrediš neku razumnu otkupninu za njega?” Poslanik, s.a.v.s., znao je koliko ga Zejd voli i koliko mu je privržen, međutim u isto vrijeme poštovao je roditeljsko pravo. Zato mu je rekao: “Pozovi Zejda neka dođe ovamo i neka on izabere između mene i tebe. Ako izabere tebe, može slobodno ići sa tobom, ali ako izabere mene onda, tako mi Allaha neću ga dati ni za šta na svijetu?” Lice Ḥārise je sada bilo ozareno jer nije očekivao takvu velikodušnost, pa je rekao: “Ti si mnogo velikodušniji nego mi?” Potom je Poslanik, s.a.v.s., pozvao Zejda. Kada je došao, upitao ga je: “Poznaješ li ove ljude?” Zejd odgovori: “Da, ovo je moj otac, a to je moj amidža?” Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je isto što i njegovom ocu, a Zejd je na to odgovorio: “Neću izabrati nikoga drugoga osim tebe, jer ti si mi i otac i amidža?” Poslanikove oči su zablistale od suza koje su izražavale zahvalnost i saosjećajnost. Uzeo je Zejda za ruku i poveo ga do Kaʿbe, gdje su Kurejšije držale sastanak, a zatim povikao: “Svjedočim da je Zejd moj sin i ako ja umrem prije njega, on će naslijediti dio od mene, a ako on umre prije mene, ja ću naslijediti dio od njega.” Ḥārise je bio presretan jer njegov sin ne samo da je bio oslobođen, nego je postao posinak čovjeka koji je bio poznat u plemenu Kurejš kao Iskreni i Pouzdani. Ḥārise i Kaʿb su se vratili kući, a Zejda su, nakon što je postao slobodan čovjek i pošto ih je Muhammed, oslobodio svake brige za njegovom sudbinom, ostavili živog i zdravog u Mekki kod Muhammeda. Zejd je odabrao Muhammeda, jer je kod njega vidio i od njega doživio samo dobro. Muhammed je, dakle, imao prefinjen edeb, moral i najčistiji ahlak i prije poslanstva. Nije čudno da je Zejd upravo jedan od prvih muslimana, pisar objave Kurʼana, jedan od najbližih saradnika Allahovog poslanika, s.a.v.s.

Muhammed, s.a.v.s., uzeo je Zejda za posnika, prije nego što su objavljeni kurʼanski ajeti kojim je to zabranjeno i poništeno: Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Aḥzāb, 5.) Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna. (El-Aḥzāb, 40.)

Zejd, sin Ḥārise, je sve do objave gornjih ajeta nosio nadimak Zejd, sin Muhammeda (Zejd ibn Muhammed). 

Nesumljivo je da je Zejd bio među prvima koji su prigrlili islam. Odrastao je u kući iz koje se razlilo svjetlo upute i blistavosti vjere Uzvišenog Allaha, u kući Muhammeda, s.a.v.s., Allahovog poslanika čitavom čovječanstvu. Poslanik, s.a.v.s., mnogo je volio Zejda zbog njegove neviđene odanosti, velikodušnosti, savjesti, iskrenosti i pouzdanosti. Sve ove i mnoge druge vrline doprinijele su da Zejd, sin Ḥārise ili Zejd Voljeni, kako su ga zvali ashabi, zauzme posebno mjesto u srcu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. ‘Āʼiša, supruga Muhammeda, s.a.v.s., rekla je: “Poslanik je Zejda slao u pohode samo kao vojskovođu i da njegov život nije tako kratko trajao, on bi bio njegov nasljednik.”  

Muhammed, s.a.v.s., predložio je Zejdu brak sa Zejneb, kćerkom Džaḥša. Čini se da je Zejneb prihvatila taj brak jer je bilo stid odbiti Poslanikovo, a.s., posredovanje. Nažalost, jaz između njih dvoje, Zejda i Zejneb, svakim je danom bio sve veći i na kraju je taj brak, koji je trajao nešto manje od dvije godine, propao. Poslanik, s.a.v.s., je možda osjećao da je na neki način on odgovoran za ovaj brak, koji je završen razvodom. Za Zejda je izabrao drugu ženu, Ummi Kulsūm, kćerku ‘Uqbe. Na kraju je Poslanik, s.a.v.s., oženio Zejneb, kćerku Džaḥša. Na taj način je Poslanik lično svojim primjerom dokinuo predislamski običaj po kojem nije bilo dozvoljeno čovjeku da se oženi ranijom ženom svoga posinka. Svakako da su licemjeri ovaj događaj iskoristili i počeli o tome izmišljati priče i praviti spletke, koje nisu ništa drugo do obične laži i izmišljotine na časnog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Ibn Džuzejj el-Kilbī el-Endelūsī, čuveni komentator Kurʼana, u djelu Olakšani komentar Kur’ana (Et-Teshīlu li ‘ulūmi-l-Qur’ān)ovako pojašnjava kur’anske ajete koji tretiraju ovo pitanje: ”A kad ti reče onome kome je Allah bio blagodaran, a kome si i ti bio blagodaran – a on je Zejd b. Harise el-Kelbi. Allah, dž.š., je bio blagodaran prema njemu jer mu je darovao islam i druge ljepote, a Vjerovjesnik, s.a.v.s, je bio blagodaran prema njemu time što ga je oslobodio ropstva. Kod Zejda je bila njegova žena Zejneb bint Džahš, a ona je kćerka Umejme. Zejd se žalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na njeno loše ponašanje u braku i uzvisivanje nad njim, zbog čega je želio da se razvede od nje. Tada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – boj se Allaha u pogledu riječi da se ona loše ponaša u braku i boj se Allaha i ne puštaj je, a što je zabrana razvoda u značenju odvraćanja, kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:  ‘Najmrža dozvoljena stvar kod Allaha je razvod braka!’; a u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti – Ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., skrivao je dozvoljena stvar, u kojoj nema nikakva grijeha niti zaslužuje bilo kakav prijekor, međutim, on se bojao da Allah ne obruši jezike ljudi na njega pa da ga izvrijeđaju. Ono što je u sebi skrivao je bilo iz stida i čuvajući svoj ugled, jer se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,, htio da Zejd pusti Zejnebu da bi se on oženio s njom. Rekao je: ‘Zadrži…!’ jer je ona bila Zejdu žena, a skrivao je težnju prema njoj bojeći se govora ljudi koji bi sigurno govorili: ‘Oženio se sa ženom svoga sina’ obzirom da mu je Zejd bio posinak. Dakle, ono što je skrivao je njegova želja da se sa Zejnebom oženi, pa je Allah to objelodanio time što je odredio da će se s njome oženiti. Aiša, r.a., je rekla: ‘Da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sakrio išta od Objave, sakrio bi ovaj ajet jer mu je bio težak.’ Veli se: Allah je objavio Poslaniku,  s.a.v.s., da će se oženiti sa Zejnebom nakon što se Zejd od nje razvede, pa je ono što je Allahov Poslanik,s.a.v.s., skrivao upravo ono što ga je Allah poučio u vezi sa ženidbom koja će se desiti; i bojao si se ljudi, a preče je da se Allaha bojiš – pošto se Zejd od nje razveo, Mi smo jē za tebe udali – Niko od ashaba nije spomenut imenom u Kur'anu osim Zejda b. Harisea. Vetarun je potreba, tj. kada Zejd više nije imao potrebe kod Zejnebe (pošto se Zejd od nje razveo), Allah ju je udao za Svoga Poslanika, s.a.v.s.. Allah, dž.š., je čin udaje vezao za Sebe u čemu se ogleda velika počast za hazreti Zejnebu. Zbog toga se ona hvalisala pred ostalim Poslanikovim, s.a.v.s., ženama govoreći: ‘Allah me je udao za Vjerovjesnika iznad sedam nebesa, a vas su dale vaše porodice’; kako se vjernici ne bi ustručavali da se žene sa ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. – Allah je vjenčao Zejnebu, bivšu ženu Zejdovu, za Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako bi poučio vjernike da im je dozvoljeno ženiti se sa ženama njihovih posinaka kad se oni od njih razvedu, jer oni nisu njihovi pravi sinovi. A Allahova odredba je izvršna.”

Zejd je učestvovao u mnogim vojnim pohodima. Neki historičari preciziraju da je predvodio sedam vojnih ekspedicija. Bio je jedan od ashaba koji su se borili u bitkama na Bedru i na Uhudu. Učestvovao je u odbrani Medine od saveznika (Bitka na Hendeku) i u pohodu na Hajber. 

U mjesecu septembru 629. godine (8. godine po Hidžri), Muhammed, s.a.v.s., odlučio je pokrenuti vojni pohod protiv Bizantinaca i njihovih saveznika među arapskim kršćanskim plemenima. Povod za ovo je bilo ubistvo Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika Ḥārisa, sina ‘Umejra, od strane plemena Gassān. Ḥāris je trebao dostaviti pismo vladaru Busre u Siriji. Ubistvo izaslanika se u tom vremenu smatralo direktnom prijetnjom i objavom rata, velikim zločinom i najgnusnijom povredom dostojanstva i časti. Saznavši za pokretanje kaznene vojne ekspedicije, pleme Gassān traži zaštitu od svojih saveznika. Do bitke će doći kraj sela Mu'ta istočno od rijeke Jordan i Kereka (Jordan). Na čelo te vojske Muhammed, s.a.v.s., postavio je Zejda i tom prilikom je dao zapovijed da, ako Zejd pogine, komandu preuzme Dža'fer, sin Ebū Ṭāliba, a ako i on pogine, ljude će voditi ‘Abdullāh, sin Revāḥe. Suočeni sa znatno brojnijom vojskom, muslimani su se otisnuli na bojno polje bez obzira na posljedice i opasnost. Njihov vojskovođa Zejd nosio je Poslanikov, s.a.v.s., bajrak i boreći se probijao put kroz more strijela i sablji neprijateljskih vojnika, sve dok nije iskrvario pod udarcima neprijatelja. Zatim je zastavu uzeo Dža'fer. I on je poginuo. ‘Abdullāh borio se hrabro, ali je i on pao kao šehid. Muslimansku vojsku koja je brojala 3.000 boraca od velikog gubitka spasio je Ḫālid, sin Velīda, koji je uspješno zavarao Bizantince da muslimanima dolaze pojačanja iz Medine.

Tako je život okončao Zejd, ostavivši iza sebe veličanstvene uspjehe i prelijepe uspomene. 

Kada vijest o pogibiji trojice muslimanskih vojskovođa stigla do Muhammeda, s.a.v.s., mnogo je bio pogođen i ožalošćen. Kaže se da nikad nije bio tužniji. Poslanik, s.a.v.s., je obišao porodice poginulih, a kad je došao do kuće Zejda, dočekala ga je njegova kćerkica. Poslanik je toliko plakao da su mnogi čuli njegov glas. Upitao ga je Sa'd, sin Ubāde: “Šta je to, o Allahov Poslaniče?!” A on, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Ovo je plač prijatelja za prijateljem.”

 Ḥusejn je jedan od članova uže porodice Poslanika, a.s., i jedan od “onih pod pokrivačem” (ehlu-l-kisā’). Naime, Muslim bilježi izjavu Saʿda, sina Ebū Veqqāsa: “Kad je objavljen ajet: (…) Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!  (Ālu ʿImrān, 61), Božiji Poslanik, s.a.v.s., pozvao je ʿAliju, Fāṭimu, Ḥasana i Ḥusejna i rekao: ‘Bože, ovo su moja čeljad!’” Prema nekim drugim predajama, Vjerovjesnik, a.s., uzeo je jedno platno i sve navedene pozvao da uđu pod njega, i onda rekao: “Bože, ovo su moja čeljad!”  

Ebū Dāvūd je zabilježio predaju koja seže do Burejde, r.a., koji je rekao: “Allahov poslanik, s.a.v.s., nam je jednom držao hutbu, kad dođoše Ḥasan i Ḥusejn, r.a., u crvenim košuljama, hodali su posrćući, a Poslanik, s.a.v.s., siđe i uze ih, pa se s njima pope na minber, te reče: ‘Istinu je rekao Allah: Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje… (Et-Tegābun, 15.) vidjeh ovu dvojicu, pa se nisam mogao strpiti.’ Potom je nastavio s hutbom.” (Ebū Dāvūd, Sunen)

Hazreti Ḥusejn je poznat po(d) više nadimaka i titula, kao što su: Ebū ʿAbdullāh, Ez-Zekijj (Čisti), Et-Teqijj (Bogobojazni, Onaj koji Boga ima na umu), Es-Sejjid (Predvodnik, Gospodin, Velikan, Vođa), Sejjidu šebābi ehli-l-dženneti (predvodnik mladih/mladića dženneta; ovako ga je prozvao lično njegov djed, Muhammed, a.s.), El-Imām (Vođa, Lider, Predvodnik), Sejjidu-š-šuhedā’ (Predvodnik šehida), El-Mudžtebā (Izabrani)… 

Hazreti Ḥusejn je mnogo ličio na Muhammeda, s.a.v.s., a brada i kosa su mu bile izrazito crne boje. Nosio je vunenu odjeću i turban zelene ili crne boje, također od vune.

Hazreti Ḥusejn nije prenio mnogo hadisa od Muhammeda, s.a.v.s., i predanja od svoga oca, hazreti ʿAlije. Jedan od razloga je njegova velika opreznost pri prenošenju predaja. Osim toga, imao je nepunih 6 godina kada je Muhammed, s.a.v.s., preselio na Ahiret. Ubraja se u učenjake i dobre poznavaoce islamskog prava, ali je rijetko (iz)davao fetve. Učestvovao je u nekoliko vojnih pohoda.

Neka od njegove djece su: ʿAli(ja) (El-Ekber, Stariji; ubijen na Kerbeli braneći oca Ḥusejna), ʿAli(ja) (El-Aṣgar, Zejnu-lʿabidīn, Mlađi; preko kojeg hazreti Ḥusejn jedino i ima potomke), Džaʿfer, Fāṭima, ʿAbdullah (također ubijen na Kerbeli), Sukejna (Sekīna; čestita žena neviđene ljepote, preživjela je užasavajuće događaje na Kerbeli)…

Između njega i prve trojice pravednih halifa – Ebū Bekra, ʿUmera i ʿUsmāna, r.a., razvijalo se uzajamno poštovanje i uvažavanje. Bilježi se da je, poput starijeg brata hazreti Ḥasana, čuvao halifu ʿUsmāna, sina ʿAffāna, r.a., u vrijeme kada su nemiri i pobune počeli bujati i kada su pobunjenici udarili direktno i na halifu. U doba hilafeta svoga oca hazreti ʿAlije bio je jedan od onih koji su halifi pomagali u državničkim poslovima. Hazreti Ḥasan je vršio dužnost halife (svega) 6 ili 7 mjeseci, pa je u tom periodu hazreti Ḥusejn bio njegov glavni savjetnik i pomagač. Hazreti Ḥusejn je bio protiv odluke brata Ḥasana da pregovara sa Muʿāvijom i da na bilo koji način uzmakne pred njegovim zahtjevima. Hazreti Ḥasan je, ipak, krenuo ka Šamu kako bi započeo mirovne pregovore sa Muʿāvijom, nakon čega abdicira u korist Muʿāvije da bi očuvao jedinstvo ranjive zajednice muslimana. Bilo je to 41. godine po Hidžri.

Hazreti Ḥusejn je živio prilično povučeno u Medini u vrijeme Muʿāvijine vladavine. Čini se da je dvadesetak godina dostojanstveno odolijevao salijetanjima iračkih pristaša, ali će Jezīdov dolazak na vlast promijeniti njegova gledišta, te se odlučio odazvati ovim pozivima i ugoditi njihovim željama. Činjenica da je Jezīd postao halifa bilo je de facto kršenje dogovora koji je dvadeset godina ranije postignut između hazreti Ḥasana i Muʿāvije.

Onog trenutka kada je hazreti Ḥusejn odbio priznati Jezīda, sina Muʿāvije i njegovog nasljednika na mjestu halife, on je za Jezīda (i za ostale članove brojne emevijske porodice) postao pobunjenik i glavna opasnost po emevijsku državu. Jezīd je bio svjestan da je njegov otac uspio samo privremeno obuzdati one koji su pokazivali bilo kakav znak pobune ili želje da preuzmu vlast od Emevija. Hazreti Ḥusejn je bio svjestan da ga pristalice i simpatizeri hazreti ʿAlije smatraju pravim (i jedinim) halifom, pa je, stoga, vjerovatno i razmišljao da će ga Jezīd, koji je imao vlast, vojsku, sredstva i mrežu špijuna, pokušati ukloniti na svaki mogući način. Iračani su žurno proglasili Ḥusejna za halifu koji je, odazivajući se na njihove uporne i često ponavljane pozive i molbe, krenuo u Kufu, nekadašnje snažno uporište njegovog oca hazreti ʿAlije. Među protivnicima Jezīdovog preuzimanja hilafeta po nasljednom principu, dakle bez vijećanja, konsultacija (potpuno je zanemarena primjena principa šūre) ili nekog vida izbora halife, osim hazreti Ḥusejna isticali su se ʿAbdullāh, sin ʿUmera i ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra. Snažno uporište opozicije bila je Mekka, gdje je hazreti Ḥusejn došao već početkom mjeseca šaʿbana 60. hidžretske godine (maj 680. godine). Tu je dobio nepokolebljivu podršku, a stigle su i vijesti i iz Iraka koje su govorile da je broj njegovih pristalica značajno uvećan. Osluškujući informacije koje su dolazile, posebno od rođaka Muslima, sina ‘Ākila, koji je bio angažovan da prikupi informacije i izvidi stanje u Iraku i koji će biti iznevjeren od stanovnika Kufe a potom i pogubljen, hazreti Ḥusejn donosi odluku da krene ka Kufi i nastavi otpor Jezīdu. U tome je imao podršku ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra. ʿAbdullāh, sin ʿAbbāsa, amidžić Muhammeda, s.a.v.s., savjetovao je hazreti Ḥusejnu da dobro promisli o svemu, strahujući da ga stanovnici Iraka mogu izdati i predati Jezīdovim pristalicama. Hazreti Ḥusejn je susreo jednog arapskog pjesnika i upitao ga o stanju stanovnika Iraka, a odgovor je glasio: “Njihova srca su s tobom, a njihove sablje s Benu Umejjom (Emevijama).” Hazreti Ḥusejn na kraju ipak odlučuje napustiti Mekku i zaputiti se prema Iraku, gdje je, na temelju informacija koje je imao, očekivao veliki broj pristalica i toplu dobrodošlicu. 

Emevijski upravitelj Iraka bio je Ubejdullāh, sin Zijāda. On je postavio predstraže i barikade na svim poznatim putevima koji su iz pokrajine Hidžaz vodili u Irak. 10. muharrema 61. hidžretske godine (oktobar 680. godine), u svetom mjesecu, na dan ašure, ʿUmer, sin Sʿada, koji je bio na čelu 4.000 vojnika, opkolio je u jednom pustinjskom predjelu u blizini Kerbele (kerb – tuga, belā’ – iskušenje), sjeverozapadno od Kufe, hazreti Ḥusejna i njegovu malobrojnu pratnju, koja je brojala najviše 200 ljudi. Ḥusejn, sin ʿAlije i Fāṭime, r.a., unuk Muhammeda, s.a.v.s., je odbio da se preda i borio se hrabro dok je imao snage (u tom trenutku imao je 54 godine), te je nakon teških i mnogobrojnih rana pao mrtav, a njegova glava, koju je manje od pola stoljeća ranije milovao i ljubio Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.s., poslana je Ubejdullāhu u Kufu, a potom i Jezīdu u Damask. Mnoštvo je nadvladalo hrabrost. Eṭ-Ṭaberī navodi da ga je ubio Sinān, sin Enesa, koji se jednom prilikom pohvalio da je to bio “hrabar čin”. Sinān je, barem se tako prepričava, kasnije izgubio sposobnost govora i zdrav razum. Neki drugi izvori preciziraju da je hazreti Ḥusejna ubio Šimr (ili Šemr), sin Zu-l-Dževšena, emevijski vojni zapovjednik iz Kufe. Bilo kako bilo, ono što je trebao biti puki postupak hapšenja pretvorilo se u kratkotrajnu “bitku” u kojoj je je na najgnusniji način ubijen hazreti Ḥusejn, žedan i izmoren od dugotrajnog puta i strahovite borbe. Na tijelu hazreti Ḥusejna bilo je više od 180 rana, dio od uboda koplja, a nešto i od udaraca mača. Tu je ubijen i ʿAlija, (stariji) sin hazreti Ḥusejna. Od oko 150 šehida na Kerbeli bilo je najmanje 22 člana ehli-bejta. Tu je, između ostalih, ubijeno 7 sinova hazreti ʿAlije, 3 sina hazreti Ḥasana i 2 sina hazreti Ḥusejna. 

Mnogo je preda(n)ja i nagovještaja, različitih stepena autentičnosti i vjerodostojnosti, ove sudbine hazreti Ḥusejna. Prenosi se da je ʿAbdullāh, sin ʿAbbāsa, rekao: “Vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., u snu, usred bijela dana. Bio je raščupan i prašnjav. U ruci je imao staklenku (bočicu) u kojoj je bila (sakupljena) krv. Upitao sam: ‘Allahov vjerovjesniče, šta je to?’ Odgovorio je: ‘Ovo je krv Ḥusejna i njegovih prijatelja, koju sakupljam još od ovog dana’.” U nekim verzijama ove predaje dodaju se ove riječi: “Zapamtili smo taj dan, pa smo saznali da je Ḥusejn ubijen baš na taj dan.” (Ovu predaju bilježe Aḥmed, Eṭ-Ṭaberānī i El-Ḥākim, a lanac prenosilaca je vjerodostojan.)

Kazao je Ibrāhīm en-Nehā’i: “Da sam bio u skupini koja je ubila Ḥusejna, a potom da uđem u džennet, stidio bih se proći pored Poslanika, s.a.v.s., i da mi on pogleda u lice.”

Jezīd je navodno žalio što se tako završilo, jer on to “nije ni želio ni zapovijedio”. Trebalo je, kako se to objašnjava u nekim izvorima, samo zaštiti hazreti Ḥusejna, obuzdati njegove eventualne napore da mu se pridruži još više pristalica i onemogućiti opasno vrijenje koje se moglo osjetiti na svakom mjestu. Činjenica je, ipak, da Jezīd nije kaznio Ubejdullāha zbog ubistva hazreti Ḥusejna, niti ga je smijenio sa položaja, niti ukorio u pismu. Prema drugim razmatranjima i promišljanjima, Jezīd nema nikakve veze sa hazreti Ḥusejnovim ubistvom, jer to nikada direktno nije naredio. Naknadno aktivirana savjest ili jednostavno zabrinutost za sliku u javnosti učinit će da Jezīd pošalje natrag hazreti Ḥusejnovu glavu u Kerbelu kako bi se sjedinila i ukopala s tijelom ubijenog Ḥusejna, zajedno sa ostalim šehidima. Ovo je jedna od mnogobrojnih verzija sudbine hazreti Ḥusejnove glave, a historičari spominju različite teorije o lokaciji njenog ukopa. Neki historičari osporavaju i to da je glava hazreti Ḥusejna uopće poslana Jezīdu. Kabur hazreti Ḥusejna u Kerbeli danas je pod kontrolom iračke šīʿijske zajednice. Neki smatraju da tačna lokacija hazreti Ḥusejnovog kabura – nije poznata, ali je izvjesno da je hazreti Ḥusejn ukupan na Kerbeli, na mjestu svoje pogibije.

Emevijski halifa Jezīd i oni koji su bili u njegovoj službi, direktno odgovorni za masakr i krvoproliće, vjerovatno nisu ni bili svjesni posljedica ovog stravičnog čina koji će biti jedan od faktora zbog kojih su već tada potkopani i oslabljeni temelji emevijske dinastije. Požar koji je uništavao sve pred sobom i koji se razbuktavao hilafetom zahvatit će Medinu i Mekku, a vrhovni vojni emevijski zapovjednici će, u godinama koje su slijedile, u operaciji kaznene vojne ekspedicije usmjerene prvenstveno protiv jednog od pretendenata za poziciju halife – ʿAbdullāha, sina Ez-Zubejra, i njegovih pristalica, narediti da se iz katapulta obaspe kamenjem i Časna Kaʿba! Sve ovo dovoljno govori u kakvoj se situaciji našao hilafet i muslimanska zajednica.

Krv koja je proljevena na Kerbeli postaje sjeme daljih razdora i neprijateljstava između emevijskih vladara i šīʿijja. Ova fraktura na konstrukciji onoga što uslovno možemo nazvati svijet islama ili muslimanski svijet vidljiva je i dan danas. Hazreti Ḥusejnovo mučeništvo i “Dan Kerbele” (jewm Kerbelā’) transformisali su šīʿizam i dali mu izrazit vojni poklik, koji je ukratko izražen u formuli “osveta Ḥusejna”. Većina muslimana posmatra ovaj događaj kao užasnu tragediju, sa svim njenim implikacijama, ali ona, kao historijska činjenica, nije bila razlog nekih većih trauma koja bi mogla potpiriti i razbuktati fanatična djelovanja koja su uglavnom politički i ideološki motivirana. Prije hazreti Ḥusejna ubijeni su hazretiʿUmer, ʿUsmān, ʿAlija i mnogi drugi ashabi. Ubijen je i ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra, zapravo – doživio je skoro sličnu sudbinu kao i hazreti Ḥusejn – emevijski vojnici pod komandom zloglasnog generala El-Ḥadždžādža, sina Jūsufa, ubili su ga u Mekki nakon dugotrajne opsade ovog časnog grada, te ga obezglavljenog i razapetog držali sve dok nije dozvoljeno njegovoj majci da ga dostojanstveno pokopa! Rijetko se spominju njihove sudbine i nisu se, koliko nam je poznato, uveli posebni rituali ili memorijalne ceremonije kojim bi se obilježila i njihova stradanja. Zar se svi oni nisu borili za isti cilj i zar nisu imali iste ideale? Povrh svega, stanovnici Iraka su izdali hazreti ʿAliju, Ḥasana i Ḥusejna! Ubejdullāh, sin Zijāda, Šimr, sin Zu-l-Dževšena i Sinān, sin Enesa, bili su  hazreti ʿAlijini pomagači, pristalice i simpatizeri – šīʿijje. Sva trojica su, prema nekim izvorima, bili u vojsci hazreti ʿAlije u Bici na Siffīnu.

Neizmjerna ljubav prema časnoj Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici, koju bi u svojim srcima trebali njegovati svi muslimani, ne smije biti argument ili opravdanje za posebne rituale koji nemaju nikakvog uporišta u islamskom učenju, poput samokažnjavanja kao načina iskazivanja te ljubavi i pripadnosti, a ovaj strašni događaj ne može biti inspiracija i opravdanje za političko-ideološke obračune, instrumentalizacije za trvenja između pripadnika različitih pravnih škola i pravaca u islamu i tendenciozno reinterpretiranje rane povijesti islama. Na drugoj strani, neophodno je češće (pro)govoriti i ovoj dionici povijest islama i muslimana kako bi se uzele po(r)uke iz ovih događaja i shvatili neki procesi koji su došli kao njihova posljedica.

Ibn Kesīr, čuveni komentator Kur’ana i historičar, u djelu Al-Bidāya wa an-nihāya kazuje: “(…) Svaki musliman je dužan da tuguje radi ubistva Ḥusejna, r.a., jer je on predvodnik (sejjid) muslimana, učenjak među ashabima i sin kćerke Allahovog poslanika, s.a.v.s., koja predstavlja najvrliju Poslanikovu kćerku. Ḥusejn je bio pobožan, hrabar i darežljiv. No, radnje kojima šīʿijje pokazuju svoju uznemirenost i tugu nisu lijepe. Vjerovatno većina tih radnji sadrži izvještačenost i prijetvornost. Ḥusejnov otac je bio bolji od njega, pa je ubijen. Šīʿijje ne uzimaju njegovo ubistvo kao dan žalosti, kao što uzimaju dan Ḥusejnovog ubistva. Naime, njegov otac je doista ubijen na dan džume, dok je išao na sabah-namaz. (…) Allahov poslanik, s.a.v.s., je predvodnik (sejjid) Ademovih sinova na dunjaluku i Ahiretu. Allah ga je, doista, usmrtio onako kako umiru vjerovjesnici. Opet, niko nije uzeo dan njihove smrti za dan žalosti…”

Gdje si sad, Husejine?

Gdje ti je stan, Husejine?

Probudi me iz noćnog sna

košulja ti mirisna!

Trava je sad jastuk tvoj fin,

a jorgan b'jel krvav ćefin!

Mešhed tvoj na dunju miri,

mirise polje širi!

Svaki je dan Kerbela – dan,

Vehnem za tobom, mili!

(Džemaludin Latić)

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Odrasla je u porodičnoj kući sa ocem Muhammedom, a.s., i majkom  Ḫadīdžom, koju historija pamti kao inteligentnu, odlučnu i dostojanstvenu ženu. Iako je bila djevojčica i uživala u radostima djetinjstva, Fāṭima je već tada je bila spremna da, bez obzira na godine, pomogne svoga oca, a.s. Imala je pet godina kada je Muhammed, a.s., primio prve ajete objave. Njeno djetinjstvo je, u godinama koje su slijedile, bilo teško. Kada je započela faza javnog pozivanja u islam i kada su napadi mnogobožaca postali sve otvoreniji i brutalniji, Fāṭima, tada još djevojčica, svjedočila je mnogim situacijama u kojima je dominiralo nasilje mnogobožaca nad skupinom muslimana koji su pokušavali spasiti i vjeru i život. Jednom prilikom, kada su napadi na Muhammeda, a.s., postali direktni(ji) i učestali(ji), nekoliko mnogobožaca stavili su omču oko Poslanikovog vrata, dok je on klanjao kod Ka’be, sa namjerom da ga udave. Fāṭima je dozivala upomoć iz sveg glasa. Mekkom se prolamao Fāṭimin poziv da neko pomogne njenom ocu, a.s. U više navrata bila je  svjedok uznemiravanja i vrijeđanja Muhammeda, a.s., od strane njegovog naroda. Jednom je skidala utrobu deve sa vrata svog oca, koju je kao vid poniženja i izrugivanja, na njega, dok je bio na sedždi, bacio jedan nesretnik na nagovor Ebū Džehla i njegovog društva. Jedan čovjek je otišao i obavijestio Fāṭimu, r.a., koja je došla, skinula utrobu deve sa vrata svoga oca, a.s., i plakala čisteći ga. Potom se okrenula prema grupi(ci) nasilnika i izružila ih.

Svjedočila je i odlascima dvije skupine muslimana u Abesiniju, 615. i 616. godine. Tamo je ispratila voljenu sestru Rukajju i njenog supruga ʿUsmāna, sina ‘Affāna. Nepune tri godine svog života, negdje između 616. i 619. godine, provela je u getu Ši'b, u najvećoj oskudici i potpunoj izolaciji, gladna i žedna, kada su mnogobošci vršili (sve)opći bojkot i izolaciju muslimana. Majku Ḫadīdžu izgubila je 619. godine. Časnu i plemenitu Fāṭimu, koja je tada imala 14 godina, obuzeo je očaj zbog ovog tužnog događaja. Od tog trenutka Muhammed, a.s., je imao još veću ulogu u njenom odgoju i oplemenio ju je mnogim kvalitetima, osobinama i vrijednostima, kao što su: skromnost, poniznost, duhovnost i velikodušnost. Nakon majčine smrti pred Fāṭimom su se našle brojne dužnosti i velika odgovornost.

Sjećanja na gubitak majke Ḫadīdže još nisu bila izblijedila, a Fāṭima će biti prinuđena napustiti rodnu Mekku, svoj dom, i učiniti hidžru iz Mekke u Medinu sa još nekoliko muslimana i muslimanki. Predvodio ih je hazreti ʿAli(ja), sin Ebū Ṭāliba, i to je bilo tri dana nakon što je Muhammed, a.s., učinio hidžru u pratnji Ebū Bekra. Hazreti ʿAli(ja), r.a., namjerio je zaprositi Fāṭimu, ali se probojavao da to uradi jer je bio skromnog imovinskog stanja. Tu se našao jedan oklop (pancir) koji je dobio kao dio ratnog plijena iz Bitke na Bedru i koji je bio u njegovom vlasništvu. Hazreti ʿAli(ja) je prodao taj oklop da bi imao od čega dati svadbeni dar (mehr). Od toga je, između ostalog, kupljena skromna oprema i neki mirisi za nevjestu. Uslijedilo je vjenčanje hazreti ʿAlije i Fāṭime, mada je njihov bračni život započeo nešto kasnije, nakon povratka hazreti ʿAlije iz vojnih pohoda. Hazreti ʿAli(ja) postaje tako i zet Muhammeda, s.a.v.s., jer je oženio jednu od njegovih kćerki – hazreti Fāṭimu, s kojom je imao petero djece: Ḥasana, Ḥusejna, Muḥsina, Zejneb i Ummu Kulsūm. Svi današnji Poslanikovi, a.s., potomci vode porijeklo od ʿAlije i Fāṭime. Igrajući se sa unucima Ḥasanom i Ḥusejnom, držeći ih u naručju, Muhammed, a.s., mora da se prisjetio svoja dva sinčića, Kāsima i Abdullāha, koji su umrli vrlo mladi. Zejneb i Ummu Kulsūm dobile su imena po svojim tetkama, tj. po kćerkama Muhammeda, a.s.

 Nakon vjenčanja, novi bračni par se preselio blizu Poslanikove, a.s., kuće. Prve godine bračne zajednice proveli su u krajnjem siromaštvu. Prenosi se da su njih dvoje često znali zaspati gladni. I pored skromnih mogućnosti i sredstava, nisu propuštali priliku udijeliti sadaku. Fāṭima se ponekad znala požaliti i na teške (kućne) poslove koje je radila sama. Tada bi tražila od oca, a.s., da joj osigura neku pomoćnicu, posebno zbog toga što je samostalno mljela žito. ʿAli(ja) je, na drugoj strani, da bi zaradio nešto novca, izvlačio vodu iz bunara i zalijevao zemljište drugih, pa bi se ponekad, od tog teškog rada, žalio na bolove u grudima. Nije se, dakle, ustručavao nikakvog posla koji mu je omogućavao poštenu zaradu. Ljubav ʿAlije i Fāṭime, njihova postojana i čvrsta vjera, međusobno uvažavanje i razumijevanje, bili su jači od udaraca koje su im nanosile životne nedaće i iskušenja na koja su nailazili, posebno u prvim godinama braka. Bilo je i situacija kada bi između njih dvoje izbile prepirke zbog kojih bi se ʿAli(ja) kratko udaljavao od nje. Nailazio bi tada Muhammed, a.s., i (iz)mirio njih dvoje koji su se uvijek vraćali jedno drugom, u okrilje toplog skromnog doma koji je zračio prijatnošću, jednostavnošću i skromnošću. Koliko je bila iskrena i duboka očinska ljubav Muhammeda, a.s., prema Fāṭimi, saznajemo i iz predaja koje govore o tome da bi njoj i hazreti ʿAliji dolazio noću i budio ih da klanjaju noćni namaz.

Hazreti ʿAli(ja) nije se (o)ženio drugom ženom dok je Fāṭima bila živa iz ljubavi prema njoj i zbog poštovanja prema svome puncu Muhammedu, a.s. Postoje, međutim, svjedočenja da je Hazreti ʿAli(ja) bio zaprosio Ebū Džehlovu kćerku (a već je bio oženjen Fāṭimom). Kad je to čula Fāṭima, otišla je do Muhammeda, a.s., i rekla mu: “Tvoj narod priča da se ti nećeš naljutiti zbog svojih kćeri, a evo ʿAli(ja) ženi kćerku Ebū Džehla!” Nakon reakcije Božijeg Poslanika, a.s., i riječi: “…Tako mi Allaha, kćerka Božijega Poslanik i kćerka Allahova neprijatelja se nikada neće naći zajedno kod jednog čovjeka!”, ʿAli(ja) je odustao od prošnje kćerke Ebū Džehla.

Žene tog doba nisu, u pravilu, direktno učestvovale u vojnim sukobima, ali su imale neke pomoćne uloge, pa se Fāṭima često nalazila na bojnom polju, liječeći rane povrijeđenih i napajajući ih vodom. Prenosi se od Ebū Hāzima da je čuo kad su pitali Sehla ibn Saʿda es-Saʿidija o ranjavanju Božijeg Poslanika, a.s., u Bici na Uhudu, pa je rekao: “Božiji Poslanik, a.s., zadobio je (na Uhudu) ranu na licu, polomljen mu je zub (sjekutić uz očnjak) i smrskana mu kaciga na glavi. Kćerka Božijeg Poslanika, a.s., Fāṭima, ispirala mu je krv dok joj je ʿAli(ja) ibn Ebī Ṭāliba polijevao iz štita. Kad je Fāṭima vidjela da voda samo povećava krvarenje, uzela je komad hasure i spalila je pa je pepeo posula po rani i tako zaustavila krvarenje.” (Muslim, Sahih)

U mjesecu ramazanu 8. godine po Hidžri (januar 630. godine) Fāṭima je bila svjedok i oslobođenja Mekke. Nakon tog događaja imala je priliku obići i mezar majke hazreti Ḫadīdže. 

U posljednjim danima svog života, kada se Muhammed, a.s., suočio sa bolešću, Fāṭima je bila uz njega, a.s., svoga oca, kojeg je mnogo voljela. Desetak dana bio je teško bolestan, a ona ga je neumorno obilazila i posjećivala. Vidjevši njegovo stanje, bila je vrlo ožalošćena, te je plakala. Posljednje dane svog života Muhammed, a.s., proveo je u sob(ic)i supruge hazreti ‘Āʼiše koja je kazivala: “Ušla je njegova kćerka Fāṭima. Allahov Poslanik, a.s., zovnuo ju je i prošaputao joj nešto u uho, pa je ona zaplakala, a zatim ju je opet pozvao i šapnuo joj nešto zbog čega se ona nasmijala. Pitali smo je kasnije šta joj je Allahov Poslanik, a.s.,  kazao, a hazreti Fāṭima je odgovorila da joj je rekao da će preseliti, pa je ona zaplakala. Zatim joj je rekao da će ona biti prva koja će se njemu pridružiti, koja će nakon njega preseliti, pa se na to osmjehnula.” (Ahmed, Musned)

Fāṭima, stidna, darežljiva, ugledna i plemenita žena, koja se nikada nije miješala u javne poslove, našla se direktno upletena u neke od događaja koji su došli po Poslanikovoj, a.s., smrti. Bila je vrijedna i hrabra, tako da je, prema nekim nagovještajima i tvrdnjama, stala na stranu svoga muža, ʿAlije, naspram Ebū Bekra, u situaciji kada je od njih (za)tražilo priznanje i potvrda njegovog izbora za (prvog) halifu. Spriječila je, vrlo vješto i mudro, kako smo saznali ranije, da ʿAli(ja) oženi drugu ženu pored nje, te je odlučno branila porodične interese u pogledu nasljedstva, za što je smatrala da ima puno pravo.

Od ‘Āʼiše, r.a., se prenosi da je Fāṭima, kćerka Božijeg Poslanika, a.s., poslala (nekoga svoga) Ebū Bekru es-Siddīku (koji je tada već vršio dužnost prvog halife, op. prir.) da zatraži njeno nasljedstvo od Božijeg Poslanika, a.s., od onoga što mu je Allah od plijena odredio u Medini i Fedeku, te petine od plijena na Hajberu. Ebū Bekr je (na to) rekao: “Božiji Poslanik, a.s., rekao je: ‘Nas se ne nasljeđuje, ono što mi ostavimo je sadaka.‘ Muhammedova, a.s., porodica ima pravo izdržavanja iz ovoga imetka, a ja, tako mi Boga, u postupanju sa ostavštinom Božijeg Poslanika, a.s., ništa neću mijenjati u odnosu na njeno stanje iz vremena Božijeg Poslanika, a.s. Sigurno ću postupati sa njom onako kako je postupao Božiji Poslanik, a.s. Tako je Ebū Bekr odbio išta (od ostavštine Božijeg Poslanika, a.s.) predati Fāṭimi, koja ga je zbog toga ignorirala, ne obraćajući mu se više sve do svoje smrti. Poslije Božijeg Poslanika, a.s., živjela je oko šest meseci. Kad je umrla, njen muž, ʿAli(ja) ibn Ebī Ṭālib, zakopao ju je noću ne pozivajući Ebū Bekra i lično joj klanjavši dženazu. (…) Ovu predaju, između ostalih, bilježi Muslim u Sahihu.

Ovaj imovinski spor i Ebū Bekrov postupak (prema Fāṭimi) u ovom kontekstu, bili su predmet neprekidne debate i različitih interpretacija, a prema nekima, Ebū Bekr je na samrti (po)žalio zbog ove svoje odluke. Što se tiče Fāṭime, izvori su podijeljeni, a već smo naveli predaju da je odbijala razgovarati sa halifom do kraja svojih dana, dok drugi tvrde da su se njih dvoje na kraju pomirili, da ju je obišao pred kraj njenog života kad je bila bolesna, i da je ipak prisustvovao njenoj dženazi. Mnogo je kontroverznih i suprotnih mišljenja u pogledu ovih događaja i Ebū Bekrovog (u nekim verzijama događaja i ‘Umerovog) odnosa prema njoj nakon smrti Muhammeda, a.s. Ona su poslužila da se podgrije atmosfera neprijateljstava u haotičnom muslimanskom svijetu i da se raspiri sektaško divljaštvo u kojem su učestvovale mnoge ruke i politike velikog broja muslimana. Umjesto da svijetli primjer hazreti Fāṭime bude prepoznat kao jedan od najdivnijih momenata i najljepših uzora u povijesti, ova neutemeljena tumačenja postala su razlog da neki počnu činiti zlo i sijati nered, haos i užas po zemlji, nadajući se da će oni na drugoj strani, koji ne misle poput nih, nastaniti džehennemske uvale i grozna prostranstva njegova. 

Nakon što je doživjela smrt majke Ḫadīdže, sestara Rukajje, Zejneb i Ummu Kulsūm, i oca Muhammeda, a.s., obistinit će se nagovještaj koji je dobila od svog oca. Fāṭima je umrla u Medini pet ili šest mjeseci nakon Muhammeda, a.s., u mjesecu ramazanu 11. godine po hidžri (632. godine) u 27. godini života. Ogasulili su je hazreti ʿAli(ja) i Esmā’, supruga Ebū Bekra. Dženazu-namaz hazreti Fāṭime predvodio je jen muž, hazreti ʿAli(ja). Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. Najčešće se, u pogledu njene smrti, misli je da ju je slomila tuga nakon očeve smrti ili da je dobila neku bolest koja se na kraju pokazala fatalnom. Kaže se da se nakon smrti oca, Muhammeda, a.s., nikada više do kraja života nije osmjehnula.

Hazreti ʿAli(ja) je nakon Fāṭimine, r.a., smrti u stihovima tužno kazao:

Svaka druga dva nerazdvojna se rastaju

i sve sem smrti kratko traje

a moj gubitak jedan nakon drugog

dokaz samo – da ni dunjalučko prijateljstvo vječno nije.

Prije braka sa Muhammedom, s.a.v.s., Ḫadīdža je bila u dva braka – prvi sa Ebū Hālom et-Temīmijem, a drugi sa ‘Atīqom el-Mahzūmijem; iz oba braka je imala ukupno troje djece: u prvom dva sina (Hāle i Hind), a u drugom kćerku (Hind). Radi navedenog, Ḫadīdža je poznata je kao Ummu Hind. Ebū Hāle je umro nakon nekoliko godina braka, ostavljajući Ḫadīdžu i dvojicu sinova, a iza njega je ostalo i veliko bogatstvo. Spomenuta dva Ḫadīdžina sina, Hāle i Hind, živjeli su kasnije sa Poslanikom, a.s., i hazreti Ḫadīdžom. Obojica su primili islam i prenose hadise od Muhammeda, a.s. Zna se da je Hind, Ḫadīdžin sin, učestovao u nekim velikim bitkama. Ḫadīdžina kćerka Hind(a) imala je sina kojem je dala ime Muhammed, a njena porodica se nastanila u Medini i dobila počasno ime Benū Ṭāhire – porodica  ili potomci Čiste, po svojoj nani – Ḫadīdži.

Nakon ova dva braka, dolazili su brojni uglednici Kurejša da je (is)prose. Ona ih je odbijala zbog toga što se, pretpostavljamo, nastojala posvetiti odgoju djece i razvijanju svoje trgovine. I u jednoj i u drugoj stvari bila je veoma uspješna. Za trgovinu je unajmljivala pouzdane i sposobne ljude koji su radili za nju. Veoma poželjna u Mekki zbog svog bogatstva, Ḫadīdža je bila u stanju procijeniti interesa lišen i odmjeren odnos mladog čovjeka, Muhammeda, a.s., koji je ipak bio tako poduzetan i sposoban. Nakon što je (na)čula za Muhammedovo, a.s., poštenje i ugled, odabrala je upravo njega da bude posrednik u trgovini kojom se bavila. Odabrala je Muhammeda, a.s., zbog toga što je bio poznat kao izuzetno pošten, istinoljubiv, pouzdan i pravedan mladić. Sa njim je, kao pomoćnika na putu za Busru u Siriji, poslala mladića Mejseru. Mejsera je imao prilike neposredno (po)svjedočiti Muhammedovim, a.s., umijećima i sposobnostima. Po povratku u Mekku, nakon uspješnog poslovnog puta i unosne trgovine, Mejsere je zasigurno Ḫadīdži prenio svoje utiske, mada je i sam uspjeh ovog poslovnog puta dovoljno govorio o svemu. Nakon susreta Muhammeda, a.s., i Ḫadīdže, ona se posavjetovala sa svojom prijateljicom Nufejsom, koja se zatim ponudi da poslije razgovara sa Muhammedom, a.s. Ḫadīdža se, na taj način, ponudila kao supruga Muhammeda, a.s. Nasuprot uvriježenoj praksi, imala je hrabrosti ponuditi mu brak posredstvom svoje prijateljice Nufejse. Prenosi se, da su se nakon posredništva Nufejse, Muhammed, a.s., i Hatidža susreli, te da mu je ona tom prilikom kazala: “…Volim te što si uvijek u sredini i ne priklanjaš se nikome ni zbog čega, a volim te i zbog tvoje pouzdanosti, i zbog ljepote tvoje naravi i tvoga iskrena govora.” Uskoro je preciziran datum vjenčanja koje je bilo 595. godine. U datom času Muhammed se u pratnji amidže Ebū Ṭāliba i drugih srodnika pojavio u kući zaručnice gdje je već sve bilo spremno za veliku svečanost. Ḫadīdžin otac Ḫuvejlid poginuo je u jednom ratu, pa je pristanak za ovaj brak trebao dati njen amidža ‘Amr. Ugovoren je i mehr koji se izgleda sastojao od dvadeset deva.

Ḫadīdža je bila prva žena koju je Muhammed, a.s., oženio i do njene smrti se nije ženio drugom. Muhammed, a.s., je uvažavao Ḫadīdžu zbog njezine odvažnosti, pameti i oštroumnosti. Poslanikova, a.s., ženidba sa Ḫadīdžom obilježava značajan preokret u njegovom životu, osobito, kako se svjedoči, zato što ga je pomagala i ohrabrivala, jačala povjerenje u samoga sebe i svoje poslanje/poslanstvo. Zajedno sa Poslanikom, a.s., borila se za reanimaciju stoljećima urušavanog sistema vrijednosti.

Ḫadīdža je imala 40 godina u trenutku ulaska u ovu bračnu zajednicu. Prema nekim izdvojenim mišljenjima i razmatranjima, ona je tada mogla imati (samo) 28 godina, što je sasvim moguće i vjerovatno, imajući u vidu da je u godinama koje su slijedile rodila šestero djece. Muhammedu, a.s., je, na drugoj strani, tada imao 25 godina. Razlike u godinama, koje mnogi u našem vremenu naglašavaju i stavljaju u prvi plan, govore nam i to da nipošto u ovim ženidbama nije bio cilj strast i požuda. Naprotiv, ženidbu s Ḫadīdžom neki islamski učenjaci posmatraju prije svega kao brak u kojem je Muhammed, a.s., stekao čestitu i radinu suprugu i porodični oslonac pred nastupanje poslanstva. Inače, Ḫadīdža je ponijela čast prve žene koja će primiti islam.

Muhammedova, a.s., dadilja i dojilja, Halima, posjetila je mladence odmah po vjenčanju. Tada već starica, mora da je bila presretna što njen miljenik ima lijepu i uglednu ženu i pristojan život. Ḫadīdža joj je kasnije poklonila 40 ovaca i devu. 

Prvo dijete, Kasima, Muhammed i Ḫadīdža dobili su 598. godine, dakle nakon nešto više od dvije godine braka. Muhammedova, a.s., i Ḫadīdžina zajednica donijela im je mnogo sreće, tuge i žalosti: izgubili su dvojicu sinova, Kāsima i ‘Abdullāha, dok su još bili djeca, i samo četiri njihove kćerke su preživjele – Zejneb, Rukajja, Ummi Kulsūm i Fāṭima. Sve su umrle za Poslanikova života, osim Fāṭime, koja je umrla otprilike šest mjeseci nakon njega. Djeca koja su umirala jedno za drugim, i koju je Muhammed, a.s., ukopao svojom rukom, ostavila su oca i majku u dubokoj žalosti. 

Muhammed, a.s., dosegao je zrelo doba šest mjeseci prije nastupanja mjeseca ramazana 610. godine. Kada je nastupio mjesec ramazan, povukao se u pećinu Hira. Prije odlaska u Hiru opskrbio bi ukućane, obišao bi Ḫadīdžu pa se tek onda osamio. U jednoj od noći u posljednjoj trećini mjeseca ramazana obratio mu se i oslovio ga je melek objave – Džibril, a.s. Nakon (dostavljanja) prve objave, melek Džibril se udaljio, ostavljajući Poslanika, a.s., u stanju velike uznemirenosti, straha i neizvijesnoti. Odlučio je vratiti se kući – svojoj supruzi Ḫadīdži. Vidjela je da je mnogo uznemiren; uspio joj je samo kazati da ga pokrije i umota. Ona ga je umotala u ogrtač i upitala šta je posrijedi. Ḫadīdža ga je utješila šapćući mu: „Nemaš se čega bojati. Odmori se i smiri. Bog ne bi učinio da doživiš poniženje, jer si dobar prema svojoj rodbini, govoriš istinu, pomažeš potrebne, darežljiv si prema gostima i podržavaš svaki pravedan čin.” Ona ga je okružila ljubavlju, podsjećajući ga na njegove kvalitete, vraćajući mu samopouzdanje. Eto tako Ḫadīdža postaje i prva muslimanka. Ḫadīdža se zatim sjetila da upita za mišljenje svog rođaka, kršćanina Vereku ibn Nevfela. Vereka je prepoznao znakove (poslanstva) koje je očekivao i bez oklijevanja je potvrdio da je Muhammed poslanik svog naroda.

Ibn Hišām piše: “Ona (Ḫadīdža) mu je nesebično pomagala u tome i bila je prva koja je povjerovala u Allaha i Njegova Poslanika i u istinitost onoga što dolazi od Njega. Allah je time olakšao Svome Poslaniku, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Sve neprijatnosti koje je slušao i sva utjerivanja u laž koja su ga jako rastuživala, Allah je preko nje otklanjao od njega, čim bi joj se vratio. Ona ga je bodrila, ona ga je tješila, izražavala svoju nepokolebljivu vjeru u njega i umanjivala značaj onoga što su mu priređivali ljudi.”

Jedan od temelja i oslonaca poslaničkog zadatka svakako da se nalazi i u stabilnom i skladnom braku sa Ḫadīdžom. Ona je tokom 25 godina bila njegova jedina supruga, čije prisustvo je Poslanika, a.s. štitilo, ali i koja je i sama prolazila kroz odbacivanje rodbine, progone, bojkot i izolaciju.

Tārik Ramadān piše: “Ḫadīdža je primila dobre vijesti o tome da je on (Muhammed, a.s.) od Boga odabran; bila je žena, nezavisna, uvažavana i poštovana, potom supruga, snažna, pažljiva, vjerna i povjerljiva; bila je pobožna muslimanka, iskrena, odlučna i ustrajna. Muhammed, posljednji Poslanik Jedinog Boga, nije bio sam, a jedan od najjasnijih znakova Božije darežljivosti i ljubavi prema njemu u njegovom životu bila je žena, njegova supruga.”

Ṭaberī u svojoj Historiji poslanika i kraljeva navodi da je Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, preselila na Ahiret 10. Ili 11. dana mjeseca ramazana oko 10 godina nakon početka poslanstva Muhammeda, a.s., u novembru 619. godine, kada je imala 65 godina. Njeno izmoreno i oslabljeno tijelo nije moglo podnijeti (još jednu) povišenu temperaturu i neku groznicu koja je obuzela. Na temelju nekih predaja iz hadiskih zbirki saznajemo da je bila toliko ostarila da su joj zubi poispadali i ostale su samo gole crvene desni. Ukopana je u mezaristanu El-Hadžūn u Mekki i nije joj klanjana dženaza-namaz zato što u tom trenutku još uvijek nije bila propisana. U kabur je spustio njen suprug Muhammed, a.s., s kojim je u braku provela nešto više od 25 godina svog života. Poslanikova tuga je bila duboka: od meleka Džibrila je vrlo rano primio vijest o odabranosti svoje supruge i znao je da je Ḫadīdžino prisustvo pored njega jedan od znakova Božije zaštite i ljubavi. S njim je proživjela četvrtinu stoljeća, pružajući mu nježnost i razumijevanje u satima brige, podržavajući ga u najproblematičnijim vremenima. Pomagala mu je u dostavljanju poruke i objave, sa njim trpjela posljedice gorke borbe i pomagala ga životom i imetkom. Zabilježeno je, isto tako, da nakon nje nije ostao ni dinar ni dirhem jer je većinu svog imetka (već bila) potrošila u svrhu širenja islama, te osnaživanja i pomaganja ranjive zajednice muslimana koja je, u to doba, prolazila kroz neka od najtežih iskušenja.

O vrijednostima Ḫadīdže, kćerke Ḫuvejlida, majke vjernika, govori i činjenica da postoje čitava poglavlja u hadiskim zbirkama koja govore o njenim vrlinama. 

‘Abdullah b. Dža’fer kaže da je čuo Aliju, r.a., u Kufi kada je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ‘Najodabranije žene su Merjem, Imranova kćerka i Ḫadīdža, Ḫuvejlidova kćerka.” (Muslim, Sahih)

Ebu Hurejre, r.a., je rekao: “Džebrail je došao Poslaniku, sa.v.s., i rekao: ‘Allahov Poslaniče, evo dolazi Ḫadīdža s posudom u kojoj je umak (ili hrana, ili piće). Kada ti dođe, prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene i obraduj je kućom od bisera u Džennetu, gdje neće biti ni buke ni umora’.”  (Muslim, Sahih)

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Poznat je po(d) više nadimaka i titula, od kojih neki uključuju refleksije njegovih ličnih kvaliteta i specifičnih životnih epizoda, kao što su: Ebū-l-Ḥasan (“Ḥasanov otac”, po najstarijem sinu), Ebū Turāb (doslovno “Otac prašine”, “Prašnjavko” ili “Prašnjavi”, kako ga je jedne prilike nazvao Muhammed, s.a.v.s., vidjevši ga kako je, nakon sjedenja na zemlji i naslanjanja na džamijski zid, sav bio prekriven prašinom), Murteḍā (“Onaj koji je odabran i/ili kojim je Allah zadovoljan”), Esedullāh (“Božiji lav”), Ḥaydar (“Lav”), Emīru-l-muʾminīn (“Vođa pravovjernih”)… Neki ističu da je ʿAlija, r.a., osoba o kojoj se, pored poslanika Muhammeda, s.a.v.s., najviše pisalo u povijesti islama. Jedan je od deseterice Poslanikovih, a.s., ashaba kojima je još za života obećan džennet. 

Bio je srednje visine, visokoga čela, tamnoput, lijepoga lica, krupnih očiju, koje je podvlačio surmom. Imao je veliku bradu, koju nije knio, nego je ostavljao u njenoj svjetlini. Imao je krupne ruke i noge i jedre i istaknute mišiće. Isticao se izvanrednom fizičkom snagom, tako da u cijelom svom životu nije bio pobijeđen u okršaju. Hodao je brzo, naročito kada bi bio u bici. 

Hazreti ʿAli(ja), r.a., je jedan od Božijih znalaca, slavnih junaka, čuvenih asketa, priznatih govornika; jedan od onih koji su sakupili Kur’an i čitavog ga izložili pred Vjerovjesnikom, a.s. Bilježi se pet stotina osamdeset i šest hadisa koje on prenosi od Vjerovjesnika, a.s. Hazreti ʿAlija, r.a., uživa veliki ugled među svim muslimanima zbog svoje mudrosti i rječitosti, ali i dubokog poimanja vjere i njenog iskrenog doživljaja. Tako se prenosi da bi, kad god nastupi vrijeme za namaz, lice ʿAlije, r.a., nekada požutilo a nekada pocrvenilo, pa bi upitan o tome, na što bi odgovarao: “U pitanju je svjesnost spram emāneta koji je bio nuđen Nebesima i Zemlji i planinama pa su odbile prihvatiti ga se od straha od težine njegove, a prihvatio sam ga se ja, pa ne znam hoću li ga na pravi način izvršiti ili ću loše postupiti!” Govorio bi i ovo: “Dunjaluk brzo ide, a Ahiret nam brzo dolazi, a i dunjaluk i Ahiret imaju svoju djecu, pa zato vi budite ahiretska djeca i nemojte biti dunjalučka djeca. Danas je vrijeme za rad bez plaće, dok je sutra vrijeme za plaće kada rada nema!“

Od Sa'da ibn Ebi Vekkasa prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao (hazreti ʿAliji, r.a.): “Ti si meni kao što je Hārun bio Mūsāu, osim što nakon mene nema više poslanika.” (Buharija i Muslim) 

Muslim bilježi ʿAlijinu izjavu: “Tako mi Onoga koji sjemenku raspučuje i živo stvara, Vjerovjesnik koji ni čitao ni pisao nije, povjerio mi je da će me voljeti samo vjernik, a da će me mrziti samo licemjer!” 

Kada je Božiji Poslanik, a.s., učinio hidžru u Medinu naredio je hazreti ʿAliji da još neko vrijeme ostane u Mekki kako bi vratio povjerene stvari i oporuke koje su bile ostavljene kod Poslanika, te da potom dođe kod njega, što je i učinio. S Božijim Poslanikom učestvovao je u Bici na Bedru, Uhudu i svim drugim bitkama izuzimajući pohod na Tebuku, kad ga je Vjerovjesnik, a.s., ostavio da ga mijenja u upravljanju Medinom. Ibn Asakir bilježi Ibn Mes’udovu izjavu: “Najbolji poznavalac šerijatskog nasljednog prava i najvičniji sudac u čitavoj Medini jeste ʿAlija ibn Ebī Ṭālib!”

Ebu Hurejre,r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na dan (osvajanja utvrda) Hajbera rekao: “Sutra ću bajrak dati čovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, a kojeg vole Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik.” (Buharija i Muslim) Ovo se odnosilo na hazreti ʿAliju, r.a. 

Džābir ibn Abdullāh je kazivao: “Prilikom boja na Hajberu ʿAlija je sebi na leđa stavio jedna vrata preko kojih su se muslimani penjali i tako osvojili to utvrđenje. Oni su kasnije ta vrata vukli i za to im je trebalo četrdeset ljudi!”

Nakon ubistva hazreti Osmāna, r.a., stanje u Medini, ali i ostalim gradovima i pokrajinama, bilo je na rubu anarhije. Predloženo je da ʿAlija, r.a., što prije preuzme hilāfet. Priznali su ga svi ashabi koji su se tu nalazili. Budući da je Osmān, kao i ʿAlija, bio zet Muhammeda, a.s., te je bio jedan od prvih koji su primili islam, njegovo je ubistvo bilo tako šokantan događaj da mnogi nisu željeli ništa drugo osim pronalaska ubica. ʿAlija, r.a., je najprije oklijevao sa preuzimanjem ove časne i odgovorne titule, ali su mnogi ashabi bili su uporni, posebno radi nastojanja da se što prije oslobode teškog položaja u kojem su bili kada su buntovnici postali neka vrsta upravitelja u Medini nakon nasilnog i nepravednog ubistva halife Osmāna, r.a.

Tada su pojedini ashabi, među kojima su bili Talha i Zubejr, radijallāhu ‘anhumā, kao i Aiša, radijallāhu ‘anhā, tada već udovica Muhammeda, a.s., insistirali su na odmazdi i da se što prije pronađu ubice Osmana, mada hazreti ʿAlija nije smatrao da je to najprioritetnije u tom momentu, te da je najprije potrebno ostvariti potpunu kontrolu nad situacijom u Medini i drugim dijelovima hilāfeta i omogućiti pravedno suđenje pobunjenicima i ubicama hazreti Osmana, r.a. Različiti pogledi na prioritete, uz ostala neprijateljska spletkarenja koja su potpirivala razmirice i sukobe, nažalost, 656. godine rezultirali su prvim međumuslimanskim sukobom poznatim kao Bitka kod deve (Waqʿatu-l-džemel). Kada je raspiren plamen smutnje, razumni i trezveni nisu uspjeli smiriti raskalašene i sukoba željne, a u ovom nemilom događaju i vrtlogu bitke poginuo je veliki broj muslimana.

Muʿāvija ibn Ebī Sufjān, tada namjesnik u Siriji, poslije i prvi halifa iz dinastije Emevija, tražio je od ʿAlije, r.a., da pronađe Osmānove, r.a., ubice, i pri tome je dio krivice za tadašnje stanje prebacivao i na hazreti ʿAliju, r.a. U Siriji nisu priznavali vlast ʿAlije, r.a., gdje je postojala snažna opozicija na čelu sa Muʿāvijom koji je tu imao uporište i pristalice. Hazreti Osmān, r.a., je bio njegov rođak, te je njemu kao novoj glavi i predvodniku Emevijja i arapskom plemenskome poglavaru bila dužnost da osveti njegovu smrt. Osim toga, Muʿāvija je odbijao dati prisegu halifi hazreti ʿAliji, r.a. Nesporazum oko tih pitanja rezultirao je Bitkom na Siffinu 657. godine, čime je nastavljen period iskušenja, spletki i sukoba među muslimanima. I na Siffinu su stradale desetine hiljada muslimana. Spomenuta Bitka na Siffinu bit će prekinuta arbitražom (taḥkīm) iza koje su trebali uslijediti novi dogovori i mirovni pregovori, ali situaciju će svakako dodatno zakomplicirati pojava pobunjenika ili otpadnika (haridžija) iz reda pristalica hazreti ʿAlije, r.a., koji su odbijali arbitražu. Tako će hazreti ʿAlijina odluka da traži kompromis s Muʿāvijom uzrokovala je pobunu među njegovim najratobornijim pristalicama. Haridžije će započeti dugotrajnu praksu nametanja svog razumijevanja i tumačenja događaja, procesa i vjerskih propisa kroz primjenu sile, terora, zastrašivanja i nasilja. Bilo je to vrijeme prepuno smutnji, spletki i nereda. Hazreti ʿAlija je tumačenja haridžija proglasio neprihvatljivim i pogrešnim, uprkos njihovoj „privlačnosti“ zbog koje je ovaj pokret zadobio mnoge simpatizere u tom dobu, kazavši da je njihova priča „istina kojom se želi laž!” Iako je h. ʿAlija, r.a., u više navrata i na otvorenom bojnom polju porazio haridžije, dovoljno njih je preživjelo da se nastavi pokret i rasije njihova ideologija, koja i dan danas inficira neke skupine. 

Abdur-Rahmān ibn Muldžem el-Murādi, jedan od haridžija, osvetio je svoje drugove ubivši hazreti ʿAliju, r.a., u Kufi, pred sabah-namaz u mubarek mjesecu ramazanu 40. godine po hidžri, odnosno u mjesecu januaru 661. godine. Neki tvrde da je njegov mezar u Kufi, drugi kazuju da je to u Nedžefu, a treći smatraju da ga je njegov sin Ḥasan prenio u Medinu i da je tu ukopan.

Ebu'l-Esved ed-Du’eli je, tugujući za ʿAlijom, r.a., spjevao sljedeće stihove:

Oko moje – hej šta ti je! – pomozi nam u plakanju,

Zar nam vođu pravovjernih oplakivat ti ne želiš?!

I Umm Kulsūm za njim plače stanjem svojim,

kad ugleda smrt njegova da je, bogme, pouzdana!

Hej ti, reci haridžijam’ ma gdje bili,

nek oko im zavidničko nikad radost ne osjeti!

Zar bol da nam s ramazana zadadoste,

u najboljem od svih naske, sviju skupa?!

Ubili ste najboljega ko uzjaha životinju i ukroti,

ko zaplovi lađom našom,

ko obućom prekri noge, obuče se,

ko čitaše ajete nam koji stalno obrću se!

Svako dobro u njem nađe svoje mjesto,

k’o i ljubav spram Resula Gospodara našeg Svjetskog. (…)

Izvori: 

1. Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
2. Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
3. Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
4. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
5. Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
6. Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
7. Safijjurrahman el-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

Priredio: prof. Mensur Kerla

Nikada se nije zanimao za razvratna djela njegovog naroda. Ono što je također izrazito karakteristično za njegovu ličnost je odbojnost prema svađama, upotrebi sile ili bilo čega sličnog. Bio je srednjeg rasta, ni visok ni nizak, lijepog lica, bijele puti s istaknutim obrisima crvenila. Islam je primio posredstvom Ebu Bekra es-Sidddika veoma rano, među prvima, vjerovatno 611. godine, nakon povratka iz Šama gdje je kratko boravio radi trgovine. Bio je učen čak i prije prihvatanja islama. 

Nazvan je Zū-n-Nūrejn (“Vlasnik dva svjetla”) zato što se oženio dvjema kćerima Allahovog Poslanika, a.s. – Rukajjom i Ummi Kulsūm. Za Osmāna i Rukajju se govorilo da su najljepši bračni par. U jeku Bitke na Bedru ili neposredno nakon nje, Rukajja je preselila na Ahiret, a poslije se Osmān, r.a., oženio njenom sestrom. Jedan je od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog doba. Ostao je zapamćen i kao pisar, koji je zapisivao Objavu dok je silazila posljednjem Božijem poslaniku. Osmān, r.a., prenio je 146 hadisa od Božijeg Poslanika, a.s.

Nakon što se pojačao pritisak Kurejšija na muslimane i pošto su njihova neprijateljstva metastazirala u mučenja, progone i ubijanje muslimana, Osmān, r.a., i njegova žena Rukajja čine hidžru u Abesiniju (Etiopiju) 615. godine, i tamo provode neko vrijeme. Kasnije, kada je bila dogovorena hidžra u Jesrib, Osmān i njegova žena su bili među prvima koji su je izvršili.

Osmān, r.a., je bio izuzetno darežljiv i činio je je sve da novčano pomogne muslimansku vojsku. Tako je hazreti Osmān opremio pola vojske za pohod na Tebuk dajući 300 deva sa cjelokupnom opremom i hiljadu dinara, pa je Poslanik, a.s., zbog tog njegovog postupka, rekao: “Šta god Osmān od danas uradi, neće mu naškoditi”. On je bio Poslanikov, s.a.v.s., izaslanik u Mekku, za vrijeme dogadaja poznatog kao Ugovor ili Sporazum na Hudejbijji. Kurejšije su uhapsile Osmāna, r.a., a do muslimana je došla dezinformacija da je Osmān, r.a., ubijen. To je bio bio povod da muslimani na Hudejbiji daju Poslaniku, a.s., čuvenu prisegu na vjernost (bej’atu-r-ridwān).

Po oporuci hazreti Omera, r.a., nakon njegove smrti se pristupilo vijećanju/konsultacijama (šūrā) o izboru novog, trećeg po redu, halife. Među šest istaknutih ashaba koji su bili predloženi bio je i Osmān ibn ‘Affān, r.a., koji je i izabran za halifu 644. godine.

Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko Iračana i stanovnika Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i rasprava bio je Huzejfe b. el-Jeman, r.a., ashab Muhammeda, s.a.v.s., kojem je on, a.s., povjeravao najdelikatnije tajne, pitanja i informacije (ṣāḥib as-sirr). Huzejfe b. el-Jeman, r.a., je zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmāna, r.a. Ključnu ulogu u kodifikaciji i umnožavanju mushafa imao je primjerak Mushafa koji je Hafsa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmānu, r.a. Prema nekim predajama, Osmāna, r.a., je neposredno nakon što je dobio Hafsin primjerak mushafa koji datira iz vremena halife Ebu Bekra es-Siddika, r.a., pristupio umnožavanju mushafa. Halifa Osmān, r.a., poduzeo je sve neophodne korake opreznosti kako bi ovaj važan zadatak bio povjeren najsposobnijim i najuglednijim osobama. Osim toga, on je koristio svaku priliku da se posavjetuje sa drugim ashabima Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., čime je, u određenom smislu, šira muslimanska zajednica tog vremena bila uključena u kompletan proces. Najistaknutiji među ashabima i najbliži Allahovom poslaniku, s.a.v.s., dali su podršku halifi Osmānu, r.a. Osmānov Mushaf (time indirektno i Mushafi umnoženi u njegovo vrijeme), kompiliran na ovaj način, bit će revidiran više puta i proučen (izložen) ashabima u prisustvu halife Osmān, r.a. Kao takav postao je referentni primjerak, izvornik – Al-Muṣḥaf Al-Imām (المصحف الإمام), i ubrzo je umnožen u više primjeraka (kopija) koji će biti poslani u različite pokrajine islamske države. 

U periodu Osmānovog, r.a., hilafeta islamska država se, dakle, uveliko proširila. Osvojeni su Kipar, Azerbejdžan, Armenija, Kabul, Sidžistan i mnoga druga strateški bitna mjesta. Njegove su zasluge za izgradnju i osnivanje prve muslimanske pomorske ratne flote. U njegovo dova došlo je i do Bitke jarbola (Bitke “Zatu-s-Savari) ili Bitke kod Feniksa koja je bila pomorska bitka koja se za vrijeme bizantsko-arapskih ratova odigrala godine 655. ispred obale Likije između arapsko-muslimanske flote na jednoj, i bizantske flote pod carem Konstantinom II sa druge strane. Predstavljala je prvi veći okršaj između bizantske i novosnovane arapske mornarice kojom je komandovao Abdullah ibn Sa’d ibn Ebi Es-Serh.

Osmān, r.a., je smjenjivao namjesnike na visokim položajima i na njihova mjesta navodno postavljao svoje rođake, pa je to izazvalo nezadovoljstvo muslimana. Nagomilani gnjev i neki drugi problemi u državi prerasli su i u otvorenu pobunu. Neki ističu da je glavni razlog pobune protiv Osmāna, r.a., činjenica da je on praštao i prelazio preko nekih grešaka koje su činili ovi pobunjenici i ustanici. Tu su, svakako, i neki drugi razlozi, ali izvijesno je da je Osmānova, r.a., blagost bila izuzetna prilika da se ispolji to nezadovoljstvo. Prvo se pobunio narod Kufe, zatim Basre, a u Egiptu se pripremala pobuna i zavjera o ubistvu halife. 656. godine nezadovoljstvo je doživjelo vrhunac u pravoj pobuni. Istovremeno se i veća skupina arapskih vojnika iz Fustata vratila se u Medinu zahtijevajući neka svoja prava. Pobuna je prerasla u opsadu Osmānove, r.a., kuće .U mjesecu zu-l-hidžetu 35. h.g., odnosno u mjesecu junu 656. godine, pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. Nakon što su opkolili Osmānovu kuću, preskočili su preko zidova i ubili ga dok je učio Kur’an. Njegova supruga Na’ila je svojim rukama pokušala spriječiti napade pobinjenika, ali je i sama bila ranjena. Zbog anarhije i pobuna u Medini njegovo tijelo danima nije bilo pokopano. 

Prenosi se da je Poslanik, sa.v.s., neposredno pred svoju smrt tražio da mu se dovedu neki njegovi prijatelji. Pozvan je Osmān, r.a., te ga je Poslanik, a.s., obavijestio o tome da će biti mučen i ubijen, pa je Osmān, r.a., na dan svoje pogibije rekao: “Ovo mi je obećao (nagovijestio) Poslanik, i ja sam strpljiv na tome.”

K'ab b. Mālik je spjevao jednu žalopojku za Osmānom, r.a., u kojoj se kaže:

Pa ne htjede ništa poduzeti

već vrata svoja zaključa, znajuć ‘ posigurno

da Bog nemaran nije,

da vidi šta se tu zbiva.

Onima u kući reče:

“Ne ubijajte ih, nek’ Allah oprost svoj dadne

svakome ko napast ne bude htio!”

I vidjeh: kako Allah na njih

neprijateljstvo prosu, i mržnju

nakon što svi jedno tijelo bijahu!

I vidjeh: kako ljudima od tad’

baš poput vjetra brzoga,

svako dobro okrenu leđa!

Izvori: 

1. Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
2. Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
3. Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
4. Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
5. Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.

Priredio: prof. Mensur Kerla

Nadimak mu je Ebu Bekr, a u arapskom jeziku “bekr” ima značenje devinog mladunčeta, ali, isto tako, Arapi ovu riječ koriste kada žele ukazati na vođu jako velikog plemena ili velike porodice.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, nazvan je mnogim imenima i nadimcima koji upućuju na veličinu njegovog mjesta, položaja i časti. Neka od njegovih imena jesu sljedeća:

• El-Atik (oslobođenik od Vatre)
• Es-Siddik (iskreni)
• El-Evvah (dobrodušni)

Počašćen je sa nadimcima sa kojima ga je Allah lično prozvao, a to su:

• Es-Sahib (prijatelj, drug)
• El-Etka (bogobojazni)

Svi učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rođen poslije Godine slona, međutim, razilaze se u kojoj je godini rođen nakon tog događaja: jedni kažu da je rođen tri godine poslije ovog događaja, drugi kažu nakon dvije godine i šest mjeseci, dok treći kažu da je rođen dvije godine i nekoliko mjeseci nakon Godine slona, ne precizirajući tačan broj mjeseci.

Njegovi roditelji! Njegov Otac, Osman ibn Amir, poznatiji kao Ebu Kuhafe, primio je islam na dan oslobođenja Mekke, dok je njegova majka Selma bint Sahr, islam primila veoma rano, još u mekkanskom period Objave.

Autori raznih životopisa opisali su Ebu Bekra, radijallahu anhu, na osnovu predaja koje su o Ebu Bekru prenijeli prenosioci hadisa: “Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je svijetle puti, visok i mršav, blagih obraza, blago naget prema naprijed. Donji dio odjeće nije mu stiskao bokove, nego se opuštao preko njih. Bio je tankog i mršavog lica, upalih očiju, stidljiv, tankih nogu, snažnih bedara, visokog čela, golih zglobova na prstima. Bradu i sijede dlake na glavi bojio je kanom.

U džahilijetu – predislamskom dobu, Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je jedan od najuglednijih, najutjecajnijih i najčasnijih Kurejšija. Također, i prije prihvatanja islama isticao po odlično poznavanju rodoslovlja Arapa i njihove historije, a te dvije nauke su kod tadašnjih Arapa bile najvažnije nauke., bio je trgovački putnik, prepoznavali su ga po njegovoj druželjubivosti, a najzanimljivije da on i u predislamskom dobu nije pio alkohol niti se klanjao kipovima.

U predislamskom periodu Ebu Bekrov, radijallahu anhu, život i cijelo njegovo biće bilo je protkano jasnim razmišljanjem, čistim razumom, briljantnom inteligencijom, pronicljivošću, oštroumnošću i staloženošću.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, primio je islam nakon jednog dugog vjerničkog puta u potrazi za istinskom vjerom, koja nije u suprotnosti sa prirodom čovjeka, koja odgovara njenim zahtjevima i u potpunosti se slaže sa zdravim i pronicljivim razumom.

Kao trgovac, Ebu Bekr, radijallahu anhu, puno je putovao: prešao je mnoge pustinje, sela i gradove na Arabijskom poluotoku, proputovavši cijeli Poluotok od sjevera do juga, od istoka do zapada. Tokom putovanja susretao se s ljudima različitih vjera i ubjeđenja, a naročito s kršćanima. Pomno je slušao riječi onih koji su propagirali Božiju jednoću i koji su tražili pravu i ispravnu vjeru.I kada se pojavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, onje odmah povjerovao u njegovo poslanstvo.Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je prvi punoljetni, slobodni muškarac koji je prihvatio islam.

Njegov kulturni, naučni i društveni status u mekanskom društvu bio je izuzetno veliki i zato mu se, kada se angažirao na polju pozivanja u islam, odazvala skupina najuglednijih Mekelija.

Uvijek je bio uz Poslanika, s.a.v.s., pa i u najtežim trenucima. Bio je odan i lojalan, kako Muhamedu, a.s., tako i drugim muslimanima. 

Dovoljno je kazati, da je sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učinio Hidžru u Medinu, svojim novcem je kupovao zlostavljane robove u Mekki a zatim im poklanjao slobodu,  kupio je zemljište za izgradnju današnje Poslanikove, a.s., džamije u Medini, učestvovao u svim vojnim pohodima, svojim imetkom redovno je pomogao muslimane i muslimansku zajednicu. A ono čime je Allah Uzvišeni, posebno počastio Ebu Bekra I njegovu porodicu, jeste brak između Poslanika, a.s., I Ebu Bekrove kćerke Aiše. ALlahov POslanik, a.s., još dok je bio živ, obradovao ga je Džennetom. Od Poslanika, a.s., prenio je 142 hadisa. 

Po povratku s posljednjeg hadža Poslanikovo, a.s., zdravlje biva ozbiljno narušeno i dvije sedmice prije samog preseljenja postavio je Ebu Bekra da predvodi obavljanje namaza umjesto njega. Dok je Poslanik, a.s., bio živ, Ebu Bekr je kao imam klanjao 17 a neki kažu 20 namaza.

Nakon preseljenja Muhameda, s.a.v.s., Ebu Bekr es-Sidik biva izabran i postavljen za prvog halifu i jedan je od četiri pravedne halife. 

Njegov hilafet  trajao je  30 mjeseci I za to vrijeme, učvrstio je temelje medinske države I vratio jedinstvo muslimana. Njegovo namjesništvo, obilježio je jedan poseban historijski projekat, a to je sakupljanja Kur’ana u jednu zbirku, Mushaf.

Zadnje što je Ebu-Bekr izgovorio bilo je: “Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih.” Umro je u ponedjeljak, 21. džumadel-ahira, 13. godine po hidžri, u šezdeset trećoj godini života, kao I njegov životni prijatelj MUhammed, a.s. Umro je navečer nakon zalaska sunca, a ukopan je iste večeri u blizini Poslanika. Dženazu mu je klanjao Omer ibn Hattab, r.a.

Omer, r.a., je o njemu rekao, između ostalog:

• “Teško je stići i prašinu za tobom, a kamo li tebe dostići!”

Njegovi potomci su:

1. Abdurahman 
2. Abdullah
3. Muhamed
4. Esma, r.a., – supruga Zubejra ibn Avama, r.a.
5. Aiša r.a., supruga Poslanika, a.s. te
6. Ummu Kulsum ^[1]

Priredio: Sadmir ef. Mustafić
Pregledao i dopunio: prof. Saudin Cokoja