Međutim, rijetko se zaustavimo nad pitanjem koje je temelj svih drugih pitanja: šta je zapravo Kur’an?

Ne kao knjiga u ruci, nego kao stvarnost koja oblikuje vjerovanje, odnos prema Allahu i način življenja.

U klasičnim islamskim znanostima Kur’an se definiše na sljedeći način:

القرآن هو كلام الله تعالى المنزل على محمد صلى الله عليه وسلم المكتوب في المصاحف المنقول إلينا نقلا متواترا المتعبد بتلاوته

Kur'an je Allahov govor, objavljen Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, zapisan u mushafima, prenesen mutevatir predajom, čije je učenje ibadet.

Kad se zagledamo u ovu definiciju, primjetit ćemo da ona nije tehnička formalnost, nego sažetak temeljnih istina o Kur'anu.

Reći da je Kur’an Allahov govor znači potvrditi da on ne potječe iz ljudske misli, intuicije ili genijalnosti. On nije rezultat kulture, niti odgovor na historijske okolnosti, nego govor Onoga čije znanje obuhvata sve. Kur’an nije ljudsko traganje za Bogom, nego Božije obraćanje čovjeku.

Reći da je Kur’an objavljen, a ne napisan ili osmišljen, znači priznati da se prema njemu ne zauzima pregovarački stav. On se ne mjeri ljudskim kriterijima istine, nego se ljudski kriteriji odgajaju njime. Objavljivanje podrazumijeva silazak – od Višeg ka nižem, od Boga prema čovjeku, ali s namjerom, mudrošću i brigom za čovjeka.

Kur’an je zapisan, ali nikada sveden samo na tekst. Njegova zapisanost govori o očuvanju, preciznosti i kontinuitetu, ali njegova suština ostaje u učenju, slušanju i prenošenju. To je knjiga koja u nama živi onoliko koliko je čitamo.

Prenesen mutevatir predajom, Kur’an nije privatna tradicija niti skriveno znanje rezervisano za određenu skupinu ljudi. To je knjiga koja je usmeno prenesena u tolikoj mjeri u svakoj generaciji muslimana, da je nemoguće posumnjati u njegovu autentičnost. Njegovo očuvanje je kolektivna odgovornost i kolektivna sigurnost ummeta.

Posebnost Kur’ana je i u tome što je njegovo učenje ibadet. Svaki čovjekov odnos prema Kur'anu, kad mu se pristupa otvorenog srca i uma, je čin ibadeta (Bogu ugodnog djela). Od učenja kur'anskog pisma, pravila učenja Kur'ana (tedžvida), pa do učenja Kur'ana napamet. Ova ibadetska dimenzija Kur'ana nam je većinom poznata, ali često zanemarujemo da je i sve ono što približava Kur'anu i njegovom razumijevanju također ibadet Kur'ana. Kada, recimo, čitamo prijevod Kur'ana, pa se nadvirimo nad određeni ajet koji u nama izaziva posebnu emociju. Ili, kad u Kur'anu nađemo smjernicu za dalje

postupanje, ili primijenimo nešto što je u Kur'anu naređeno. Sve su to ibadeti Kur'ana, i u tome leži posebnost Kur'ana, jer ovakav odnos ne postoji ni kod jedne druge knjige.

Upravo zbog ove slojevitosti Kur’an ima mnogo imena. Kao što Allah ima mnoga lijepa imena, jer nijedno ne može iscrpiti Njegovu stvarnost, tako i Kur’an nosi mnoga imena, jer nijedno ne može samo obuhvatiti njegovu ulogu. Svako ime otkriva jednu dimenziju Objave: kao uputu, svjetlo, lijek, govor, milost, bereket, itd.

U nadolazećem serijalu, koristili smo pristup imama Sujutija koji navodi oko 50 imena Kur'ana u svojoj knjizi Al-Itqaan fi Ulum al-Qur'an (Sveobuhvatni uvodnik u kur'anske nauke).

Trudili smo se da u ovom serijalu ne pristupamo imenima Kur’ana kao samo listi termina i arapskih izraza, nego kao pozivu na obnovljeni odnos prema Kur'anu.

Nadamo se da ćete u svakom imenu Kur'ana pronaći novu perspektivu i ljepotu u ovoj posebnoj knjizi.

Kur'an donosi propis pokrivanja u sklopu niza poruka o odgoju, ponašanju u odnosu prema potvori i širenju bestidnih glasina, zabrani ulaska u tuđe kuće bez dopuštenja, ponašanju u kontekstu očuvanja privatnosti čak i među članovima porodice i mnogim drugim. Sve spomenute teme u svojoj suštini nose princip zaštite duhovnog i fizičkog dostojanstva čovjeka. Nakon svega toga u 31. ajetu 24. sure po kur'anskom redoslijedu – sure Nur, dolazi propis pokrivanja: 

„Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade. 

A reci vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka vela svoja spuste na grudi svoje; neka ukrase svoje ne pokazuju drugima,…“ (An-Nur 30-31)

Primijetno je da fizičkom pokrivanju prethodi propis ‘pokrivanja’ pogleda. Uputa za jačanje samokontrole jednaka i za muškarce i za žene – jer su duhovna snaga i svijest o tome da Allah dž.š. vidi gdje je usmjeren svačiji pogled te koje čovjeka čine sposobnim da se kontroliše i vlada svojim strastima, bez obzira na okolnosti u kojima se nađe. 

„O sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbolje…“ (Al-A'raf 26)

Taqwa – bogobojaznost, a u potpunijem prevodu: svjesnost da je Allah dž.š. uvijek uz nas i da zna „i najskrivenije misli“. Tako je „libasu-t-taqwa“ – ‘odjeća’ svjesnosti da nas Allah dž.š., posmatra šta god mislili, govorili ili radili. Čime god se bavili, gdje god hodili i kako god fizički obučeni bili. Na nama je da težimo da naši postupci, riječi, cjelokupan odnos prema životu, pa i izgled budu u skladu sa sviješću da nas On vidi. 

U kontekstu duhovnosti najistaknutija dimenzija ovog propisa jeste da je HIDŽAB IBADET – izraz pokornosti Allahu dž.š. 

Vjerovanje Njemu kao Donositelju ovog propisa da zna šta je za nas najbolje i da nam ga je kao ženama dao i propisao s razlogom i dubokom mudrošću i smislom. Tu mudrost i smisao svaka žena njegujući ibadet promišljanja, shodno svom životu i okolnostima treba da dokuči. Nekom će smisao hidžaba biti da se zaštiti različitih ‘pokvarenih’ pogleda  iz okruženja. Nekom da prestane objašnjavati zašto neke stvari u današnjem svijetu kao žena muslimanka ne želi raditi. Neko će s hidžabom dobiti više poštovanja i razumijevanja. Nekom će biti tolika borba i iskušenje da opstane s hidžabom da će uvidjeti vlastite snage kojih ranije nije bila svjesna. Neko će kroz hidžab ojačati svoju vezu sa Allahom dž.š. Nekom će omogućiti da se istinski čuje njen glas i ono što ima da kaže, bez da bude izložena mizoginističkim komentarima zbog fizičke ljepote koju ima. I tako dalje. Mnogo je različitih primjera. Ničija priča nije ista, a sve se preklapaju u tome da hidžab štiti dostojanstvo žene, omogućava joj istinski vrijednosni doprinos, te sprečava da se ona objektivizira i svodi isključivo na predmet požude i strasti. 

Hidžab nije ‘kruna’ čijim stavljanjem završava priča – pravac Džennet. Hidžab je početak s kojim počinje afirmacija naših pravih duhovnih resursa i snaga. Kada skrenemo fokus sa vanjštine i izgleda na istinske vrijednosti. Kada pojednostavimo. Hidžab je za većinu tek početak prave borbe sa samim sobom. Početak temeljitog glancanja i tesanja lijepih osobina, samokontrole, osvještavanja. Borba kako biti bolja, kvalitetnija, razumnija, jednostavnija žena u vjeri, a kroz vjeru u svim okruženjima koja su dio naših života.

Ibadet hidžaba, poput ibadeta namaza, posta i drugih, podrazumijeva praksu, ustrajnost i usavršavanje. Žena koja praktikuje taj ibadet nije savršena, bezgriješna, niti oslobođena mahana i nedostataka. Ženu sa hidžabom ne treba idealizirati. Svi smo ljudi koje je Allah dž.š. stvorio griješne, uz naglasak na to da „voli one koji se kaju“. One koji uviđaju svoje greške, priznaju ih i bore se da ih ne ponavljaju.

Idealiziranje žene sa hidžabom je izazov u tri područja. 

Prvo područje jeste unutarnja borba mnogih žena koje žele staviti hidžab, ali se ne mogu odlučiti na taj korak. To je borba s pitanjima poput: „Kako ću se pokriti, a ne klanjam sve namaze?“, „… a još uvijek ne mogu kontrolisati jezik“, „… a puno sam griješila do sada“, „… a ne znam dovoljno o vjeri“, i mnogim drugim sličnim nedoumicama. U ovom kontekstu važno je hidžab posmatrati kao zaseban ibadet, koji — kao i svaki drugi farz — podrazumijeva proces, trud i kontinuirano usavršavanje. Ne treba čekati da postanemo neka zamišljena, „savršena žena“ da bismo stavile hidžab. Naprotiv, hidžab treba prihvatiti kao saputnika na putu duhovnog rasta i iskreno raditi na sebi.

Drugo područje jeste borba žena koje već nose hidžab, a koje se svakodnevno suočavaju s pritiscima i osuđujućim komentarima poput: „Iznenadila me — vidi je, pokrivena, a ne zna pravilno učiti“, „… a ogovara“, „… a nosi lak na noktima“, i sličnih opaski. Spisak takvih primjera mogao bi biti vrlo dug, ali suština ostaje ista: hidžab se često koristi kao povod za moralno suđenje, umjesto kao ibadet koji zahtijeva podršku, razumijevanje i zajednički rast.

Neka nas ne iznenađuje ništa, ne znamo šta su čije životne okolnosti. Ko se i kako sa čime bori.  Ponovo naglašavamo: „Hidžab je ibadet koji podrazumijeva usavršavanje“, a svaki čovjek ima dovoljno vlastitih mahana na kojima treba raditi. Ako neće pomoći napretku, neka za tuđe mahane osim hajr dove nemamo nikakav komentar, jer i Kur'an podsjeća: „Svaki griješnik će SAMO SVOJE breme nositi.“  (Al-An'am 164.)

Treće područje je borba žena koje upravo zbog komentara i osuda ovog tipa nažalost pokleknu i ostave hidžab.   

Put hidžaba traži podršku, a ne osudu. Zato je posebno važno da jedna drugoj budemo vjetar u leđa, a ne kamen spoticanja. Ne upuštati se u uloge sudija, pa raspravljati čiji je hidžab ispravniji. Umjesto tome, vrijeme posvetimo svako svome usavršavanju i korisnijim stvarima. 

Sažeto, u kontekstu propisa hidžab treba da se uklapa u sljedeći okvir: da pokriva sve osim onoga što je ionako spoljašnje (lice i ruke), da nije tijesno, prozirno ili providno, da nije odjeća koja se oblači iz oholosti. U literaturi se navodi i dio „da to nije odjeća kojom se oponašaju muškarci“ na osnovu hadisa „Abdullah b. Abbas, r.a., rekao je: “Allahov Poslanik, a.s., prokleo je muškarce koji oponašaju žene i žene koje oponašaju muškarce.” (Sahihu-l-Buhari) Danas uglavnom i na etiketi imamo jasno naglašeno šta je muška, a šta ženska odjeća. Da li je to haljina, suknja i košulja, široke hlače i tunika, potpuno je nevažno, sve dok ispunjava gore navedeni okvir. Da li je odjeća u boji, ima li dezen ili druge detalje – potpuno je nevažno. Suštini treba dati prednost.

Zato je diskusija „koja žena ima ispravniji hidžab“ u bilo kojem obliku nepotrebna. Prvenstveno jer ne znamo ničije okolnosti i borbe s kojim ga nosi, borbe koje vodi. Nekome porodica ne dozvoljava da stavi išta više od turbana. Neko iz zdravstvenih razloga ne može pokriti vrat. Nekome će određena vrsta nošnje ugroziti život, pa nosi onako kako trenutno može. Teške su to borbe i ako ne možemo olakšati – ne treba nikome otežavati. 

Ističem i to kako hfz. prof. dr. Safvet Halilović navodi u prvom tefsiru pisanom na bosanskom jeziku „da islam ne zabranjuje nošenje lijepe, kvalitetne, skladne i stilski dotjerane odjeće ni muškarcima ni ženama. To je pohvalno i primjereno. Neprihvatljivo je pretjerivanje i rasipništvo koje može dovesti do toga da se “boluje” za markiranom odjećom koja iziskuje ogromne svote novca i svaki drugi oblik pretjerivanja i krajnosti.“

Muhammed a.s. kaže: „Najbolji čovjek je onaj koji najviše koristi drugim ljudima.“ (Taberani)

Zato najveći fokus trebamo staviti na traženje znanja i ispravno razumijevanje vjere i njenih pojmova. Kako ne bismo griješili nazivajući hidžab „simbolom“, jer u islamu, u suštinskom smislu, nema simbola. Mjesec i zvijezda vezuju se za islam isključivo u identifikacijskom, a ne vjerskom značenju. Hidžab je vjerska praksa, a kao takva zaštićena je i zagarantovana međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Upravo unutar tog pravnog i vrijednosnog okvira treba voditi borbu. Zato usmjerimo energiju na korisna djela, konkretne aktivnosti i područja od stvarnog, praktičnog značaja za zajednicu i muslimane. Jer ako energiju trošimo na besplodne rasprave o formalnostima i „ispravnosti“ nečijeg hidžaba, ili na njegovo svođenje isključivo na modne prezentacije, tada nam ostaje vrlo malo prostora i snage za ono što je zaista važno: stvarnu borbu za prava žena sa hidžabom. Za suprotstavljanje narativima koji ih lišavaju ljudskog dostojanstva i zakonima koji im ograničavaju slobodu, isključuju ih iz javnog života i državnih institucija. A još manje energije ostaje za rješavanje stvarnih i bolnih problema s kojima se muslimanke svakodnevno suočavaju — poput porodičnog nasilja, zloupotrebe šerijatskih propisa o braku i drugih duboko ukorijenjenih nepravdi.

U savremenom muslimanskom svijetu primjetno je snažno naglašavanje ritualne prakse. Ova pojava prisutna je i u državama s muslimanskom većinom koje imaju autoritarne režime, ali i u sredinama gdje su muslimani manjina i gdje se susreću sa diskriminacijom. Iako je obredoslovlje (ibadet) oduvijek bilo centralni dio muslimanskog života, današnji fokus na ritualni aspekt islama odražava jednu širu društvenu problematiku. Ritual više nije samo jedan segment vjere – on često postaje njena glavna manifestacija. Ovakav pomak može zasjeniti intelektualne, etičke, društvene i političke dimenzije islama. Tamo gdje muslimani nemaju stvarnu ulogu u političkim, društvenim, civilnim i ekonomskim kretanjima, njihova vjerska energija često se usmjerava u jedino područje koje je uglavnom izvan kontrole države: ritualnu religijsku praksu, koja zapravo postaje način nošenja s ograničenjima.

Ritual kao sigurna zona pod političkim ograničenjima, ekonomskom i društvenoj marginalizaciji

Politički kontekst jedan je od ključnih faktora koji utiče na naglašavanje rituala. U posljednja dva stoljeća, zemlje s muslimanskom većinom iskusile su različite oblike autoritarne vlasti. U takvim društvima vlast nadzire islamske političke pokrete, ograničava rasprave o uređenju države te kontrolira ili manipuliše organizacijama civilnog društva. U takvom okruženju ritual postaje jedino prihvatljivo polje vjerskog izražavanja. Budući da su muslimani spriječeni da razgovaraju o ustavnom poretku, društvenoj pravdi ili političkom djelovanju, njihove vjerske rasprave sve više se fokusiraju na preciznost rituala. 

Također, ekonomske poteškoće i nesigurnosti smanjuju osjećaj društvene uključenosti. Kada ljudi ne vide mogućnost napretka, pravednog tretiranja ili društvenog priznanja, često se okreću simboličnom kapitalu – a posebno vjerskoj predanosti. Ritual pruža jasan put prema osjećaju sopstvene vrijednosti: to postaje prostor u kojem se osoba može moralno uzdignuti čak i kada finansijski uspjeh izgleda nedostižan. Isključeni iz političke moći i suočeni s ekonomskim preprekama, oni često razvijaju bogate ritualne prakse kako bi očuvali dostojanstvo, jedinstvo i moralni identitet.

Građanska ograničenja i privatizacija islama

Građanska ograničenja – posebno ona koja se tiču slobode udruživanja, mišljenja i institucionalne autonomije – također snažno oblikuju vjerski život. U mnogim muslimanskim društvima, nezavisne vjerske ustanove, sufijske tekije, univerziteti i humanitarne organizacije oslabljeni su, nacionalizirani ili pretvoreni u birokratiju. Slabljenje civilnog društva dovelo je do onoga što neki istraživači nazivaju „privatizacijom islama“. U takvom kontekstu, vjera sve više postaje privatna praksa umjesto da bude temelj za širu javnu etiku. Jednostavnije kazano: sekularizacija i privatizacija religije često dovode do pojačanog ritualnog naglaska. Taj pomak nije teološki, nego strukturalni: kada su javni oblici religije ograničeni ili kada javne diskusije zabranjuju religijsko izražavanje, ritual zapravo popunjava prazninu.

Psihološki efekti pritiska: ritual kao pretjerana kompenzacija

Pored strukturalnih faktora, važnu ulogu imaju i psihološki mehanizmi. Kada se zajednice osjećaju ugroženo – politički isključene, pod stereotipima ili kulturološkim pritiscima – često odgovaraju osnaživanjem praksi koje označavaju granice njihovog identiteta. Ritual tako postaje simbol identiteta i otpora. Pretjerano naglašavanje „ispravnosti“ tako služi kao potvrda autentičnosti u svijetu koji autentičnost dovodi u pitanje.

Uticaj na intelektualne i etičke dimenzije islama

Historijski gledano, islamska civilizacija obuhvatala je i ritualnu predanost i snažnu intelektualnu uključenost i produkciju. Klasično islamsko naslijeđe razvilo je teorije političkog poretka, etičke sisteme, ekonomske koncepte, naučno promišljanje, umjetničke izražaje i sofisticirane pravne strukture. Kada muslimani postanu preokupirani detaljima rituala, često zanemare ove šire dimenzije, riskirajući gubitak intelektualnog i etičkog bogatstva koje je snažno oblikovalo islamsku misao. Primjer toga je Vehb ez-Zuhejlijeva enciklopedijska studija od 10 tomova „El-fikhu el-islami ve edilletuhu“. U njoj su samo tri toma posvećena ibadetima, a preostalih sedam drugim segmentima fikha: braku, razvodu, imovinskim odnosima, finansijskim ugovorima, političkom poretku i raznim drugim granama fikha. Današnji fokus na rituale suprotan je sveobuhvatnom razumijevanju islama koje je predstavljeno u klasičnim pravnim djelima.

Islamska tradicija visoko cijeni rituale – oni su ključni oblici ibadeta. Problem nastaje kada ritual postane jedini način ispoljavanja vjere, dok su ostali aspekti sistemski ograničeni. Živi i pulsirajući islam zahtijeva angažman u svim sferama ljudskog života: društvenoj, etičkoj, intelektualnoj, ekonomskoj i političkoj.

Otvaranje javnog prostora kao put do uravnoteženog vjerskog života

Hiper-ritualizacija savremenog islama odražava današnje društveno-političke okolnosti. Tamo gdje muslimanima nije dopušteno učestvovati u javnim raspravama, religijska praksa seli se u jedine preostale sigurne prostore – poput džamija. Zato rješenje nije u obeshrabrivanju rituala, nego u osnaživanju muslimanskog angažovanja u društvenoj, političkoj, ekonomskoj i građanskoj sferi življenja. Tek tada je moguće razviti uravnotežen islamski život.

Postizanje takvog balansa zahtijeva strukturalnu otvorenost: jačanje građanskog angažmana, podsticanje intelektualnog pregalaštva, podržavanje ekonomske stabilnosti i omogućavanje vjerskim institucijama da djeluju i promišljaju slobodno. Kada muslimani opet budu imali pristup ovim područjima, ritual će zadržati svoju važnu ulogu – ali više neće dominirati njihovim duhovnim životom.

Brojke su alarmantne: čovječanstvo nikad nije imalo više mogućnosti, a manje zadovoljstva. Više ljudi u svijetu umire od samoubistva svake godine nego od svih nasilnih zločina i ratova zajedno. Prema World Health organization ^[1] 720 000  ljudi oduzme sebi život svake godine, a broj pokušaja je daleko veći. WHO-podaci procjenjuju da oko 332 miliona ljudi u svijetu pati od depresije – lišeni su sposobnosti da iskuse zadovoljstvo i uključe se u život. Prema istom izvoru preko 300 miliona ljudi u svijetu pati od anksioznih poremećaja – iracionalno su prestravljeni svijetom oko sebe.

Postoji i termin: „deaths of despair“ – smrt od očaja. Analiza pokazuje da je stopa „deaths of despair“ kod osoba od 25 do 74 godine u SAD-u porasla približno 2.5 puta u posljednje dvije decenije. 

Ako pogledamo ovaj fenomen iz tri međusobno povezana sloja — društvenog, duhovnog i biološkog — dobijamo širu i realniju sliku uzroka.

Savremeni čovjek živi u informacijskom, a ne smislenom svijetu. Nikada nije imao više mogućnosti, ali nikada nije bio manje ukorijenjen.
Glavni faktori:

• Individualizam i gubitak zajednice: Čovjek je sve više „sam sa sobom“, a sve manje „među svojima“. Ljudi žive usred mreža, ali ne pripadaju zajednicama. Osjećaj pripadnosti — koji je temelj mentalnog zdravlja — urušava se.
• Kultura uspjeha i poređenja: Društvene mreže pretvaraju život u stalno mjerilo vrijednosti. Ljudi ne žive da budu — nego da izgledaju.
• Ekonomija iscrpljivanja: Prekarni rad, stalna neizvjesnost, rad bez smisla, tehnološka ovisnost — sve to stvara tihu, hroničnu anksioznost.
• Zasićenost stimulacijama: Kad mozak stalno prima dopaminske podražaje (ekran, notifikacije, sadržaj), osjetljivost na zadovoljstvo slabi. Ništa više ne uzbuđuje.

Rezultat je: histerija aktivnosti i paraliza smisla. Sve se kreće, a malo toga ima svrhu.

Duhovni uzroci: gubitak smisla i transcendentnog horizonta. Anhedonija i „deaths of despair“ nisu samo psihijatrijske pojave — one su simptom egzistencijalnog vakuuma.

• Sekularni vakuum: Civilizacija je potisnula ideju svetog, a s njom i osjećaj da život ima dublji smisao od onog što vidimo. Kad nestane transcendencije, ostaje praznina.
• Fragmentacija identiteta: Ljudi više ne znaju kome pripadaju ni šta vjeruju. Identitet postaje kolekcija prolaznih uloga, a ne duboka osovina bića.
• Tehnološki raj bez duše: Napredak bez moralnog ili duhovnog horizonta vodi u paradoks: čovjek je „moćan, ali izgubljen“.

Kad se izgubi vertikala smisla, horizont postaje preširok — i besmislen.

Biološki i psihološki uzroci: iscrpljen nervni sistem. Savremeni način života ne ostavlja prostora za regeneraciju uma i tijela:

• Kronični stres i kortizol: Neprekidna aktivacija sistema „bori se ili bježi“ dovodi do emocionalnog otupljenja.
• Neravnoteža neurotransmitera: Dugotrajni stres, manjak sna, fizičke aktivnosti i stvarnih socijalnih veza narušavaju dopaminski i serotoninski sistem — što direktno uzrokuje anhedoniju.
• Digitalna disocijacija: Mozak bombardiran brzim podražajima više ne može doživjeti dubinu — ni u razgovoru, ni u molitvi, ni u tišini.

Savremeni čovjek boluje od gubitka odnosa — s drugima, sa sobom i s Bogom. Kad nestane odnos, nestaje i radost. Kad nestane radost, ni život više ne osjećaš kao svoj – prekinuta je veza između čovjeka i svijeta. Jer čovjek koji više ne zna čemu služi, ne zna ni kako da se raduje. Može imati sve – a da mu ništa ne znači.

Kur'anska dijagnoza: bolest srca

Kada nestane odnos između onoga što radimo i onoga zašto to radimo, nestaje i osjećaj života. Zanimljivo je da Kur'an ovu bolest prepoznaje. U suri Ar-Ra'd, ajetu 28, Allah kaže: “Oni koji vjeruju i srca njihova se umiruju sa zikrullahom (spominjanjem Allaha). A zar se ne umiruju srca zikrullahom?”

Nije slučajno što se ovdje ne govori o “zadovoljstvu” ili “sreći”, nego o umirenju, smirenju, smirenosti. Jer današnji čovjek nije gladan sreće nego mira koji je postojan.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “U tijelu postoji komadić mesa; kada je on dobar, cijelo tijelo je dobro, a kada je pokvaren, cijelo tijelo je pokvareno. To je srce.” (Buhari i Muslim)

Moderne neurološke studije potvrđuju ovu duboku mudrosti: srce nije samo pumpa, ono šalje više signala mozgu nego što mozak šalje srcu. Varijabilnost otkucaja srca direktno utiče na prefrontalni korteks – dio mozga odgovoran za donošenje odluka, regulaciju emocija i osjećaj smisla.

Hadis bilježi Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, riječi: “Čudo je stanje vjernika: sve mu što se dogodi je dobro. Ako ga zadesi radost, bude zahvalan, i to mu je dobro. Ako ga zadesi nevolja, bude strpljiv, i to mu je dobro.” (Muslim)

Ovdje leži odgovor na moderni paradoks: mi radost tražimo izvana – u postignuću, priznanju, užitku – a ona živi iznutra, u odnosu prema svemu što nam se dešava.

Interesantno je da i kur'anska perspektiva i moderna medicina dijele slično viđenje: i vjera i anhedonija su stanje odnosa, ne izolovanog simptoma. Depresija i gubitak smisla ne nastaju samo od “kemijskog disbalansa”, nego od raskida fundamentalnih veza: prema Stvoritelju, prema zajednici, prema sebi.

Kur'an kaže: “Ko se odvrati od Moga podsjećanja, imat će težak život, i Mi ćemo ga na Sudnjem danu slijepog podići.” (Ta-Ha, 124)

Ta “sljepoća” nije fizička – to je nemogućnost da se vidi smisao, ljepota, cilj.

Imam Ibn Kajjim el-Dževzijje, u svom djelu Zad al-Ma'ad, piše:

“Srce postaje bolesno kao što tijelo postaje bolesno, i njegov lijek je u tevbi (pokajanju) i zaštiti. Srce hrđa kao što hrđa željezo, i njegov sjaj je u zikru. Srce postaje golo kao što tijelo postaje golo, a njegova odjeća je takva (bogobojaznost).”

Primjer iz života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Bilal, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ustani, Bilale, i odmori nas namazom.” (Ahmed, Ebu Davud)

Primijetite: nije rekao “odmori me“, nego “odmori nas“. Namaz nije bio bijeg od svijeta, nego povratak u centar, mjesto gdje se srce ponovo puni smislom.

Aiša, radijallahu anha, rekla je: “Kada god bi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nešto uznemirilo, žurio bi na namaz.” (Ahmed)

Ovo nije pasivno trpljenje – ovo je proaktivan odgovor na patnju. Poslanik nije čekao da bol prođe; on je aktivno tražio izvor snage.

Šta je lijek?

Naša civilizacija polako postaje društvo funkcionalno anhedoničnih ljudi: radimo, govorimo, reagiramo – ali rijetko doživljavamo. Zasićeni smo informacijama, a gladni smisla. I zato je obnova sposobnosti da se radujemo postala najvažniji oblik liječenja.

Islamska tradicija poznaje tri terapeutske osi:

Prva: Zikr – vraćanje jeziku njegova smisla

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio je: “Primjer onoga ko se sjeća svoga Gospodara i onoga ko se ne sjeća jeste primjer živoga i mrtvoga.” (Buhari)

Anhedonija i jeste stanje “mrtvila iznutra” – tijelo funkcioniše, ali čovjek ne živi.

Moderna neuroznanost potvrđuje: ponavljajuće, smislene fraze smanjuju aktivnost amigdale (centar straha u mozgu) i povećavaju aktivnost u prefrontalnom korteksu. Zikr doslovno mijenja strukturu mozga.

Druga: Šukr – zahvalnost kao lijek protiv zasićenja

Moderna psihologija tek sada otkriva da zahvalnost nije samo vrlina, nego neurološka prekretnica. Istraživanja sa Univerziteta Kalifornija u Davisu pokazuju da redovno prakticiranje zahvalnosti:

• Povećava nivo serotonina i dopamina (prirodni antidepresivi)
• Aktivira hipotalamus (regulacija stresa, sna, metabolizma)
• Jača imuni sistem
• Smanjuje simptome depresije za 35% nakon 3 sedmice prakse

Kur'an kaže:“Ako budete zahvalni, dodaću vam.” (Ibrahim, 7)

Nije obećano da ćemo dobiti više stvari, nego više svijesti o onome što već imamo.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se probudi ujutro siguran u svom domu, zdrav u svom tijelu, imajući hranu za taj dan – kao da mu je dat cijeli svijet.” (Tirmizi)

Treća: Zajednica – čovjek nije ostrvo

Hadis kaže: “Vjernik je vjernika kao građevina – jedan dio podupire drugi.” (Buhari i Muslim)

Anhedonija često nastaje iz izolacije: ne samo fizičke, nego emocionalne i duhovne. Moderni čovjek ima stotine “prijatelja” na ekranu, ali s kim posljednji put je sjedio u tišini i osjećao da nije sam?

Harvard Study of Adult Development – najduža studija o sreći ikad sprovedena (85 godina!) – zaključila je: “Kvalitetni odnosi su najbolji prediktor sreće, zdravlja i dugovječnosti. Ne količina prijatelja, nego dubina veze.”

Naravno, nalaz da „kvalitetni odnosi su najbolji prediktor sreće i zdravlja“ ne znači da ostali faktori (fizičko zdravlje, genetika, načini života) nemaju značaja — samo da su u tom uzorku manje prediktivni od odnosa.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Nijedan od vas neće vjerovati sve dok ne zavoli za svog brata ono što voli za sebe.” (Buhari i Muslim)

Imam Gazali, u Ihji ulumid-din, piše: “Srce čovjeka je kao ogledalo. Kada se okrene Allahu, ogleda Njegovu ljepotu. Kada se okrene svijetu, ogleda samo tamni odsjaj sebe.”

Sabur – strpljenje nije pasivnost

Često mislimo da je sabur pasivno trpljenje. Ali arapska riječ sabr dolazi od korijena koji znači “vezivati, držati, izdržati”. To je aktivna snaga, ne predaja.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Divno je stanje vjernika! Sva njegova stanja su dobra, i to je samo za vjernika. Ako ga zadesi dobro, on bude zahvalan i to mu je dobro. Ako ga zadesi zlo, on bude strpljiv i to mu je dobro.” (Muslim)

Sabur nije odsustvo bola – to je prisustvo smisla u bolu

Istraživanja iz oblasti meaning-centered therapy (terapija fokusirana na smisao) pokazuju: Ljudi koji pronađu smisao u patnji, manje pate od PTSP-a,  Viktor Frankl, preživjeli logoraš, utemeljitelj logoterapije u svojim knjigama svjedoči: “Ako čovjek zna zašto, može izdržati skoro svako kako.”

Tawakkul – oslanjanje na Allaha

Kur'an kaže:“I ko se uzda u Allaha, On mu je dovoljan.” (At-Talak, 3)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je:“Kada biste se uzdali u Allaha pravim uzdanjem, On bi vas opskrbio kao što opskrbljuje ptice: izlaze ujutro gladne, a vraćaju se site.” (Tirmizi)

Primijetite: ptice izlaze – rade, lete, traže. Tawakkul nije lijenost, to je mir u srcu dok ruke rade. Moderna psihologija to zove “locus of control” – razumijevanje da postoje stvari koje možemo kontrolisati (naš trud) i stvari koje ne možemo (rezultat). Anksioznost nastaje kada pokušavamo kontrolisati ono što nije u našoj moći.

Povratak sebi: fitra kao kompas

Naučnici su primijetili da čak i najjednostavniji organizmi, poput crva, pokazuju tragove stresa kada izgube kontakt sa izvorom života, svjetlom ili hranom. Ako i crv, u svojoj jednostavnosti, “zna” šta znači biti lišen osjetila smisla, kako tek čovjek, biće sa razumom, jezikom i vjerom, reaguje kad izgubi osjećaj smisla – a time i radosti?

Kad nestane radosti, nastaje strah. Gdje nestane smisla, rađa se tjeskoba. Gdje nema zahvalnosti, pojavljuje se očaj. Čovjek prestane vjerovati da život ima vrijednost, i tu počinje istinski pad.

Kur'an to zove fitra – prvobitna priroda čovjeka, ona koja zna da je stvorena za nešto, ne samo od nečega.

“Usmjeri svoje lice ka vjeri kao hanif – fitri Allahovoj prema kojoj je stvorio ljude. Nema promjene u Allahovom stvaranju. To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.” (Ar-Rum, 30)

Ta fitra nije apstraktna ideja – to je ono u nama što se umiri kad učinimo dobro, i što se pobuni kad prevarimo, iako nas niko ne vidi. To je moralni kompas ugrađen u dušu.

Dakle: Naučiti ponovo osjetiti. Usporiti. Pogledati svijet kao dar. Smisao ne dolazi samo iz onoga što postignemo, nego i iz onoga čemu pripadamo – iz odnosa, ne iz uspjeha.

Ibn Kajjim kaže: “Onaj ko poznaje Allaha, raduje se u nevolji kao što se raduje u blagostanju, jer zna da iza oblaka stoji Sunce.”

Mi radost tražimo izvana – u postignuću, priznanju, užitku – a ona živi iznutra, u odnosu prema svemu što nam se dešava.

Radost nije nagrada za uspjeh, nije posljedica postignuća. Ona je stanje srca koje prepoznaje da je voljeno, da ima vrijednost, da život ima smisao, čak i onda kada ne razumije zašto. ^[2]

Zaključak: Nije “mislim, dakle jesam”

Lijekovi mogu pomoći tijelu da se stabilizira – i to je legitimno, čak potrebno u nekim slučajevima. Ali duša se ne liječi tabletom nego smislom – a smisao se obnavlja vezom.

Ta veza nas nagrađuje osjećajem da sve ima svoje mjesto, pa i bol, i jednostavnošću da se ponovo znamo radovati životu.

Ko iskopča Gospodara, iskopča i nadu i mir.

Nije “mislim, dakle jesam”.
Nego “nadam se, dakle živim”.

Neka Allah pokloni mir svim srcima koja tragaju, neka ih vrati sebi, i neka nam podari milost da živimo, a ne samo da postojimo. Amin.

Analiza teorija čovjekovog djelovanja sa pogledom na kakvoću djela, uzroke koji ih pokreću, te ciljeve kojima teže, nudi brojne odgovore na pitanja egzistencijalne prirode čovjeka u filozofiji i svjetonazoru unutar kojeg se promišlja. U isto vrijeme, teorija djelovanja jedne filozofije nudi brojne uvide u karakter te iste filozofije, kao i kulture iz koje je ponikla.

Šta je djelo (العمل)? Koja je razlika između rada, proizvođenja i djelovanja? Šta je cilj djelovanja? Koji je odnos između znanja, djelovanja i vjerovanja? – To su neka od pitanja na koja Taha Abdurrahman daje odgovore tako što crta grafikon međuodnosa unutar holističkog pristupa
pitanju etike u islamu.

Odnos između znanja i djelovanja

Prije odgovaranja na pitanje „šta je djelo“, Taha Abdurrahman skreće pažnju na dijalektiku između djelovanja i znanja u islamskoj filozofije. Dok grčka filozofija pravi jasnu razliku između ovog dvoga, pri čemu misaoni proces drži mnogo vrijednijim od djelotovornog procesa a time filozofe smješta na sami vrh društvene ljestvice – islamska filozofija crta drugačiju jednadžbu. Taha Abdurrahman, naglašava tri ključna principa koji određuju odnos između znanja i
djelovanja: a) Princip prioretisanja djelovanja: sve što ne rezultira djelovanjem je beskorisno i ne
zaslužuje dalje teoretisanje; b) Princip koji pretpostavlja nužno pretvaranje znanja u djelovanje: osoba bi trebala tragati
za znanjem na osnovu kojeg će djelovati, te isto tako ne bi trebala nastavljati sa učenjem
novih informacija prije nego primjeni prethodno naučeno;

c) Princip korisnog znanja: znanje koje čovjek usvoji pa ga pretvori u djelo ne smije biti
ograničeno samo na sadašnji trenutak – ono treba biti otvoreno prema budućnosti, kao i
prema drugim ljudima.

Prema tome, Abdurrahman potvrđava riječi svog uzora Gazalija: „Znanje bez djelovanja je
ludilo, a djelovanje bez znanja je svakako nemoguće.“ Osim toga, arapski korjen iz kojeg su
nastale riječi koje označavaju znanje (علم) i djelovanje (عمل) ukazuje na dva koncepta koji se
hrane jedan drugime i koje je nemoguće razdvojiti.

Odnos između djelovanja i vjerovanja (ʻamel i iman)

Međutim, osnovno pitanje koje se ovdje nameće jeste: šta ja želim postići sa svojim
djelovanjem? Odnosno, koja vrsta djelovanja će mi omogućiti postizanje ciljeva, a koja neće?
Prema Abdurrahmanu, čovjek je, zajedno sa sva ostalim stvorenjima, stvoren kao jedan ajet koji
treba da ukazuje na Stvoritelja. Čovjekov cilj, prema tome, treba biti ispunjenje te uloge,
odnosno on svojim djelovanjem treba ukazivati na Uzvišenog Boga. Svako djelovanje ne
ukazuje na Njega, štaviše neka djelovanja čovjeka mogu navesti da zaboravi na Allaha. Da bi
djelo kod Allaha imalo vrijednost, ono mora ispunjavati određene uslove, čime postaje amel-i
sekīl (koje na mizanu ima težinu), nasuprot kojeg stoji bezvrijedno djelo, odnosni amel-i hafīf
(koje na mizanu ne nosi nikakvu težinu) ^[1] Prvi i osnovni uslov da djelo postane amel-i sekil jeste
ispravnost nijjeta. Nijjet odnosno namjera zbog kojeg činimo ono što činimo mora biti
približavanje Allahu (تقرب إلى الله). Prema tome, svako djelo učinjeno sa ciljem približavanja
Allahu (bilo ono djelo ibadeta ili djelo kojim privređujemo za život) postaje vrijednosno teško
djelo na Božijem mizanu. Iz toga proističe i princip da je temelj vrijednosnog djela iman,
odnosno vjerovanje u Boga. Djelo koje naizgled izgleda dobro i produktivno, a koje u sebi nema
element povezanosti sa Uzvišenim Bogom, kod Njega nema težinu ni vrijednost.

Na koji način djelo čovjeku može priskrbiti vječnost?

Sjetimo se početka kazivanja o čovjeku: Uzvišeni Bog stvara Adema, podučava ga imenima svih
stvari, te obavještava meleke o Svojoj namjeri da na Zemlji postavi halifu. Čovjek prihvata
ponuđeni „emanet“, pred kojim ustuknuše nebesa, zemlja i brda. Potom, Adem i njegova drừga
život započinju u rajskim vrtovima sve dok ne posegnuše za zabranjenim drvetom – zvanim drvo
vječnosti (šedžeretu'l-huld). To bi kraj rajskim ljepotama, a početak dunjalučkim brigama.
Momenat koji primordijalnu povijest dijeli na prije i poslije sadrži bitne odrednice o čovjeku i
njegovim stremljenima. Želja za vječnošću utkana je u sami egzistencijalni kod stvorenja zvanog
čovjek (sjetimo se da je jedino što je stajalo između čovjeka i grčkih bogova bila besmrtnost
potonjih).

Prema tome, čovjek poseže za raznim načinima kako bi, u najmanju ruku, svoje ime učinio
besmrtnim: kroz potomstvo, kroz bavljenje politikom, kroz bavljenje naukom, kroz osnivanje vakufa/fondacija. Hannah Arendt je bila svjesna veze između dva koncepta: djela i besmrtnosti,
te je u skladu sa time razlikovala tri vrste čovjekovog stremljenja: rad (labor), prozvođenje
(work) i djelovanje (action). Radu odgovara biološka konstitutcija ljudskog tijela, uopće sam
život. To su nužnosti koje prate biološki proces, to je rad našeg tijela. Proizvođenje pretpostavlja
svjetovnost, koja se izdiže iznad pukog biološkog životarenja. Čovjek proizvodi objekte,
zauzimajući na taj način stav nasuprot prirode. Djelatnost, pak, za osnovni uvjet ima pluralitet jer
se ona dešava između ljudi. To je od presudne važnosti za politički život, a politički život je ono
specifično ljudsko. Ono što čovjeka razlikuje od drugih živih oblika nisu ni duša, ni svijest, ni
jezik, već njegova moć da djeluje i da djelujući proizvodi. Prema tome, Hannah Arendt smatra da
je političko djelovanje uslov ljudskosti, odnosno ono što čovjeka čini besmrtnim kroz uticaj i
tragove koje na taj način ostavlja u nasljedstvo generacijama koje dolaze. ^[2]

Što se tiče Taha Abdurrahmana, političko djelovanje čovjeku ne može priskrbiti vječnost (البقاء)
budući da politički predstavnik svojim djelovanjem ne ukazuje na Vječnoga nego na samoga
sebe, budući da želi od ljudi da oni čuju njegove riječi i njegovo mišljenje. Djelo koje ne ukazuje
na Vječnoga samo po sebi ne može biti vječno, može priskrbiti samo privid vječnosti.^[3]) Vječna djela (العمل الصالح) su samo ona djela koja su učinjena u okviru imana, Božijeg zadovoljstva i pravila ahlaka. Prema tome, Taha Abdurrahaman će kazati da čovjeka od ostalih bića ne odlikuje njegova svijest, razum, jezik, niti sposobnost političkog djelovanja – čovjeka od ostalih bića odlukuje samo njegov ahlak.

Kur'anski pojam dobrog djela (العمل الصالح)

Izraz koji se mnogo puta pojavljuje na kur'anskim stranicama jeste „oni koji vjeruju i koji dobra
djela čine“ (الذين امنوا و عملوا الصالحات). Za Taha Abdurrahmana ono što Kur'an naziva „dobrim
djelom“ (العمل الصالح) se dešava onda kada čovjekovo djelovanje pređe u fazu međudjelovanja –
sa ostalim ljudima, sa svijetom, pa čak i sa Uzvišenim Bogom. Ovdje leži ključna razlika između
islamske i kršćanske teorije djelovanja, gdje potonja pretpostavlja udaljavanje od ljudi zaradi
činjenja bogoslužja u jednoj isposničkoj atmosferi. U islamskoj, pak, teoriji, čovjekovo
djelovanje (bilo ono privređujuće ili ibadetske prirode) se ne tiče samo njega, ono uvijek mora
biti u međudjelovanju sa drugom stranom. To je jedan od razloga zašto u islamskoj misli nema
mjesta za sekularizam, niti za kapitalizam. Uslov da bi bilo koje djelo postalo dobro djelo jeste
da ga se čini uz svijest o dvome: a) mahlūkiyyet (stvorenost) i b) merzūkiyyet (opskrbljenost).
Princip mahlukiyyeta pretpostavlja čovjekovu svijest da je on stvorenje koje ima svoga
Stvoritelja (el-Hālika), pa time kao Njegov rob svako svoje djelovanje čini na način da ono
ukazuje na Njega. Sa druge strane, princip merzukiyyeta pretpostavlja da je čovjek svjestan da je
Allah opskrbljivač (er-Rāzik), pa prema tome svaki posao koji obavi u svojstvu privređivanja za
život se pretvara u djelovanje koje ukazuje na Opskbljivača. Takva djela postaju ono što Kur'an
naziva dobrim djelima (el-ʻamelu's-sālih), to su na vagi teška djela (el-ʻamelu's-sekīl), to su djela
koja garantuju vječnost i ono u šta se čovjek može pouzdati (الصالحات الباقيات)…

Na koji način djelovanje može priskrbiti svojstvo beskrajnosti?

Pod naslovom „Djelovanje i beskrajnost“ (el-ʻamelu ve's-seʻatu) Taha Abdurrahman govori o
posljednjem i najvišem nivou djelovanja. Dok dobro djelo (amel-i sālih) čovjeku priskrbljuje
vječnost (البقاء), dobro djelo učinjeno sa ihlasom priskrbljuje beskrajnost (السعة). Šta Abdurrahman
podrazumijeva pod beskrajnošću? Ako je vječnost jedna vertikalna odrednica koja se tiče odnosa
sa Bogom (Hālikom i Rāzikom), time je beskrajnost horizontalna odrednica koja se tiče odnosa
sa ljudima. Čovjek koji saobraća sa drugim ljudima neminovno ulazi u jedan prostor mnoštva
interesa. Kako međuljudski interesi ne bi stali ispred veze koju čovjek gradi sa Uzvišenim
Bogom, on mora uložiti veliki napor u obliku džihada sa koprenama koje prekrivaju njegovo
srce, kako bi u srce smjestio ihlas (iskrenost) u djelovanju. Na taj način on uspijeva svoje odnose
sa ljudima zasnovati na principu nadmetanja u vrlinama i dobrim djelima, a ne u uskim okvirima
usmjerenim na materijalnu korist. Time čovjekovo djelovanje zadobija i horizontalni kvalitet
beskrajnosti jer svako njegovo dobro djelo proizvodi nove utjecaje među ljudima, te se na taj
način širi u beskraj. Isto to djelo, učinjeno u svijesti mahlūkiyyeta i merzūkiyyeta čovjeku
priskrbljava vječnost u koju se može pouzdati. Prema tome, ovakvo čovjekovo djelovanje njega
čini najvećim Božijim ajetom, odnosno ukazom na Njega Samoga.

Hārūn Er-Rešīd je samo nominalno bio vođa vojne ekspedicije protiv Bizantijskog carstva 779/780. i 781/782. godine (stvarnu komandu i glavne vojne odluke su, nema sumnje, donosili iskusniji generali koji su bili u njegovoj pratnji). Postigao je dogovor sa veoma korisnim i odgovarajućim uvjetima za muslimane. Bizantijska carica Irena (Irena Atenska ili Irena Atenjanka) morala je zaključiti mir i platiti danak. Za ovaj i druge uspjehe dobio je naziv “Er-Rešīd” (“Onaj koji slijedi pravi put”). Mir je trajao samo do stupanja na prijesto cara Nikifora I, koji je halifi Hārūnu poslao podrugljivo pismo i od njega zatražio da ranije dogovoreni i dobijeni danak vrati. Hārūn je ponovo krenuo u vojni pohod i prisilio cara Nikifora I da plati novi danak.

Hārūn Er-Rešīd će biti postavljen za namjesnika Ifrīqije, Egipta, Sirije, Armenije i Azerbejdžana. Muḥammed el-Mehdī je bio odredio da ga naslijedi mlađi sin Hārūn, ali će ova odluka izazvati negodovanje i pobunu starijeg sina Mūsāa el-Hādija koji misteriozno umire 786. godine. Bilo je raznih glasina koje su nagovještavale da bi iza njegove smrti mogla biti i – H̲ajzurāna. Motiv za ovo bi mogao biti u njegovom opiranju njezinoj dominaciji. 

Nakon što je preuzeto hilafet, Hārūn je na mjesto vezira sa gotovo neograničenim ovlastima i velikom koncentracijom moći postavio učitelja i odgajatelja Jaḥju, sina H̲ālida, iz čuvene perzijske porodice Bermekija. Jaḥja je, inače, bio pod snažnim i značajnim uticajem H̲ajzurāne. Nakon njezine smrti, kontrolu su uglavnom imali istaknuti veziri i službenici države iz porodice Bermekija. Iako govorimo o zlatom dobu Abbasijske države i hilafeta, ne smije se zaobići činjenica da je vladavina Hārūna Er-Rešīda, kao i drugih abbasijskih halifa, bila ispunjena unutarnjim problemima, pobunama i nemirima. Onog trenutka kada je Hārūn Er-Rešīd pristao dati poluautonomiju Ibrāhīmu, sinu El-Agleba, i kada je to u postala stvarnost i praksa u narednom periodu, počelo je slabljenje i gubitak efektivne vlasti i moći halifa. Slična sudbina će biti i sa nekim drugim lokalnim dinastijama i moćnicima koji su nastojali izbjeći apsolutnu vlast i uplitanje halifa sa sjedištem u Bagdadu. Sam halifa nije više neposredno nadgledao politiĉke i ine poslove vezane za ummu, već je upravljanje prepustio svojim vezirima.

Hārūn Er-Rešīd imao je, navodno, uspostavljene snažne diplomatske odnose s franačkim kraljem Karlom Velikim, kao i s bizantijskim i kineskim carem. 

Motivi života Hārūna Er-Rešīda i njegove supruge Zubejde, nevjerovatni opisi raskošnog dvor(c)a, blagostanja i situacije u društvu tog doba, iako često idealizirani i romantizirani, bili su inspiracija za Hiljadu i jednu noć, zbirku poučnih i nevjerovatnih priča preko kojih je njegova slava nadaleko proširena po Istoku i Zapadu. Hilafet je bio na vrhuncu i država je uživjela do tada neviđeni mir i sigurnost. Narodu je, barem privremeno, omogućeno da živi mnogo mirnije i s manje politiĉkih previranja nego u prijašnjim vremenima. Prenosi se da je Hārūn Er-Rešīd imao običaj prerušen noću lutati Bagdadom dok su u njegovoj pratnji bili prijatelj Džaʿfer Bermeki(ja) i briljantni pjesnik Ebū Nuwās. Hārūn je bio poznat po svojoj darežljivosti: autor dobro sročene poeme mogao je kao poklon priskrbiti konja, kesu zlata ili čak imanje. 

Porodica Beremkija je više od 15 godina uspješno vodila administraciju velike Abbasijske države. U stvarnosti, oni su imali uticaja na donošenje najvažnijih odluka i na skoro na svaki aspekt života halifa i najistaknutijih ljudi u državi. Finansiranje glomaznog državnog aparata, luksuza i obilja u kojem je uživao dvor(ac) uglavnom je bilo zadatak ove porodice. Početkom 9. stoljeća Hārūn će narediti smaknuće Džaʿfer Bermeki(je), vlastitog zeta koji je bio oženjen ʿAbbāsom, sestrom Hārūna. Čini se da su različite spletke, smutnje i isprepleteni interesi bili jači od ove prijateljske veze. Bermekije su, po svim prilikama, favorizirali mnoge Perzijance i službenike iz istočnih pokrajina države, pa je Hārūn Er-Rešīd vjerovatno osjetio dominaciju ove porodice i pobojao se za vlastiti autoritet. Imenujući za vezira El-Faḍla, sina Er-Rebīʿa, otvorenog neprijatelja Bermekija i njihovih miljenika, Hārūn je jasno dao do znanja da započinje obračun sa ovom porodicom. Sukobi između ove dvije interesne skupine nastavili su se najmanje još pola stoljeća. Dezintegracija i podjela države nastavila se i kada je Hārūn Er-Rešīd, s namjerom rješavanja problema upravljanja golem prostorima, upravljanje dijelom zapadnih provincija povjerio sinu Muḥammedu El-Emīnu, dok je dijelove istočnih pokrajina dao sinu ʿAbdullāhu El-Meʾmūnu. Majka El-Emīna bila je Zubejda koja će za mentora imati spomenutog El-Faḍla, sina El-Rebīʿa. Na drugoj strani, El-Emīnov (polu)brat El-Meʾmūn je bio sin perzijske robinje Meredžil i bio je naklonjen perzijskoj struji koja je imala značajnog uticaja na njegov odgoj i obrazovanje i buduće odluke. Posljedice sukoba između El-Emīna i El-Meʾmūna i građanskog rata u koji je uvučena Abbasijska država, podrhtavanja, nestabilnosti, nemiri i poremećaji koji su nastali u tom sukobu, vidljivi su i prisutni i dan danas. El-Faḍl, sin El-Rebīʿ, nije imao onu efikasnost koja je krasila porodicu Bermekija i istaknute službenike ove porodice u državnom aparatu Abbasijskog hilafeta. Iako se period vladavine Hārūn Er-Rešīd najčešće prikazuje kao zlatno doba i zenit Abbasijske države, u stvarnosti to je bio period mnogih političkih poremećaja i kriza koje će potpaliti i uznemiriti istočne dijelove države. U jednom trenutku Hārūn Er-Rešīd morao je premjestiti prijestolnicu u Er-Raqqu, sirijski grad smješten na lijevoj obali rijeke Eufrat.

Iako je Hārūn Er-Rešīd u početku proglasio opću amnestiju za šīʿije i neke otpadnike, u stvarnosti su svi oni koji su bili politički aktivni i, po procjeni državnih službenika, opasni po sistem, bili progonjeni i zatvarani. Mūsā El-Kāẓim, sin Džaʿfera, sedmi šīʿijski imam, iako politički neaktivan, uhapšen je iznenada, poslan u Basru a potom i u Bagdad.  Pod nerazjašnjenim okolnostima umire 799. godine. Od tog trenutka Hārūn je protiv sebe imao i veliki broj njegovih pristalica. Neki njegovi prethodnici su na sve načine, posebno kroz određene ustupke, pokušali osigurati lojalnosti ovih nenaklonjenih skupina. Pored ovog problema, bilo je očigledno da u državi postoje dva velika i moćna politička bloka koja djeluju jedan protiv drugog.

U nekim dijelovima Abbasijske države pojavili su se nemiri i pobune. U samom Horāsānu tinjao je dvogodišnji ustanak, pa je Hārūn Er-Rešīd želio lično predvoditi vojni pohod s ciljem smirivanja tenzija i pobuna. U toku ovog vojnog pohoda razbolio se u novembru 808. godine, a umro je u Ṭūsu u martu 809. godine. Na mjestu halife naslijedio ga je sin Muḥammed El-Emīn.

 Tokom vladavine Hārūna Er-Rešīda Bagdad je postao svjetski centar znanja, kulture i trgovine. Budući da je intelektualno, vojno i politički bio snalažljiva osoba, njegov život bio je predmet i inspiracija mnogih priča. Neke od njih su istinite, ali je mnoge su, treba priznati, izmišljene i protkane motivima legendi i mitova. Njemu se pripisuju i zasluge osnivanja Kuće mudrosti (Bayt al-Ḥikmah), kompleksa velike biblioteke Bagdada, javne akademije i intelektualnog centra. Hārūn Er-Rešīd je bio zaštitnik umjetnosti i obrazovanja, te je nadahnuo značajnu kulturnu renesansu. Muḥammed el-Mehdī i Hārūn Er-Rešīd revno su podupirali proučavanje (islamskog) prava i nastojali su iskoristiti stručnost islamskih učenjaka kako bi stvorili jedinstven zakonski sistem na području čitave Abbasijske države.

Njegov sin El-Meʾmūn proširit će kompleks Kuće mudrosti koji će postati prestižni centar za proučavanje prirodnih i društvenih nauka, a posebno će cvjetati prepisivačka i prevodilačka djelatnost, izučavanje matematike, astronomije, medicine, hemije, geografije… Kuća mudrosti, kao i sve ono što je nastalo i sačuvano u njoj, uništena je tokom tokom mongolske invazije i pustošenja Bagdada 1258. godine.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī je podjednako cijenjen i od muslimana i od njegovih krstaških/križarskih protivnika. Ova reputacije duboko je ukorijenjena u njegovoj pravičnosti, časti i humanosti. Križarska kraljevstva koja su od 1099. godine formirana u rascjepkanom i politički razjedinjenom muslimanskom svijetu koji je bio rastrgan u međusobnim razmiricama i sukobima, p(r)obudila su reakciju na koju se čekalo više od osamdeset godina. U mjesecu julu 1187. godine Ṣalāhuddīn je vodio jednu od najznačajnijih i sudbonosnih bitki za koju neki tvrde da je jedna od onih koja je promijenila svijet i tok historije. Riječ je, naravno, o Bici kod Hittina, u blizini Tiberijskog jezera, na teritoriji Palestine, kada je Ṣalāhuddīn sa oko 30.000 vojnika porazio križarsku vojsku koja je imala oko 20.000 vojnika, od čega je bilo 1.200 vitezova. Do sukoba je došlo nakon što je Raynald of Châtillon, vladar Antiohije, prekršio primirje između muslimana i križara te iz svog dvorca Kerak napao i opljačkao jednu muslimansku karavanu i hodočasnike, nakon čega je uskratio bilo kakvu kompenzaciju i nadoknadu štete. Raynald je postao neposlušan i samom kralju Jerusalema i odbio je da muslimanima vrati otetu imovinu, plijen i zarobljenike. Ṣalāhuddīn odlučno podiže egipatske trupe da osigura hadžije iz Mekke. Osim toga, neki autori navode da je Raynald poručio hodočasnicima: ”Neka vas vaš Muhammed zaštiti.” Navodno je tada zaprijetio da će otići u Medinu, iskopati Poslanikovo, s.a.v.s., tijelo, i spaliti ga. Ṣalāhuddīn je velikodušno oslobodio zarobljenog kralja Jerusalema Guya de Lusignana i mnoge druge prvake i vitezove. Raynald of Châtillon je pogubljen. Zbog ovog, ali i nekih drugih postupaka, Ṣalāhuddīn je u Evropi vrijedio kao uzor viteštva, jer u stvarnosti nikada nike bio nepotrebno okrutan, niti je bio osvetoljuvbiv. Sve to je nadvladala njegova širokogrudnost pri oslobođenju zarobljenika i velikodušnost pri darivanjima. Uslijedilo je postepeno zauzimanje gradova i utvrđenja koja su bila pod kontrolom križara. Veličanstvena pobjeda na Hittinu bila je uvod u još značajniji Ṣalāhuddīnov podvig i krunisanje svih ranijih uspjeha – oslobođenje Jerusalema od križara u mjesecu oktobru 1187. godine i postepeno propadanje križarskih utvrda i držav(ic)a na tom prostoru. Bila je to velika pobjeda muslimanskih snaga u regionu. Pored toga, Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī je uspio ujediniti različite muslimanske političke frakcije, vojne snage i teritorije pod jednu zastavu. Postignut je niz sporazuma o miru i aktivno su vođeni diplomatski pregovori na više nivoa, što je u konačnici, barem privremeno, stabiliziralo situaciju u regionu. Ṣalāhuddīn nije dozvolio da muslimanska vojska počini zločine i vjerstva koje su križari počinili prilikom zauzimanja Jerusalema 1099. godine. Bio je to šokantan pokolj koji je zgrozio čak i kršćanske hroničare. Njegov odnos prema kršćanima u Jerusalemu, nakon što ga je osvojio, bio je u znaku opraštanja i tolerancije, zbog čega su muslimanski i nemuslimanski historičari pisali o njemu sa najvećim pijetetom i poštovanjem.

Na vijest o Ṣalāhuddīnovom zauzeću Jerusalema, papa Grgur VIII pokrenuo je novi križarski pohod. Njegov pontifikat nije trajao dugo, pa je njegove napore nastavio papa Klement III. Cilj je bio osigurati preostale teritorije pod kontrolom križara i pokušati ponovo zauzeti Jerusalem. Koliko je ovo bio važan pohod govori činjenica da u njemu učestvuju najznačajniji evropski vladari, i to: rimsko-njemački car Fridrik I Barbarossa (utopio se u Maloj Aziji u rijeci Saleph/Göksu), francuski kralj Filip II August i engleski kralj Ričard/Rikard I Lavljeg Srca. Nisu oni jedini evropski vladari i prvaci koji su učestvovali u ovom pohodu, ali je značajno da je Ṣalāhuddīnov podvig u Evropi uzrokovao talas šoka koji je uznemirio i probudio zavađene vladare, privremeno ih ujedinio i okupio oko zajedničkog cilja. Uslijedila je višegodišnja opsada grada Ak(r)e na obali Sredozemnog mora, a borbe koje su pri tome nastale predstavljale su jedan od najkrvavijih epizoda u povijesti križarskih ratova općenito. Ričard/Rikard I Lavljeg Srca naredio je 1191. godine da se 3000 zarobljenika – od kojih su mnogi bili žene i djeca – izvede iz utvrđenja Ak(r)e i ubije na najbrutalniji i najsvirepiji način. Usprkos naporima cijele Evrope, najveći dio Palestine je ipak ostao pod Ṣalāhuddīnovom vlašću. 

Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī umro je, nakon strašne groznice, 1193. godine u Damasku u 55. godini života i ukopan je u blizini velike Emevijske džamije. Na njegovom mezaru ispisano je: “O Allahu, kao njegovu poslednju pobjedu, otvori mu džennetske kapije!”

Jedinstvo koje je Ṣalāhuddīn teško izgradio iščezlo je već nekoliko godina nakon smrti. Njegovi potomci, željni slave i vlasti, nagodili su se da državu međusobno podijele na manje emirate. Nastao je period unutrašnjih previranja, sukoba i slabljenja. 

Ṣalāhuddīn El-Ejjūbī ostao je jedna od najistaknutijih ličnosti u povijesti islama. Bio je pokrovitelj nauke, štitio je i podržavao islamske učenjake, imao je velikog udjela u raznim infrastrukturnim projekatima, gradnji džamija, škola, vodovoda, kanala… 

Veći dio svog imetka je posudio drugima, darovao ili podijelio kao sadaku. Iza njega je ostao svega jedan dinar i 47 dirhema, nešto oružja i jedan konj. Prenosi se da su morali sakupiti još novca da bi bilo dovoljno za njegovo opremanje i dženazu. 

Ez-Zehebī u djelu Siyar a’lām an-nubelā’ spominje da je El-Muveffeq ‘Abdul-Laṭīf rekao: „Otišao sam kod Ṣalāhuddīna dok je bio u Jerusalemu i vidio sam kralja koji je plijenio oči divljenjem a srca ljubavlju, bilo da su bili blizu ili daleko. Bio je opuštena osoba, dopadljiva a njegovi drugovi su ga oponašali, takmičeći se sa njim u dobru kao što Allah kaže: I Mi ćemo zlobu iz grudi njihovih istisnuti, oni će kao braća na divanima jedni prema drugima sjediti…“ Prvu noć koju sam proveo sa njim našao sam da je njegov skup okupljen sa učenjacima koji su bili preokupljeni znanjem. Slušao bi ih pažljivo i učestvovao u njihovim raspravama. Naučio bi kako da gradi zidove i kopa rovove, i sam bi to potom radio, noseći kamenje na svojim plećima.”

Isti autor navodi i riječi El-‘Imadā: “Ṣalāhuddīn bi oblačio samo ono što je dozvoljeno nositi, poput lana i pamuka. Njegovi skupovi su bili bez isprazne priče i prisustvovali su im samo čestiti ljudi. Volio je da sluša hadise kako se čitaju sa lancima prenosilaca. Praštao je, bio je iskren, bogobojazan, čist i povjerljiv. Suzdržavao se i ne bi se srdio. Nikada ne bi vratio nekoga kome je bila potrebna pomoć niti bi ponizio nekoga ko je govorio pred njim. Bio je izuzetno blag i izdašan, i ukorio me je jer sam ukrasio svoje potrebštine srebrom a ja sam mu spomenuo da je Ebū Muḥammed El-Džuvejnī smatrao to dozvoljenim. I nisam ga vidio osim da klanja u džematu.“

Zabilježeno je ovo svjedočenje Ebū Dža‘fera El-Qurṭubija, također u djelu Siyar a’lām an-nubelā’: „Završio sam učenje Kur’ana sa ajetom: On je Allah – nema drugog boga osim Njega – On je poznavalac nevidljivog i vidljivog svijeta… (El-Hašr, 22) i čuo sam Ṣalāhuddīna kako kaže: ‘Ovo je istina’, a bio je u komi prije ovoga. Potom je umro, pa je El-Ḫaṭīb Ed-Devle ogasulio njegovo tjelo. Iznesen je u ćefinu i Muḥjuddīn, sin Ez-Zenkija, mu je učio dovu. Zatim je bio vraćen u sobu u vrtu gdje je boravio dok je bio bolestan a potom sahranjen. Čuli su se glasovi plača, i bili su tako glasni da bi i pametan pomislio da čitav svijet plače u jednom glasu. Ljudi su bili toliko shrvani tako da su neki od njih bili odvraćeni od dženaze. Ljudi su iskazivali svoju žalost nad njegovom smrću – uključujući i krstaše – zbog njegove iskrenosti i povjerljivosti…“

‘Imāduddīn Ebul-Fidā’ (Ibn Kesīr) u djelu Al-Bidāya wa an-Nihāya kazuje o Ṣalāhuddīnu: „Bio je veoma običan u oblačenju, hrani, piću i prevoznim sredstvima. Samo je nosio pamuk, lan i vunu. Nije poznato da je ikada pristupio bilo čemu zabranjenom ili pokuđenom, naročito nakon što ga je Allah blagosiljao sa njegovim kraljevstvom. Zapravo, njegova najvažnija briga i cilj je bio pomoći islam.“ Isti autor dodaje i ovo: “Volio je da sluša učenje Kur’ana i čitanje hadisa i znanja. Bio je uporan i naviknut da sluša hadise koje bi mu čitali do te mjere da bi slušao odjeljak dok bi bio u borbenim redovima vojske. Uživao bi u tome i govorio bi: ‘Niko ne sluša hadise u situaciji poput ove’.“

Prema milenijskom izdanju časopisa “Time” (decembar 1999. godine), koji se smatra jednim od najutjecajnijih časopisa današnjice, Ṣalāhuddīn je uvršten među najvažnije ljude milenija, kao najznačajnija ličnost (iz) 12. stoljeća.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A Allah prašta i samilostan je. Allah vam je propisao kako da svoje zakletve iskupite; Allah je vaš Gospodar; On sve zna i mudar je. Kada je Vjerovjesnik jednoj od svojih žena jednu tajnu povjerio pa je ona odala – a Allah je to njemu otkrio – on joj je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: “A ko ti je to kazao?” – on je rekao: “Kazao mi je Onaj koji sve zna i kome ništa nije skriveno.” Ako vas dvije učinite pokajanje Allahu, pa – vi ste bile učinile ono zbog čega ste se trebale pokajati. A ako se protiv njega udružite, pa – Allah je zaštitnik njegov, i Džibril, i čestiti vjernici; najposlije, i svi meleki će mu na pomoći biti. Ako vas on pusti, Gospodar njegov će mu dati umjesto vas boljih žena od vas; odanih Allahu, vjernica, poslušnih Allahu, pokajnica, koje se Allaha boje, koje poste, udovica i djevojaka. (Et-Tahrim, 1 – 5.)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednog dana otišao svojoj ženi Ḥafṣi. Međutim, nije je zatekao kod kuće jer je već bila otišla da posjeti svoga oca Omera, r.a. Poslanik, s.a.v.s., je tada zatražio da mu pošalju njegovu robinju Mariju (Koptkinju) te je s njom bio u Ḥafṣinoj kući. Nakon što se Ḥafṣa vratila, rekla je: „O, Allahov Poslaniče, ja sam ti na posljednjem mjestu od tvojih žena! Zar si to mogao uraditi u mojoj kući i na mojoj postelji?!“ U nastojanju da je smiri i učini zadovoljnom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., joj je tada rekao: „Hoćeš li biti zadovoljna ako je (tj. Mariju) sebi učinim zabranjenom?“ „Hoću!“ odgovorila je. Poslanik, s.a.v.s., reče: „Već sam je sebi učinio zabranjenom!“ Kada je Muhammed, a.s., sebi zabranio Mariju, Ḥafṣi je rekao: „Nemoj o tome nikome govoriti!“, ali je Ḥafṣa odala ovu tajnu i Uzvišeni Allah je to njemu otkrio – pa ju je Muhammed, s.a.v.s., nastojao kazniti je zbog odavanja tajne i nagovijestio joj je (ili dao) razvod braka. Nakon toga Allah, dž.š., mu je preko meleka Džibrila naredio da je vrati (iz samilosti prema Omeru i zbog njene pobožnosti), što je on i učinio; on je bio jedan dio kazao, a ostalo prešutio. Ukorio je Ḥafṣu zbog jednog dijela tajne koju je ispričala, a drugi dio tajne koju je otkrila je prešutio iz stida i plemenitosti. I kad je on s tim nju upoznao, ona je upitala: “Ko te je o tome obavijestio?” – misleći da mu je to Aiša rekla; on je rekao: “Obavijestio me je Onaj koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten.” – nakon čega je Ḥafṣa zašutila i pokorila se. Prema drugom predanju, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je imao običaj kod svoje žene Zejneb jesti med. ‘Ā'iša, Ḥafṣa i Sevda (njegove supruge) su se dogovorile da mu, kada im se približi, kažu da je jeo megāfīr, a to je smola jedne vrste mimoze, slatko koje ima opor okus. Tako su i učinile. Allahov Poslanik, s.a.v.s, im je na to rekao: „Ne, ja sam jeo med!“ One su uzvratile: „Lizao si smolu mimoze!“ Na to je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Nikad ga više neću jesti!“ a Muhammed, a.s., nije volio da od njega ikada dolazi neprijatan miris. Kada je nakon toga bio kod Zejneb, predložila mu je: „Želiš li da ti dam meda?“ a on joj je odgovorio: „Nemam potrebu za njim!“ Ako se vas dvije – a govor je upućen ‘Ā'iši i Ḥafṣi; pokajete Allahu – zbog slučaja koji je vezan za zabranu robinje ili meda; pa skrenula su – sa ispravnosti; srca vaša! – Znači: ako se vas dvije pokajete Allahu, pa uradile ste ono zbog čega biste trebale učiniti pokajanje. A ako se udružite protiv njega – tj. Muhammeda, a.s., u onome što će ga rastužiti od pretjerane ljubomore, otkrivanja tajni…; pa, zaista, Allah je pomoćnik njegov. 

Prenosi se daje ‘Abdullāh, sin ‘Abbāsa, r.a., rekao: “Proveo sam godinu dana u želji da Omera, sina El-Ḫaṭṭāba, pitam o jednom ajetu, ali to nisam mogao iz strahopoštovanja prema njemu, sve dok nije krenuo na hadž pa sam krenuo i ja s njim. Vraćajući se usput on svrati u gustiš da obavi nuždu, a ja ga pričekah te se nakontoga zaputih s njim govoreći: ‘O vladaru vjernika, koje dvije supruge su se udružile protiv Božijeg Poslanika, a.s.?’ ‘Ḥafṣa i ‘Ā'iša’ – odgovori on, a ja rekoh: ‘Allaha mi, ima godina kako te hoću o ovome pitati, ali nisam mogao iz strahopoštovanja prema tebi!’ ‘Ne čini tako! Pitaj me o onome što misliš da ja znam, ako budem znao, ja ću ti reći’ – reče on i dodade: ‘Allaha mi, mi u džahilijjetu ženama nismo dali nikakva prava sve dok Uzvišeni Allah nije objavio u vezi sa njima ono što je objavio i dodijelio im ono što je dodijelio. Jednom prilikom o nečemu sam krojio sam planove, a moja supruga mi reče: ‘Trebalo bi tako i tako.’ ‘Šta ti imaš sa ovim!? I šta se ti opterećuješ mojim stvarima!?’ rekoh, a ona mi uzvrati: ‘Čudim ti se, o sine El-Ḫaṭṭāba. Ti se ne želiš konsultirati a tvoja kćer svojim razglabanjem ostavi Božijeg Poslanika, a.s., cijeli dan srditog!’ Uzeo sam svoj ogrtač i smjesta otišao Ḥafṣi te je upitah: ‘Jesi li se ti kćeri ubjeđivala s Božijim Poslanik om tako da je ljut ostao cijeli dan?’ ‘Mi se sa njim konsultiramo, tako mi Allaha!’ – reče ona, a ja je upozorih: ‘Znaš li ti da te opominjem Allahovom kaznom i srdžbom Božijeg Poslanika, kćeri! Nemoj da te zavede ona koju je njena ljepota i ljubav Božijeg Poslanika, a.s., zanijela!’ Zatim sam izišao i otišao kod Umm Seleme, jer sam joj bliži rod, te s njom porazgovarao, i ona mi reče: ‘Čudim se tebi, o sine El-Ḫaṭṭāba! U sve si se upetljao pa čak se želiš umiješati i između Božijeg Poslanika, a.s., i njegovih supruga!’ Ukorila me je i odvratila od mnogo čega što sam mislio pa iziđoh. Imao sam prijatelja ensariju, kad bih bio odsutan, on bi me izvještavao o novostima i obrnuto. U to vrijeme smo živjeli pod strahom od napada jednog od gasanskih kraljeva. Pričalo se da hoće krenuti na nas pa smo bili njime preokupirani. Moj prijatelj ensarija stiže mi na vrata i zakuca vičući: ‘Otvori!’ ‘Jesu li Gasanci?’ – upitah, a on odvrati: ‘Gore od toga! Božiji Poslanik, a.s., se odvojio od svojih supruga! sluga Božijeg Poslanika, a.s. ‘Ovdje Omer!’ – rekoh ja. On mi dozvoli da uđem te mu ispričah sve ovo što mi se desilo. Kad sam ispričao ono sa Umm Selemom, Božiji Poslanik, s.a.v.s., se osmijehnu. Osim hasure ništa drugo nije imao ispod sebe a jastuk mu je bila kožica ispunjena palminim vlaknima, pokraj nogu je bila hrpa lišća mimoze. Blizu njegove glave bijaše obješena još neučinjena koža. Vidjevši kako su mu sa jedne strane ostali ocrtani tragovi hasure, ja zaplakah. ‘Zašto plačeš?’ – upita me on. ‘Božiji Poslaniče, Kisra i Kajsar imaju šta imaju (od dunjaluka), a ti si Božiji Poslanik!’ – rekoh, a on odgovori: ‘Zar ti ne bi bio zadovoljan da njima bude dunjaluk, a tebi ahiret?’” (Muslim)

Nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Ḥafṣa je nastavila život boraveći u svojoj kući u Medini i iz nje je izlazila samo na hadž ili radi nekog drugog ibadeta ili udjeljivanja sadake onima koji su bili u potrebi. Nema sumnje da je uživala veliki ugled kod muslimana, a njihovo poštovanje i lijep odnos prema njoj bilo je dio poštovanja Poslanikove, s.a.v.s., časne porodice. Ḥafṣa se nikako nije uplitala u politiku. Tako je ostatak života posvetila podučavanju mladih generacija muslimana Kur'anu i sunnetu. Koliko je bila važna u društvu tog doba možda najbolje govori i činjenica da je upravo njoj povjeren na čuvanje prvi Mushaf! Zejd, sin Sābita, jedan od pisara Objave, je rekao: „Ebū Bekr, r.a., poslao mi je (vijest) o pogibiji učesnika (u Bici) na Jemaāmi. Kod njega je bio Omer, koji mu je došao i rekao: ʻUbijanje se rasplamsalo na dan Jemaāme, pa se bojim da hafizi ne izginu na drugim mjestima i da se tako ne izgubi dosta Kur’ana, osim ako ga sakupite. Ja smatram (da bi bilo dobro) da sakupiš Kur’an.’ ʻKako da uradim nešto što nije uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?’, reče Ebū Bekr, a on odgovori: ʻTo je, tako mi Allaha, dobro djelo! ’ ʻNije me’, (kaže Ebū Bekr), ʻprestalo podsjećati na to dok mi Allah nije omilio da to uradim. Došao sam do spoznaje kakva je bila Omerova.’ Zejd, sin Sābita, je govorio, a Omer je sjedio kod njega i nije pričao. ʻTi si mlad i razuman’, reče mu Ebū Bekr, ʻmi ti vjerujemo, ti si pisao Objavu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Traži Kur’an i sakupi ga!’ ʻTako mi Allaha’, kaže Zejd, ʻda mi je stavljeno u dužnost da prenesem jedno brdo, ne bi mi bilo teže od zapovijedi koji mi je izdao – da sakupim Kur’an. Upitao sam: ʻKako ćete raditi nešto što nije uradio Vjerovjesnik, s.a.v.s.?’ ʻOvo je, tako mi Allaha, veliko dobro!’, (reče Ebū Bekr). Ja sam to pokušavao izbjeći sve dok Allah nije omilio i meni ono što je omilio Ebū Bekru i Omeru. Krenuo sam u sakupljanje Kur’ana s papirusa, plećki, repnih kostiju i iz srca ljudi. Tako sam kod ensarije Huzejme našao dva ajeta iz sure Et-Tevbe koja nisam našao ni kod koga drugog: Došao vam je Poslanik, jedan od vas; teško mi je što ćete na muke udariti… (Et-Tevbe, 128.) – do kraja ovog i sljedećeg ajeta. Listovi na kojima je sakupljen Kur’an bili su kod Ebū Bekra dok mu Allah nije dao smrt, zatim kod Omera dok i njemu Allah nije dao smrt, a potom kod Ḥafṣe, kćerke Omerove.“ Ključnu ulogu u kasnijoj kodifikaciji i umnožavanju mushafa u vrijeme hilafeta hazreti Osmana imao je primjerak Mushafa koji je Ḥafṣa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmanu, r.a. Kada je Mervān, sin El-Ḥakema, postao namjesnik Medine 661. godine, zatražio je od Ḥafṣe da mu pokloni svoj primjerak Mushafa. No, ona je to odbila.

Ḥafṣa, r.a., je preselila na Ahiret u mjesecu ša'banu 45. godine po Hidžri, tj. u oktobru ili novembru 665. Godine, u vrijeme hilafeta prvog emevijskog halife Mu'āvije, sina Ebū Sufjāna. Dženazu joj je klanjao Mervān, sin El-Ḥakema, koji je tada bio namjesnik Medine, a prisutan je bio i Ebū Hurejre koji je pridržavao i nosio tabut. Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i pored ostalih Poslanikovih, s.a.v.s., supruga. Snaga njenog karaktera, njena pouzdanost i snažna memorija, inteligencija, radoznalost i ogromna ljubav prema Kur’anu ostale su vječni uzor i inspiracija muslimankama diljem svijeta.

Izvori:

1. Al-Bayḍāwī, Nāṣir ad-Dīn, Anwār at-tanzīl wa asrār at-ta’wīl, Dār ihyā’ at-turāṯ al-arabiyy, Bejrut, s.a.

2. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.

3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.

4. Bušatlić, Abdusamed Nasuf, Žene iz vremena poslanstva, izdavač: autor, Sarajevo, 2009.

5. Džafić, Jusuf, Allahov poslanik i njegova porodica (ehli-bejt), Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2018.

6. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, III dio, prijevod: Hasan Škapur… [et al.], Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008.

7. El-Endelūsī, Ibn Džuzejj el-Kilbī, Olakšani komentar Kur’ana, Libris, Sarajevo, 2014.

8. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

9. Halilović, Esmir M., Poslanikove supruge, Medžlis Islamske zajednice Zenica, Zenica, 2002.

10. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.

11. Mušinović, Elmina, “Hafsa – čuvarica Kur'ana, inspiracija za pobožnost i nepresušnu žeđ za znanjem”, https://beeinspired.ba/teme-dileme/hafsa-cuvarica-kurana-inspiracija-za-poboznost-i-nepresusnu-zedj-za-znanjem/, datum pristupa stranici: 10. 12. 2022.

12. Sedić, Fuad,  “Hafsa, kći Omerova, r.a., Poslanikova, s.a.v..s., supruga”, IIN Preporod, broj 13/951, 1. juli 2011.

13. Šošić, Dževad, Veza između kiraeta i Osmanove ortografije Kur’ana, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2005.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

I have no doubts most people would react to a text starting with a single letter (harf). Without any preface, it would be seen as an error, as something that was overlooked by the entire chain of author-editor-copyeditor. Or maybe it would be explained as a printing error. Yet, this is a rather typical way several of the Qur’anic surahs start, with one or several single letters which form no word whatsoever. They are called “huruf muqatta’at” (“disjoined letters” حُرُوف مُقَطَّعَات) and appear in combination from one to five at the beginning of twenty-nine surahs. ^[1]

Like loose drifting atoms that form no molecules, they not only assert themselves as integral parts of entire surahs but open them. No one really knows why The Qur’an contains these mysterious openings, and the most creative guesses such as Fakhr al-Din Al-Razi’s beautiful notion that they are like the icing on the cake, still feel like nothing but guesses. This does not mean they are random, that they do not belong to the entire structure, just there are elements of the exciting galaxies that astronomers cannot always fit into their macro view of the universe. These letters call the listener to attention, hooking the audience by pointing to the simple beginnings of life as well as the projected simplicity and singularity of death. They make us wonder about their place in the macrostructure of the book, the structure that most of us do not quite understand. The smallest and the biggest features of The Qur’an seem to remain out of reach.

I started small and went big, from micro to macro, using the opening letter the surah “Al-Qalam” (The Pen) which begins with the letter ن. I will later close-read this surah to try and explain a possible way of approaching a macro reading of The Qur’an. To do this, I will use recent images of galaxies made by the WEBB telescope, which created much wonder. Many people of faith found comfort in them. Muslims often shared them together with the third ayah from surah “Al-Mulk” (Power): “[And] who created seven heavens in layers. You do not see in the creation of the Most Merciful any inconsistency. So return [your] vision [to the sky]; do you see any breaks?” (ٱلَّذِى خَلَقَ سَبْعَ سَمَـٰوَٰتٍۢ طِبَاقًۭا مَّا تَرَىٰ فِى خَلْقِ ٱلرَّحْمَـٰنِ مِن تَفَـٰوُتٍۢ فَٱرْجِعِ ٱلْبَصَرَ هَلْ تَرَىٰ مِن فُطُورٍۢ)

 (Sahih International, quran.com). This ayah is but one among frequent cosmological metaphors which pull our attention to both the details and the macro structures of the universe and thus entice people to think of God as the Creator. Flawlessness is always emphasized both with regard to the Creation and The Qur’an itself as the divine revelation. In other words, the audience of The Qur’an is encouraged to look for flaws, and look again, with a guarantee that no flaws would be found and that the one experiencing it would grow tired of this futile endeavour. Instead, one is encouraged to contemplate the macro and the micro levels. Let’s zoom in and zoom out on The Qur’an like the WEBB telescope does with the universe. But first I need to give us some (back)ground.

Approach and Background

This article is not about theology but about reading methods. My approach is not that of a scholar of tafsir (exegeses), though I will touch upon some content, but of a reader-writer-teacher. As such, even though my subject is the holy Islamic scripture, I want to say something general about reading. I believe that every book teaches us how to read it, even the worst books. Some do it by following well-known cultural conventions, and we tune in automatically. More creative works demand an effort to recognise their organising principles. This is why I, as a creative-writing teacher, tend to ask my students to consider what a particular story “wants to be” and not simply critique it on the basis of one’s preferences. One cannot critique the Arabic love poem ghazal for not being a Petrarchan sonnet. To improve a story by means of constructive criticism, one needs to consider its implied principles. This requires a form of openness that most of us are often unwilling to accept.

The wonder of The Qur’an tends to be highlighted, among other things, through the way it pays attention to the micro and macro levels of life, the way it moves between the particular and the whole, and the way it shifts scales and categories of discourse in just a few words. The Qur’an is equally appealing to an overthinker like me who wants to grasp the whole and those who are satisfied by a few concrete fragments.

We must ask: is The Qur’an a book? What does it mean to read it as a book? It surely refers to itself as a “book” (كتاب) but then the same word designates a wide variety of phenomena, many of which do not necessarily fit the typical association of a bound volume, a codex (mushaf in Arabic). If we simply say the “book” means the complete text, we are still going to have fixed ideas of what fits and what deviates from that model.

It would not be far-fetched to claim that our traditional approach to The Qur’an is in the vein of fragmentation, or the micro level of analysis. We hardly ever read it cover to cover except in terms of so-called hatam recitations, but that is not what I am after here. What I mean is that the meaning of The Qur’an, as well as most Islamic knowledge, is conveyed through fragments: ayahs or even fractions of ayahs. These fragments are like single trees which we then, with time, turn into the woods that we call our faith. This approach is not wrong per se. It has its pros and cons as any approach, and before I propose a model of the macro perspective, I want to reflect on the fragmentary reading.

Traditionally viewed, any segment of The Qur’an is still The Qur’an. The part contains the whole the way the whole contains the part in the metaphysical sense (Al-Razi, 21/68-69) This is because every surah and every ayah have the same, strong directionality: ihlas (divine singularity), taqwah (God consciousness), tawbah (repentance, turning). The first generation needed over twenty years to get the entire revelation. This does not mean that if they died before and never experienced the entire “book” they were missing a fragment of their faith. Also, fragmentation serves a very important pedagogical function of The Qur’an, that of dosage, that is the consideration of how much and what kinds of knowledge the general audience can take in and under how long a time something needs to be repeated for it to be digested (a practical fikh example would be the rules concerning alcohol). Fragmentation is, in other words, related to human evolution within the faith itself.

Fragmentation can be negative in the way we speak of reading out of context, both the context of the entire book and the historical context. This would be a greater problem if there was not a strong tradition of practice. Imam Malik is famous for trusting the way people embodied faith more than single transmissions of fragments of something the Prophet s.a.w.s may or may not have said (Dutton, 69). But tradition can also cause sedimentation and rigidity. A dynamic approach is always best, like the pulsation of the beating heart of faith. That is why the oral and written traditions work with such beautiful symmetry. The moment we give supremacy to either, as we often see in Western scholarly approaches, we start getting lost in the woods, seeing only just a lot of trees.^[2]

So, fragments can be individual letters, words, ayahs, and surahs. To visualise it, we can use the metaphors of molecules, cells, organs, and the body. We can go quantum: quarks, subatomic particles, atoms, and matter. We can go Big Bang: planets and stars, solar systems, and galaxies.

A book typically has letters, words, sentences, and chapters. But a book is not the sum of those parts. “Book” implies a structure, a form of narrative, and a narrative consists of things like plot, characters, settings, temporality, imagery, rhythm, aesthetic features, etc. These fragments which constitute a narrative are not necessarily of the same category. 

Narratives are like universes because they attempt to comprise all kinds of things on different planes of existence into a coherent, functioning whole. To see how a narrative works, we must decide how, with what instruments, and from what angle we are approaching it. This choice, just like the directing of the WEBB telescope at distant galaxies, determines what we will see and how we will see it. A single approach is never the only right approach.

The Qur’an is undoubtedly one of the most beautiful works in the history of humankind. We recognise its stunning character in so many ways, even if we only consume it in fragments. History records show that from the very first moment people heard recitations of The Qur’an they had visceral reactions to its content, its aesthetics, and its innate sense of freedom (Al-Razi, 2/7). Even the fiercest opponents of its message could not deny this. Its fragments always somehow suggest the whole and the whole always draws attention to the fluid play of fragmentation.

It would hardly be an exaggeration to argue that today the globally dominant way of understanding the concepts of “book” and “narrative” is quite rigid and its main features are in many ways Biblical. Take for instance the key element of temporality: even in non-linear narratives, we practically always have, or try to find, a sense of beginning-middle-end. Suppose a narrative plays with temporality to create confusion with respect to what scene/event occurs prior/simultaneously/post any other event. In that case, we recognise this as something odd and try to order things on a linear timeline. This is the temporal vector of our way of understanding and writing history, and it is our way of understanding ourselves. Similarly, in science, the universe began with the Big Bang and will end with the Big Crunch. In most religions, the world had the moment of creation and will end with its destruction. So, when we see the WEBB images of distant galaxies, we are watching objects 13.5 billion years old. I recently joked with my wife telling her that all I know is she was pretty a millisecond ago. She answered that sound travels slower than light; therefore, my words were old news to her, so she was unsure if I still thought she was pretty.

Temporality is one of the most important features of any narrative. It has to do with logic, causality, and sequencing. We generally assume a narrow idea that one sequence is causally connected to the next. Otherwise, it becomes very hard to read and understand. We usually wonder, when we meet something unconventional, what the point may be. To ask what in the world is the point with the “huruf muqatta’at” seems like looking at a few unrelated atoms and wondering why they even exist if they are not parts of some system.^[3]

Reading The Qur’an as a whole seems to have always presented a difficulty to Western readers because they expect it to be a “book” in a conventional sense. Surahs are supposed to be chapters and ayahs verses. They expect the book to be a narrative that starts in the beginning and ends at the end, or at least that it is possible to order things chronologically. But The Qur’an does not allow for these conventions. It is literally full of all kinds of discourses, from stories (told in fragments over multiple surahs) to religious prescriptions, theological statements, cosmology, and much more (Hamza Andreas Tzortzis provides a nice summary of the great variation in Qur’anic poetics). And yet, despite this supposed messiness, we see that its surahs, which are not chapters, are compact unities, like fortresses of different sizes. We sense there is a well-conceived structure or an organising principle that holds the surahs together.

Recognising this principle adds to our experience of it. This is something we always want as readers, to have this outside point of view, to be able to see something from a vantage point. This 3rd-person point of view, which some call the God perspective, is a desire to see more than our limited position in the world allows us. It is like the desire to see the universe from the outside rather than the inside where we are ultimately stuck.

Going Macro

When it comes to The Qur’an very little is taught about its macro level. Despite our often-instinctive sense of its inherent cohesion, we cannot escape the fact that we hardly ever know how to read it as a whole. It is as if The Qur’an is the universe that we can see from the outside and yet we do not grasp its organizing principles in their entirety. Still, this does not bother us. It does bother some who expect it to be conventional, to be heliocentric, so to speak. If you expect the heliocentric universe but get a quantum universe, well, you are in for a ride. In other words, if you want to read it surah by surah like you think you should read a book chapter by chapter, you will be disappointed. Even if you read it as an anthology, you will find it challenging because you will expect each part to be of similar length, and to be governed by a conventional temporal sequence, a conventional logic of causality. I am not saying that there is no causality, the reason why one ayah follows another, or why one surah is very long and another consists of just a few words. After all, each section is called a “surah” because it is compact. The word itself has the meaning of walling in (Wehr, 441). “Surah” is a fortress with a structure, outer walls, a core, and all the amazing life that flourishes within.

Let us imagine that The Qur’an is like our visible universe, that is, what we can “see” and “understand” right now. We are unsure where borders exactly are and how they work. In the same way The Qur’an, as an essentially oral work, is not really bordered by the covers of the printed mushaf. Its borders and its structure are firm, as God promises, but are not simply defined as rigid walls. This may not be easy to accept or understand, because we tend to find the notion of fluidity and movement to signify instability, and yet The Qur’an itself states over and over that everything is in motion, even the mountains which seem sedentary. In other words, The Qur’an does not connect stability, firmament, and structure to mechanical rigidity but to fluidity. 

If we say that the core and the central subject of every single atom of The Qur’an is tawhid, the oneness of God, we can see how everything else pulsates from that core and creates ripples in every possible direction. This core is not something in the middle that radiates outward, rather this core is everywhere at the same time, from those single letters over ayahs to surahs and the way the surahs stand in relation to each other. The tawhid is the very tissue that holds everything together and this is why no amount of assumed disorder affects the reading experience.

If we see The Qur’an as the expanding universe, then let us for a moment see the surahs as galaxies. Some are big and some tiny in comparison. Each galaxy has its shape and structure, and each holds life in its own way. This does not make us say that there is something odd or random with the galaxies the way someone may say something is odd or random with The Qur’an.

We can also see some galaxies cluster in certain ways, and even crash into each other. The overall structure of the universe and how and why certain galaxies move and develop is not something easy to grasp, but we understand, by looking 13.5 billion years into the past, how they started to form and possibly, by comparing them to those closest to us in time, where they might be going.

The point of the various metaphors I am using is no other than to show that you can approach this, and any other “book,” in any way which will help you relax and be able to move between the micro and the macro perspectives as one should when examining things. That is why I like those videos where they try to show the scope of the universe by zooming out and then zooming in to the smallest particles. We know those are models. Models are metaphors but they are helpful metaphors.

Shorter surahs, those small fascinating galaxies, which despite their sizes can hold so much, are typically easier to examine. If one finds the largest surahs daunting, one can take a few that are a few pages long. Take for instance “Al-Qalam” (The Pen). It is just above two pages long so you can literally view it entirely. It opens with the letter ن (nun).

“Al-Qalam” contains most of the typical topics: statement of faith, God’s oneness, the relationship human beings need to have with God, the institution of the prophethood, moral Q&A, heaven and hell, justice and injustice, distribution of wealth, and a very short story (a micro-story) which itself contains and illustrates all the subject I just listed. This micro story is placed in the middle and is a narrative about a few haughty rich people who refuse to share their wealth (orchards) with poor people. Structurally, one could say the story is like a core in the middle and the rest are layers that surround it. These layers, in this case, are quite symmetrical, like in the metaphor of the onion. This means that the first few and the last few ayahs are of the same kind (thematically, rhetorically, etc.). The surah starts with an address to the Prophet Muhammad s.a.w.s. (not mentioned by name) and his mission. Quite literally it tells him not to worry because whatever trouble he is experiencing he will be fine and that he will be exalted. The surah ends with a reference to the Prophet Jonah s.a.w.s. Who apparently had the same problem. So, the text draws parallels between the two prophets, pointing out similarities and differences, but with the same message: persevere and you will be exalted, you will receive support and forgiveness.

From both ends, the surah uses the same types of ayahs (in terms of the content but also rhetoric and aesthetics). Symmetry is generally always mesmerising, and for someone like William Blake in the famous poem “Tyger” it can also be used to instil fear. The slight deviation from it in “Al-Qalam” is there in the form of that first unexplainable single letter and the first ayah which simply evokes writing as such: “Nūn. By the pen and what they inscribe” (نٓ  وَٱلْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ). Poetically speaking, a slight deviation from a clear structure brings additional energy into the text. It is like that loose outer edge of a spiral galaxy.

Zooming in on the story: the unjust men (and it is practically always men who are unjust) are, interestingly enough, similar to the two prophets. What I mean is that, if we set aside the very function and position of prophethood, all men mentioned in the surah are always only human beings who are either making mistakes or about to make them. This is actually stressed in the short remark to Jonah whose transgression led him to a very dangerous situation but whose taqwa (turning back to God) exalted him. So throughout, as always, and this time without explicit mention, we see a consistency in the principle of faith+deeds. The transgression of the rich men is that they think they are the ultimate agents in this world. They ascribe their wealth to themselves and not as something given by God, and therefore their orchards are destroyed. Some of them will turn back and some will not. Jonah may have believed in God, but in the act of running away he had but little faith/trust in God.

What I want to show here, aside from the content, is that even though we might at first only see one micro-narrative at the centre of the surah, there are in fact two even smaller stories/scenes. one in the beginning (Muhammad) and one in the end (Jonah). We have, in other words, at least three micro-stories in conversation with each other but some may be so tiny we may miss their narrative structure. We even miss to realise they are stories. Just as some surahs can be so big it becomes a challenge to see their narrative structures, the shortest surahs like “Al-Kawthar,” “Al-Ikhlas,” “Al-Falaq,” and “Al-Nas,” aside from their specific focus, each contains implied narratives, some of which we only understand from the historical context, but once we do, we can see the how certain microelements are the basic narrative blocs.

“Al-Ikhlas,” which appears to be quite abstract in its theological address, contains the implied interfaith dialogue about the nature of God and Jesus. One could ask, why is this a separate surah when the same notions are scattered throughout many other surahs? Well, we can all make more or less educated guesses, and historically exegetes (mufassirun) have formed their theories, but I want to draw a parallel to the metaphor of the universe. Why are there billions of solar systems within billions of galaxies? Why is there an endless variation of the same? For me, the answer to the WHY is not so interesting, especially if one has the audacity to offer some ultimate theory. Rather, it is the beauty of the HOW that is, for me as a writer, quite enough. We almost always speak about different readings of surahs looking for the WHY and rarely about how beautiful that universe is.

Aside from considering individual surahs from the macro level, if we go back to the “book” level and try to understand the relation between surahs we can see how they speak to each other. In some cases, they seem to be crashing into one another or perhaps moving away, rushing in other directions leaving the one between them isolated. It is no wonder that some considered for instance the surahs “Al-Duha” and “Al-Inshirah” to be one. The Prophet s.a.w.s. used to recite them together and they feel, in my metaphor, not like two pieces welded to each other, but really like two bodies crashing into each other.

I quite like the idea of galaxies clustering and crashing into each other as an image to understand some surahs. This crashing could perhaps be seen in the way stories of individual historical figures like Moses and Joseph are broken up and scattered. This means that if this book teaches its readers how to read it, it is telling us that the stories which we recognise as conventional narratives, especially if we know them from the Bible, are not meant to be central. They are like any other matter, the stars or stardust, just part and parcel of a different kind of organism. The scattering of the stories, for instance, may lead us to understand we cannot only look at the way surahs are ordered in a linear sequence but also must consider them as clustering in several dimensions, maybe branching like roots of a tree, but with additional forms of connections and bypasses.

In addition, to mention a few more things, in “Al-Qalam,” we can see the rather typical pulsation or the play between contraction and release. Personally, I find the parts with negatively-charged things like hell and anger to be the ones that cause contractions and the references to love and mercy to be the releases, but someone might see it differently. In any case, the fact that the text has that kind of rhythm of the beating heart is still there throughout the entire “book” is quite stunning.

What is also incorporated in this surah, despite the short length, is the typical rhetorical dialogue with the haughty men. God never says, Shut up and share. There is, instead, like in the many examples of the cosmological argument for God’s creation, an invitation to contemplation. This strategy, together with more straightforward telling-things-as-they-are, is amazing to perceive throughout most galaxies, I mean surahs. I am in fact quite sure, if we looked even closer, zoomed in to the micro level of the smallest surahs, that we would find some of these features implied. Maybe we would find some micro-galaxies there. Zooming out would be to try and see how this type of rhetoric is used throughout The Qur’an and how it helps structure its fluid firmament; how the pulsation, the play of contraction and release, adds to this firmament; how the beautiful micro and macro narratives add to the firmament; how the consistent layer of tawhid, ultimately, exists in every single part of this book, no matter how big or small, yes, even in the single mysterious letters that open the surahs.

ن

Bibliography

Hamza Andreas Tzortzis. “The Qur’an’s Unique Literary Form.” https://www.hamzatzortzis.com/the-qurans-unique-literary-form/

Hans Wehr. Arabic-English Dictionary. BN Publishing, 2020.

Yasin Dutton, Original Islam: Malik and the Madhhab of Madina. Routledge, 2006.

Al-Razi, Mafatih al-Gayb. Dar al-Fikr 1981.

Nakon drugog sastanak na ʻAqabi, grup(ic)a muslimana iz Jesriba zatražili su od Muhammeda, s.a.v.s., da s njima (nazad u Jesrib) pošalje jednog ashaba koji bi ih po(d)učavao islamu i njegovim propisima. Njegov, a.s., izabranik i izaslanik bio je – Muṣʻab, sin ʻUmejra. Mudro i ustrajno je pozivao u islam, a rezultati nisu izostali. Kada su se naredne godine na ʻAqabi ponovo susreli Muhammed, s.a.v.s., muslimani iz Jesriba, moglo se zakljućiti da u Jesribu skoro da nije ostala ni jedna kuća a da neko od njenih ukućana nije postao musliman, najviše zahvaljujući predanom radu i pozivanju Muṣʻaba. Njegovim požrtvovanim i nesebičnim angažmanom na polju širenja po(r)uke i istine, islam su prigrlili neki od najistaknutijih jesribskih prvaka. 

ʻUbāde, sin Ṣāmita, r.a., ugledni ensarija iz plemena Hazredž i jedan od prvaka koji su učestvovali u razgovorima noću na Akabi, tačno je izložio slučaj drugog sastanak Muhammeda, a.s., na ‘Aqabi, kojem je bilo prisutno još 12 uglednih ličnosti iz Jesriba: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., oko kojeg je bila skupina ashaba, je rekao: ‘Obavežite mi se, da nećete Allahu pridruživati nikakva suparnika, da nećete krasti, da nećete činiti blu, da nećete ubijati svoju (žensku) djecu, da nećete od sebe izmišljati laži potvarajući drugog i da (mi) nećete biti nepokorni u onome što je dobro i legalno. Onaj ko od vas ispuni obavezu, on ima nagradu kod Allaha, a onaj ko nešto prekrši, pa bude kažnjen na ovome svijetu odgovarajućom šerijatskom kaznom, to mu je otkupljenje. Onaj ko nešto od toga prekrši i Allah mu to pokrije (na ovome svijetu), bit će u Allahovoj volji, ako bude htio, oprostit će mu, a ako bude htio kaznit će ga.’ I mi smo mu se na to obavezali.” (Buhari) Oni su tada svi primili islam, pa je s njima poslan u Medinu Muṣʻab, sin ʻUmejra, u svojstvu prvog vjeroučitelja. Muṣʻab je, dakle, prvi od muslimana Mekke koji je stigao Jesrib (Medinu) općenito, dok je ashab Ebū Seleme, r.a., prvi muhadžir koji je stigao u Medinu (nakon savjeta i preporuka Poslanika, a.s., da se učini hidžra). Muṣʻabu, sin ʻUmejra, pripada još jedna počast. On je, naime, prvi ashab koji je klanjao (kao imam predvodio) džumu-namaz u Medini, još prije dolaska Muhammeda, s.a.v.s. Po dolasku u Jesrib Muṣʻab se nastanio kod Es’ada, sina Zurāre, i njemu svakao pripadaju velike zasluge za veličanstveni uspjeh Muṣʻaba. Po povratku u Mekku Muṣʻab je donio Allahovom poslaniku Muhammedu, a.s., radosne vijesti o velikom uspjehu.

Muṣʻab je bio hrabri učesnik Bitke na Bedru. Njegova požrtvovanost i ljubav prema islamu i Poslaniku, s.a.v.s., najviše se pokazala u Bici na Uhudu 625. godine. U toj bici je bio bajraktar (zastavnik) jednog bataljona muhadžira. On je, zapravo, bio u samom srcu najžešće borbe koja se posebno rasplamsala kada je grupa muslimanskih strijelaca napustili svoje položaje, misleći da je borba završena. Na bojnom polju je naišao na Ibn Qami’a el-Lejsijja (prema nekim verzijama: Ibn Qumi’e), konjanika neprijateljske vojske, koji ga je sabljom snažno udario po desnoj ruci tako da mu ju je odmah odsjekao. Muṣʻab je, i pored teške povrede, preuzeo bajrak u lijevu ruku i nastavio da se neustrašivo bori štiteći Muhammeda, a.s. Ibn Qami’e ga je udario još jednom, po drugoj ruci i – odsjekao mu je! Muṣʻab je u agoniji i strašnim i nepodnošljivim bolovima, uspio prikupiti još malo snage, oslonio se na bajrak držeći ga nadlakticama i prislanjajući ga na prsa. Ibn Qami’e je prišao i udario ga kopljem tako da mu je probio grudni koš. Pao je Muṣʻab i oboren je bajrak koji će kasnije preuzeti hazreti Alija, r.a. U trenutku pogibije Muṣʻab je imao nešto više od četrdeset godina. Tako je Muṣʻab postigao šehadet, najviši stepen imana i dobrote i ispunio svoj zavjet dat Allahu, kao što se kaže u riječima Uzvišenog: Međ’ vjernicima ima ljudi koji ispunjavaju zavjet dat Allahu! Pa ih ima koji su poginuli, a i onih koji to očekuju, i nimalo se promijenili nisu… (El-Ahzab, 23.) Čuveni komentator Kur’ana Časnog El-Bejḍāvī navodi da se u ovom ajetu misli na Ḥamzu, Muṣʻaba, Enesa, sina En-Naḍra, i druge koji su se borili i postigli šehadet. Ibn Qami’e je, zbog sličnosti Muhammeda, a.s., i Muṣʻaba, pomislio da je ubio Muhammeda, a.s., pa je na bojnom polju, u žaru bitke, povikao svojim prijateljima Kurejšijama: “Ubio sam Muhammeda! Eto, ubio sam Muhammeda!” Nastalo je opće oduševljenje idolopoklonika, a neki od muslimanskih boraca su izgubilji volju za nastavkom borbe. Ova (dez)informacija, koja se kao požar proširila bojnim poljem, bila je poput ubistva za njih. Eho lažne vijesti došao je i do idolopoklonika koji su pomalo odustajali od borbe vjerujući da su pobijedili. Utom je naišao Enes, sina En-Naḍra, i povikao (muslimanima): “O, ljudi! Ako Muhammed bude ubijen, ta njegov Gospodar je Živ i nikada ne umire! Šta ćete učiniti sa vašim životima poslije njega?! Zato, borite se protiv onih koji se bore protiv njega!” Potom je dodao: “Moj bože, tražim ispirku za ono što oni govore, ja s tim nemam ništa!” Zatim je prigrabio sablju i borio se dok i sam nije ubijen. 

Kada je bitka završena i kada su se muslimani uvjerili da neprijatelji neće dalje napadati, pokopali su šehide i krenuli su nazad ka Medini. Muhammeda, a.s., je na putu dočekala Ḥamna, kćerka Džaḥša, supruga Muṣʻaba. Najprije joj je saopćeno da joj je poginuo brat ʻAbdullāh. Zatim su joj kazali da joj je poginuo i daidža Ḥamza. Ḥamna je strpljivo slušala vijesti sa Uhuda i potajno se nadala da je barem njen voljeni suprug Muṣʻab preživio. Kada su joj javili da joj je i muž poginuo, ona je vrisnula i zaplakala kao nikad do tada. U nekim predajama (koje imaju različit stepen vjerodostojnosti) spominje se da je Muhammed, a.s., navodno na ovaj njen postupak kazao: “Muž je kod žene na posebnom mjestu.” Ḥamna je u Bici na Uhudu imala poseban zadatak da poji žedne i liječi ranjene, ali je tek po povratku vojske u Medinu saznala za gubitak brata, daidže i supruga.

Prenosi se da je pred ʻAbdur-Raḥmāna, sin ʻAvfa, r.a., postavljena sofra za iftar, pa je on, samo što je ugledao hranu, izgubio apetit i počeo plakati govoreći: “Kada je Muṣʻab, sin ʻUmejra, poginuo kao šehid – a bio je bolji od mene – bio je umotan u svoj ogrtač koji je bio toliko kratak da kada bi mu pokrili glavu, otkrile bi mu se noge, a kada bi mu pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Kada je Ḥamza poginuo kao šehid – a i on je bio bolji od mene – nisu imali ništa u što bi ga zamotali osim njegovog ogrtača. Sada nam je Allah, dž.š., podario velika prostranstva i dao nam je mnogo bogatstva. Bojim se da nam je prerano isplaćeno za naša dobročinstva!”

Izvori:

1. Al-Bayḍāwī, Nāṣir ad-Dīn, Anwār at-tanzīl wa asrār at-ta’wīl, Dār ihyā’ at-turāṯ al-arabiyy, Bejrut, s.a. 2. Al-Qurṭubī, Abū ‛Abd Allāh Muḥammad b. Aḥmad b. Abī Bakr, Al-Ğāmi‛ li Aḥkāmi’l-Qur’ān, tom XX, Muassasa ar-Risāla, Bejrut, 2006. 3. Al-‘Asqalānī, Ibn Haǧar, Al-Iṣāba fi tamyīz aṣ-ṣaḥāba, VI tom, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1995. 4. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988. 5. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Sahihu-l-buhari: Buharijeva zbirka hadisa, I tom, prevod: Muharem Štulanović… (et. al.), Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008. 6. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011. 7. Es-Sidžistani, Ebu David Sulejman ibn Eš’as, Sunen Ebu Davuda, prijevod i komentar: Mahmut Karalić, knjiga 4, El-Kelime, Novi Pazar, 2012. 8. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998. 9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006. 10. Sedić, Fuad, “Musab ibn Umejr, r.a.”, IIN Preporod, broj 21/887, 1. novembar 2008. 11. Sedić, Fuad, “Redni broj prvi (brojevi u Kur’anu i hadisima)”, IIN Preporod, broj 7/1113, 1. april 2018.

Priredio: mr. prof. Mensur Kerla

Bio je učesnik najvećih bitki i vojnih pohoda za života Muhammeda, s.a.v.s., osim Bitke na Bedru 624. godine, jer je, zajedno sa ocem, bio zarobljen od strane mekkanskih idolopoklonika. Iz zarobljeništva su pušteni jer su obećali da se neće priključiti muslimanskoj vojsci. Poslanik, s.a.v.s., je potvrdio da se treba održati dato obećanje u ovom slučaju. 

Naredne, 625. godine, u Bici na Uhudu, Ḥuzejfe je bio učesnik bitke. Njegov otac je ubijen greškom od strane muslimana, u trenucima meteža i dezinformacija koje su se strahovito brzo širile i na jednoj i na drugoj strani. Osim toga, zbog broja učesnika u ovoj bici kao i zbog činjenice da su se borci, u trenicima kada se bitka rasplamsala na svim stranama bojišta, teško mogli razlikovati zbog oklopa koje su nosili, te zbog naknadnog priključivanje bici i ulaska u samo centar najtežih sukoba, uz ostale razloge, rezultirali su time da Ḥuzejfin otac bude ubijen. On je insistirao da učestvuje u ovoj bici iako je bio u dubokoj starosti i nije bio obavezan odazvati se pozivu i mobilizaciji. Ḥuzejfe je, vidjevši ovaj prizor, dozivao: “Oče, oče… to je moj otac!” Međutim, njegov povik gubio se i iščezavao u zveketu sablji i miješao se sa zvukovima koje su proizvodile strijele, koplja i vojnici. Ḥuzejfe je bio svjestan spomenutih činjenica i svih nesretnih oklonosti, te je oprostio počiniteljima ovog djela, odsutajući od krvarine na koju je imao pravo i koju je velikodušno podijelio kao milostinju medinskoj sirotinji i onima koji su bili u potrebi. 

Ḥuzejfe, sin El-Jemāna, imao je poseban i delikatan zadatak prilikom neprijateljskog, savezničkog opsjedanja Medine 626/627. godine. Opsada je (po)trajala. Samo je rov (opkop) bio između muslimana i neprijateljske idolopokloničke vojske. Svi su vidno bili na izmaku snaga, pomalo se javljao i očaj, iako nada nikada nije iščezla. Ponestajalo je i hrane, a neobična hladnoća i nevrijeme činili su ovu situaciju još težom i nepodnošljivijom. U tim prelomnim trenucima, Poslanik, s.a.v.s., je odlučio da izvidi situaciju u neprijateljskom vojnom logoru. U tom smislu bilo je potrebno da pošalje nekog od ashaba koji bi se potajno uvukao u neprijateljske redove i prikupio kritične informacije koje bi mogle biti iskorištenje za zauzimanje odgovarajućeg kursa i vojnog manevra, u skladu sa stvarnim stanjem na terenu. 

Ibrāhīm et-Tejmī od svoga oca prenosi sljedeće: “Kad smo jednom bili kod Ḥuzejfe, jedan čovjek reče: ’Da sam živio u vrijeme Božijeg Poslanika, a.s., borio bih se uz njega i pokazao bih se u borbi!’ Ḥuzejfe na to reče: ‘Misliš da bi zbilja tako činio!? Kad smo mi jedne noći bili sa Božijim Poslanikom, a.s., u Bici na Hendeku puhao je jak i hladan vjetar. Božiji Poslanik, a.s., nam se obratio: ‘Koji od vas ode i vidi šta radi neprijateljska vojska, Allah će ga smjestiti sa mnom u Džennet!’ Mi smo šutjeli. Pošto niko od nas ništa nije odgovorio, on je ponovio: ‘Koji od vas ode i vidi šta radi neprijateljska vojska, Allah će ga smjestiti sa mnom u Džennet!’ Mi smo i dalje šutjeli. Pošto niko o d nas opet ne odgovori, on reče: ‘Ustani, Ḥuzejfe, i donesi nam vijesti o neprijatelju!’ Pošto me po imenu oslovio, nisam imao izbora, morao sam ustati, a on još reče: ‘Idi i donesi mi vijesti o neprijatelju, ali pazi da ih ne navučeš na mene!’ Kad sam odatle krenuo, išao sam kao da s e krećem po hamamu. Kad sam stigao (u blizinu neprijateljskog tabora), vidio sam Ebu Sufjana kako grije leđa uz vatru, pa sam uzeo strijelu i nategnuo luk da ga pogodim, ali sam se sjetio da mi je rekao Božiji Poslanik, a.s., da pazim da ih ne navučem na njega. A da sam gađao, pogodio bih ga. Vraćajući se ponovo sam išao kao da se krećem po hamamu, a kad sam stigao i obavijestio Božijeg Poslanika, a.s., o stanju neprijateljske vojske završivši tako zadatak, osjetio sam hladnoću. Božiji Poslanik, a. s., me je ogrnuo krajem svoga ogrtača u kojem je klanjao pa sam prespavao sve do zore. Božiji Poslanik, a.s., me je probudio rekavši: ‘Ustaj spavalčino!’” (Muslim)

Ḥuzejfe je, dakle, uspio da se infiltirira u samo središte neprijateljskog tabora. U jednom trenutku čuje se glas Ebū Sufjāna, vođe savezničkog vojnoga pohoda: „Ljudi, ovo mi ne izgleda dobro. Šta ako se među nas uvuče neko od muslimana! Nego, hajdemo ovako! Neka svako uzme za ruku onog do sebe i upita ga kako se zove!“ Ḥuzejfe brže-bolje uhvati ruku prvoga do sebe i upita ga kako se zove, što ga ujedno i spasi. Nije prošlo dugo, kad Ebū Sufjān opet govori, a moral je već dobrano opao, kako oluja ne popušta i kako je možda najbolje odmah po svanuću krenuti nazad za Mekku. Ḥuzejfe je ove informacije, kao radosnu vijest, prenio Allahovom poslaniku, s.a.v.s.

Prenosi se da je neki čovjek upitao Ḥuzejfu: “Šta je to licemjerstvo?” On odgovori: “Da pričaš o islamu a po tome ne postupaš.” Ova predaja, njena poruka i direktnost odgovora Ḥuzejfe na postavljeno pitanje, kao da je nagovještaj pojašnjenja zašto je upravo ovom časnom ashabu bila povjerena tajna Poslanika, s.a.v.s.  – imena licemjera! Sigurno je da Muhammed, s.a.v.s., ne bi povjerio svoje tajne Ḥuzejfi da nije bio potpuno siguran u njegovu povjerljivost i odanost. 

Koliko su prve generacija muslimana bile svjesne opasnosti licemjer(stv)a, možda najbolje govori i činjenica da se i hazreti Omer, r.a., pobojao da bi mogao biti na listi koja je bila poznata Ḥuzejfi. Upitao ga je: Jesam li ja jedan od licemjera?” “Nisi”, odgovorio je Ḥuzejfe, “ali nakon tebe neću se više ni o kome izjašnjavati!” Ḥuzejfe je ostao dosljedan ovom obećanju i nije otkrio imena licemjera među namjesnicima koje je imenovao hazreti Omer, r.a., iako je to hazreti Omer tražio od njega. 

Ḥuzejfe je prenio i 225 hadisa od Muhammeda, s.a.v.s. On je ashab koji je najdetaljnije prenio od Poslanika, s.a.v.s., hadise koji govore o iskušenjima koja će zadesiti ovaj ummet do Sudnjeg dana. Prenosi se da je rekao: “Tako mi Allaha, ja najbolje znam sva iskušenja koja će se desiti do Sudnjeg dana.” 

Jedom su upitali Ḥuzejfu: „Koja smutnja je najgora?“, na šta je on kazao: „Da ti se ponudi da biraš između dobra i zla, a ti ne znaš koje da izabereš.“

Ḥuzejfe je, u doba hilafeta hazreti Omera, r.a., imenovan za namjesnika El-Medā’ina (Ktesifon, nekadašnji glavni grad nekih perzijskih careva i jedan od velikih gradova drevne Mezopotamije). U pismu stanovnicima El-Medā’ina hazreti Omer je poručio: “Neka se sluša i neka mu se pokorava. Neka mu se da ono što traži.” Prilikom jednog od prvih obraćanja okupljenom narodu, Ḥuzejfe je poručio: „Čuvajte se kapija smutnje!“ Upitaše ga na šta misli, pa im on objasni: „To je da dolazite liderima, laskate im kad lažu i hvalite ih na onom što nemaju.“

Zapažena je i njegova uloga u osnivanju razvoju grada Kūfe koji je se nalazi obalama rijeke Eufrat. Kūfa i Baṣra bili su dva garnizonska grada u Iraku, koji su služili kao vojne baze i administrativni centri.

Bio je uspješan i pravedan namjesnik, a kada se vratio u Medinu, nakon obavljenog posla, hazreti Omer, r.a., je bio zadovoljan jer ovaj visoki položaj nije pokvario Ḥuzejfu, te mu je rekao: “Ti si moj brat, a ja sam tvoj.” Nakon nekog vremena ponovo se vratio u El-Medā’in kao namjesnik. 

Ḥuzejfe je bio aktivni učesnik nekih bitki i vojnih pohoda u doba hilafeta hazreti Omera, r.a., koje su se vodile na prostorima koje je kontrolisalo Sasanijsko carstvo, posebno na području današnjeg Iraka. Dokazao se u Bici kod Nehāvenda 642. godine kao borac i komadant vojnim odredima koji su se muslimanskoj vojsci priključili iz Kūfe, kada je vojska Sasanijskog carstva brojala između 100.000 i 150.000 vojnika. Muslimanska vojska je, iako tri puta malobrojnija i sa velikim gubicima, odnijela pobjedu, a temelji Sasanijskog carstva bili su ozbiljno uzdrmani. 

Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko stanovnika Iraka i Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i rasprava bio je Ḥuzejfe koji je, zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmana, r.a. Enes, sin Mālika, r.a., kazuje: „Nakon što je Ḥuzejfe, sin el-Jemāna, učestvovao, zajedno sa muslimanima Šama i Iraka, u osvajanju Armenije i Azerbejdžana, bio je zaprepašten njihovim razilaženjem u učenju Kur’ana, te je došao Osmanu, r.a., i rekao: ʻZapovjedniče pravovjernih, preduhitri ovaj ummet prije nego što se raziđe u vezi s Knjigom, kao što su se razišli židovi i kršćani!’ Osman je, nakon toga, zatražio od Ḥafse: ʻPošalji nam stranice Mushafa da ih prepišemo u mushaf, potom ćemo ti ih vratiti.’ Ḥafsa ih je poslala Osmanu., a on je naredio Zejdu, sinu Sābita, ʻAbdullāhu, sinu ez-Zubejra, Seʻidu, sinu ʻĀsa i ʻAbdur-Raḥmānu, sinu Ḥarisa, da ih prepišu i sačine nove primjerke mushafa. Trojici Kurejševića Osman je kazao: ʻAko se u nečemu iz Kur’ana raziđete sa Zejdom, sinom Sābita, onda to napišite na narječju Kurejša, jer je Kur’an na njihovom narječju objavljen!’ Oni su tako i učinili. Kada su prepisali taj i sačinili nove primjerke mushafa, Osman je stranice prvog mushafa vratio Ḥafsi, a u svako je područje poslao po jedan novoprepisani primjerak. Naredio je, nakon toga, da se, izuzev napisanih, sve druge stranice i primjerci spale.“ (Buhari)

Kada se Ḥuzejfi primakao smrtni čas, (pred)osjetivši da će se ubrzo rastati od ovog svijeta, upitao je prisutne prijatelje: “Jeste li ponijeli sa sobom ćefine?” Rekli su: “Jesmo.” On je rekao: “Pokažite mi ih.” Kada ih je ugledao vidio je da su novi i predugi. Jedan sarkastičan osmijeh mu se pojavi na usnama i reče: “To nisu ćefini za mene. Meni su dovoljna dva bijela ogrtača bez košulje. Neću biti dugo u kaburu, pa će mi ti ćefini biti zamijenjeni ili boljima ili gorima od njih!” Zatim je kazao nekoliko riječi koje je bilo teško razaznati, pa su se prisutni primakli da bolje čuju. Govorio je: “Dobrodošla, smrti! Sa čežnjom sam te čekao. Nije uspio onaj ko bi se u ovom trenutku kajao!”

Ḥuzejfe je umro 36. godine po hidžri, tj. 656. godine, četrdesetak dana nakon ubistva halife Osmana, r.a. Ukopan je u El-Medā’inu. Ne znamo da li se u riječima Ḥuzejfe “Neću biti dugo u kaburu…” krije njegovo čvrsto uvjerenje u blizinu časa proživljenja ili je možda predosjećao da će se, nekoliko stoljeća poslije, desiti nešto posve čudno. Naime, godine 1929. ili 1932. izvršena je ekshumacija njegovih posmrtnih ostataka. Isto je urađeno i sa posmrtnim ostacima ashaba Abdullāha, sina Džābira. Mubarek tijela su u staklenim kovčezima premještena na lokaciju uz kabur ashaba Selmāna el-Fārisije, oko dva kilometra dalje. Razlog ekshumacije  je bio nadiranje vode i zabrinutost vlasti da bi voda mogla još više prodrijeti i potpuno uništiti kabure ovih ashaba. Neki svjedoci tog događaja kazuju da su njihova tijela bila neprominjena, bez ikakvih tragova propadanja. Pa, ipak, treba s oprezom razmatrati ove informacije. Cijeli proces je pratio veliki broj tadašnje uleme i građana, a sačuvano je i nekoliko (rijetkih) fotografija. 

Izvori: 

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
2. Al-‘Asqalānī, Ibn Haǧar, Al-Iṣāba fi tamyīz aṣ-ṣaḥāba, II tom, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1995.
3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.
4. Čemo, Kenan, “Kazivanje o plemenitom Huzejfi, r.a.”, https://znaci.ba/tekstovi/kazivanje-o-plemenitom-huzejfi-ra, datum pristupa stranici: 27.10.2022. godine
5. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Sahihu-l-buhari: Buharijeva zbirka hadisa, III tom, prevod: Muharem Štulanović… (et. al.), Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008.
6. El-Munziri, Zekijuddin Ebu Muhammed, Muslimova zbirka hadisa: sažetak, prijevod s arapskog: Muhamed Mrahorović…. (et. al.), El-Kalem, Sarajevo, 2004.
7. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
8. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
10. Sedić, Fuad,  “Huzejfe ibn Jeman, r.a. – poznavalac Poslanikove, s.a.v.s., tajne”, IIN Preporod, broj 3/965, 1. februar 2012.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

Ubejj, sin Kaʻba, bio je prisutan prilikom drugog zavjeta/prisege na ʻAkabi.

Nakon hidžre 622. godine uslijedilo je bratimljenje muhadžira i ensarija, a Muhammed, s.a.v.s., pobratimio je, prema nekim predajama, pobratimio Ubejja sa Ṭalḥom, sinom ʻUbejdullāha. 

Bio je učesnik najvećih bitki i vojnih pohoda za života Muhammeda, s.a.v.s.

Neki tvrde da je Ubejj prvi pisar Objave. I pored toga što je usmena predaja (et-teleqqī) imala dominantnu ulogu u čuvanju i prenošenju Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., imao je naročite pisare Objave (kuttābu-l-vahj) koji su zapisivali objavljene kur’anske ajete. Radilo se o osobama koje su bile najbliže Poslaniku, s.a.v.s., i koje su uživale ogromno povjerenje muslimana. Među njima su bila četverica pravednih halifa, potom Zejd, sin Sābita („najsposobniji u ovom poslu“, prema Mehmedu Handžiću), Sābit, sin Kajsa, Ubejj, sin Kaʻba, Muʻāvija, sin Ebū Sufjāna, Hālid, sin Velida, Muʻāz, sin Džebela i dr. Kada bi Poslaniku, s.a.v.s., bilo objavljeno nešto iz Kur’ana, makar se radilo samo o dijelu ajeta, on bi pozvao nekog od pisara, a zatim bi im zapovjedio da zapišu objavljeno. O tome postoje brojne vjerodostojne predaje.

Islamski učenjaci razilaze se u pogledu broja ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim napamet proučili kompletan Kurʼan. Nema sumnje da je veliki broj ashaba napamet znao kompletan Kurʼan. Mnogi su znali manji ili veći broj kurʼanskih sura, ali je predmet rasprave jasno i nedvosmisleno preciziranje broja (i imena) ashaba čije je učenje (a time i hifz) potvrdio, odobrio i verificirao Muhammed, s.a.v.s. Više predaja i djela u ovom kontekstu spominju četvericu ashaba, a to su: Muʻāz, sin Džebela, Ubejj, sin Kaʻba, Zejd, sin Sābita i Ebū Zejd. Neki učenjaci navode, uz spomenute ashabe, i Ebu-d-Derdā’a i Osmāna, sina ʻAffāna, r.a. Ovo, naravno, nije kompletna lista imena ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim (pro)učili nešto iz Kur’ana Časnog. Ovo potvrđuje i naredna predaja. Naime, prenosi se da je Enes, r.a., rekao: “Za vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., četverica su sakupila (naučila napamet) čitav Kur’an i svi su bili ensarije. To su Muʻāz, sin Džebela, Ubejj, sin Kaʻba, Zejd, sin Sābita i Ebū Zejd (jedan od Enesovih amidža)…” (Muslim)

Muhammed, s.a.v.s., je jednog dana upitao Ubejja: “O Ebū Munzire, koji je ajet u Kur’anu najveličanstveniji?” On je odgovorio: “Allah, dž.š., i Njegov poslanik najbolje znaju.” Poslanik, a.s., mu postavi isto pitanje: “Ko je ajet u Kur’anu najveličanstveniji, o Ebū Munzire?” On tada odgovori: “Ajetu-l-kursijj, tj. Allah je – nema boga osim Njega – Živi i vječni” Tada je Allahovom Poslaniku zasijalo lice od sreće i oduševljenja. Potapšao ga je po ramenu i rekao: “Neka je blagoslovljeno tvoje znanje, o Ebū Munzire!” Tako mu je Poslanik, s.a.v.s., čestitao na njegovom znanju koje mu je Allah, dž.š., podario. 

Enes, r.a., pripovijeda: “Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je Ubejju: ‘Allah mi je naredio da ti učim Kur’an!’ ‘Allah me je spomenuo tebi?!’, upitao je. ‘Da’, odgovorio je. ‘Već sam spomenut kod Gospodara svjetova!’, reče on. ‘Da’, odgovorio je (Vjerovjesnik, s.a.v.s.), pa su se njegove oči orosile suzama.” (Buhari) Ubejj nije mogao suzdržati radost i ushićenje. Zar može biti veće časti za običnog smrtnika od toga da njegovo ime spomene Gospodar svjetova?!

O njegovom znanju i stepenu kao učenjaka govori i predaja Zirra, sina Hubejša, koji je rekao: “Išao sam pitati Ubejja, sina Kaʻba, r.a., (o noći Kadr) pa sam rekao: ‘Tvoj brat, sin Mesʻuda kaže da onaj ko cijelu godinu provede u ibadetu pogodit će Noć kadr!’ ‘Allah mu se smilovao!’, reče on, ‘Znao je on, svakako, da je ona u ramazanu, da je u zadnjoj trećini, tačnije dvadeset i sedmu noć ramazana i da drukčije ne može biti, ali nije htio da se ljudi ograniče samo na nju (u svom ibadetu)!’ ‘Na osnovu čega to kažeš, o Ebū Munzire?’, upitao sam. ‘Na osnovu znaka koji nam je Božiji Poslanik, a.s., otkrio – da će Sunce tog jutra izaći a neće imati zraka!’ – odgovorio on.’” (Muslim)

Ubejj je jedne prilike ovako govorio o životu na ovom svijetu: “Dobar primjer o tome šta je, ustvari, ljudski život je naša hrana; bez obzira koliko se trudili da ona bude ukusna i da u nju tačno stavite sastojke, pogledajte u šta se ona pretvori kada je probavite.” 

ʻAbdullāh, sin ʻAbbāsa, r.a., je govorio: “Najbolji kadija među nama je ʻAli(ja), r.a., a najbolji učač Kur’ana je Ubejj, sin Kaʻba.” 

Od Ubejja su prenešene mnogobrojne predaje o tumačenju Kur'ana. Dovoljno mu je što ga je Božiji Poslanik, s.a.v.s., pohvalio ga za poznavanje Božije Knjige.

Od Ubejja se u hadiskim djelima prenose 164 hadisa. 

Više je svjedočenja koja ukazuju na to da je u zadnjim godinama života Ubejj potpuno osijedio. Od ʻUtijje se prenosi: “Došao sam u Medinu i sjeo pored nekog čovjeka sijede kose i bijele brade. Bio je to Ubejj, sin Kaʻba.”

Prema nekim svjedočenjima, Ubejj bi (pro)učio kompletan Kur’an svakih osam dana. Navodi se da je upravo Ubejj predvodio dvadeset rekata teravih-namaza u vrijeme halife Omera, r.a.

ʻUtejj es-Saʻd kazuje: “Došao su u Medinu jednog vjetrovitog dana u kojem je vjetar nanosio mnogo prašine. Bila je gužva i ljudi su neprestano gurali jedni druge. Upitao sam: “Šta vam je?” Neko od njih mi je odgovorio: ‘Zar ti nisi odavde?’ ‘Ne, nisam’, odgovorio sam mu. On povika: ‘Prvak muslimana je umro danas. Umro je Ubejj, sin Kaʻba!’.” 

Omer, r.a., je veoma uvažavao i cijenio Ubejja. Od njega je tražio mišljenja i fetve, a kada je Ubejj preselio na Ahiret rekao je: “Danas je umro prvak muslimana!”

Više je mišljenja o godini njegove smrti. Neki kažu da je to bilo 19. hidžretske godine. Drugi, pak, vele da je to bilo 21. ili 22. hidžretske godine. Ima nekih nagovještaja da je to moglo biti znatno kasnije, u Medini, oko 30. hidžretske godine, u doba hilafeta hazreti Osmana, r.a.

Izvori: 

1. Al-‘Asqalānī, Ibn Haǧar, Al-Iṣāba fi tamyīz aṣ-ṣaḥāba, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1995.
2. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Siyar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.
3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn, Tazkira al-ḥuffāẓ, Dā’ira al-maʽārif al-ʽuṯmāniyya, 2006.
4. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Sahihu-l-buhari: Buharijeva zbirka hadisa, III tom, prevod: Muharem Štulanović, Hasan Makić…, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2008.
5. Fuad Sedić, “Ubejj ibn Keab, r.a.”, IIN Preporod, broj 15/929, 1. august 2010.
6. Handžić, Mehmed, Uvod u tefsirsku i hadisku nauku, (1972.), II izdanje, Sarajevo: Gazi Husrev-begova medresa.
7. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
8. Mehtić, Halil, “Najistaknutiji hafizi u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s.”, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, broj 3., Zenica, 2005.
9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.

Priredio: prof. mr. Mensur Kerla

Ne sumnjam da bi većina ljudi reagovala na tekst koji počinje jednim slovom. Bez ikakvog objašnjenja to bi se smatralo greškom, kao nečim što je propušteno kroz čitav lanac od autora preko urednika do lektora. Ili bi to možda bilo objašnjeno kao štamparska greška. Ipak, ovo je tipičan način na koji počinje nekoliko kur’anskih sura, sa jednim ili nekoliko pojedinačnih slova koja skupa ne čine niti jednu riječ. Zovu se “huruf muqatta’at” (حُرُوف مُقَطَّعَات “razdvojena slova”) i pojavljuju se na početku dvadeset devet sura u kombinaciji od jednog do pet harfova.^[1]

Poput pojedinačnih atoma koji slobodno plutaju ne formirajući molekule, oni potvrđuju da nisu samo sastavni dijelovi čitavih sura, već im pripada veliki zadatak da ih otvaraju. Niko zapravo ne zna zašto Kur’an sadrži ove misteriozne uvode, tako da su i najkreativnija tumačenja, čak i prelijepa misao Fakhr Al-Din Al-Razija da su oni nešto poput creme de la creme, ipak su samo nagađanja. To ne znači da su ovi harfovi nasumično ubačeni, da ne pripadaju cijeloj strukturi, baš kao što astronomi, kada zumiraju uzbudljive regije svemira, pronalaze dijelove koje ne mogu uklopiti u svoj makro pogled na univerzum. Ovi harfovi privlače pažnju slušaoca ukazujući na jednostavne početke života kao takvog, a i na jednostavnost i singularnost smrti. Tjeraju nas da se pitamo o njihovom mjestu u makro strukturi same knjige; toj strukturi koju većina nas ne razumije. Najmanje i najveće stvari Kur’ana uvijek ostaju van dometa.

Počeo sam s malim i prešao na veliko – od mikro do makro kosmosa, koristeći početno slovo kuranske sure “El-Kalem” (Pero) koje počinje harfom ن, a na kraju ovog teksta ću joj se vratiti da pokušam objasniti mogući način makro čitanja Kur’ana. Da bih to uradio, također ću koristiti slike galaksija koje je nedavno napravio WEBB teleskop, za koje sam primetio da izazivaju mnogo divljenja. Mnogi vjernici su u njima našli određenu utjehu. Muslimani su ih često dijelili zajedno sa trećim ajetom iz sure “El-Mulk” (Vlast): “Onaj koji je sedam nebesa jedna iznad drugih stvorio – ti u onome što Milostivi stvara ne vidiš nikakva nesklada, pa ponovo pogledaj vidiš li ikakav nedostatak” (ٱلَّذِى خَلَقَ سَبْعَ سَمَـٰوَٰتٍۢ طِبَاقًۭا مَّا تَرَىٰ فِى خَلْقِ ٱلرَّحْمَـٰنِ مِن تَفَـٰوُتٍۢ فَٱرْجِعِ ٱلْبَصَرَ هَلْ تَرَىٰ مِن فُطُورٍۢ) (prijevod; Besim Korkut). Ovaj ajet je samo jedan od najčešće korištenih kosmoloških metafora koje služe da navedu ljude da misle o mikro i makro strukturama kosmosa i Bogu kao Stvoritelju. Besprijekornost stvaranja uvijek je naglašena kao nešto što pripada svemu storenom, a i samom Kur’anu kao božanskoj objavi. Publici Kur’ana upućen je izazov da traže nedostatke, pa ako ne uspiju da probaju ponovo, uz garanciju da neće pronaći bilo kakve mane i da će se onaj koji traži greške umoriti od ovog uzaludnog poduhvata. Umjesto toga, ohrabruje ih se da razmišljaju o makro i mikro nivoima. Probajmo prići Kur’anu kao što to WEBB teleskop radi sa svemirom.

Pristup i pozadina analize

Ovaj tekst nije o teologiji, već o metodama čitanja. Moj pristup nije pristup mufesira, iako ću se dotaknuti tefsirskog sadržaja, već pristup jednog čitaoca-pisca-učitelja i, kao takav, iako je predmet analize ovdje sveta islamska knjiga, cilj je reći nešto općenito o čitanju. Mišljenja sam da nas svaka knjiga uči kako da je čitamo, čak i najgore knjige. Neke to rade kroz lahko prepoznatljive konvencije koje automatski pratimo, dok kreativniji tekstovi zahtijevaju trud čitaoca da prepozna neke osnovne organizacione principe. Zato ja, kao profesor kreativnog pisanja, često od svojih studenata tražim da razmotre šta neka priča “želi da bude,” a ne samo da se kritikuju na osnovu toga koje konvencije čitanja i pisanja oni sami preferiraju. Ne može se reći da je arapska ljubavna pjesma gazal loša jer nije petrarkanski sonet. Da bi se priču poboljšalo konstruktivnom kritikom, potrebno je pokušati shvatiti principe na kojim se zasniva. Za takvo čitanje potreban je oblik otvorenosti koji većina nas često ne želi prihvatiti.

Čudo Kur’ana ima tendenciju da bude istaknuto, između ostalog, kroz način na koji se on posvećuje mikro i makro nivoima života, dakle način na koji se kreće između pojedinačnog i cjeline, način na koji putuje između velikih i malih skala i diskursivnih kategorija u samo nekoliko riječi. Kur’an je podjednako privlačan i nama koji pretjerano razmišljamo (overthinkers) i želimo shvatiti cjelinu i onima koji se zadovoljavaju sa samo nekoliko konkretnih fragmenata.

Zbog toga prvo pitanje mora biti: Da li je Kur’an knjiga? Šta znači čitati ga kao knjigu? Zasigurno se naziva “knjigom” (كتاب), ali ta ista riječ označava širok spektar fenomena, od kojih se mnogi ne uklapaju u tipične asocijacije manuskripta ili kodeksa (na arapskom “mushaf”). Ako jednostavno kažemo da “knjiga“ znači kompletan tekst, i dalje ćemo imati niz fiksnih ideja šta odgovara tom modelu, a šta odstupa od njega.

Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je naš tradicionalni pristup Kur’anu u vidu fragmentacije. Skoro nikada ga ne čitamo od korice do korice, osim kroz tipične hatme (uglavnom bez razumijevanja), ali to nije moja tema. Želim reći da se kur’ansko značenje, kao i većina islamskog znanja, prenosi kroz fragmente, ajete, pa čak i djeliće ajeta. Ovi fragmenti su poput pojedinačnih stabala koje vremenom skupimo u jednu šumu koju nazivamo svojom vjerom. Takav pristup nije pogrešan sam po sebi, on ima svoje prednosti i nedostatke, kao i svaki pristup, i prije nego što predložim model makro perspektive, želim razmisliti o fragmentarnom čitanju.

Prije svega, tradicionalno gledano, bilo koji segment Kur’ana je uvijek Kur’an. Dio sadrži cjelinu kao što cjelina sadrži dio u metafizičkom smislu (El-Razi, 21/68-69). To je zato što svaka sura i svaki ajet imaju istu, jaku, usmjerenost ili okretanje: ihlas (božanska jednoća), takva (svijest o Bogu), tevba (pokajanje, okretanje). Prvoj generaciji je bilo potrebno više od dvadeset godina da dobije cjelokupnu objavu. To ne znači da je onima koji su umrli prije skupljanja cijele “knjige,” nedostajao djelić vjere. Također, fragmentacija ima jednu važnu pedagošku funkciji doziranja znanja s obzirom na širinu shvatanja čitatelja/slušatelja (praktičan primjer iz fikha bi bila pravila koja se tiču alkohola). Fragmentacija je, drugim riječima, povezana s ljudskom evolucijom unutar same vjere.

Fragmentacija može biti negativna, ako se odnosi na problem čitanja van konteksta, kako konteksta cijele knjige tako i historijskog konteksta. Ovo bi bio veći problem da ne postoji snažna tradicija religijske prakse. Imam Malik je poznat po tome što je pridavao veći značaj prakticiranju, odnosno utjelovljenju vjere, nego pojedinačnim hadisima, dakle fragmenatima nečega što je Poslanik a.s. rekao, a možda i nije (Dutton, 69). Međutim, tradicija, također, može uzrokovati sedimentaciju i krutost. Zato je dinamičan pristup uvijek najbolji, pristup koji je poput pulsirajućeg srca vjere. Zbog toga se usmena i pisana tradicija uklapaju kroz jednu lijepu simetriju, a u trenutku kada dajemo prednost jednoj i drugoj, kao što često vidimo u zapadnim naučnim pristupima, počinjemo se gubiti u šumi, videći samo mnoštvo stabala.^[2]

Dakle, fragmenti mogu biti pojedinačni harfovi, riječi, ajeti i sure. Da bismo to drugačije vizualizirali možemo koristiti metafore molekula, ćelija, organa, i tijela. Možemo posegnuti za kvantnim: kvarkovi, subatomske čestice, atomi, i materija. Možemo posegnuti i za Velikim praskom: planete i zvijezde, solarni sistemi, galaksije, univerzum.

Knjiga se obično sastoji od slova, riječi, rečenica i poglavlja. Ali, knjiga nije zbir tih dijelova. “Knjiga” podrazumijeva strukturu, oblik naracije, a narativ se sastoji od stvari kao što su: radnja, likovi, temporalnost, slike, ritam, estetske karakteristike, itd. To jest, ovi fragmenti koji čine narativ nisu nužno iste kategorije. Narativi su poput kosmosa jer pokušavaju da obuhvate razne vrste stvari u neku koherentnu, funkcionalnu cjelinu. Da bismo vidjeli kako narativi funkcioniraju, moramo odlučiti kako, s kojim sredstvima i iz kojeg ugla tome pristupamo. Ovaj izbor gledišta i instrumenata koje koristimo, baš kao i usmjeravanje WEBB teleskopa na udaljene galaksije, određuje šta ćemo i kako ćemo to vidjeti. Jedan pristup nikada nije jedini ispravan pristup. 

Kur’an je bez sumnje jedno od najljepših djela u historiji čovječanstva. Prepoznajemo njegov zapanjujući karakter na mnogo načina, čak i samo kroz fragmente. Historija bilježi da su ljudi od prvog trenutka kad su čuli učenje Kur’ana imali snažne reakcije na njegov sadržaj, njegovu estetiku, taj osjećaj slobode koji on sadrži (Al-Razi, 2/7). Čak ni najljući protivnici Muhamedove, a.s., poruke to nisu mogli poreći. Njegovi fragmenti uvijek nekako sugeriraju cjelinu i cjelina uvijek skreće pažnju na igru ​​fragmenata.

Ne bi bilo pretjerano tvrditi da je danas globalno dominantan način razumevanja pojmova “knjiga“ i “narativ“ prilično rigidan i da su njegove glavne karakteristike na mnogo načina biblijske. Uzmimo na primjer ključni element temporalnosti: čak i u nelinearnim narativima, mi praktično uvijek imamo, ili pokušavamo pronaći, osjećaj početka, sredine i kraja. Ako se narativ poigrava s temporalnošću kako bi stvorio zabunu s obzirom na to koja se scena/događaj odvija prije/simultano/poslije bilo kojeg drugog događaja, prepoznajemo to kao nešto čudno, možda uznemirujuće, i pokušavamo poredati stvari. Radi se o nekom vremenskom vektoru, odnosno smjeru, našeg načina razumijevanja i pisanja historije, i našeg načina razumijevanja samih sebe. U nauci, svemir je započeo sa “Big Bang” a završit će se sa “Big Crunch.” U većini religija svijet je imao trenutak stvaranja i završit će njegovim uništenjem. Dakle, kada vidimo WEBB slike udaljenih galaksija gledamo objekte stare 13,5 milijardi godina. Nedavno sam se našalio sa svojom suprugom rekavši joj da jedino što znam je da je prije jednu milisekundu bila izuzetno lijepa. Odgovorila je da zvuk putuje sporije od svjetlosti pa su joj moje riječi bile kao jučerašnje novine i nije bila sigurna da li još uvijek mislim da je lijepa.

Temporalnost je jedna od najvažnijih karakteristika svakog narativa. Temporalnost je, također, povezana sa logikom, kauzalnošću, i sekvencama. To jest, generalno uzimamo da su elementi u nizu uzročno povezani. U suprotnom postaje veoma teško čitati i razumjeti. Zbog toga, kada susretnemo nešto nekonvencionalno,obično se pitamo u čemu bi mogla biti poenta. Pitati se u čemu je smisao kur’anskog “huruf muqatta’at” meni se čini kao gledanje nekoliko nepovezanih atoma pitajući se zašto postoje ako nisu dijelovi nekog sistema.^[3]

Čini se da je čitanje Kur’ana kao jedne cjeline uvijek predstavljalo poteškoću zapadnim čitaocima jer očekuju da će to biti jedna konvencionalna “knjiga.” Oni očekuju da sure budu poglavlja, a ajeti recimo kao stihovi. Očekuju da ima narativ koji počinje na početku i završava se na kraju ili, barem, da je moguće hronološki poredati stvari. Ali Kur’an ne dozvoljava ove konvencije. Doslovno je pun svih vrsta diskursa, od priča (ispričanih u fragmentima kroz više sura) do vjerskih propisa, teoloških izjava, kosmologije i još mnogo toga (Hamza Andreas Tzortzis, na primjer, daje lijep sažetak velikih varijacija u kur’anskoj poetici). Pa ipak, uprkos ovoj na prvi pogled interesantnoj raštrkanosti, vidimo da su njegove sure (koje nisu poglavlja) kompaktne jedinice, poput tvrđava različitih veličina. Osjećamo da postoji dobro zamišljena struktura ili, da upotrebimo manje krutu metaforu, organizacioni princip koji ih drži kompaktnim.

Prepoznavanje nekih principa doprinosi estetskom doživljaju djela. To je nešto što mi čitaoci i želimo: da vidimo sve kao s visine. Ova tačka gledišta, perspektiva trećeg lica, koju neki nazivaju Božijom perspektivom, je želja da se vidi više nego što nam dopušta naš ograničeni položaj u svijetu. To je kao i želja da se vidi kosmos izvana, mada smo zatvoreni unutra.

Idemo makro

Kada je u pitanju Kur’an, vrlo se malo uči o njegovom makro nivou. Kao takav, uprkos našem često instinktivnom osjećaju njegove kohezije, ne možemo pobjeći od činjenice da vrlo rijetko znamo kako ga čitati u cjelini. Čini se kao da je Kur’an univerzum koji možemo vidjeti izvana, a ipak nam ne dozvoljava da shvatimo njegove organizacione principe u cijelosti. Ipak, to nam ne smeta. To smeta onima koji očekuju da bude konvencionalan, da bude heliocentričan, da tako kažem. Ako očekujete heliocentrični svemir, a dobijete kvantni univerzum, onda dobro svežite pojaseve. Drugim riječima, ako želite da čitate suru po suru kao što mislite da biste trebali čitati knjigu poglavlje po poglavlje bit ćete razočarani. Čak i ako ga čitate kao antologiju, biće vam izazov jer ćete očekivati ​​da svaki dio bude slične dužine i da njime upravlja konvencionalni vremenski slijed, konvencionalna logika uzročnosti. Ne kažem da ne postoji uzročnost, razlog zašto jedan ajet slijedi drugi, zašto je jedna sura vrlo duga, a druga samo nekoliko riječi. Na kraju krajeva, svaki dio se naziva surom, jer je kompaktan, a sama riječ ima značenje ograditi, zazidati (Wehr, 441). Sura je tvrđava sa strukturom, vanjskim zidovima, jezgrom i fascinantnim životom koji buja u njemu.

Zamislimo da je Kur’an kao naš vidljivi univerzum, dakle ono što trenutno možemo “vidjeti” i “razumjeti.” Nismo sigurni gdje su tačno granice i kako funkcionišu. Na isti način Kur’an, koji je u suštini jedno usmeno djelo, zapravo nije oivičen koricama štampanog mushafa. Granice su čvrste i njegova struktura je čvrsta, kao što Bog to i obećava, ali granice nisu jednostavno definisane kao kruti zidovi. Ovo možda nije lahko prihvatiti ili razumjeti, jer imamo tendenciju da gledamo pojam fluidnosti i kretanja kao nestabilnost, uprkos tome što sam Kur’an navodi da sve plovi, da je sve u pokretu, čak i planine koje izgledaju nepokretne. Kur’an ne povezuje stabilnost, nebeski svod, snagu, strukturu itd. sa mehaničkom krutošću već sa fluidnošću. Ako kažemo da je srž svakog pojedinog atoma Kur’ana tevhid, Božija jednoća, možemo vidjeti kako sve ostalo pulsira iz tog jezgra i stvara talase u svim mogućim smjerovima. Ovo jezgro nije nešto što se nalazi u sredini i zrači napolje, već je ovo jezgro svuda u isto vrijeme. Upravo to tkivo drži sve zajedno i zato nemamo osjećaj ikakvog haosa.

Ako Kur’an vidimo kao svemir koji se širi, onda hajde da na trenutak vidimo sure kao galaksije. Neke su veće, a neke su minijaturne. Svaka galaksija ima svoj oblik, strukturu i svaka ima život. Ovo nas ne vodi na to da kažemo da je nešto čudno ili slučajno sa galaksijama kao što neko može reći da je nešto čudno ili slučajno u Kur’anu. 

Također možemo vidjeti da se neke galaksije grupišu na određene načine. Čak se sudaraju. Nije lahko shvatiti kompletnu strukturu svemira te kako i zašto se određene galaksije kreću i razvijaju, ali mi, gledajući 13,5 milijardi godina u prošlost, razumijemo kako su počele da se formiraju i eventualno, upoređujući ih sa onima bližim nama u vremenu, kuda se zapravo kreću.

Smisao raznih metafora koje koristim nije ništa drugo nego pokazati da možete pristupiti ovoj, i bilo kojoj drugoj “knjizi“ na bilo koji način koji će vam pomoći da se opustite i uđete u nju kao cjelinu, te da se možete kretati između mikro i makro perspektive, baš onako kako to i treba raditi kada se nešto analizira. Zbog toga, recimo, volim video simulacije u kojima se pokušava prikazati opseg kosmosa kretanjem izvana, od neke zamišljene slike cijelog univerzuma, a zatim uvećanjem do najsitnijih čestica. Znamo da su ovo modeli, a modeli su metafore, ali korisne metafore.

Kraće sure, te male fascinantne galaksije, koje uprkos svojim veličinama mogu sadržati toliko toga, obično je lakše sagledati u cijelini. Ako vam najduže sure izgledaju zastrašujuće velike, možete pogledati one koje imaju nekoliko stranica. Uzmimo za primjer suru “El-Kalem” (Pero), koja je duga nešto više od dvije stranice i počinje mističnim harfom ن (nun).

“El-Kalem” sadrži većinu tipičnih kur’anskih tema: šehadet, Božije jedinstvo, odnos koji ljudi trebaju imati s Bogom, institucija vjerovjesništva, moralna pitanja i odgovori, raj i pakao, pravda i nepravda, raspodjela dobra i, naravno, jedno vrlo kratko kazivanje (mikro kazivanje) koje samo po sebi sadrži i ilustruje sve teme koje sam upravo naveo. Ovo mikro kazivanje smješteno je u sredinu i govori o nekolicini oholih bogataša koji odbijaju podijeliti svoje bogatstvo (voćnjake) sa siromašnima. Dakle, strukturalno gledajući, moglo bi se reći da je kazivanje poput jezgra u sredini, a ostalo su slojevi koji ga okružuju. Ovi slojevi su u ovom slučaju prilično simetrični. Kao ona metafora o luku koji gulimo dok ne dođemo do srži. To znači da su prvi i posljednji ajeti iste vrste (tematski, retorički itd.). Sura počinje obraćanjem Poslaniku Muhammedu, a.s., (nije spomenut po imenu) vezano  za njegovu misiju. Doslovno mu Bog govori da se ne brine, jer bez obzira na nevolje koje doživi bit će dobro te će biti izdignut na najviše stepenice bića. Sura završava uspoređivanjem sa Poslanikom Junusom, a.s., koji je očigledno imao isti problem. Tu vidimo da tekst povlači paralele između dva poslanika, ističući sličnosti i razlike, ali sa istom porukom: ustrajte i bit ćete izdignuti – dobit ćete podršku i oprost.

Sa oba kraja, sura koristi iste vrste ajeta (u smislu sadržaja, ali i retorike i estetike). Simetrija je općenito uvijek očaravajuća, a za neke poput Williama Blakea u poznatoj poemi “Tyger” može se koristiti i za ulivanje straha. Odstupanje od simetrije u “El-Kalem” postoji recimo u obliku tog prvog neobjašnjivog harfa kao i prvog ajeta koji jednostavno evocira pisanje: “Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu” (نٓ وَٱلْقَلَمِ وَمَا يَسْطُرُونَ). Kad pričamo o poetici, blago odstupanje od neke jasne strukture obično unosi dodatnu energiju u tekst.

Ako se fokusiramo na priču, zanimljivo je da su nepravedni muškarci (a skoro uvijek su muškarci ti koji su nepravedni) slični dvojici poslanika. Na koji način? Ako ostavimo po strani samu funkciju poslanstva, svi ljudi koji se spominju u suri ipak su samo ljudska bića, koja ili griješe ili su na ivici da pogriješe. To je zapravo naglašeno u kratkoj primjedbi Junusu, a.s., kojeg je lični prijestup doveo u vrlo opasnu situaciju, ali ga je tevba, dakle okretanje Bogu, na kraju uzvisilo. Ovdje, kao u cijelom Kur’anu, uvijek vidimo dosljednost principu vjera + djela. Greška bogataša je u tome što misle da su oni ti koji upravljaju svojim imanjem na ovom svijetu. Svoje bogatstvo pripisuju sebi, a ne kao nešto od Boga dato, pa su im zato voćnjaci uništeni. Neki od njih će se okrenuti, učiniti tevbu, a neki neće. Junus, a.s., je vjerovao u Boga, ali u samom činu bijega imao je malo povjerenja u Boga. 

Ono što želim pokazati, osim sadržaja, jeste to da, iako smo u početku mogli vidjeti samo jedan mikro narativ u središtu sure, u stvari postoje dva još manja kazivanja/ scene, na početku (Muhamed) i na kraju (Junus). Drugim riječima, imamo najmanje tri mikro kazivanja u međusobnom razgovoru jednog s drugim, ali neki su tako mali da možemo propustiti činjenicu da su to ipak kazivanja sa svojom mikro strukturom, baš kao što neka kazivanja mogu biti toliko velika kao najveće galaksije i da time postaje izazov da vidimo njihove strukture. Najkraće sure kao što su “El-Kevser,” “El-Ihlas,” El-Felek,” i “En-Nas,” svaka sa svojim fokusom, imaju svoju srž, a to je monoteizam i ljudski odnos prema Bogu, ali svaka sadrži i implicirane priče, od kojih neke razumijemo tek iz poznavanja historijskog konteksta i tek kada to shvatimo, možemo vidjeti kako su određeni mikroelementi scena i kazivanja ipak tu.

Sura “El-Ihlas,” na primjer, koja se u svom teološkom obraćanju čini prilično apstraktnom, sadrži kontekst međuvjerskog dijaloga o prirodi Boga i Isa, a.s., (koji se podrazumijeva). Možemo se zapitati zašto je ovo posebna sura ako se isti pojmovi nalaze u mnogim drugim surama? Možemo nagađati. Poznati mufesiri su formirali svoje teorije, ali ja želim samo povući paralelu sa metaforom univerzuma. Zašto postoje milijarde solarnih sistema unutar milijardi galaksija? Zašto postoji beskonačna varijacija istih? Odgovor na ZAŠTO mi je manje zanimljiv, pogotovo kad vidim da neko ima smjelosti ponuditi neku teoriju koja objašnjava sve. Mislim da  se trebamo obazrijeti  na samu ljepotu onoga KAKO je sve to uređeno baš na način na koji se divimo slikama galaksija. Ljepota u tome KAKO meni je, kao piscu, sasvim dovoljna. Gotovo uvijek govorimo o različitim čitanjima sura tražeći ZAŠTO i rijetko o tome koliko je taj svemir lijep.

Osim razmatranja pojedinačnih sura sa makro nivoa, ako se vratimo na nivo “knjige” i pokušamo razumjeti odnos između sura, možemo vidjeti kako one međusobno vode dijalog. U nekim slučajevima čini se kao da se sudaraju jedna s drugom ili se, možda, udaljavaju jureći u suprotnim smjerovima. Nije ni čudo što su neki smatrali, na primjer, sure “Ed-Duha” i “El-Inširah” jednom surom. Poslanik, a.s., ih je običavao recitirati zajedno i one se osjećaju, u mojoj metafori, ne kao dva komada zavarena jedan za drugi ili kao jedna cjelina, već kao sudar dva kosmička tijela.

Prilično mi se sviđa ideja da se galaksije grozdaju i sudaraju kao metafora da bih razumio neke sure. Iz Poslanikovog, a.s., govora znamo da se sure grupišu, ali ono što možda nećemo uzeti u obzir je da se one i sudaraju jedna s drugom. Ova kolizija bi se možda mogla vidjeti u načinu na koji su kazivanja o pojedinačnim povijesnim ličnostima poput Musaa, a.s., i Jusufa, a.s., razbijena i razbacana. To znači, ako ovaj Kur’an uči svog čitatelja kako da ga čita, on vam govori da kazivanja koja prepoznajemo kao konvencionalne pripovijesti (posebno ako ih znamo iz Biblije) nisu centralna. One su kao i svaka druga materija, zvijezde ili zvjezdana prašina, samo sastavni dio jedne drugačije vrste organizma. Raštrkanost priča, naprimjer, može nas navesti da shvatimo da ne možemo samo posmatrati način na koji su sure poredane u linearnom nizu, već ih, također, moramo smatrati grupisanim u nekoliko dimenzija, možda granajućim poput korijenja, ali s dodatnim oblicima veza i obilaznica.

Osim toga, samo ću spomenuti još nekoliko stvari. U suri “El-Kalem” možemo vidjeti prilično tipično pulsiranje ili igru ​​između kontrakcije i opuštanja. Lično smatram da su dijelovi u kojima se spominju stvari sa negativnim naponom, poput pakla i srdžbe, dijelovi koji uzrokuju kontrakcije, a reference na ljubav i milosrđe su otpuštanja, ali neko drugi bi to mogao vidjeti drugačije. U svakom slučaju, činjenica da tekst ima takav ritam otkucaja srca, koji se proteže kroz cijelu “knjigu,” prilično je zapanjujuća. 

Ono što je takođe uključeno u ovu suru, uprkos kratkoći, jeste jedan tipičan retorički dijalog sa oholim muškarcima. Bog ne kaže: Ušuti i dijeli što sam ti dao! Umjesto toga, kao u mnogim primjerima kosmološkog argumenta, postoji poziv na razmišljanje, razmatranje, kontemplaciju. Ova strategija, zajedno sa jednostavnijim uputama, je nevjerovatna za percipirati u većini galaksija, hoću reći sura. Zapravo sam poprilično siguran da, ako bismo se fokusirali na mikro nivo najkraćih sura, pronašli bismo neke od ovih karakteristika. Možda bismo tamo pronašli neke nove galaksije. 

Iz neke makro perspektive pokušali bismo vidjeti kako se ova vrsta retorike koristi u Kur’anu kao cjelini i kako pomaže strukturiranju njegovog tečnog svoda. Vidjeli bismo, možda, kako pulsiranje, igra kontrakcije i otpuštanja, doprinosi ovom svodu, i kako lijepi mikro i makro narativi doprinose njegovoj strukturi te kako taj neprekidni konac tevhida, na kraju krajeva, postoji u svakom pojedinom dijelu ove “knjige,” bez obzira koliko veliki ili mali bio. Da, čak i u jednom misterioznom slovu.

ن

Bibliografija:

1. Hamza Andreas Tzortzis. “The Qur’an’s Unique Literary Form.” https://www.hamzatzortzis.com/the-qurans-unique-literary-form/

2. Hans Wehr. Arabic-English Dictionary. BN Publishing, 2020.

3. Yasin Dutton, Original Islam: Malik and the Madhhab of Madina. Routledge, 2006.

4. Al-Razi, Mafatih al-Gayb. Dar al-Fikr 1981.

Prijevod: Dr. Adnan Mahmutović

Uredila: Adna Kovačević

Bio je veoma lijepog izgleda, svijetle puti, srednje visine, krupnih crnih očiju, krušnih šaka i prstiju. Bio je izuzetno snažan, što mu je omogućavalo da se u bitkama lahko kreće i napada protivnika, podnoseći sve nedaće i tegobe. I pored impozantne tjelesne snage, ʻAbdur-Raḥmān je upamćen kao nježan, blag i smiren čovjek. Islam je primio veoma rano, na inicijativu Ebū Bekra, r.a. U historijskim izvorima navodi se da je ʻAbdur-Raḥmān primio islam prije nego što je Muhammed, s.a.v.s., počeo okupljati muslimane u kući El-Erqama koja je bila poznata kao “Kuća islama” i centar za okupljanje ashaba. Njegovo rano primanje islama, neopoziva prisega i bezuvjetna podrška koju je dao Muhammedu, s.a.v.s., kao i čitav njegov život nakon primanja islama, bili su razlog da mu još za života bude obećan džennet.

Idolopoklonički napadi i progoni muslimana nisu mimošli ni ʻAbdur-Raḥmāna. 615. i 616. godine on će sklonište potražiti u Abesiniji. Nakon hidžre 622. godine, ʻAbdur-Raḥmān se u Medini pobratimio sa Saʻdom, sinom er-Rebīʻe. Zabilježena je nevjerovatna velikodušnost Saʻda koji je ʻAbdur-Raḥmānu ponudio pola imetka i ženidbu jednom od njegovih žena (od koje bi se Saʻd najprije razveo). Bilo je ovo nastojanje da se kroz bratimljenje i podjelu imetka, resursa i dobara, muhadžiri iz Mekke uključe u ekonomske i društvene tokove Medine, te da se što manje osjeti gubitak imetka koji su za sobom ostavili u Mekki. ʻAbdur-Raḥmān je izabrao da ga Saʻd uputi na pijacu kako bi se samostalno bavio trgovinom i zarađivao za život. Radeći pošteno zaradio je dovoljno da se oženi, a potom mu se bereket povećao, ostvario je ogroman profit i stekao imetak u izobilju. Govorio bi: “Imao sam osjećaj da, kada bih podigao kamen, pod njim bih našao zlato ili srebro.” Kako se uvećavao njegov imetak, tako je on postajao sve veći dobrotvor. Njegovu darežljivost pratila je i skromnost. Njegova dobročinstva su mnogobrojna i velika. Jedne prilike u Medinu je došla karavana iz Šama u kojoj je bilo oko sedam stotina deva natovarenih različitim stvarima. Bio je to karavan ʻAbdur-Raḥmāna. Sav profit i ono što je bilo u toj karavani ʻAbdur-Raḥmān je podijelio stanovnicima Medine, nekima kao posudbu, drugima je otplatio dugove ili im je to dao kao poklon, a baš u to vrijeme bila je zavladala suša i nestašica. 

 Jedanput Allahov Poslanik s.a.v.s., htjede opremiti jednu (vojnu) izvidnicu, pa ustade među ashabima i reče: “Dajte šta možete od imetka, želim opremiti ovu vojsku.” ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, požuri kući, a zatim se vrati i reče: “O Vjerovjesniče, ja imam četiri hiljade; dvije hiljade dajem u zajam svome Gospodaru, a dvije sam ostavio porodici.” Poslanik, s.a.v.s., reče: “Neka te Allah blagoslovi u ovome što si dao i neka te blagoslovi i bereket dā u onome što si zadržao.” (Prenose Ebū Hurejre i Ebū Seleme, a predaju bilježi El-Hejsemī u djelu Medžmeʻu-z-zevā’id ve menbeʻu-l-fevā’id) Ova dova pratila je ʻAbdur-Raḥmāna do kraja života.

Od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., ʻAbdur-Raḥmān je prenio 65 hadisa. 

Hazreti Omer je jedne prilike rekao: “ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je briljantnog uma, pravo usmjeren i upućen, od Uzvišenog Allaha ima čuvara, pa slušajte ono što kazuje.” 

Od Seʻīda, sina Zejda, r.a., prenosi se da je rekao: „Svjedočim da sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ’Deseterica će biti u džennetu. Vjerovjesnik je u džennetu, Ebū Bekr je u džennetu, Omer je u džennetu, Osmān je u džennetu, ʻAlija je u džennetu, Ṭalḥa je u džennetu, Ez-Zubejr, sin ʻAvvāma, je u džennetu, Saʻd, sin Mālika, je u džennetu i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je u džennetu,’ a da želim spomenuti desetog – to bih uradio.“ Upitaše: „Ko je on?“, a on prećuta. Ponovo upitaše: „Ko je on?“, pa tada im reče: “Seʻīd, sin Zejda!“ (Ebū Davud, Et-Tirmizī, En-Nesā’ī i dr.)

Jedna od najvećih počasti koja je ukazana ʻAbdur-Raḥmānu jeste da je predvodio džemat (kao imam), a Allahov Poslanik, s.a.v.s., je klanjao za njim u džematu. Zabilježena je predaja da je prilikom pohoda na Tebuk formiran džemat i da je ʻAbdur-Raḥmān, po izboru prisutnih, predvodio namaz. Muhammed, s.a.v.s., je bio kratko odsutan radi neke potrebe, a kada se vratio, ʻAbdur-Raḥmān je htio ustupiti mu mjesto (imama). Muhammed, s.a.v.s., mu je dao smjernice da nastavi predvoditi džemat. Tako su Ebū Bekr i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, jedina dvojica ashaba za kojima je Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao, a oni su bili imami (predvodili su namaz u džematu). 

Historičari i biografi imaju nepodijeljeno mišljenje da je ʻAbdur-Raḥmān bio učesnik svih većih vojnih pohoda i bitki u doba Muhammeda, s.a.v.s. Trgovina i veliki imetak nisu bili prepreka da bude neustrašivi broac koji je, osim imetka i opremanja vojske, svojim primjerom i životom uvijek pokazivao odanost islamu i muslimanima. U Bici na Uhudu, tog nezaboravnog dana, žestoko se borio i bio je pogođen u desni, pa mu je izbijen zub. Imao je preko dvadeset rana, a neke su bile na nozi, zbog kojih je ostao hrom.

Između ʻAbdur-Raḥmāna i Ḫālida, sina Velīda, izbio je sukob jer je Ḫālid, i pored jasnih smjernica Muhammeda, s.a.v.s., prilikom njegovog slanja u jedno pleme koje je trebao pozvati u islam i protiv kojih nije trebao ratovati, odlučio ubiti i zarobiti neke ljude. ʻAbdur-Raḥmān je odlučno bio protiv ovih postupaka Ḫālida. Kada je Muhammed, s.a.v.s., čuo da je izbila svađa između ʻAbdur-Raḥmāna i Ḫālida, i da je Ḫālid uvrijedio ʻAbdur-Raḥmāna, zatražio je od Ḫālida da prestane sa uvredama, naglašavajući visoki položaj ʻAbdur-Raḥmāna i drugih ashaba koji su ranije primili islam i stekli velike zasluge. 

Nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., ʻAbdur-Raḥmān je nastavio služiti časnoj porodici Poslanika, s.a.v.s. Posebno se ističe njegova obzirnost prema suprugama Muhammeda, s.a.v.s. Služio im je i osiguravao sve potrebno, poštujući njih i mjesta na kojima su boravile. 

Halifa Omer r.a., odredio je da ʻAbdur-Raḥmān bude predvodnik hodočasnika. Kada je hilafet preuzeo Osman, r.a., i on je za predvodnika hodočasnika odredio ʻAbdur-Raḥmāna. Kada je izvršen atentat na hazreti Omera, r.a., tokom sabah-namaza, namaz je tog jutra (ponovo) predvodio upravo ʻAbdur-Raḥmān. 

Prilikom izbora trećeg halife, na prijedlog hazreti Omera, r.a., ʻAbdur-Raḥmān je bio jedan od onih koji su mogli biti izabrani. Prednost je dao Osmanu, r.a., i odrekao se ove privilegije. Zabilježeno je da su se ljudi tih dana, nakon atentata na hazreti Omera, r.a., okupljali oko ʻAbdur-Raḥmāna i da su njega pitali za savjet i mišljenje, te da niti jedan od onih do čijeg se mišljenja držalo nije nikoga nalazio ravnim Osmanu, r.a., po pitanju preuzimanja hilafeta. Tako je ʻAbdur-Raḥmān, kad je htio izraziti svoju prisegu novom halifi, nakon izricanja zahvale Uzvišenom Gospodaru, rekao: “Zapazio sam da ljudi ne prihvaćaju nikog drugog osim Osmana!” Neke predaje ukazuju da je ʻAbdur-Raḥmān proveo tri dana i tri noći konsultirajući muhadžire i ensarije, i da je zatim kazao: “Tako mi Allaha, nisam ostavio ni jednu kuću muhadžira ni ensarija a da ih nisam pitao o ovome, pa sam vidio da nikome ne daju prednost nad Osmanom.” 

Kada je ʻAbdur-Raḥmān osjetio da mu se približava smrtni čas, još više je dijelio imetak i oslobodio je dosta robova koji su bili u njegovom posjedu. Posebno je bio darežljiv prema učesnicima Bitke na Bedru i Poslanikovim, s.a.v.s., suprugama. 

Jednog dana kada je postio donesen mu je iftar. Samo što ga je ugledao izgubio je apetit i zaplakao govoreći: “Kada je Musʻab, sin ʻUmejra, poginuo kao šehid – a bio je bolji od mene – bio je umotan u svoj ogrtač koji je bio toliko kratak da kada bi mu pokrili glavu, otkrile bi mu se noge, a kada bi mu pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Kada je Ḥamza poginuo kao šehid – a i on je bio bolji od mene – nisu imali ništa u što bi ga zamotali osim njegovog ogrtača. Sada nam je Allah, dž.š., podario velika prostranstva i dao nam je mnogo bogatstva. Bojim se da nam je prerano isplaćeno za naša dobročinstva!”

Neki izvori spominju da se ʻAbdur-Raḥmān ženio 16 puta i da je imao preko 30 djece. 

Umro je 653/54. godine u Medini. Dženazu-namaz predvodio je halifa Osman, r.a. (ili Ez-Zubejr, sin El-ʻAvvāma, prema drugim izvorima). Njegov kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. Opraštajući se od ʻAbdur-Raḥmāna, hazreti Alija, r.a., je rekao: “Neka ti je hairli odlazak, ti si živio u čistoći (u vrijeme bez smutnji) i otišao si prije tame i nereda.”

Izvori:

1. Abdurrahman Ra’fat El-Baša, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.

2. Al-Haytamī, Nūr ad-Dīn, Maǧmaʻ az-zawā’id wa manbaʻ al-fawā’id, Dār al-Minhāǧ, Džedda, 2015.

3. Al-‘Asqalānī, Ibn Haǧar, Al-Iṣāba fi tamyīz aṣ-ṣaḥāba, Dār al-kutub al-‘ilmiyya, Bejrut, 1995.

4. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.

5. Fuad Sedić, “Abdurrahman ibn Avf, r.a.”, IIN Preporod, broj 18/884, 15. septembar. 2008.

6. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.

7. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.

8. Ibn Manẓūr, Muḫtaṣar Tārīḫ Dimashq li Ibn ‘Asākir, Dār al-Fikr, Damask, 1984.

9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.

10. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.

11. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

12. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

ʻAmmār je bio prisiljen izgovoriti neke riječi zbog kojih se kasnije pobojao i požalio Poslaniku, s.a.v.s. Jedva svjestan onoga što je govorio, na izmaku snage i u potpunoj agoniji, morao je izreći pohvalu nekom idolu i kazati nešto ružno o Muhammedu, s.a.v.s. Prije toga svjedočio je divljačkom ubistvu oca i svirepom ubistvu majke. Da nije izgovorio ono što su od njega tražili, njegova sudbina bila bi zapečaćena. Poslanik, a.s., je shvatio tu situaciju i nije ga okrivio. Prenosi se da se ʻAmmār požalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na mučenje kojem je bio izložen i na riječi koje je izrekao, pa ga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upitao: “Kako osjeća tvoje srce?”, a on odgovori: “Smireno u vjeri”. Tada mu Allahov Poslanik reče: “Odgovori im svojim jezikom, to ti neće naštetiti!” I ovo je pravilo/propis za onoga ko izrekne riječi nevjerništva pod prisilom. Potom mu je proučio kur’anski ajet: Onaj koji u Allaha uznevjeruje nakon što u Njeg’ vjerovao je, osim ako primoran bio je a srce mu smireno u vjerovanju ostane – kažnjen bit će. Ali onima čije se grudi nevjerstvom ispune, srdžba je od Allaha. I njima – kazna golema… (En-Nahl, 106.)

ʻAmmār je učestvovao u (drugoj) seobi muslimana u Abesiniju 616. godine. 

ʻAmmār je prvi ashab koji je sagradio džamiju. Ebū Ḥanīfin učenik El-Qāsim, sin ʻAbdur-Raḥmāna, kaže: “Prvi ko je napravio džamiju u kojoj je klanjao bio je ʻAmmār, sin Jāsira.” Pod ovim se misli na mesdžid u mjestu Kuba’ (predgrađe Jesriba/Medine) koji je napravljen prilikom dolaska Poslanika, s.a.v.s., u to mjesto, tokom hidžre. Gradnja ove džamije pripisuje se (i) ʻAmmāru jer je on predložio Poslaniku, s.a.v.s., da se napravi ta džamija i on je sakupio kamenje i ostali potrebni materijal za gradnju. Poslanik, a.s., je postavio temelje tog mesdžida, a ʻAmmār je upotpunio njegovu gradnju.

Nakon hidžre 622. godine, ʻAmmār se u Medini pobratimio sa Ḥuzejfom, sinom el-Jemāna. 

Historičari i biografi imaju nepodijeljeno mišljenje da je ʻAmmār bio učesnik svih većih vojnih pohoda i bitki u doba Muhammeda, s.a.v.s. 

Učestvovao je i u Bici na Jemami koncem 632. godine, u doba hilafeta Ebū Bekra, r.a. Bila je to jedna od najžešćih i najsurovijih bitki. ʻAbdullāh, sin Omera, svjedoči: “Vidio sam na Jemami ʻAmmāra, sina Jāsira, r.a., kako stoji na stijeni sa odsječenim uhom, koje mu je visilo na glavi, i doziva: ‘O hafizi Kur’ana, o hafizi Kur’ana! Uljepšajte Kur’an vašim djelima!’”

U doba hilafeta hazreti Omera, r.a., ʻAmmār je bio namjesnik Kufe (Irak). Stanovnicima Kufe Omer, r.a., je poručio: “Šaljem vam ʻAmmāra, sina Jāsira za namjesnika, i (ʽAbdullāha) sina Mesʽūda za učitelja i ministra. Obojica su istaknuti ashabi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i to su ljudi sa Bedra.” Ovaj izbor halife Omera, r.a., nije slučajan. Prenosi se da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “(…) Slijedite uputu ʻAmmāra i čvrsto se držite savjeta Ibn Mesʽūda.” (Tirmizi, Ibn Madže i Ahmed) 

U doba hilafeta hazreti Osmana, r.a., kada su se rasplamsale smutnje i razdori, ʻAmmār će se naći u nezavidnoj poziciji. Prema nekima, zbog nekorektnog odnosa hazreti Osmana, r.a., prema ʻAmmāru i nekim drugim ashabima, neka plemena i rodovi će otvoreno izraziti svoj prezir prema Oasmanu, r.a. Medina, ali i neki drugi dijelovi hilafeta, bit će preplavljena nezadovoljstvom, smutnjama i spletkama. Historijska je podvala i laž da je halifa naredio ili odobrio uradanje i kažnjavanje ʻAmmāra, što je moguće pronaći u nekim djelima. 

Iako je imao preko 90 godina, ʻAmmār je 657. godine, u doba hilafeta hazreti Alije, r.a., učestvovao Bici na Ṣiffīnu (u blizini današnjeg grada Raqqe u Siriji). Ubio ga je kopljem Ebū Gādije iz plemena Muzejne. Potom mu je prišao drugi čovjek i najsvirepiji način je oskrnavio njegovo tijelo. Njih dvojica su klicali i bili radosni, a potom su započeli kavgu oko toga kome će pripasti zasluge za ubistvo ʻAmmāra. Vidjevši njihovo stanje, ʻAmr, sin el-ʻĀsa, je rekao: “Zaista se ova dvojica takmiče ko će (imati pravo) nastaniti džehennem!” U spomenutoj bici ʻAmmār se borio na strani halife hazreti ʻAlije, r.a. Više je pouzdanih i vjerodostojnih predaja u kojima je nagoviješteno da će ʻAmmāra ubiti nepravedna skupina koja nije bila u pravu. Od Ummu Seleme, majke vjernika, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao ʻAmmāru: “ʻAmmāre, tebe će ubiti pobunjenička skupina.” (Muslim)

Prenosi se da su neki svjedoci događaja na Ṣiffīnu bili pasivni posmatrači i nisu se direktno uključivali u oružani sukob, sve dok nisu vidjeli da je ʻAmmār ubijen. Tada im je postalo jasno protiv koga se trebaju boriti. ʻAmmār je ukopan na Ṣiffīnu u mjesecu julu 657. godine. Muslimani su začuđeni stajali nad njegovim mezarom. Nešto ranije ʻAmmār je bio na bojnom polju ispunjen srećom, poput umornog putnika koji se zadovoljan i srećan vraća domu. Prenosi se da je u jeku bitke drhtavim glasom starca uzvikivao: “Danas se srećem sa svojim najmilijima – Poslanikom, s.a.v.s., i njegovim ashabima!”

Izvori:

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.

2. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.

3. El-Endelūsī, Ibn Džuzejj el-Kilbī, Olakšani komentar Kur’ana, Libris, Sarajevo, 2014.

4. Fuad Sedić, “Ammar ibn Jasir, r.a.”, IIN Preporod, broj 17/931, 1. septembar. 2010.

5. Fuad Sedić, “Brojevi u hadisima”, IIN Preporod, broj 22/1128, 15. novembar. 2018.

6. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.

7. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.

8. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.

9. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

10. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Njega  i  Ebū  Bekra,  r.a., zvali su „dva sudruga“ (qarīnān), zato što ih je Nevfel, sin Hāriṯa (ili Ḫuvejlida), jedan od najžešćih Kurejšija i neprijatelja muslimana, skupa svezao užetom i predao mekkanskoj rulji da ih tuku, nakon ih je vidio kako skupa izlaze od Poslanika, s.a.v.s. To je bilo neposredno nakon Ṭalḥinog primanja islama. Nevfel je namjeravao da ih spriječi da klanjaju namaz, ali mu se oni nisu pokorili, niti su ga se plašili, već su se oslobodili i nastavili klanjati. Ṭalḥa je često bio u društvu Ebū  Bekra. On je, na kraju krajeva, bio vrsni trgovac, poznat po moralnosti i dobročinstvu. Ljudi su dolazili kod njega i mnogo se družili s njim zbog njegovog velikog znanja, trgovačkih poslova i ugodna razgovora. Tako je, nema sumnje, bilo i sa Ṭalḥom. 

Nakon hidžre iz Mekke u Jesrib, Ṭalḥa se pobratimio sa Ka'bom, sinom Mālika ili sa Seʻīdom, sinom Zejda. Ṭalḥa nije bio učesnik Bitke na Bedru. Naime, on je bio u izvidnici i na tajnom zadatku u okviru kojeg je trebao prikupiti važne i delikatne informacije o povratku mekkanske karavane iz Šama. Budući da jer karavana išla neuobičajenim putem, spomenuta izvidnica je nije mogla primijetiti. Ṭalḥa se uputio prema Bedru, ali nije (pri)stigao da direktno učestvuje. Bio je prisutan u svim ostalim velikim vojnim pohodima Muhammeda, s.a.v.s. Posebno se istakao u Bici na Uhudu 625. godine kada je hrabro štitio Muhammeda, s.a.v.s., od neposrednih napada mnogobožaca koji su mu se približili toliko da mu je život bio ugrožen. Tada se zavjetovao Poslaniku, a.s., da će ga braniti sve do smrti. Svoj zavjet je vjerno ispunjavao, posebno u Bici na Uhudu, kada je zaslužio naziv “živi šehīd”. U jeku bitke, kada su idolopoklonici nahrlili sa svih strana i potisnuli redove muslimanske vojske, tijelo Ṭalḥe bilo je posljednja prepreka između mubarek tijela Muhammeda, s.a.v.s., na jednoj, i idolopokloničkih mačeva, strijela i koplja na drugoj strani. U jednom trenutku Muhammed, a.s., je ostao samo sa nekoliko ashaba koji su se nastojali suprotstaviti nemilosrdnoj vojsci. Redom su gubili živote, a Muhammed, s.a.v.s., je bio ranjen – izbijen mu je zub, posječeno mu je čelo i usna. Lice mu je bilo krvavo, zadobio je žestok udarac u rame, a sustizali su ga umor i iscrpljenost. Žestina bitke preplavila je sve dijelove bojišta. U tom trenutku Ṭalḥa odlučuje da svojim tijelom sačuva Muhammeda, s.a.v.s. Neprestano se borio dok idolopoklonike nije odvratio od Muhammeda, s.a.v.s. Pomogao mu je i Saʻd, sin Ebū Vekkāsa. Drugi ashabi su bili odsječeni od skupine koja je branila Muhammeda, s.a.v.s. i nisu se odmah uspjeli probiti do mjesta gdje se nalazio Muhammed, a.s.  Ebū  Bekr svjedoči: “Bio sam daleko od Allahovog Poslanika, ja i Ebū Ubejde, sin el-Džerrāḥa. Došli smo Allahovom Poslaniku da mu ukažemo pomoć, naredio nam je da pomognemo prvo Ṭalḥi koji je tom prilikom zadobio oko sedamdeset i devet udaraca (rana) sabljama, kopljima, strijelama. Kada su mu prišli, našli su ga onesviještena u jarku, odsječene ruke (ili nekoliko prstiju, prema drugim predajama, op. prir.) Ebū  Bekr je kasnije imao običaj kazati: “Taj dan je sav Ṭalḥin.” Njemu se pripisuju i stihovi o Ṭalḥi:

Blago tebi, Ṭalḥa, Uḥud je tvoje ratište, 

hurije ti miljenice, a džennet boravište.

Prenos i se od Enesa, r.a., da je rekao: “Ṭalḥa je znao i sebe i Allahovog poslanika, s.a.v.s., pokrivati jednim štitom. Pošto je bio veliki strijelac, pratio bi dolijetanje strijela i znao bi putanju, gdje će koja pasti, te je i na taj način štitio Allahovog poslanika, s.a.v.s.” Džābir, sin ʻAbdullāha, r.a., prenosi da je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “Ko želi da vidi čovjeka koji ide po zemlji, a koji je poginuo, neka gleda Ṭalḥu, sina ʻUbejdullāha.” (Potrebno je naglasiti da su za lanac prenosilaca ove predaje, u ovoj verziji, neki islamski učenjaci rekli da ima mnogo slabosti i nedostataka).

Od Ebū Hurejre, r.a., se prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., jedanput stajao na brdu Hira pa se ono počelo tresti. “Smiri se, Hira”, rekao je Božiji Poslanik, a.s., “jer na tebi nije niko drugi doli vjerovjesnik, ili siddik, ili šehid!” Na brdu su tada bili: Vjerovjesnik, a.s., Ebu Bekr, Omer, Osman, ʻAlija, Ṭalḥa, Ez-Zubejr i Sa'd, sin Ebu Vekkāsa, r.a. (Muslim)

Od Seʻīda, sina Zejda, r.a., prenosi se da je rekao: „Svjedočim da sam čuo Allahovog Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ’Deseterica će biti u džennetu. Vjerovjesnik je u džennetu, Ebū Bekr je u džennetu, Omer je u džennetu, Osmān je u džennetu, ʻAlija je u džennetu, Ṭalḥa je u džennetu, Ez-Zubejr, sin ʻAvvāma, je u džennetu, Saʻd, sin Mālika, je u džennetu i ʻAbdur-Raḥmān, sin ʻAvfa, je u džennetu,’ a da želim spomenuti desetog – to bih uradio.“ Upitaše: „Ko je on?“, a on prećuta. Ponovo upitaše: „Ko je on?“, pa tada im reče: “Seʻīd, sin Zejda!“ (Ebū Davud, Et-Tirmizī, En-Nesā’ī i dr.)

Ṭalḥa je prenio neke hadise od Muhammeda, s.a.v.s., u kojima se nalazi objašnjenje vjerskih propisa.

Ṭalḥa, r.a., je bio vrlo darežljiv i velikodušan čovjek. Jednom prilikom je otkupio jedan bunar i zaklao nekoliko deva, te je nahranio gladni narod. Navodi se da je upravo on svojim imetkom otkupio deset zarobljenika na Bedru. Imao je razvijenu trgovačku mrežu sa Irakom, tako da je bio među imućnijim ashabima. Tim imetkom je pomagao mnoge u izdržavanju porodice, vraćanju duga i drugim potrebama. Džābir, sin ʻAbdullāha, opisao je ovu osobinu Ṭalḥe: “Nikada nisam vidio nikoga da dijeli toliko novca, a da mu niko ne traži, koliko je dijelio Ṭalḥa, sin ʻUbejdullāha.”

Hazreti Omer, r.a., je neposredno prije smrti odredio da se pitanje izbora budućeg halife riješi između šesterice ashaba. Jedan od njih bio je – Ṭalḥa. On je, međutim, odlučio da svoje pravo (da bude izabran za halifu) prepusti nekome drugom. Za vrijeme halife Osmāna, r.a., izbio je dobro poznati nered. Ṭalḥa je podržavao argumente Osmanovih protivnika i bio je na njihovoj strani u većini zahtjeva za promjenama i reformama. Ṭalḥa nije mogao znati da će se zametnuti klica smutnje i rasplamsati neprijateljstva. On je poslao svog sina Muhammeda da čuva halifu Osmana, r.a. U nekom od mnogobrojnih napada na halifu Osmana ranjen je i Muhammed, sin Ṭalḥe. Slično su uradili i neki drugi ashabi – poslali su voljene sinove da svojim tijelima zaštite halifu! Budući da je Ṭalḥa uživao izuzetan ugled i imao veliki autoritet, od ovog perioda započet će širenje mnogih dezinformacija, lažnih pisama i predaja (stavova) koji su mu pripisani, sve s ciljem potpirivanja sukoba, političke diskreditacije neistomišljenika i sijanja smutnje. Nagomilani gnjev i neki drugi problemi u državi prerasli su i u otvorenu pobunu protiv hazreti Osmana, r.a. U mjesecu zu-l-hidžetu 35. h.g., odnosno u mjesecu junu 656. godine, pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. Nakon što su opkolili Osmanovu kuću, preskočili su preko zidova i ubili ga dok je učio Kur’an. Nakon što je za četvrtog halifu izabran hazreti ʻAlija, Ṭalḥa i Ez-Zubejr otišli su u Mekku i u njoj su sreli hazreti ‘Āʼišu koja je politički neaktivna bila je sve do perioda hazreti ‘Usmānovog upravljanja hilafetom. Poslije, u doba hilafeta hazretiʿAlije, ‘Āʼiša je smatrala da halifa, hazreti ʿAlija, treba (što prije) pronaći i kazniti ubice Osmana, sina ‘Affāna. Ṭalḥa, Ez-Zubejr i ‘Āʼiša održali su sastanak na kojem su donijeli odluku da traže odmazdu za hazreti Osmana. Njima su se priključile i neke druge skupine iz Basre i Kufe. Onima koji su bili saučesnici u ubistvu Osmana, sada duboko infiltrirani u redove pristalica hazreti ʻAlije, nikako nije pogodovala činjenica da jedna skupina, koja sad gravitira oko autoriteta Ṭalḥe, Ez-Zubejra i ‘Āʼiše, može doći do hazreti ʻAlije i neposredno od halife zahtijevati veći angažman na planu pronalaska krivaca. Cilj im je bio izazvati sukob prije nego što Ṭalḥa, Ez-Zubejr, ‘Āʼiša i njihove pristalice dođu do Basre. Treba imati na umu i to da se se hazreti ʻAlija u početku nalazio u Medini, a potom u Kufi, utvrđenom vojničkom gradu i novoj prijestolnici, i da će on, nakon što su do njega došle vijesti o ovoj skupini koja se sukobila sa njegovim namjesnikom, krenuti ka Basri. Ṭalḥa, Ez-Zubejr i ‘Āʼiša nikada se nisu (po)bunili protiv toga da ʻAlija bude halifa. Oni nikada nisu dali prisegu nekome drugom. Kada su dvije skupine bile jedna naspram druge, započele su opsežne diplomatske aktivnosti. Osnovno polazište i jednih i drugih bilo je da se ne upuštaju u oružanu borbu i da se pokuša doći do najboljeg rješenja za sve. Ṭalḥa i Ez-Zubejr su smatrali da je potrebno što prije riješiti pitanje ubica hazreti ‘Usmāna. Na drugoj strani, hazreti ʻAlija je vjerovao da još nije pogodno vrijeme za rješavanje ovog pitanja i da je potrebno sačekati smirivanje situacije. Ukratko, obje strane imale su isti stav – neizostavno kazniti ubice hazreti Osmana! Jedino je bilo sporno kada to učiniti. Ovaj sporazum i sve izglednije razilaženje dvije skupine, tj. njihov povratak u Medinu, Kufu i(li) Basru, bez oružane borbe i sa približenim stavovima, nikako nisu odgovarale onima koji su na bilo koji način bili odgovorni za anarhiju i ubistvo halife. U rano jutro, nakon postignutih dogovora, inicirali su niz sukoba manjeg intenziteta i na jednoj i na drugoj strani. Različiti pogledi na prioritete, uz ostala neprijateljska spletkarenja koja su potpirivala razmirice i sukobe, 656. godine rezultirali su, nažalost, prvim međumuslimanskim sukobom poznatim kao Bitka kod deve (Vaqʿatu-l-džemel). Kada je raspiren plamen smutnje, razumni i trezveni nisu uspjeli smiriti raskalašene i sukoba željne, a u ovom nemilom događaju i vrtlogu bitke poginuo je veliki broj muslimana. Žarište borbe bilo je upravo oko mjesta gdje se nalazila hazreti ‘Āʼiša na devi, odakle je promatrala bojište. Nakon ovog tragičnog događaja, hazreti ʿAlija je velikodušno oslobodio i s najvećim poštovanjem otpremio ‘Āʼišu i veliki broj njenih pristalica.

Ṭalḥa, sin ʻUbejdullāha, poginuo je u Bici kod deve 656. godine. Pogodila ga je zalutala strijela, a on nije lično učestvovao u borbi. Spominje se i druga, slična verzija, prema kojoj je Mervan, sin el-Ḥakema, (namjerno) pogodio Ṭalḥu strijelom u vrat. Tu je poginuo i Ṭalḥin sin Muhammed koji je bio poznat kao izuzetno pobožan mladić. Nakon bitke, hazreti ʿAlija prolazio je pored ubijenih ljudi. Kada je naišao pored Ṭalḥe, sina ʻUbejdullāha, uspravio ga je i obrisao prašinu s njegovog lica, a potom kazao: “Teško mi je da te vidim ovako bačenog na zemlju pod nebeskim svodom, oče Muhammeda!” Potom je zaplakao i rekao: “Kamo sreće da sam preselio dvadeset godina prije ovog događaja!” Ṭalḥa, sin ʻUbejdullāha, ukopan je u Basri (Irak). 

Izvori:

1. Abdurrahman Ra’fat El-Baša, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.

2. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.

3. Dželaluddin es-Sujuti, Povijest halifa, prijevod sa arapskog: Mustafa Prljača, s.l., 2003.4.

4. Fuad Sedić, “Talha ibn Ubejdullah, r.a.”, IIN Preporod, broj 15-16/881-882, 1 – 15. august. 2008.

5. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.

6. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.

7. Ibn Manẓūr, Muḫtaṣar Tārīḫ Dimashq li Ibn ‘Asākir, Dār al-Fikr, Damask, 1984.

8. Karen Armstrong, Islam: Kratka povijest, Alfa d.d., Zagreb, 2008.

9. Muhammed Halid, Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.

10. Osman ibn Muhammed El-Hamis, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna, prevod sa arapskog: Elvedin Pezić, Udruženje “Orijent”, Sarajevo, 2014.

11. Safijjurrahman El-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

12. Shams ad-Dīn Az-Zahabi, Sijar a’lām an-nubelā’, Mu’assasa ar-Risāla, Bejrut, 1988.

13. Tamim Ansary, Ometena sudbina (Historija svijeta u očima muslimana), s engleskog prevela: Azra Mulović, Centar za napredne studije, Sarajevo, 2020.

14. Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim El-Munziri, Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Malo se zna o Bilālovoj mladosti. Potiče je iz veoma siromašne porodice. Majka mu je bila ropkinja nekih ljudi iz roda Džumeḥ u Mekki. U vrijeme pojave islama Bilāl je bio rob u vlasništvu mekkanskog aristokrate Umejje, sina Ḫalefa. Blagostanje Mekke dovelo je do pojave aristokratske klase koja je napredovala iskorištavajući i izrabljujući robove koji su dobavljeni izvan centralne Arabije ili su kupljeni na mekkanskim pijacama. Mogli bi kazati da Bilāl u tom periodu nije imao nikakvu kontrolu nad svojim životom i bio je prepušten (samo)volji vlasnika koji ga je koristio, omalovažavao, vrijeđao i mučio. Teško je za povjerovati da je Bilāl mogao gajiti nadu da bude slobodan. Njegovi dani bili su sumorni i jednolični, nije imao nikakvo pravo na svoj dan niti je imao nadu za bolje sutra. Robovlasnici nisu ni pomišljali osloboditi roba. Naprotiv, s robom se loše postupalo, bio je prezren i hranjen oskudno. Bili su ujedinjeni ličnim interesima i porivom za samoodržanje, a plemenska struktura, koja ih je dodatno štitila, bila je društvena realnost. Međutim, posebne vrline i prirodna darovitost učiniše da Bilāl, malo po malo, razbije neke stege ropstva, i na momente zaboravi na sumornu stvarnost. Zbog poštenja i sposobnosti, njegov vlasnik mu je ponekad dozvoljavao da rukovodi karavanom koja je odlazila ka Siriji ili Jemenu. Bilālova i Ebū Bekrova povezanost mogla se raspiriti na nekom od ovih dugih putovanja. Ebū Bekr je bio vodeći mekkanski trgovac. Drugi razlog Bilālove popularnosti bio je njegov lijep glas. Ponekad je zabavljao stanovnike Mekke, kad bi se okupili na mjesečini radi noćne razonode ili kad bi umornim putnicima pjevanjem nastojao ublažiti umor i iscrpljenost.

Umejje, sin Ḫalefa, je u razgovorima sa svojim prijateljima i ljudima iz pripadajućeg plemena često spominjao Muhammeda, s.a.v.s. Umejje je to, nema sumnje, radio u naletima suludog bijesa i ljutnje, vrijeđajući Muhammeda, s.a.v.s. Za vrijeme njihovih prijetnji i gromoglasnih razgovora, Bilāl je mogao čuti kako pored upućenih uvreda ponekad naglašavaju Muhammedovu, s.a.v.s., plemenitost, iskrenost i odanost. Bilāl je tako jednog dana otišao Poslaniku, s.a.v.s., i primio islam. Nije prošlo dugo a vijesti o njegovom prelasku na islam proširile su se kao požar. Umejje je bio srdit. Smatrao je da prelazak na islam jednog od njihovih robova predstavlja direktan udarac, i njemu i plemenu kojem je pripadao. Bilālov primjer mogao je biti uzrok da se potpuno rastoči društveno uređenje Mekke tog doba! Razjereni mekkanski idolopoklonici razmišljali su kako da unište vjeru koja je ugrožavala njihove idole, njihov prestiž, društveni i ekonomski poredak.

Na stranicama Ibn Hišāmovog čuvenog djela Poslanikov životopis pomalja se kazivanje i o ovoj epizodi Bilālovog života: “Kurejšije su potom počele napadati svakog ko bi primio islam i pošao za Božijim Poslanikom, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Svako je pleme nasrtalo na svoje preobraćenike, muslimane. Hapsili su ih i mučili premlaćivanjem, glađu i žeđu, naročito za vrijeme mekkanske žege kad je vrućina bivala skoro nepodnošljiva. One koje su uspjeli slomiti odvraćali su od njihove vjere. Među mučenima bilo je onih koji nisu mogli podnijeti mučenje pa su se odricali nove vjere, a bilo je i nepokolebljivih koje je Allah štitio. Bilāl, štićenik i oslobođeni rob Ebū Bekra, r.a., bio je jedan od onih koje su odgojili pripadnici Benu Džumeḥa. Zvao se Bilāl b. Rebāḥ, a majci mu je bilo ime Ḥamāma. Iskreno je, svim svojim bićem, prihvatio islam, imao je čisto srce. Umejje b. Ḫalef ga je, za vrijeme podnevne žege, izvodio napolje i u mekkanskoj ravni ga povaljivao na leđa, a onda naređivao da mu se na grudi stavi golem kamen. Zatim mu je govorio: ‘Tako ćeš, Boga mi, ostati sve dok ne izdahneš ili se ne odrekneš Muhammeda i opet počneš obožavati Lāta i ‘Uzzāa!’ Bilāl je i u takvim mukama uzvraćao riječima: ‘Jedan je! Jedan!’ Jedanput je, dok je on tako bio mučen i izgovarao te riječi, pored njega prošao Vereka ibn Nevfel. ‘Jedan je! Jedan, Allah mi, Bilāle!’, rekao je i on. Zatim je otišao do Umejje b. Ḫalefa i ostalih mučitelja, i rekao im: “Zaklinjem se Bogom – ako ga ovako ubijete, ja ću ga smatrati mučenikom na Božijem putu!’ Potom je, dok su njega tako mučili, pored Umejje b. Ḫalefa prošao Ebū Bekr es-Siddik. ‘Zar se ne bojiš Boga zbog tog siromaha?!’, upitao ga je. ‘Dokle ćeš ga tako mučiti?’ ‘Ti si ga i zaveo’ , odgovorio je Umejje, ‘pa ga ti i izbavi iz ovih muka!’ ‘I hoću!’, rekao je Ebū Bekr. ‘Eto i ja imam jednog crnog momka koji je i čvršći i jači od njega. U tvojoj je vjeri, pa ću ti ga dati za njega!’ Dogovoreno!’, složio se Umejje. ‘Eto, uzmi ga!’ Ebū Bekr, r.a., je njemu dao svoga mladića, a uzeo je Bilāla i oslobodio ga. On je, prije no što je preselio u Medinu, oslobodio ukupno šest robova koji su bili primili islam. Bilāl je bio sedmi…” Kada je Ebū Bekr, r.a., stavio ruku oko Bilāla žureći da ga oslobodi okova, Umejje mu reče: “Vodi ga, jer tako mi Lāta i ‘Uzzāa da si pristao da ga kupiš i za samo jednu oku zlata, ja bih ti ga prodao! Ebū Bekr je razumio gorčinu očaja i razočarenja koji su se krili u ovim riječima. Najbolje je bilo ništa ne odgovarati, ali pošto su povrijedili dignitet ovog čovjeka, koji je postao njegov brat i potpuno jednak njemu, odgovorio je: “Tako mi Allaha, da ti nisi pristao da ga prodaš za cijenu manju od stotinu oka zlata, ja bih i toliko platio!”

Kada je Muhammed, s.a.v.s., stigao u Medinu 622. godine, uzeo je Bilāla i ‘Abdullāha ibn Ummi Mektūma za mujezine. Učenje ezana je propisano u Medini, prve godine po Hidžri. ʻAbdullāh, sin Zejda, ashab Muhammeda, s.a.v.s., usnio je tekst ezana. Muhammed, s.a.v.s., potvrdio je istinitost tog sna, te je taj tekst ezana prvi proučio Bilāl. On i ‘Abdullāh ibn Ummi Mektūm pozivali su ljude na namaz. Bilāl bi obično (pro)učio ezan, a ‘Abdullah bi (pro)učio ikamet, a nekada bi činili obratno. Bilāl je imao i drugih obaveza. Bilo mu je, naime, povjereno mjesto čuvara državne riznice (resor državnog blagajnika). I briga o mnogobrojnim delegacijama koje su dolazile Poslaniku, s.a.v.s., bila je povjerena Bilālu. 

Mnogo zaokupljen poslovima, Bilāl nije dugo vremena ni pomišljao na ženidbu. Kad su stvari krenule nabolje, Bilāl poželi da se oženi. Njegova vjerenica i buduća supruga Hind(a) bila je iz Jemena. U nekim izvorima spominje se i Hāla, kćerka ʻAvfa, kao njegova druga supruga.

‘Āʼiša, kćerka Ebū Bekra i majka vjernika, r.a., kazuje da je Bilāla, ubrzo nakon hidžre, zadesila teška bolest: “Kad je Božiji Poslanik, s.a.v.s., došao u Medinu, to područje je bilo zahvaćeno velikom epidemijom groznice, tako da su i mnogi ashabi oboljeli od nje, dok je Poslanika Allah sačuvao te nevolje. Ebū Bekr i njegovi štićenici Bilāl i ‘Āmir, sin Fuhejre su živjeli u jednoj kući i svu trojicu je zahvatila groznica, i ja sam pošla da ih obiđem. Bilo je to prije propisa o pokrivanju. Kad sam došla, oni su se grčili od jakih bolova. (…) Bilāl se u svojoj groznici bio opružio u dvorištu kuće.”

Bilāl je učestvovao u svim velikim vojnim pohodima Muhammeda, s.a.v.s. U Bici na Bedru 624. godine svjedočio je kraju života nekadašnjeg mučitelja Umejje. Iako je Umejje nastojao dobiti zaštitu od ʻAbdur-Raḥmāna, sina ʻAvfa, poznatog ashaba Muhammeda, s.a.v.s., Bilāl nije mogao podnijeti da “Glav(ešin)a nevjerstva”, kako ga je oslovio, bude spašen i pošteđen. Bilāl je povikao: “O Allahovi pomagači, evo ga glavešina nevjerstva – Umejje, sin Ḫalefa! Meni nema spasa ako se on spasi!” Muslimanski borci su požurili i ubili jednog od najvećih mučitelja muslimana. 

Poslanik, s.a.v.s., je ukazao posebnu čast Bilālu kada je baš njega, dojučerašnjeg roba, odabrao da prouči ezan sa Ka‘be na dan oslobođenja Mekke, čime je pokazao mekanskim mušricima da se u islamu prednost ljudima daje samo po njihovim sposobnostima i postignućima, a ne po boji kože, porijeklu ili društvenom položaju. Nakon Poslanikovog, s.a.v.s., preseljenja na Ahiret 632. godine, Bilāl je odlučio obratiti se halifi Ebū Bekru, r.a.: “O, nasljedniče Božijeg Poslanika! Čuo sam da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Najbolje djelo vjernika je borba na Allahovom putu.’” Ebū Bekr ga je upitao: “Šta onda hoćeš, Bilāle?”, a on mu odgovori: “Hoću da se borim na Allahovom putu dok ne poginem.” Ebū Bekr upita: “A ko će nam učiti ezan?” Bilāl, s očima prepunim suza, reče: “Nikome neću učiti ezan nakon Božijeg Poslanika, s.a.v.s!” Ebū Bekr je insistirao: “Ostani i pozivaj nas na namazu.” Bilāl odgovori: “Ako si me oslobodio ropstva radi sebe, onda ću učiniti onako kako ti hoćeš, ali ako si me oslobodio ropstva radi Allaha, dž.š., onda me prepusti Onome radi Koga sam i oslobođen.” Ebū Bekr reče: “Oslobodio sam te radi Allaha, dž.š., Bilāle.” Različite su predaje o tome da li je Bilāl ostao u Medini ili dopuštenje za odlazak u Siriju i pridruživanje muslimanskoj vojsci (za)tražio od Ebū Bekrovog nasljednika, hazreti Omera, r.a. Bilo kako bilo, Bilāl je ostatak svog života posvetio borbi (džihadu) na Allahovom putu. Njegov melodični glas nije više mogao učiti ezan, jer kada bi god u toku ezana izgovorio: “Svjedočim da je Muhammed Božiji poslanik” sjećanja bi mu nahrlila i od tuge bi mu ponestalo glasa.

Ja, Resūle, naš imame, gdje si da nas vidiš ti?!

Otkad s ovog sv'jeta ode, Bilāl ezan ne uči!

Kad ustanem da ezanim, žal duboki svlada me!

Bez Resula ovaj sv'jet mi kao bezdan taman je!

Njegov ezan ponovo se (za)čuo se za vrijeme halife Omera, r.a., kada je posjetio Siriju. Muslimani su ga molili da zatraži od Bilāla da prouči ezan. Omer, r.a., pozvao je Bilāla kada je bilo vrijeme namaza i zamolio ga da prouči ezan. Bilāl je ustao i postupio kako je od njega zatražio halifa Omer, r.a. Dok je Bilāl učio ezan, ashabi Božijeg Poslanika, koji su bili sa Omerom, r.a., plakali su kao nikada ranije, a najviše Omer, r.a. Bilālov glas podsjetio ih je na neka minula vremena…

I kad Bilal nad Kuddusom pusti svoj glas žalosni,

ashabima uspomena očne kapke orosi.

To je bio prvi put da je Bilāl proučio ezan poslije smrti Muhammeda, s.a.v.s. Nekoliko godina kasnije javit će mu se želja da posjeti Poslanikovu džamiju i obiđe njegov mezar. Prenosi se da je prilikom te posjete (pro)učio još jedan ezan u Poslanikovoj džamiji. Medinom se još jednom razlio poznati milozvučni glas. Bila je to njegova posljednja posjeta Medini.

Kada je Bilāl bio na samrti govorio je: „Uskoro ću je susresti sa Poslanikom i njegovom skupinom”. Njegovu ženu Hind(u) je to pogodilo, pa ona reče: “Teško meni!” Bilāl joj uzvrati i reče: “Blago meni!” Bilāl je umroizmeđu 638. i 642. godine u Siriji. Njegov kabur je u mezaristanu Bāb eṣ-Ṣagīr u Damasku. Postoje i neke druge lokacije za koje se tvrdi da je u njima kabur ovog plemenitog čovjeka.

Ashabi, r.a., su se međusobno uvažavali i priznavali  prednost  jednih  nad  drugima,  na  što  ukazuje i slijedeća izreka. Omer, r.a., je jednom prilikom rekao: „Ebū Bekr, r.a., je naš prvak i gospodin, oslobodio je ropstva našeg gospodina Bilāla.“ 

Enes, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom rekao: „Džennet je poželio trojicu: ʻAliju, ʻAmmāra i Bilāla.“ (Hadis je zabilježio ُEt-Tirmizī sa slabošću u lancu prenosilaca) 

Od Ebū Hurejre, r.a., se prenosi da je Božiji Poslanik, a.s., na jutarnjem namazu upitao Bilāla: “Bilāle, reci mi šta ti misliš da si najbolje učinio u islamu, jer sam ja noćas, pred sobom u džennetu čuo klepet tvojih nanula?!” Bilāl je odgovorio: “Ne znam da sam išta korisnije u islamu učinio od onoga što sam, kad god sam uzeo abdest, u bilo koje doba noći ili dana, s tim abdestom klanjao onoliko koliko mi je Allah dosudio da klanjam!” (Hadis bilježi El-Buḫārī)

Bilāla se danas (pri)sjećaju milioni muslimana. Njegov život može biti izvor velikog nadahnuća. Čak i pod jarmom ropstva, Bilāl je bio karakteran, pošten, iskren i dostojanstven. Sa svakim kazivanjem o ranoj povijesti islama i najvećim žrtvama koje su podnijeli muslimani oživljava se i kazivanje o Bilālu, čestitom ashabu i prvom mujezinu Allahovog Poslanika, s.a.v.s., čiji poklici “Jedan je! Jedan!” sa vrelog pijeska, a poslije i ezani iz Poslanikove, s.a.v.s., džamije u Medini i sa Časne Ka‘be u Mekki, odjekuju kroz vijekove.

Izvori: 

1. Abdul-Rauf, Muhammad, “Bilal ibni Rebah”, Takvim, s engleskog preveo: Arapčić Mehmed, Predsjedništvo udruženja islamskih vjerskih službenika u SRBiH, 1982. 
2. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
3. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
4. El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
5. El-Munziri, Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim (…), Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
6. Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
7. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
8. Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990. 
9. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
10. Sedić, Fuad, “Bilal ibn Rebah, r.a., Poslanikov mujezin”, IIN Preporod, broj 10/924, 15. maj 2010.
11. Šefko Sulejmanović, “Kosmopolitizam Muhammeda, s.a.v.s.”, IIN Preporod, br. 6/896, 15. mart 2009.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Putovao je u Siriju a zatim i u centralnu Arabiju tražeći nagoviještenog poslanika koji će oživjeti Ibrahimovu vjeru. Cilj mu je bio da dođe do istine, sazna je i prihvati. Poslušajmo veličanstveno kazivanje Selmāna o tome kako prešao iz vjere svog perzijskog naroda na kršćanstvo, a zatim i kako je prigrlio islam: 

“Dolazim iz Iṣfahāna, iz mjesta koje se zove Džej. Bio sam najvoljenije dijete u svoga oca, koji je uživao veliki ugled u svom narodu. Obožavali smo vatru. Ja sam se predao obožavanju vatre sve dok nisam postao čuvar vatre, koju smo zapalili i kojoj nismo dopustili da se ugasi. Moj otac je imao imanje, pa je jednog dana mene poslao tamo. Prošao sam pored kršćanske crkve i čuo sam ljude kako obavljaju molitvu. Ušao sam i vidio šta oni rade i bio zadivljen njihovom molitvom. Rekao sam: ‘Ova je vjera bolja od naše’. Nisam izašao odatle sve do zalaska sunca niti sam otišao na očevo imanje, a nisam se ni vratio kući sve dok moj otac nije poslao ljude da me potraže. Pitao sam kršćane o njihovoj vjeri i molitvi koja me tako zadivila. Odgovorili su mi da je njihova vjera ‘iz Sirije’. Kada sam se vratio ocu rekao sam mu: ‘Prošao sam pored ljudi koji su se molili u svojoj crkvi i bio sam zadivljen njihovom molitvom, te sam vidio da je njihova vjera bolja od naše’. Zatim je ispitivao on mene, pa sam ispitivao ja njega, da bi mi na kraju stavio okove na noge i zaključao me. Nakon toga sam javio kršćanima da sam ja primio njihovu vjeru i zatražio sam od njih da mi jave kada se vraća bilo koja karavana iz Sirije koja bude dolazila, kako bih mogao sa njom otputovati. I tako su i učinili. Oslobodio sam se željeznih okova i otišao. Krenuo sam sa njima u Siriju. Kada sam stigao tamo raspitao sam se o njihovom učenjaku a oni su mi rekli da je to biskup, crkveni poglavar. Otišao sam do njega i ispričao mu svoju priču. Živio sam sa njim služeći ga, moleći se i učeći. Međutim taj biskup nije bio odan svojoj vjeri, jer je sakupljao novac od naroda i umjesto da ga dijeli on ga je zadržavao za sebe. Ubrzo nakon toga je umro. Na njegovo mjesto imenovali su novog poglavara. Nikada nisam vidio toliko pobožnog čovjeka niti sam vidio prije čovjeka da se toliko bori za onaj svijet niti da je toliko bogobojazan na ovom svijetu, niti da je toliko budan u svojoj vjeri. Volio sam ga više nego ikoga prije. Kada mu se približila smrt, pitao sam ga: ‘Kome bi me ti preporučio? I kome bi me ti ostavio?’ a on je rekao: ‘0, sine! Ne znam nikoga ko je na istom putu kao i ja niti znam da iko vodi život na način kako ga ja vodim, osim jednog čovjeka u Mosulu’. Kada je ovaj umro, otišao sam tom čovjeku u Mosul, ispričao mu svoju životnu priču i ostao kod njega onoliko koliko je to Allah, dž.š., odredio. Zatim mu se primakla smrt, pa sam ga upitao: ‘Posavjetuj me kome da odem?’ Uputio me jednom pobožnom čovjeku u Nisibin, pa sam mu otišao i ispričao mu svoju priču. I sa njim sam ostao onoliko koliko je Allah, dž.š., htio. Kada se i njemu primakla smrt, upitao sam ga isto. Rekao mi je da nađem čovjeka u Amuriji u Bizantiji. Tako sam otišao u Bizantiju i ostao kod čovjeka, živeći od uzgoja goveda i ovaca. I njemu se približila smrt, pa sam ga pitao: ‘Kome ću otići?’ On je rekao: ‘0, sine! Ne znam nigdje nikoga ko živi životom kao što smo mi pa da ti mogu reći da mu odeš. Ali si se zatekao u vremenu u kojem će se pojaviti poslanik od čiste Ibrahimove vjere. On će se odseliti u mjesto u kojem su palmina drveća. Ako mogneš biti odan njemu, onda to učini. On će imati znakove koji će se manifestovati: ne jede milostinju, ali prihvata poklone, a među ramenima ima poslanički biljeg. Kada ga vidiš, znaćeš da je to on’. Toga dana sam susreo karavanu. Pitao sam odakle dolaze i saznao sam da dolaze sa Arapskog poluotoka. Tada sam im rekao: ‘Daću vam ova goveda i ove ovce ako me povedete u vašu zemlju’, i oni su pristali. Tako su me primili u svoje društvo sve dok nismo došli do mjesta Vadi-l-Kura, a onda su me izigrali. Prodali su me nekom Židovu. Tamo sam vidio mnoga palmina stabla i gajio sam nadu da je to zemlja koju su mi opisali i koja će biti buduće mjesto u kojem će se pojaviti poslanik. Ali nije bila. Ostao sam kod tog Židova dok mu nije došao drugi Židov iz plemena Benu Kurejza i kupio me od ovoga. Ostao sam sa njim dok nismo došli u Medinu. Tako mi Allaha, čim sam je ugledao znao sam da je to zemlja koja mi je opisana. Ostao sam i kod ovog Židova radeći na njegovoj plantaži u plemenu Benu Kurejza sve dok Allah, dž.š., nije poslao svoga Poslanika, s.a.v.s., koji se kasnije preselio u Medinu i sjahao u mjestu Kuba kod plemena Benu ʿAmr ibn ʿAvf. Jednog dana sam bio na vrhu palminog drveta a moj gazda je sjedio ispod. Tada mu je došao drugi Židov, njegov bratić, i rekao mu: ‘Neka Allah uništi pleme Benu Kuba. Šire priče da se u Kubau nalazi čovjek koji je došao iz Mekke i koji tvrdi da je poslanik’. Tako mi Allaha, čim je on to rekao, obuzela me je takva drhtavica da se palmino drvo zatreslo, pa sam skoro pao na gazdu. Brzo sam sišao dolje, govoreći: ‘Šta to govoriš? Kakve novosti?’ Gazda me je jako ošamario i rekao: ‘Šta ti imaš sa tim? Nazad na posao!’ Nakon toga sam se vratio na posao, a kada je pao mrak, pokupio sam svoje stvari i otišao tražiti Poslanika, s.a.v.s., u mjesto Kuba. Ušao sam i zatekao ga dok je sjedio sa nekim od ashaba. Rekao sam: ‘Stranac si i potrebna ti je pomoć. Imam nešto hrane i odlučio sam je dati u milostinju. Kada su mi pokazali tvoje konačište, pomislio sam da je ti najviše zaslužuješ, pa sam ti je donio’. Spustio sam hranu, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha’. On se suzdržao i nije nimalo uzeo. Rekao sam sebi: ‘Tako mi Allaha, ovo je prvi znak. Ne jede milostinju!’ Sljedeći dan sam ponovo došao Poslaniku, s.a.v.s., noseći nešto hrane i rekao mu: ‘Vidim da ne uzimaš milostinju. Imam nešto što bih ti volio dati kao poklon’. Spustio sam je ispred njega, a Poslanik, s.a.v.s., rekao je ashabima: ‘Jedite u ime Allaha, pa je i on uzeo sa njima. Onda sam rekao sebi: ‘Ovo je zaista drugi znak. On jede ono što mu se pokloni’. Vratio sam se i neko vrijeme sam se držao po strani, a onda sam mu ponovo otišao i zatekao ga kako sjedi, nakon što se vratio sa dženaze, okružen svojim ashabima. Nosio je dva komada odjeće, jedan je obukao na sebe a drugi je nosio preko ramena. Pozdravio sam ga, a zatim sam se nageo da pogledam gornji dio njegovih leđa. On je znao šta to ja tražim, pa je zbacio odjeću sa svoga ramena i, zaista, znak između ramena, poslanički biljeg, jasno se vidio upravo onako kao što mi je kršćanski monah opisao. Odjednom sam poteturao prema njemu, počeo sam ga ljubiti i plakati. Zovnuo me da priđem i ja sam sjeo ispred njega. Ispričao sam mu svoju priču koju ste već čuli od mene. Kada sam postao musliman, nisam mogao učestvovati u bitkama na Bedru i Uhudu zbog toga što sam bio rob, pa mi je Poslanik, s.a.v.s., savjetovao da odem kod gospodara i da se nagodim sa njim da me oslobodi, te sam tako i postupio. Poslanik, s.a.v.s., zatražio je od ashaba da mi pomognu, pa me je Allah, dž.š., oslobodio ropstva. Postao sam slobodan musliman i učestvovao sam sa Poslanikom, s.a.v.s., na Hendeku i u ostalim bitkama.”

Muhammed, a.s., trudio se ograničiti ropstvo, koje je bilo svakodnevnica u njegovo doba. Stoga ne treba čuditi da je oslobodio između 100 i 200 robova, tj. najmanje 70 muškaraca i 30 žena. Tačan broj nije poznat zbog dosta imenjaka među oslobođenim robovima. Naime, mnogo oslobođenih robova nije znalo imena svojih roditelja, tako da su bili poznati samo po svojim imenima ili imenima svoje djece (po nadimcima). Jedan od tih oslobođenih robova, kako smo prethodno vidjeli, bio je i Selmān. 

Muhammed, s.a.v.s., pobratimio je Selmāna i Ebu Derdā’a. S njim neko vrijeme stanovao pod istim krovom. Ebu Derdā’, r.a., klanjao je po cijelu noć a čitav dan bi postio. Selmān ga je (pre)korio za prekomjeran ibadet, pa ga je jednom prilikom htio spriječiti da posti i reći mu da je to pretjerano, a Ebu Derdā’, ga je pitao: “Da li bi me spriječio da postim radi svog Gospodara i da Mu se klanjam?” Selmān je odgovorio: “Ne, tvoje oči imaju pravo na tebe, tvoja porodica, također, ima pravo na tebe. Zato posti povremeno, zatim klanjaj pa spavaj.” Ovo je stiglo do Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao: “Selman je, uistinu, prepun znanja.” Poslanik, s.a.v.s., često je bio zadivljen njegovom mudrošću i znanjem isto onoliko koliko je bio zadivljen njegovim karakterom i njegovom vjerom.

Selmān je jedne prilike napisao Ebū Derdā’u: “Doista je znanje poput izvora, ono dolazi do ljudi pa ga uzme neko od njih te Allah podari da se ljudi okoriste njime. Doista je mudrost koja se ne obznanjuje ljudima poput tijela bez duše. Doista je znanje koje se ne uzima od učenih poput blaga koje se ne udjeljuje. Uistinu je primjer učenog poput primjera čovjeka sa svjetiljkom u tamnoj noći koji osvjetljava put svakom čovjeku koji pored njega prođe…” (Ed-Dārimī, Musned)

Prenosi se da je Ebū Hurejre, r.a., rekao: “Mi smo sjedili kod Vjerovjesnika, a.s., kad mu je objavljena sura El-Džumuʻa, pa kad je proučio: …i drugima koji im se još nisu priključili – On je Silni i Mudri. (El-Džumuʻa, 3.) jedan čovjek je upitao: ‘Ko su oni, Božiji Poslaniče?’ Vjerovjesnik, a.s., mu nije odgovorio. Kada mu je on dva-tri puta ponovio pitanje – a među nama je bio i Selmān el-Fārisī – Vjerovjesnik, a.s., je svoju ruku stavio na Selmāna i rekao: “Kad bi iman bio na sazviježđu Vlašići, njihovi ljudi bi ga dokučili!” (Muslim)

Poznato je da je  Selmān el-Fārisī još u vremenu Muhammeda, s.a.v.s., preveo El-Fātiḥu na perzijski jezik. Bio je ovo, prema mišljenju većine, prvi prijevod (dijela) Kur’ana uopće! Selmān prenosi oko 60 hadisa (od) Muhammeda, s.a.v.s.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u više navrata upozoravao je prisutne na odnos i ljubav prema ashabima, a pojedini ashabi, poput Selmāna, izdvojeni su kao članovi Ehli-bejta: “Selman je od nas, (od) Ehli-bejta.” (Ovu predaju prenosi ‘Amr, sin ’Awfa, bilježe je Et-Ṭaberānī, El-Ḥākim i Ebū Neʿīm, a u nekim slučajevima ocijenjena je kao slaba predaja). 

Prilikom savezničkog pohoda na Medinu 627. godine, jasno se pokazala ratnička nadarenost i stručnost Selmāna u vojnoj strategiji kojem je ovo bilo prvo učešće u nekoj vojnoj operaciji u vrijeme Muhammeda, s.a.v.s. Kada su muslimani saznali za planove saveznika i mnogobrojnu vojsku koja je prijetila da potpuno uništi muslimane, počelo se razmišljati i raspravljati o načinu i taktici odbrane. Poslanik Muhammed, s.a.v.s., sazvao je savjetodavno vijeće ashaba i izložio im činjenice. Selmān se povukao između prisutnih i počeo je kružiti Medinom razgledajući njen geografski položaj. Uočio je da je Medina sa svih strana okružena brdima i da će svakoj vojsci, bez obzira na njenu (mnogo)brojnost i opremljenost, predstavljati teškoću savlađivanje tih prirodnih prepreka koje su, u ovoj situaciji, mogle zaštiti Medinu. Između brda nalazila se (u)dolina kroz koju su saveznici mogli lahko doći do samog srca grada. Selmānov odgoj i obrazovanje u uglednoj i staroj porodici omogućio mu je da nauči nešto i o vojnoj strategiji i mnogobrojnim ratnim vještinama. Uvidio je nužnost kopanja rovova duž (u)doline među brdima, da bi ih povezao i napravio neprekidan zaštitni prsten oko Medine. Rov (opkop, tranšea, kanal) predstavljao je inovaciju u načinu ratovanja Arapa i pokrazat će se kao važan instrument uspješne odbrane muslimana. Selmān se vratio na sastanak savjetodavnog vijeća, a potom je kazao: “Allahov Poslaniče, Medina je okružena brdima sa svih strana koja sprečavaju neprijateljsku vojsku da prodru u nju. Međutim, postoji jedna udolina kroz koju bi neprijateljska vojska s lahkoćom mogla ući u grad. Smatram da bi se trebali iskopati rovovi, duboki i široki. Oni bi nas štitili od nevjerničkog prodora.” 

“Allahov Poslaniče”, nastavio je Selmān, “mi smo u Perziji imali običaj da se osiguramo hendekom (iskopnim kanalom) oko grada ako nas napadnu u gradu”. To je bio mudar prijedlog i vrsta odbrambene taktike koju Arapi nisu poznavali do tada. Nakon iscrpne analize situacije i rasprave koja je vođena između savjetodavnog vijeća i vojnog vrha, složili su se da prihvate prijedlog Selmāna. Za vrijeme kopanja rova Selmān je zajedno sa ostalim muslimanima učestvovao u kopanju i izbacivanju pijeska, i to u grupi sa Poslanikom, s.a.v.s.

Kada su mušrici odlučili napasti muslimane i provaliti u Medinu, ugledali su širok kanal. To ih je primoralo da uspostave blokadu grada za koju se nisu spremili kad su pošli. Hendek, kao novina u strategiji ratovanja, u potpunosti ih je iznenadila i na kraju je sve to preraslo u njihovu neuspješnu opsadu Medine. U čitavom savezničkom pohodu i muslimanskoj odbrani, s obje strane je, i pored velikog broja učesnika, poginulo samo nekoliko ljudi. Jedne noći Allah, dž.š., je poslao oluju koja je razorila neprijateljske šatore i izderala ih na komade. Tako se saveznička vojska, prestrašena i poražena, vratila kući bez ikakvih rezultata. Selmān se dokazao kao junak odbrane!

U vrijeme hilafeta Omera, r.a., Selmān je došao u posjetu Medini i Omer, r.a., iskazao mu je poštovanje kakvo nikad nikome ranije nije. Okupio je ashabe i rekao: “Dođite, idemo napolje da iskažemo dobrodošlicu Selmānu”, i dočekali su ga na ulazu u Medinu. Omer, r.a., postavio je Selmāna za namjesnika El-Medā’ina. Bio je to vrhunac njegovog uspona: od nekadašnjeg roba do upravitelja i namjesnika čuvenog grada koji je nekada bio jedan od najvažnijih gradova sasanijskih perzijskih vladara. 

Spominje se da je Selmān bio zadužen za 30.000 ljudi i da je imao primanja od oko 5.000 dirhema godišnje, ali bi on sve to podijelio i odbijao da uzme za sebe, osim jedog dirhema. Obično bi rekao: “Sa jednim dirhemom bih kupio palminog lišća kako bih mogao raditi, onda bih te proizvode prodao za tri dirhema. Jedan bih dirhem zadržao kao kapital za ponovan obrt, drugi dirhem bih potrošio za svoju porodicu a treći dirhem bih dao nekome, pa kada bi me u tome i sam Omer, sin Hattāba, r.a., htio spriječiti, ja to ne bih prestao raditi.”  Selmān je tako nastojao zarađivati od rada svojih ruku (bio je zembiljdžija i pleo hasure).

Dok je ležao na samrtnoj postelji, dok se njegova duša pripremala za susret sa Uzvišenim i Milostivim Allahom, došao mu je Saʻd, sin Ebū Veqqāsa, r.a., da ga poselami, a Selmān je zajecao! Saʻd ga upita: “Zbog čega plačeš, o, oče ʻAbdullāhov? Allahov poslanik je umro a bio je zadovoljan tobom!” Selmān mu odgovori: “Tako mi Allaha, ne plačem što me je strah smrti niti što volim ovaj svijet. Ali mi je Poslanik, s.a.v.s., ostavio nešto u amanet. Rekao je “Neka svako od vas na ovom svijetu posjeduje onoliko koliko je dovoljno putniku”, a vidi oko mene koliko ja stvari posjedujem.” Kaže Saʻd: “Pogledao sam okolo, ali sam vidio samo posudu za vodu i drugu posudu iz koje je jeo! Onda sam mu rekao: “0, oče ʻAbdullāhov, daj nam oproštajni savjet koji bismo slijedili.” Rekao je: “O, Saʻde, u svojim se brigama, ako ih imaš, sjeti Allaha, dž.š. Ako sudiš, sjeti se Allaha, dž.š., kada presuđuješ. Sjeti se Allaha, dž.š., kad udjeljuješ.” 

Postoje neka predanja koja govore da je Selmān (do)živio 250 godina ili više od toga (vidi: Ibn Ḥadžer el-ʻAsqalānī, Tezhību taqrīri-t-tezhīb, tom II, Mekteba Er-Rušd, Rijad, str. 284.). ʻAbbās, sin Jezī da el-Baḥrānija kazuje: “Islamski učenjaci pretpostavljaju da je Selmān živio tri stotine i pedeset godina, a ne sumnjaju nimalo u dvije stotine i pedeset.” Treba, ipak, s rezervom (pre)uzimati ova mišljenja i predaje. 

U teškoj bolesti, onog jutra kada je ispustio svoju dušu, pozvao je ženu: “Donesi mi onu stvar koju sam ti povjerio da je čuvaš daleko i na sigurnom.” Ona mu je donijela tu stvar; kad ono – čašica miska (mirisa koju je čuvao kako bi se  namirisao njime onog dana kada bude trebao umrijeti. Onda je zatražio da mu donesu zdjelu sa vodom, sasuo je miris u tu zdjelu, pomiješao rukom pa rekao ženi: “Poprskaj me ovim, jer će mi sada doći Allahovi izaslanici. Oni ne jedu hranu, ali im se sviđa miris.” Kada je ona učinila kako joj je rekao, on joj ponovo reče: “Zatvori vrata i izađi.”  Ona je uradila onako kako je on od nje tražio. Nedugo nakon toga ona se popela na sprat njemu, ali Selmān je već bio mrtav. Umro je pred kraj hilafeta Osmāna, sina ʻAffāna, prema mišljenju Eṭ-Ṭaberija, moguće 652/53. godine, ili početkom hilafeta ʻAlije, sina Ebū Ṭāliba (655/56. godine), u El-Medā’inu (Irak) i pokopan je u blizini nekadašnjeg dvor(c)a sasanijskih vladara. Njegovo turbe (mauzolej) danas se nalazi u oblasti Medā’in, nešto više od 30 kilometara jugoistočno od Bagdada, u kompleksu džamije koja nosi naziv “Selmān el-Fārisī”. 

Selmānu se pripisuju mnogobrojni aforizmi i mudrosti, od kojih bilježimo sljedeće: 

“Budi skroman, jer Allah voli skromne.”

“Na Sudnjem danu najgore će proći oni koji su nasilje činili na ovome svijetu.”

“Ako hoćeš da se poučiš posmatraj zlodjela drugih i uči se na njima kako ne treba raditi.”

“U dobrim situacijama učini dobro, a u lošim budi strpljiv i nadaj se boljem.”

Izvori: 

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
2. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
3. Džafić, Jusuf, Allahov poslanik i njegova porodica (ehli-bejt), Medžlis Islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 2018.
4. El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
5. El-Munziri, Zekijjuddin Ebu Muhammed Abdul-’Azim (…), Muslimova zbirka hadisa (sažetak), prijevod: Muhamed Mrahorović i grupa prevodilaca, El-Kalem, Sarajevo, 2004.
6. Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
7. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
8. Hiti, Filip, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas, s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
9. Ibn Hišam, Poslanikov životopis, Sarajevo, 1998.
10. Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990. 
11. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
12. Ramić, Jusuf, “Kur’an, prijevodi i valorizacija prijevoda”, Islamska misao, godina III, broj 25, decembar 1980.
13. Sedić, Fuad, “Selman el-Farisi, r.a., projektant hendeka/kanala oko Medine”, IIN Preporod, broj 22/936, 15. novembar 2010.
14. Solak, M., “Značajni ashabi, drugovi Božijeg Poslanika”, Glasnik Islamske zajednice, 1978.
15. Mahmutović, Mirsad, “Povodi ili uzroci nastanka nekih Vjerovjesnikovih hadisa”, Glasnik Vrhovnog islamskog starješinstva u SFRJ, broj 1, godina LII/89,  januar/februar 1989.
16. Valjevac, Mina i Valjevac, Mensur, “Ehli-bejt u sunijskim tradicijskim izvorima”, Novi Muallim, proljeće 2019. , god. XX, br. 77.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Islam je primio pred poznati mekkanskim misionarom Musʻabom, sinom ʻUmejra. Prisustvovao je (drugoj) prisezi na ʻAqabi, poselamio se sa Muhammedom, s.a.v.s., i zavjetovao da će ga slijediti. Ranije je iz Jesriba krenuo ka Mekki, u skupini koja je brojala nešto preko sedamdeset odoba koje su namjeravale s(us)resti se sa Muhammedom, s.a.v.s. Upravo je ta skupina dala garancije Muhammedu, s.a.v.s., da će ga štititi, slijediti i pomagati u svemu i na svim mjestima. Hidžra je došla kao direktna posljedica ovog i prethodnog susreta na ʻAqabi. Nakon hidžre uslijedilo je bratimljenje muhadžira i ensarija, a Muhammed, s.a.v.s., pobratimio je Muʻāza i svog amidžića Džaʻfera (sina Ebī Ṭāliba). Nakon susreta na ʻAqabi, po povratku u Jesrib, Muʻāz je sa skupinom mladića u nekoliko navrata razbijao kipove i u tajnosti ih iznosio iz kuća mnogobožaca. Jedan od prvaka plemena (Benū) Seleme, ʻAmr, sin el-Džumūha, primio je islam nakon što se uvjerio da idol kojem je poklanjao mnogo pažnje nije mogao sam sebi pomoći nakon što su ga Muʻāz i nekoliko drugih mladića uporno iznosili iz ʻAmrove kuće i ostavljali na smetljištu. Kada je već treći put (pro)našao (svog) idola na smetljištu, ʻAmr je bio potpuno siguran da onaj ko ne može pomoći sam sebi – ne može koristiti ni drugima. ʻAmr, tada u šezdesetim godinama života, postaje jedan od ashaba Muhammeda, s.a.v.s., i poginut će Bici na Uhudu 625. godine. Ovo je samo jedan od primjera Muʻāzove ustrajnosti u nošenju bajraka islama i nastojanja da svjetlo islama dopre do što više srca. 

Muʻāz je pratio Poslanika, s.a.v.s., kao sjena i koristio je svaku priliku da od njega uči i napreduje. Ta njegova prisnost sa Poslanikom, s.a.v.s., bila je razlog da od njega mnogo (na)uči i da postane jedna od najdražih osoba Muhammedu, s.a.v.s. Njemu je Muhammed, s.a.v.s., rekao: “O, Muʻāze, tako mi Allaha, dž.š., ja te jako volim, zato ne zaboravi poslije svakog namaza proučiti ovu dovu: ‘Allahu moj, pomozi mi da Te se sjećam (da Te spominjem), da Ti zahvaljujem i da Ti lijepo ibadet činim!’”

Muʻāz, sin Džebela, ubraja se u najpriznatije ashabe, na što ukazuje hadis u kojem Poslanik kaže: „Divan li je čovjek Ebū Bekr, divan li je čovjek Omer i divan li je čovjek Muʻāz, sin Džebela“ (Tirmizi) 

Bio je učesnik najvećih bitki i vojnih pohoda za života Muhammeda, s.a.v.s.

Prenosi se da je Enes, r.a., rekao: “Za vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.s., četverica su sakupila (naučila napamet) čitav Kur’an i svi su bili ensarije. To su Muʻāz, sin Džebela, Ubejj, sin Kaʻba, Zejd, sin Sābita i Ebū Zejd (jedan od Enesovih amidža)…” (Muslim)

Za Muʻāza se kaže da je bio prvak među učen(jac)ima i najznaniji o propisima o halalu i haramu. 

Enes, sin Mālika, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Najmilostiviji od moga ummeta je Ebū Bekr, najstrožiji u vjeri je Omer, najiskreniji u stidljivosti je Osman, najbolji poznavalac halala i harama je Muʻāz, najbolji poznavalac nasljednog prava je Zejd i svaki narod je imao svoga povjerenika a povjerenik ovoga umeta je Ebū Ubejde.“ (Ahmed, Tirmizi i dr.)

Šehr, sin Havšeba, je rekao: “Kad god bi Muʻāz, sin Džebela, bio prisutan na nekom sastanku ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., gledali su u njega sa poštovanjem.” Govorio je obično kada bi ga (u)pitali sa savjet i mišljenje. Kada je šutio, zaokupljao je pažnju svojom neizmjernom mirnoćom i predanošću. S druge strane, kada bi govorio držao je svoje slušaoce očaranim. Vjerovatno je razlog za njegovu diskretnu šutljivost bilo njegovo neumorno razmišljanje i duboko promišljanje.

Prenosi se od Sevra, sina Zejda: “Kada bi Muʻāz provodio noći u ibadetu, govorio je: ‘Allahu moj, svi su pospali i zvijezde su iščezle. Ti si Živ i Vječan. Allahu, moja žudnja za džennetom je mlaka, moje izbjegavanje vatre džehennemske nije dovoljno, a nemoćan sam, Allahu moj, da pobjegnem od nje. Daj mi uputu koja će mi vrijediti na Sudnjem danu, jer Ti zaista svoja obećanja ispunjavaš’.” 

Nakon oslobođenja Mekke širenje islama ušlo je u novu fazu. Nove skupine ljudi su prišle islamu i prigrlile ga. Javila se i potreba za onima koji bi ih po(d)učili islamu i propisima. Muʻāz će tu dobiti veliku i važnu ulogu da ih po(d)učava Kur’anu i propisima. Kada su prvaci Jemena došli izvijestiti Muhammeda, s.a.v.s., da su i oni primili islam, zatražili su da im se pošalje neko ko bi ih po(d)učio islamu. Na čelu tima učenih koje je izabrao lično Muhammed, s.a.v.s., bio je Muʻāz, sin Džebela. Muhammed, s.a.v.s., je lično (is)pratio spomenutu grupu izaslanika i učenjaka. 

Od Ibn ʻAbbāsa, r.a., se prenosi da je Muʻāz rekao: “Božiji Poslanik, a.s., šaljući me u jednu misiju (u Jemen), rekao je: ‘Odlaziš ljudima koji su sljedbenici ranije objave (ehlu-l-kitāb) sa zadaćom da ih pozoveš na svjedočenje da nema Boga osim Allaha i da sam ja Božiji poslanik! Ako to prihvate, obavijesti ih da im je Allah propisao da pet puta dnevno klanjaju namaz! Ako i to prihvate, obavijesti ih da im je propisao zekat, koji se uzima od bogatih i daje siromašnima! Ako i to prihvate, onda se kloni njihovog najvrednijeg imetka, čuvaj se kletve mazluma (onoga kome je učinjena nepravda), jer između nje i Allaha nema pregrade!” (Muslim)

Šaljući ovu skupinu učenih u Jemen, Poslanik, s.a.v.s., im poručuje i ovo: “Olakšavajte, a nemojte otežavati, unosite radost, a nemojte zastrašivati, poslušajte jedan drugog, a nemojte se razmimoilaziti.” (Muslim) 

Kada je Poslanik, s.a.v.s., odlučio poslati Muʻāza u Jemen, pitao ga je: “Kako ćeš suditi, ako se pred tobom pojavi spor?” “Sudit ću prema onome što je u Allahovoj Knjizi”, reče on. “A ako (o tome) ne nađeš ništa u Allahovoj Knjizi?”, upita. “Onda po sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s.”, reče on. “A ako (o tome) ne nađeš ništa ni u sunnetu Allahovog Poslanika, ni u Allahovoj Knjizi?”, ponovo će Vjerovjesnik, s.a.v.s. On reče: “Onda ću dobro razmisliti i (na osnovu toga) presuditi.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga potapša po prsima i reče: “Hvala Allahu, Koji je darovao izaslaniku Allahovog Poslanika ono sa čim je zadovoljan Njegov Poslanik.” (Ebu David i Et-Tirmizi)

Muhammed, s.a.v.s., zadržao se dugo pored Muʻāza i njegove jahalice. Potom su uslijedile njegove riječi koje su jako dirnule Muʻāza: “O Muʻāze, možda se više nećemo sresti, možda ćeš nekad proći pored mog mesdžida i kabura…” Moguće da je Muʻāz odmah (sa)znao ili barem naslutio da je to posljednji put da gleda u mubarek lice Muhammeda, s.a.v.s. Pogled mu je dugo ostao na njemu dok je išao ka Jemenu plačući. Muhammed, s.a.v.s., preselio je na Ahiret prije povratka Muʻāza iz Jemena u Medinu. 

Kada se Muʻāz vratio iz Jemena, u vrijeme halife Ebū Bekra, r.a., obavijestili su Omera, r.a., da se Muʻāz obogatio, a ovaj je Ebū Bekru predložio da pola Muʻāzovog bogatstva treba pripasti društvu (zajednici). Omer, r.a., nije gubio vrijeme i požurio je Muʻāzovoj kući te mu saopštio šta su se on i Ebū Bekr dogovorili. Muʻāz je bio pošten i povjerljiv čovjek. Činjenica da je postao imućan nije od njega napravila čovjeka ranjivog, kada je riječ o sumnji ili grijehu: zato je odbio Omerov prijedlog i osporio njegovo mišljenje. Na kraju ga je Omer, r.a., napustio. Naredno jutro Muʻāz je požurio prema Omerovoj kući i čim ga je ugledao zagrlio ga je. Suze su mu tekle dok je govorio: “Sinoć sam sanjao da prelazim preko duboke vode. Skoro sam se bio utopio, a onda si mi ti pomogao, Omere.” Nešto kasnije, obojica su otišli do Ebū Bekra, r.a., i tamo je Muʻāz tražio od Ebū Bekra da mu uzme pola bogatstva, ali je Ebū Bekr, r.a., rekao: “Ne, neću uzeti ništa od tebe.” Omer, r.a., pogledao je u Muʻāza i rekao mu: “Sada je to bogatstvo halal i blagoslovljeno.”

Halifa Omer, r.a., mu je povjeravao različite zadatke i uloge koje je Muʻāz izvršavao vjerno i savjesno. Prenosi se da je hazreti Omer jedne prilike rekao: “Ko želi učenje Kur’ana neka se obrati Ubejju, ko želi pitati o nasljednom pravu neka ode kod Zejda, koga interesuje fikh neka pita Muʻāza, a ko hoće da sazna o finansijama neka se obrati meni, jer me Allah učinio njegovim čuvarem i djeliocem.” 

Jedan od zadataka koje je dobio za vrijeme hilafeta hazreti Omera, r.a., bio je da na području Šama po(d)učava ljude Kur’anu i propisima. Tu ga je zadesila bolest. Prenosi se da se, pošto mu se primakao trenutak napuštanja ovog svijeta, okrenuo prema Kibli i mnogo ponavljao stihove:

Dobro došla smrti, dobro došla.

Došao posjetilac nakon odsutnosti.

Potom je usmjerio svoj pogled ka nebesima i učio ovu dovu: “Moj Allahu, Ti znaš da ja nisam čeznuo za dunjalukom i dugim ostajanjem na njemu da bih se bogatio, nego sam se družio sa učenim da bih prisustvovao njihovim predavanjima. Moj Allahu, primi moju dušu onako kako Ti primaš dušu vjernika”. 

Umro je 639. godine u 36. godini života, vjerovatno od (bubonske) kuge koja je zahvatila područje u kojem se nalazio, daleko od svoje porodice i zavičaja, šireći znanje i po(d)učavajući ljude propisima islama. 

Možda je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, najbolje opisao ovog čestitog ashaba kada je rekao: “Muʻāz je bio iskreni čisti rob Allahov. Poredili smo ga sa Ibrahimom, a.s.”

Kada su Omeru, r.a., prije njegove smrti kazali: “Ako sada izabereš svog nasljednika, mi ćemo mu se pokoriti”, rekao je: “Da je živ Muʻāz, sin Džebela, i da ga ja imenujem svojim nasljednikom (halifom) pa umrem, a onda me Allah, dž.š., kada Ga sretnem upita: ‘Koga si imenovao da predvodi Muhammedov ummet?’, odgovorio bih: ‘Imenovao sam Muʻāza, sina Džebela, da ih predvodi jer sam čuo kada je Poslanik, s.a.v.s., rekao da je Muʻāz, sin Džebela, vođa učenih na Sudnjem danu.’”

Izvori:

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
2. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn Muḥammed ibn Aḥmed, Tazkira al-ḥuffāẓ, Dā’ira al-maʽārif al-ʽuṯmāniyya, 2006.
4. El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
5. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa, prijevod: Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008.
6. El-Hamis, Osman b. Muhammed, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna 61. h.g.,Udruženje „Orijent“, Sarajevo, 2014.
7. Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
8. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
9. Hiti, Filip, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas, s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
10. Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990. 
11. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
12. Mehtić, Halil, “Najistaknutiji hafizi u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s.”, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, broj 3., Zenica, 2005.
13. Sedić, Fuad, Ashabi – najodabranija generacija, IPF Bihać, Bihać, 2015.

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

U nekim izvorima donosi se i jedna neočekivana zgoda sa Zejdom, a evo kako tu zgodu navodi autor djela Iz života ashaba: “Kada vidje (Newwāra, majka Zejda) da na ovaj način zbog svoje mladosti, (Zejd) nije uspio da dostigne društvo Poslanika, dječak od ensarija odluči da pokuša na drugom polju. Tu nije bilo ograničenja sa starošću, a na taj nači se isto tako mogao približiti i družiti sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s., to polje je bilo nauka i znanje. Dječak svoju ideju povjeri majci, našto se ona obradova i požuri da je što prije sprovedu u djelo. Newwāra ispriča ljudima iz svog plemena sve o dječakovoj želji i ideji, a oni odoše Poslaniku, s.a.v.s., pa mu rekoše: ‘O Vjerovjesniče, ovo je naš sin Zejd ibn Sabit koji zna napamet sedamdeset sura iz Allahove Knjige. Uči ih ispravno baš onako kako su ti objavljene. Osim toga, on je izuzetno bistar, dobro piše i čita, a želio bi da bude uz tebe i da ti bude od koristi. Poslušaj nešto od njega, ako hoćeš.’ Poslanik posluša od dječaka nešto od onoga što je on (Zejd) znao, pa vidje kako tečno i lijepo uči. Kur’anske riječi su blistale sa njegovih usana kao što zvijezde blješte na vedrom nebu. Njegovo učenje je ukazivalo da on prati šta govori (uči), a pauze koje je pravio da dobro shvata i razumije smisao teksta. Plemeniti Vjerovjesnik se obradova vidjevši da dječak zna više od onoga kako su mu ga opisali, a posebno se radovao njegovom poznavanju pisma. On pogleda dječaka pa mu reče: ‘O Zejde, nauči pismo Jevreja (hebrejski), jer ja nemam u njih povjerenja kada nešto diktiram’ (ovo je bilo vrijeme intenzivnih sukoba sa nekim jevrejskim rodovima i zajednicama, dosl. ratno stanje i pitanje sigurnosti i opstanka muslimanske zajednice, op. M.K.). Dječak odgovori: ‘Slušam i odazivam ti se, o Allahov Poslaniče.’ I dječak se odmah posveti učenju hebrejskog pisma, tako da ovlada njime za veoma kratko vrijeme. Od tada je pisao Poslaniku, a.s., kada je on htio pisati Jevrejima, a čitao bi mu kada su oni pisali njemu. Onda po Poslanikovoj naredbi nauči i surjanski pismo (sanskrit). Tako mladić Zejd posta prevodilac Poslanikov, s.a.v.s. Kada Poslanik, s.a.v.s., steče potpuno povjerenje u Zejda i njegovo razumijevanje, preciznost i pouzdanost, povjeri mu Pismo nebesa i Zemlje. Postavi ga za pisara Allahove Objave.”

627. godine, kada se skupilo oko 10.000 saveznika u pohodu na Medinu, Zejd, sin Sābita, ostvarit će svoju želju i po prvi put biti dio muslimanske vojske koja je u ovom događaju imala veoma težak zadatak da se odbrani od snažnog neprijatelja. Bio je učesnik izuzetno zahtjevnog i teškog Pohoda na Tebūk 630. godine. Zejd je tako stasavao u vještog borca. Na drugoj strani, kao što smo nagovijestili, Zejd se počeo razvijati i kao intelektualac i učeni mladić kojem je bilo darovano znanje i mudrost. Time će Zejd oplemeniti svoju ličnost i zauzeti visok položaj u mladoj muslimanskoj zajednici u kojoj će ga svi izuzetno cijeniti i poštovati. 

Čim bi  Vjerovjesniku dolazilo nešto od Objave, on bi pozvao Zejda i diktirao mu to da zapiše. Tako je Zejd odgajan uz Poslanika, s.a.v.s., na vrelu Objave. Uputa Kur’ana činila je njegov razum sve bistrijim i nadahnutijim. Zejd je na taj način postao istinski znalac Kur’ana Časnog, a nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s., prvi izvor i mjerilo kojem su se obraćali sljedbenici ummeta Muhammeda, s.a.v.s.

Na ovome mjestu treba spomenuti da se islamski učenjaci razilaze se u pogledu broja ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim napamet proučili kompletan Kurʼan. Nema sumnje da je veliki broj ashaba napamet znao kompletan Kurʼan. Mnogi su znali manji ili veći broj kurʼanskih sura, ali je predmet rasprave jasno i nedvosmisleno preciziranje broja (i imena) ashaba čije je učenje (a time i hifz) potvrdio, odobrio i verificirao Muhammed, s.a.v.s. Više predaja i djela u ovom kontekstu spominje četvericu ashaba, a to su: Muʽāz, sin Džebela, Ubejj, sin Kaʻba, Zejd, sin Sābita, i Ebū Zejd. Neki učenjaci navode, uz spomenute ashabe, i Ebu-d-Derda’a i Osmana b. ʽAffāna, r.a. Ovo, naravno, nije kompletna lista imena ashaba Muhammeda, s.a.v.s., koji su pred njim (pro)učili nešto iz Kur’ana Časnog. I pored toga što je usmena predaja (et-teleqqī) imala dominantnu ulogu u čuvanju i prenošenju Kur’ana, Poslanik, s.a.v.s., imao je naročite pisare Objave – kuttābu-l-vahj (كتاب الوحي) koji su zapisivali objavljene kur’anske ajete. Radilo se o osobama koje su bile najbliže Poslaniku, s.a.v.s., i koje su uživale ogromno povjerenje muslimana. Među njima su bila četverica pravednih halifa (Ebu Bekr es-Siddīk, Omer b. el-Hattab, Osman b. ʻAffān, ʻAlija b. Ebī Tālib), Zejd b. Sābit („najsposobniji u ovom poslu“, kako je o njemu pisao Mehmed Handžić), Sābit b. Kajs, Ubejj b. Kaʻb, Muʽāvija ibn Ebī Sufjān, Hālid b. Velīd, ʽAbdullāh b. Sʻad b. Ebī es-Sarh, Muʽāz b. Džebel, Hanzala b. Rebīʽa, Zubejr b. ʽAvvām, El-Mugīre b. Šuʽbe, ʽAbdullāh b. Erkam i dr.

Omer, sin El-Hattāba, je jednom kazao: “O ljudi, ko hoće da nešto pita iz Kur’ana neka ide pitati Zejda, sina Sābita…”

ʻAbdullāh, sin ʻAbbāsa, r.a., koji je i sam bio jedan od najautoritativnijih ashaba u tefsiru, dolazio je kući Zejda, sina Sābita, da bi pred njim sticao potrebna znanja. U tom smislu poznate su njegove riječi: “Znanju se dolazi, a znanje nikome ne ide.”

Na dan izbora prvog halife Muhammeda, s.a.v.s., kada se muslimani, muhadžiri i ensarije, u početku nisu mogli složiti u pogledu osobe koja bi bila (naj)preča preuzeti ovaj važan zadatak i ulogu, riječi Zejda bile su vodilja odgovornima da jasno razaznaju kriterije i kvalitete koje treba imati budući halifa. Zejd se, naime, obradio prisutnima govoreći: “O skupino ensarija, Poslanik, a.s., je bio od muhadžira, i njegov halifa treba da bude muhadžir kao on. Mi smo bili pomagači, ensarije Allahovog Poslanika, i treba da budemo ensarije i pomagači na putu istine i njegovom nasljedniku poslije njega.” Onda pruži ruku Ebū Bekru govoreći: “Ovo je vaš halifa, pa dajte mu prisegu!”

Uz to što je bio pisaro Objave, jedan od hafiza u vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., istaknuti kadija i muftija, u zasluge i kvalitete Zejda ubraja se i to što je bio jedan od najzaslužnijih ashaba u projektu kompilacije Mushafa u vrijeme halife Ebū Bekra es-Siddīka, r.a. Naime, nakon smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.s., mlada muslimanska zajednica se iznenada našla pred nizom izazova koji su gravitirali od gotovo bezazlenih pobuna, do osporavanja koncepta i suštine hilafeta, negiranja temeljnih islamskih dužnosti, secesije i otvorenih poziva na odbijanje (priznavanja) Ebū Bekra, r.a., kao predvodnika zajednice. Stabilizacija prilika u društvu u prvim danima hilafeta Ebū Bekra, r.a., imala je svoju cijenu. Musejlema el-Kezzāb, jedan od pobunjenika i samoproglašenih (lažnih) poslanika, okupio je pod svojom komandom pripadnike plemena Benū Hanīfe u arabijskoj regiji Jemāmi i oko 40.000 vojnika. On je uspio nanijeti znatne gubitke muslimanskoj vojsci prije nego što je na bojno polje pristigao Hālid, sin Velīda, r.a., i nanio žestok poraz Musejlemi el-Kezzābu i njegovim sljedbenicima. U Bici na Jemāmi, koja se desila u mjesecu decembru 632. godine, poginulo je oko 600 muslimanskih vojnika, od toga oko 70 hafiza Kur’ana Časnog. Ovaj nesretni događaj izazvao je strah kod muslimana da bi se, ukoliko dođe do sličnih incidenata i bitki, nešto od Kur’ana koji je bio sačuvan kod prenosioca i hafiza Kur’ana (usmeno recitirani i u ljudskom pamćenju pohranjeni Kurʼan – El-Qurʼān fī es-ṣudūr), njihovom pogibijom mogao – izgubiti! Stradanje velikog broja hafiza Kur’ana dokaz je da su u tom dobu oni bili involvirani u ključna društvena dešavanja i da su bili aktivni učesnici gotovo svih pohoda i bitki.

Zejd kazuje: „Ebū Bekr, r.a., poslao mi je (vijest) o pogibiji učesnika (u Bici) na Jemāmi. Kod njega je bio Omer, koji mu je došao i rekao: ʻUbijanje se rasplamsalo na dan Jemāme, pa se bojim da hafizi ne izginu na drugim mjestima i da se tako ne izgubi dosta Kur’ana, osim ako ga sakupite. Ja smatram (da bi bilo dobro) da sakupiš Kur’an.’ ʻKako da uradim nešto što nije uradio Allahov Poslanik, s.a.v.s.?’, reče Ebū Bekr, a on odgovori: ʻTo je, tako mi Allaha, dobro djelo! ’ ʻNije me’, (kaže Ebū Bekr), ʻprestalo podsjećati na to dok mi Allah nije omilio da to uradim. Došao sam do spoznaje kakva je bila Omerova.’ Zejd, sin Sābita, je govorio, a Omer je sjedio kod njega i nije pričao. ʻTi si mlad i razuman’, reče mu Ebū Bekr, ʻmi ti vjerujemo, ti si pisao Objavu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Traži Kur’an i sakupi ga!’ ʻTako mi Allaha’, (kaže Zejd),ʻda mi je stavljeno u dužnost da prenesem jedno brdo, ne bi mi bilo teže od zapovijedi koji mi je izdao – da sakupim Kur’an. Upitao sam: ʻKako ćete raditi nešto što nije uradio Vjerovjesnik, s.a.v.s.?’ ʻOvo je, tako mi Allaha, veliko dobro!’, (reče Ebū Bekr). Ja sam to pokušavao izbjeći sve dok Allah nije omilio i meni ono što je omilio Ebū Bekru i Omeru. Krenuo sam u sakupljanje Kur’ana s papirusa, plećki, repnih kostiju i iz srca ljudi (tj. od hafiza Kur’ana koji su znali Kur’an napamet). Tako sam kod ensarije Huzejme našao dva ajeta iz sure Et-Tevbe koja nisam našao ni kod koga drugog: Došao vam je Poslanik, jedan od vas; teško mi je što ćete na muke udariti… (Et-Tevbe, 128.) – do kraja ovog i sljedećeg ajeta. Listovi na kojima je sakupljen Kur’an bili su kod Ebū Bekra dok mu Allah nije dao smrt, zatim kod Omera dok i njemu Allah nije dao smrt, a potom kod Hafse, kćerke Omerove.“ Specifičnosti grandioznog poduhvata Zejda ogledaju se i u tome što su svi koji su (na)učili nešto od Kur’ana pred Poslanikom, s.a.v.s., dolazili Zejdu kako bi to i pred njim (pro)učili. Svi koji su za vrijeme Poslanika, s.a.v.s., napisali nešto od Kur’ana sada su bili obavezni s tim doći do Zejda nakon čega bi se utvrđivalo i dokazalo da li je to napisano za vrijeme života Muhammeda, s.a.v.s., pa ako bi bilo – uzimano je kao relevantno i vjerodostojno. Ono što su pamtili er-ruwāt we el-ḥuffāẓ – prenosioci i ḥāfiẓi Kur’ana (usmeno recitirani i u ljudskom pamćenju pohranjeni Kurʼan – El-Qurʼān fī es-ṣudūr) i onoga što je bilo zapisano (pisani Kurʼan – El-Qurʼān fī es-suṭūr) prihvaćeno je samo ako je jedno drugo potvrđivalo. Zejd je zapisivao isključivo ono što posvjedoče dva pravedna svjedoka, pri čemu je on bio treći, i to redoslijedom kur’anskih ajeta i sura kakav je utvrđen prilikom posljednjeg izlaganja/učenja Kur’ana od strane Muhammeda, s.a.v.s., pred melekom Džibrilom, a.s. Nema sumnje da je ova metodologija Zejda, sina Sābita, r.a., bila najbolji put da se fragmenti zapisanog Kur’ana sjedine u sveobuhvatnu zbirku ili kodeks koja se naziva Muṣḥaf te da tekst Kur’ana bude (dodatno) potvrđen onim što su prenosioci i hafizi Kur’ana znali napamet.

Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko Iračana i stanovnika Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i raspravam bio je Huzejfe, sin el-Jemāna, r.a., ashab Muhammeda, s.a.v.s., kojem je on, a.s., povjeravao najdelikatnije tajne, pitanja i informacije (ṣāḥib es-sirr). On je zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmana, r.a. Na ovome mjestu rasvjetljavaju nam se kontekst i povod kodifikacije i umnožavanja Mushafa u vrijeme halife Osmana, r.a. Osim toga, poznate su i jasne instrukcije halife Osmana, r.a., u pogledu formiranja stručne komisije i službenih pravila u slučaju eventualnih razilaženja prilikom prepisivanja kur’anskog teksta. Ključnu ulogu u kodifikaciji i umnožavanju mushafa imao je primjerak Mushafa koji je Hafsa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmanu, r.a. Prema nekim predajama, Osman, r.a., je neposredno nakon što je dobio Hafsin primjerak mushafa koji datira iz vremena halife Ebū Bekra, r.a., pristupio umnožavanju mushafa. Zadatak je, povjeren specijalnoj komisiji koju su činili: Zejd, sin Sābita, ʽAbdullāh, sin Ez-Zubejra, Seʽīd, sin ʽĀsa i  ʽAbdur-Rahmān, sin Hārisa. Drugi aspekt, zapravo različitu metodologiju, koju je odabrao halifa Osman, r.a., za realizaciju svog nauma u pogledu kodifikacije i umnožavanja mushafa, saznajemo iz drugih naracija koje navode dvanaest osoba koje su bile uključene u ovaj zadatak. Halifa Osman, r.a., poduzeo je sve neophodne korake opreznosti kako bi ovaj važan zadatak bio povjeren najsposobnijim i najuglednijim osobama kao što je bio Zejd, sin Sābita.

Zejd je bio prvak u Medini u oblasti sudstva, izdavanja fetvi, kiraeta i nasljednog prava. U vrijeme odsustva halifa Omera i Osmāna, Zejd ih je zamjenjivao u nekim državničkim poslovima u Medini. 

Zejd je bio poznat kao Ebu Seʽīd (otac Seʽīda, po najstarijem sinu). Veći dio svog života Zejd je proveo u Medini u kojoj je i umro. Historičari navode različite godine njegovog preseljenja na Ahiret, tvrdeći da bi to moglo biti između 662. i 674. godine, u vrijeme hilafeta emevijskog halife Muʽāvije, sina Ebū Sufjāna. Nakon Zejdovog preseljenja na Ahiret, Ebū Hurejre je rekao: “Danas je umrla tinta (pismenost) ovog ummeta, možda Uzvišeni Allah u Ibn ʻAbbāsu dā njegovog nasljednika.”

Kada naredni put u našim rukama budemo držali Mushaf Časni, trebali bi imati na umu da je jedan od najzaslužnijih ashaba za njegovo sabiranje, prepisivanje i čuvanje bio upravo Zejd, sin Sābita, pisar Objave, čuveni hafiz i učač Kur’ana i vrsni prevodilac.

Izvori: 

1. Al-Ṭabarī, The History of al-Ṭabarī (Ta'rikh al-rusul wa'l-muluk), prevod: Ella Landau-Tasseron, State University of New York Press.
2. Ibn Saʽad, Muhammad, Kitāb al-Tabaqāt al-Kabīr, vol. 3., prevod: Bewley, A. (2013). The Companions of Badr. Loon: TaHa Publishers.
3. Az-Zahabī, Shams Ad-Dīn Muḥammed ibn Aḥmed, Tazkira al-ḥuffāẓ, Dā’ira al-maʽārif al-ʽuṯmāniyya, 2006.
4. El-Baša, Abdurrahman Ra’fat, Iz života ashaba, Sarajevo, 2002.
5. El-Buhari, Muhammed b. Ismail, Buharijeva zbirka hadisa,  III dio, prijevod: Hasan Škapur i grupa prevodilaca, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2008.
6. El-Hamis, Osman b. Muhammed, Historijska epoha od smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., do ubistva Husejna 61. h.g.,Udruženje „Orijent“, Sarajevo, 2014.
7. Halid, Muhammed Halid, Ljudi oko Poslanika, El-Kalem, Sarajevo, 2006.
8. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
9. Hiti, Filip, Istorija Arapa (od najstarijih vremena do danas, s engleskog preveo: Petar Pejčinović, Biblioteka posebna izdanja “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1983.
10. Ibn Kasīr, Al-Bidāya wa an-nihāya, ِAl-Maʿārif, Bejrut, 1990. 
11. El-Mubarekfuri, Safijjurrahman, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.
12. Mehtić, Halil, “Najistaknutiji hafizi u vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.s.”, Zbornik radova Islamskog pedagoškog fakulteta u Zenici, broj 3., Zenica, 2005.
13. Šošić, Dževad, Veza između kiraeta i Osmanove ortografije Kur’ana, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i El-Kalem, Sarajevo, 2005.

Islam je primio nekad prije 616. godine. Jedan je od prvih muslimana, a neki preciziraju da je on šesta osoba koja je prigrlila islam. ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, lično pripovijeda svoj prvi susret sa Božijim Poslanikom, s.a.v.s., na sljedeći način: “Bio sam mladi čobanin i čuvao sam ovce koje su pripadale ʽUkbi ibn Ebī Muaʽjtu. Poslanik, s.a.v.s., jednom je došao sa Ebū Bekrom, r.a., i rekao: ‘0, mladiću, imaš li da nam dadneš malo mlijeka da se napijemo?’, a ja sam odgovorio: ‘Ne mogu vam dati mlijeko od ovih ovaca.’ Poslanik, s.a.v.s., upitao je: ‘Imaš li neku od ovaca koja još nije davala mlijeko?’ Rekao sam: ‘Imam’, i doveo sam im tu ovcu. Poslanik, s.a.v.s., uzeo ju je i uhvatio za vime, zatim se pomolio Allahu, dž.š., dok se vime nije napunilo mlijekom. Ebū Bekr, r.a., donio mu je jedan udubljen kamen u koji je muzao mlijeko. Ebu Bekr, r.a., napio se mlijeka, a nakon toga Poslanik, s.a. v. s., reče vimenu: ‘Skupi se!’, i vime se skupilo. Poslije ovog događaja otišao sam Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i zamolio ga: ‘Nauči me onoj vrsti govora’, a on će na to: ‘Već si naučio, mladiću.” 

I zaista, ovaj Poslanikov, s.a.v.s., nagovještaj o njemu, potvrdit će u kasnijem periodu i sam ʽAbdullāh riječima: “Ja sam, ustvari, naučio od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., više od 70 kur’anskih sura. Bolje razumijem Allahovu knjigu od bilo koga od vas”. Muhammed, s.a.v.s., preporučit će ashabima da slijede primjer ʽAbdullāha, sin Mesʽūda, te da Kur’an uče onako kako ga on uči. (Vidi poglavlje “O vrlinama ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, r.a.” u Sahihu imama Buharije).

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je jednom (o)držao govor rekavši: “Tako mi Allaha preuzeo sam (iz usta Allahovog Poslanika) sedamdeset i nekoliko sura, i, tako mi Allaha, drugovi Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., znaju da sam ja, iako nisam boljih od njih, najučeniji u pogledu Allahove Knjige.” Ovdje se radi o njegovom izuzetnom pamćenju Kur'ana, kira’etskih pravila, poznavanju povoda objave pojedinih ajeta, pitanju derogacije i sl.

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, prenosi: “Poslanik mi je, s.a.v.s., rekao: ‘Uči mi Kurʼan!’ ‘Allahov Poslaniče, da ja tebi učim Kur’an, a tebi je objavljen?!’, rekoh. ‘Da’, odgovorio je. Ja sam tada počeo učiti suru En-Nisā’, sve dok nisam došao do ajeta: A šta će, tek, biti kada dovedemo svjedoka iz svakoga naroda, a tebe dovedemo kao svjedoka protiv ovih? (En-Nisāʼ, 41.) Reče: ‘Dosta ti je!’ Okrenuo sam se prema njemu kad mu oči plaču.” (Hadis bilježi imam Buharija)

ʽAbdullāh je 0rijetko mogao biti zapažen na mjestima gdje su se ljudi svakodnevno sastajali i poslovali, nije čak bio ni blizu takvih skupova i vreva zbog svoje skromnosti i siromaštva u poređenju sa onima koji su posjedovali veliki imetak, moć i visok društveni položaj. Od ovosvjetskih dobara, prema ljudskim mjerilima, nije posjedovao ništa. Prije nego što je primio islam, ʽAbdullāh se nikada nije usudio ni da prođe pored nekog od skupova bilo kojih kurejšijskih plemića i njihove elite, a ako bi to i učinio požurio bi i pognuo glavu. 

Jedne prilike su neki muslimani u Mekki rekli da uče Kur’an tajno zbog straha od nevjernika i da, do tog trenutka, Kurejšije još nikako nisu čule da se Kur’an javno uči. Zatim se se zapitali ko bi od njih mogao javno, pred Kurejšijama idolopoklonicima, proučiti nešto od Kur’ana. “Ko bi od nas izašao i javno učio Kur’an kod Kaʿbe, uzdižući time islam?”, upitali su. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda, r.a., je odgovori: ”Ja ću izaći i javno učiti Kur’an, a neka nevjernici rade šta hoće.” I otišao je kod Ka'be, a Kurejšije i njihove glavešine su mu se smijali. Zatim je počeo glasno učiti Kur’an, i to je bio prvi put da neko od muslimana naglas, prelijepim i dojmljivim tonom, uči Kur’an kod Kaʿbe. ‘Abdullāh, sin Mes'ūda je učio kur’anske ajete sure Er-Rahmān: Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru. Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove, i trava i drveće se pokoravaju…  Kada su oni čuli učenje Kur’ana počeli su se pitati: “Šta ono govori Ibn Ummi ʿAbd?” Nakon toga su rekli da on uči nešto od onoga što je objavljeno Muhammedu. Tada su skočili i počeli ga udarati po licu i ostalim dijelovima tijela. On je i dalje učio dok nije proučio onoliko koliko je Allah odredio da prouči. Kada se, izranjavanog lica, vratio ostalim ashabima oni rekoše: “Ovo je ono čega smo se bojali da se desi.” On im na to reče: “Nikada mi moji neprijatelji nisu djelovali poniženiji kao što se to malo prije desilo. Ako hoćete, ja ću to isto sutra ponoviti.” Oni mu rekoše: “Nema potrebe, oni su već čuli ono što ne podnose.“ 

ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, je s ponosom isticao blagodat kojom ga je počastio Uzvišeni Allah: “Tako mi Allaha, dž.š., nema nijedna sura u Kur’anu  o kojoj ne znam gdje i u kojem kontekstu je objavljena. Bolje razumijem Allahovu knjigu od vas, a da znam da neko bolje razumije Kur’an od mene i da do te osobe mogu doći na leđima svoje mule, sigurno bih otišao toj osobi na njenim leđima, ali nisam ja bolji od vas.”

Ashabi su o njemu rekli da ga je Muhammed, s.a.v.s., primao u svoje društvo onda kada to njima nije bilo dopušteno i bio je u njegovoj blizini onda kada oni nisu. Ulazio bi u kuću Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i sjedio bi sa njim više od bilo koga drugoga. On je bio jedan od onih kojima je Poslanik, s.a.v.s., povjeravao svoje tajne do te mjere da je dobio nadimak “Vlasnik tajne Allahovog Poslanika”.

Muhammed, s.a.v.s., sjedio je jednog dana ispod nekog drveta sa svojim ashabima, a među njima je bio i ʽAbdullāh. U jednom trenutku ʽAbdullāh je odlučio popeti se na to drvo kako bi ubrao nekoliko njegovih plodova. Kada su ashabi pogledali odozdo, vidjeli su njegove tanke potkoljenice, pa su se počeli smješkati i išaretiti jedan dugom. Primijetivši njihov postupak, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: “Smijete se potkoljenicama sina Mesʽūda?! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moj život, one su kod Allaha teže (na mīzānu) od brda Uhud.”

Imām Zehebī, opisujući ovog istaknutog ashaba, piše: “ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, r.a, učeni vođa (el-imām er-rab­bānī), Ebū ʽAbdur-Raḥmān ʽAbdullāh ibn Ummi ʽAbd el-Huzejlī, ashab, lični sluga Poslanikov, među prvima primio islam; jedan od veterana Bitke na Bedru; ʽAbdullāh je među ekspertima pravnicima i učiteljima Kur’ana; među onima koji su nastojali prenijeti (Poslanikove riječi) veoma tačno i precizno, izuzetno obziran u svojim predajama, i jedan od onih koji je opominjao svoje učenike za nemar u biljezenju tačnih riječi Poslanika ,s.a.v.s. Zbog velikog opreza, prenio je veoma malo hadisa. Njegovi učenici ne bi davali prednost nijednom ashabu osim njemu…” 

Hazreti Omer, r.a., drugi pravedni halifa i vladar pravovjernih, inače veoma oprezan prilikom davanja bilo kakvih kvalifikacija o nekom čovjeku, o ʽAbdullāhu, sinu Mesʽūda je kazao da je “(pre)pun znanja”. Iako je bio jedan veoma blizak Muhammedu, s.a.v.s., sa privilegijama i posebnim položajem kod njega, bio je izuzetno oprezan prilikom prenošenja hadisa, naročito nakon smrti Muhammeda, s.a.v.s. U većini slučajeva kada bi spomenuo Muhammeda, s.a.v.s., počeo bi se tresti i drhtati, a na licu bi mu se ukazali znakovi brige i teškoće. To bi se desilo svaki put kada bi sa počeo govoriti: “Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže…”, iz straha da ne bi propustio ili pogrešno prenio jednu jedinu riječ od onoga što je Poslanik, s.a.v.s., rekao.

Svjestan kompetencija i kvaliteta ʽAbdullāha, sina Mesʽūda, halifa Omer, r.a., odlučit će da ga imenuje za povjerenika državne blagajne (direktora državnog trezora) Kufe, što je i u to vrijeme bio izuzetno zahtjevan i odgovoran položaj. Prilikom imenovanja ʽAbdullāha, halifa Omer, r.a., obratio se stanovništvu Kufe i rekao im: “Tako mi Allaha, dž.š., nema boga osim Njega. Znajte da sam vam dao prednost nad samim sobom, jer sam ga poslao vama kako biste učili od njega.” Stanovnici Kufe su mnogo voljeli ʽAbdullāha, pa su ga okružili i pružili mu neupitnu podršku nakon što ga je halifa Osman, r.a., htio povući sa spomenutog položaja. Ponudili su mu zaštitu i da ostane sa njima i ne ide u Medinu. U vrijeme kada su se pojavili ljudi skloni odmetništvu, pobunama i smutnjama, ʽAbdullāh je ostao dostojanstven i vjeran muslimanskim predvodnicima i nije se priklonio onima koji su izazivali razdore. Kazao je: “Halifa ima pravo da od mene traži poslušnost. Dogodit će se velika smutnja, a ja ne želim biti prvi koji će joj otvoriti vrata.” 

Zatim se vratio u Medinu gdje je došlo do nekih nesuglasica između njega i halife Osmana, r.a. Navodno mu je Osman, r.a., ukinuo (novčana) primanja iz državne blagajne. I pored toga, ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, nikada nije ružno (pro)govorio o halifi Osmanu, r.a., koji ga je jednom, nakon što se vratio u Medinu, upitao: “Na što se žališ?”

“Moji grijesi”, odgovorio mu je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda.

“Za čim osjećaš potrebu?”, upita ponovo halifa.

Sin Mesʽūda odgovori:

“Milost moga Gospodara”.

Halifa ga upita: 

“Da ti dovedem liječnika?”

“Moja je bolest od liječnika (od Allaha).”

“Zar nećeš da naredim da ti daju platu?”, nastavi halifa.

“Nemam potrebe za njom”, odgovori ʽAbdullāh.

“Neka ostane tvojim kćerkama poslije tebe”, reče halifa.

“Zar se plašiš siromaštva za moje kćeri? Ja sam naredio svojim kćerkama da svaku noć uče suru El-Vāqi‘a, jer sam čuo da je rekao: ‘Ko prouči suru El-Vāqi‘a svako veče, neće ga nikada stići siromaštvo.”

Prenosi se da je ʽAbdullāh, sin Mesʽūda, rekao: “Najbolje bogatstvo je bogatstvo duše. Najbolja opskrba je lijepo ponašanje. Najveći grijeh je laž, najgora zarada je kamata, a najgore od onoga što se može pojesti je jesti od onoga što pripada siročadima. Ko god drugima briše grijehe, Allah će, dž.š., obrisati njegove grijehe, a ko god oprašta drugima Allah, dž.š., njemu će oprostiti.”

Na Ahiret je preselio 653. godine u Medini u 60. godini života. Njegov kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. 

Zejd je poznati vojskovođa i jedan od najdražih ashaba Allahovom Poslaniku, zbog čega je nosio počasni nadimak “Voljeni” (el-ḥibb ili el-ḥabīb) ili “Miljenik Allahovog poslanika”. Pripovjedači i historičari ga opisuju kao niskog, tamnoputog čovjeka spljoštenog nosa.

Zejd, sin Ḥarise, r.a., je kao dječak, dok je s majkom boravio kod njene porodice u plemenu Maʿn koje je iznenada napadnuto, pao u ropstvo (kao ratni zarobljenik) i prodan je na pijaci/marketu na ʿUkāẓu (Sūq ʿUkāẓ) skupa sa ostalim zarobljenicima. U to vrijeme je ropstvo bilo priznata i postojeća društvena činjenica i nastojalo se nametnuti kao neizbježnost. Zejda je na spomenutoj pijaci (ot)kupio Ḥakīm, sin Ḥuzāme, izuzetno imućan Kurejšija. Ḥakīmova tetka bila je hazreti Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, supruga Muhammeda, s.a.v.s. U nastojanju da pokaže zahvalnost i darežljivost prema tetki Ḫadīdži, Ḥakīm je odlučio pokloniti joj jednog od robova koje je kupio na ʿUkāẓu. Hazreti Ḫadīdža izabrala je upravo – Zejda. Ḫadīdža je planirala pokloniti nešto vrijedno Muhammedu, s.a.v.s., pa mu je darovala Zejda. Tako se, eto, Zejd našao u kući posljednjeg Allahovog  poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Dječak Zejd je bio zahvalan što je dospio do Muhammeda, s.a.v.s., koji ga je prihvatio i pazio kao svoje rođeno dijete. Bio je jako zadovoljan Zejdom i odmah ga je oslobodio ropstva. Njegovo veliko i milostivo srce bilo je ispunjeno brigom i ljubavlju prema ovom dječaku.

Na drugoj strani, u rodnom mjestu Zejda, njegova majka je neprestano lila suze i bol joj nije jenjavala otkako se od nje rastao njen sin Zejd. Njegov otac Ḥārise ga je isto tako tražio i pitao bi svakog putnika o svome sinu Zejdu. Obrise prevelike tuge za sinom Zejdom nalazimo i u njegovim stihovima:

Plakao sam za Zejdom i ne znam šta je s njim, 

da li je živ i da mu se nadam ili mu je došla smrt? 

Tako mi Boga, ja ne znam i

pitam se da li te je progutala pustinja ili te je progutalo brdo.

Svako rađanje Sunca podsjeća me na tebe,

i to sjećanje ponovo mi se vraća kod njegova zalaska.

U potrazi za tobom dat ću sve od sebe i neću štedjeti ni sebe ni devu.

Samo smrt me može spriječiti da te nađem.

Jer svako će nestati ma koliko se nadao da će živjeti…

Na jedno od hodočašća u Mekku zaputila se i skupina hodočasnika iz porodice Zejda. Dok su obilazili oko Kaʿbe sreli su Zejda. Razgovarali su o svemu što se mu se dogodilo. Zejd ih je zamolio da njegovim roditeljima prenesu da ih on voli i da jedva čeka da ih vidi. Rekao im je: “Recite mom ocu da ovdje živim sa najvelikodušnijim i najmilijim ocem?” Kada su završili hodočašće, vratili su se svojim kućama i obavijestili su njegovog oca o svemu što su čuli i vidjeli. Pošto je Ḥārise saznao da je Zejd živ, njegovo srce se ispunilo srećom i odmah se počeo pripremati za put s namjerom da ga otkupi. Zajedno s njim je pošao njegov brat Kaʿb, amidža Zejda. Išli su žurno prema Mekki, a kada su stigli, odmah su potražili Muhammeda, s.a.v.s. Kada ga je Ḥārise upoznao, rekao mu je: “O, sine ʿAbdul-Muṭṭaliba! O, sine vođe svoga plemena! Tvoje imanje ulijeva sigurnost i zaštitu i poznat si po tome što pomažeš nesretnima i štitiš zatočene. Došli smo ovdje da te zamolimo da nam vratiš našeg sina. Zato te molimo da nam učiniš uslugu i da odrediš neku razumnu otkupninu za njega?” Poslanik, s.a.v.s., znao je koliko ga Zejd voli i koliko mu je privržen, međutim u isto vrijeme poštovao je roditeljsko pravo. Zato mu je rekao: “Pozovi Zejda neka dođe ovamo i neka on izabere između mene i tebe. Ako izabere tebe, može slobodno ići sa tobom, ali ako izabere mene onda, tako mi Allaha neću ga dati ni za šta na svijetu?” Lice Ḥārise je sada bilo ozareno jer nije očekivao takvu velikodušnost, pa je rekao: “Ti si mnogo velikodušniji nego mi?” Potom je Poslanik, s.a.v.s., pozvao Zejda. Kada je došao, upitao ga je: “Poznaješ li ove ljude?” Zejd odgovori: “Da, ovo je moj otac, a to je moj amidža?” Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je isto što i njegovom ocu, a Zejd je na to odgovorio: “Neću izabrati nikoga drugoga osim tebe, jer ti si mi i otac i amidža?” Poslanikove oči su zablistale od suza koje su izražavale zahvalnost i saosjećajnost. Uzeo je Zejda za ruku i poveo ga do Kaʿbe, gdje su Kurejšije držale sastanak, a zatim povikao: “Svjedočim da je Zejd moj sin i ako ja umrem prije njega, on će naslijediti dio od mene, a ako on umre prije mene, ja ću naslijediti dio od njega.” Ḥārise je bio presretan jer njegov sin ne samo da je bio oslobođen, nego je postao posinak čovjeka koji je bio poznat u plemenu Kurejš kao Iskreni i Pouzdani. Ḥārise i Kaʿb su se vratili kući, a Zejda su, nakon što je postao slobodan čovjek i pošto ih je Muhammed, oslobodio svake brige za njegovom sudbinom, ostavili živog i zdravog u Mekki kod Muhammeda. Zejd je odabrao Muhammeda, jer je kod njega vidio i od njega doživio samo dobro. Muhammed je, dakle, imao prefinjen edeb, moral i najčistiji ahlak i prije poslanstva. Nije čudno da je Zejd upravo jedan od prvih muslimana, pisar objave Kurʼana, jedan od najbližih saradnika Allahovog poslanika, s.a.v.s.

Muhammed, s.a.v.s., uzeo je Zejda za posnika, prije nego što su objavljeni kurʼanski ajeti kojim je to zabranjeno i poništeno: Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Aḥzāb, 5.) Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna. (El-Aḥzāb, 40.)

Zejd, sin Ḥārise, je sve do objave gornjih ajeta nosio nadimak Zejd, sin Muhammeda (Zejd ibn Muhammed). 

Nesumljivo je da je Zejd bio među prvima koji su prigrlili islam. Odrastao je u kući iz koje se razlilo svjetlo upute i blistavosti vjere Uzvišenog Allaha, u kući Muhammeda, s.a.v.s., Allahovog poslanika čitavom čovječanstvu. Poslanik, s.a.v.s., mnogo je volio Zejda zbog njegove neviđene odanosti, velikodušnosti, savjesti, iskrenosti i pouzdanosti. Sve ove i mnoge druge vrline doprinijele su da Zejd, sin Ḥārise ili Zejd Voljeni, kako su ga zvali ashabi, zauzme posebno mjesto u srcu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. ‘Āʼiša, supruga Muhammeda, s.a.v.s., rekla je: “Poslanik je Zejda slao u pohode samo kao vojskovođu i da njegov život nije tako kratko trajao, on bi bio njegov nasljednik.”  

Muhammed, s.a.v.s., predložio je Zejdu brak sa Zejneb, kćerkom Džaḥša. Čini se da je Zejneb prihvatila taj brak jer je bilo stid odbiti Poslanikovo, a.s., posredovanje. Nažalost, jaz između njih dvoje, Zejda i Zejneb, svakim je danom bio sve veći i na kraju je taj brak, koji je trajao nešto manje od dvije godine, propao. Poslanik, s.a.v.s., je možda osjećao da je na neki način on odgovoran za ovaj brak, koji je završen razvodom. Za Zejda je izabrao drugu ženu, Ummi Kulsūm, kćerku ‘Uqbe. Na kraju je Poslanik, s.a.v.s., oženio Zejneb, kćerku Džaḥša. Na taj način je Poslanik lično svojim primjerom dokinuo predislamski običaj po kojem nije bilo dozvoljeno čovjeku da se oženi ranijom ženom svoga posinka. Svakako da su licemjeri ovaj događaj iskoristili i počeli o tome izmišljati priče i praviti spletke, koje nisu ništa drugo do obične laži i izmišljotine na časnog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.

Ibn Džuzejj el-Kilbī el-Endelūsī, čuveni komentator Kurʼana, u djelu Olakšani komentar Kur’ana (Et-Teshīlu li ‘ulūmi-l-Qur’ān)ovako pojašnjava kur’anske ajete koji tretiraju ovo pitanje: ”A kad ti reče onome kome je Allah bio blagodaran, a kome si i ti bio blagodaran – a on je Zejd b. Harise el-Kelbi. Allah, dž.š., je bio blagodaran prema njemu jer mu je darovao islam i druge ljepote, a Vjerovjesnik, s.a.v.s, je bio blagodaran prema njemu time što ga je oslobodio ropstva. Kod Zejda je bila njegova žena Zejneb bint Džahš, a ona je kćerka Umejme. Zejd se žalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na njeno loše ponašanje u braku i uzvisivanje nad njim, zbog čega je želio da se razvede od nje. Tada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – boj se Allaha u pogledu riječi da se ona loše ponaša u braku i boj se Allaha i ne puštaj je, a što je zabrana razvoda u značenju odvraćanja, kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao:  ‘Najmrža dozvoljena stvar kod Allaha je razvod braka!’; a u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti – Ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., skrivao je dozvoljena stvar, u kojoj nema nikakva grijeha niti zaslužuje bilo kakav prijekor, međutim, on se bojao da Allah ne obruši jezike ljudi na njega pa da ga izvrijeđaju. Ono što je u sebi skrivao je bilo iz stida i čuvajući svoj ugled, jer se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,, htio da Zejd pusti Zejnebu da bi se on oženio s njom. Rekao je: ‘Zadrži…!’ jer je ona bila Zejdu žena, a skrivao je težnju prema njoj bojeći se govora ljudi koji bi sigurno govorili: ‘Oženio se sa ženom svoga sina’ obzirom da mu je Zejd bio posinak. Dakle, ono što je skrivao je njegova želja da se sa Zejnebom oženi, pa je Allah to objelodanio time što je odredio da će se s njome oženiti. Aiša, r.a., je rekla: ‘Da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sakrio išta od Objave, sakrio bi ovaj ajet jer mu je bio težak.’ Veli se: Allah je objavio Poslaniku,  s.a.v.s., da će se oženiti sa Zejnebom nakon što se Zejd od nje razvede, pa je ono što je Allahov Poslanik,s.a.v.s., skrivao upravo ono što ga je Allah poučio u vezi sa ženidbom koja će se desiti; i bojao si se ljudi, a preče je da se Allaha bojiš – pošto se Zejd od nje razveo, Mi smo jē za tebe udali – Niko od ashaba nije spomenut imenom u Kur'anu osim Zejda b. Harisea. Vetarun je potreba, tj. kada Zejd više nije imao potrebe kod Zejnebe (pošto se Zejd od nje razveo), Allah ju je udao za Svoga Poslanika, s.a.v.s.. Allah, dž.š., je čin udaje vezao za Sebe u čemu se ogleda velika počast za hazreti Zejnebu. Zbog toga se ona hvalisala pred ostalim Poslanikovim, s.a.v.s., ženama govoreći: ‘Allah me je udao za Vjerovjesnika iznad sedam nebesa, a vas su dale vaše porodice’; kako se vjernici ne bi ustručavali da se žene sa ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. – Allah je vjenčao Zejnebu, bivšu ženu Zejdovu, za Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako bi poučio vjernike da im je dozvoljeno ženiti se sa ženama njihovih posinaka kad se oni od njih razvedu, jer oni nisu njihovi pravi sinovi. A Allahova odredba je izvršna.”

Zejd je učestvovao u mnogim vojnim pohodima. Neki historičari preciziraju da je predvodio sedam vojnih ekspedicija. Bio je jedan od ashaba koji su se borili u bitkama na Bedru i na Uhudu. Učestvovao je u odbrani Medine od saveznika (Bitka na Hendeku) i u pohodu na Hajber. 

U mjesecu septembru 629. godine (8. godine po Hidžri), Muhammed, s.a.v.s., odlučio je pokrenuti vojni pohod protiv Bizantinaca i njihovih saveznika među arapskim kršćanskim plemenima. Povod za ovo je bilo ubistvo Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika Ḥārisa, sina ‘Umejra, od strane plemena Gassān. Ḥāris je trebao dostaviti pismo vladaru Busre u Siriji. Ubistvo izaslanika se u tom vremenu smatralo direktnom prijetnjom i objavom rata, velikim zločinom i najgnusnijom povredom dostojanstva i časti. Saznavši za pokretanje kaznene vojne ekspedicije, pleme Gassān traži zaštitu od svojih saveznika. Do bitke će doći kraj sela Mu'ta istočno od rijeke Jordan i Kereka (Jordan). Na čelo te vojske Muhammed, s.a.v.s., postavio je Zejda i tom prilikom je dao zapovijed da, ako Zejd pogine, komandu preuzme Dža'fer, sin Ebū Ṭāliba, a ako i on pogine, ljude će voditi ‘Abdullāh, sin Revāḥe. Suočeni sa znatno brojnijom vojskom, muslimani su se otisnuli na bojno polje bez obzira na posljedice i opasnost. Njihov vojskovođa Zejd nosio je Poslanikov, s.a.v.s., bajrak i boreći se probijao put kroz more strijela i sablji neprijateljskih vojnika, sve dok nije iskrvario pod udarcima neprijatelja. Zatim je zastavu uzeo Dža'fer. I on je poginuo. ‘Abdullāh borio se hrabro, ali je i on pao kao šehid. Muslimansku vojsku koja je brojala 3.000 boraca od velikog gubitka spasio je Ḫālid, sin Velīda, koji je uspješno zavarao Bizantince da muslimanima dolaze pojačanja iz Medine.

Tako je život okončao Zejd, ostavivši iza sebe veličanstvene uspjehe i prelijepe uspomene. 

Kada vijest o pogibiji trojice muslimanskih vojskovođa stigla do Muhammeda, s.a.v.s., mnogo je bio pogođen i ožalošćen. Kaže se da nikad nije bio tužniji. Poslanik, s.a.v.s., je obišao porodice poginulih, a kad je došao do kuće Zejda, dočekala ga je njegova kćerkica. Poslanik je toliko plakao da su mnogi čuli njegov glas. Upitao ga je Sa'd, sin Ubāde: “Šta je to, o Allahov Poslaniče?!” A on, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Ovo je plač prijatelja za prijateljem.”

Budući da je Ḥamza bio stariji od svog bratića Muhammeda, s.a.v.s., samo dvije godine, od djetinjstva su bili vrlo bliski, kada su se još kao djeca zajedno igrali po mekkanskim sokacima. Dvije godine zajedno su živjeli u istoj kući, dok je brigu o Muhammedu, s.a.v.s., vodio njegov djed ʿAbdul-Muṭṭalib. Ḥamza je Muhammedov, s.a.v.s., amidža i (dvostruki) brat po mlijeku, jer su ih obojicu dojile Ḥalīma i Suvejba iz plemena (Benū) Saʿd. 

Odgajan je u porodici u kojoj su mnogi bili vođe, predvodnici i dostojanstveniici plemena Kurejš. Kako je rastao i stasavao, povećavalo se i njegovo samopouzdanje i samouvjerenost. Odvažan i ponosit, u okrilju privilegija koje je imao zbog porijekla, njegov uticaj i moć u mekkanskom društvu tog doba rasla je iz dana u dan. Sa kurejšijskim mladićima i mekkanskim vođama takmičio se u lovu, streljaštvu, konjaništvu, i s njima je prisustvovao sijelima na kojima se raspravljalo o najvažnijim društvenim pitanjima i događajima. Ḥamza je bio neobično lijep, naočit i zgodan. U mladosti je bio sklon zabavi i lagodnom životu; odlazio je na mnoga sijela, obilazio mekkanske kutke za razonodu i druženja. Ḥamza je bio hrabri hāšimijski ratnik, odlučan u svakoj situaciji, a u bitkama nije mu bilo ravna. Bio je poznat po vještinama iz oblasti mačevanja, streljaštva i hrvanja, disciplina koje su bile popularne među Arapima toga doba. Volio je lov i opisan je kao “najjači čovjek Kurejšija i najnepopustljiviji”.

Supruge hazreti Ḥamze su: Selmā, kćerka ‘Umejsa, Ummu ‘Āmir, kčerka El-Milla i Ḫavla, kćerka Qajsa. Imao je šestero djece: Umāmu (kćerka), ‘Āmira (sin), Ja’lu (sin), Umāru (sin) i još dvije kćerke koje su umrle u djetinjstvu. Danas nema muških potomaka hazreti Ḥamze.

Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, odlučna, inteligentna i dostojanstvena žena, ponudila se za ženu Muhammedu, s.a.v.s. Ona je uživala najveći ugled i bola je jedna od najimućnijih žena tog doba. Kada je Muhammed, a.s., ispričao svojim amidžama o namjerama hazreti Ḫadīdže, do njenog oca Ḫuvejlida pošao je Muhammedov, s.a.v.s., amidža Ḥamza. Bilo je to 595. godine. 

I pored ovog prisnog prijateljstva i rodbinskih veza, Ḥamza u početku nije pokazao neko posebno interesovanje prema Muhammedovim, s.a.v.s., pozivima u islam i nije ga prihvatio kada ga je Muhammed, s.a.v.s., predočio najbližim članovima svoje porodice. Međutim, pružio mu je svoju podršku, kao rođak i prijatelj. Smatra se da je islam primio 6. godine po poslanstvu, tj. 616. godine. Muhammed, s.a.v.s., je jedne prilike sjedio na Saffi. Tim putem je naišao Ebū Džehl. Čim je vidio Muhammeda, s.a.v.s., počeo ga je uznemiravati, vrijeđati i omalovažavati. Sve je to vidjela i čula jedna oslobođena robinja iz obližnje kuće, koja je, primijetivši hazreti Ḥamzu kako se vraća iz lova, kazala: “O Ebū ʿUmāre, da si vidio šta je tvoj bratić Muhammed doživio od Ebu-l-Ḥakema ibn Hišāma (tj. Ebū Džehla). Naime, on ga je vrijeđao i uznemiravao. Onda je otišao, a da Muhammed nije ni progovorio.” To je naljutilo hazreti Ḥamzu, te se istog trena zaputio ka mjestu sastanka kurejšijskih glavešina. Kada je stigao na mjesto sastanka, prišao je Ebū Džehlu, dok je ovaj sjedio i pričao sa prijateljima. Zatim ga je tako jako udario svojim lukom u glavu, da mu je napravio ranu na glavi koja je počela krvariti. Onda mu je poručio: “Zar ga vrijeđaš, a i ja sam isto njegove vjere i pričam isto što i on priča?! Uzvrati meni, ako smiješ!” Potom se hazreti Ḥamza uputio ka jednoj kući kako bi se susreo sa Muhammedom, s.a.v.s., i njegovim ashabima i obznanio svoj islam. Njegovo prihvatanje islama je obradovalo sve muslimane. Neki izvori navode da je islam primio tri dana prije hazreti Omera, r.a. Kad je hazreti Ḥamza primio islam, Kurejšijama je bilo jasno da je Poslanik, s.a.v.s., dobio veliku pomoć i zaštitu. Znali su da će Ḥamza uvijek stati iza njega, podržati ga i žrtvovati se za interese i ciljeve muslimana. Zbog toga su se klonuli mnogo čega što su ranije radili. 

Hazreti Ḥamza je posjedovao izvanredan ahlak. Bio je pobožan, bogobojazan, skroman, darežljiv i plemenit.

Nepune tri godine svog života, negdje između 616. i 619. godine, proveo je u getu Ši'b, zajedno sa ostalim muslimanima, u najvećoj oskudici i potpunoj izolaciji, kada su mnogobošci vršili (sve)opći bojkot i izolaciju muslimana. 622. godine učinio je Hidžru iz Mekke u Jesrib. U Mekki je ostavio skoro sav svoj imetak i nekretnine koje su kurejšijski mušrici uzurpirali.

623. godine hazreti Ḥamza je bio komadant jednog odreda (izvidnice) od trideset konjanika muhadžira koji se, po direktnim zapovjedima Muhammeda, s.a.v.s., uputio do oblasti Sejfu-l-baḥr. Iako se ova skupina susrela sa Ebū Džehlom koji je bio na čelu tri stotine mušrika iz Mekke, nije došlo do borbe. 

Hazreti Ḥamza je važio za velikog i hrabrog junaka, pa ne čudi da je učestvovao u svim važnijim vojnim pohodima u prve tri hidžretske godine. Njegova hrabrost vidljiva je i iz činjenice da je uvijek prvi izlazio na dvoboje koji bi se odigravali prije velike bitke. On je jedan od trojice prvaka muslimana koji su, ispred muhadžira, stali na mejdan trojici mušričkih prvaka. Hazreti Ḥamza je u dvoboju koji je prethodio Bici na Bedru lahko savladao svog protivnika, što je dodatno ohrabrilo muslimanske borce i ulilo im pouzdanje u ključnm momentima koji su prethodili velikoj bici. Taj dan je Ḥamza ukrasio svoja prsa nojevim perom, jednu sablju držao je u ruci dok mu je druga bila o pasu. Predvodio je bojne redove muslimana zajedno sa ostalim junacima, a Poslanikov, s.a.v.s., blagoslov bio je nad svima njima.

Nakon Bitke na Bedru, kada su se tamni oblaci sramote i poraza nadvili nad mušrike, u Mekki su svi izgarali od želje da se osvete muslimanima. U tim nastojanjima posebna meta, pored Muhammeda, s.a.v.s., bio im je hazreti Ḥamza, jer je u bitkama i dvobojima ubio 31 mušrika! Unajmljen je abesinijski rob Vaḥšijj, vrlo vješt u bacanju koplja, da ubije hazreti Ḥamzu. Hind, kćerka kurejšijskog prvaka ‘Utbe koji je poginuo na Bedru, dočekala je Vaḥšijja dobrodošlicom, računajući da će on biti u stanju ostvariti njenu najveću želju. Počela mu je medenim glasom pričati o svojim draguljima, zlatu i naikut. Stavila je ruku na vrat pomičući bisernu ogrlicu kao i na uši da pokaže dijamantne naušnice. Micala je svoje duge prste koji su bili ukrašeni zlatnim prstenjem. “Sve je ovo tvoje, Vahšijj… ako ubiješ Ḥamzu.” Pred njim su se iznenada našle dvije stvari o kojima su mnogi sanjali: sloboda i bogatstvo. Obećao joj je: “Dobit ćeš što želiš!”

Na dan Bitke na Uhudu, 7. ševvala 3. godine po Hidžri (23. mart 625. godine), Vaḥšijj je kopljem ubio hazreti Ḥamzu. Nakon Bitke na Uhudu u kojoj su muslimani poraženi, Hind je prišla je mrtvom tijelu hazreti Ḥamze, rasporila mu stomak, izvadila crijeva, džigericu (jetru) i druge organe iz utrobe, te mu odsjekla nos i uši. Određeni izvori navode da je čak pokušala pojesti dio njegove džigerice. Nakon toga je došao njen muž Ebū Sufjān i kopljem mu smrskao usta. Vidjevši taj prizor – masakrirano tijelo hazreti Ḥamze – Božiji Poslanik je zaplakao. Kada se prašina nakon bitke slegla, i kada je vijest o masakriranju šehida Uhuda stigla do Medine, nastala je velika žalost kod svih muslimana. Ṣafijja, kćerka ʿAbdul-Muṭṭaliba i Ḥamzina sestra, znajući u kakvom je stanju tijelo njenog brata, dolazi da ga vidi i donosi dva platna od kojih je trebalo napraviti ćefine u koje će umorati hazreti Ḥamzu. Jedno od ta dva platna iskorišteno je za ćefin jednog ensarije koji je, poput hazreti Ḥamze, bio unakaženog tijela poslije bitke. Ovi prizori su toliko pogodili Muhammeda, s.a.v.s., da je obećao osvetiti se počiniteljima tih zvjerstava. Međutim, objavljeni su kur’anski ajeti kojima se to zabranjuje: “Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.” (En-Naḥl, 126.)

Vaḥšijj je kasnije kazivao: “Allaha mi sam gledao kako Ḥamza svojom sabljom siječe ljude i ništa ne ostavlja pred sobom, poput lugave deve. Utom je, prije mene, pred njega izašao Siba’ ibn ʿAbdul-ʿUzza. (…)  Zatim ga je Ḥamza snažno udario pravo po glavi. Ja sam u tom momentu zamahnuo svojim kopljem i, dobro nanišanivši, uputio ga prema njemu. Pogodio sam ga u donji dio stomaka i koplje je izbilo na drugu stranu, između njegovih nogu. On je tako krenuo prema meni, ali nije izdržao, pao je. Ja sam malo sačekao, a kad je izdahnuo prišao sam mu i uzeo svoje koplje, te se odmah zaputio u logor. Naime, ja sam i imao samo taj zadatak da njega ubijem. Ubio sam ga samo zato da me oslobode ropstva, i doista, čim sam se vratio u Mekku, dobio sam slobodu. U Mekki sam ostao sve dok je Božiji Poslanik nije osvojio. Tad sam pobjegao u Taif i tu se zadržao. No kad je otud jedna deputacija otišla Božijem Poslaniku da pred njim primi islam, putevi su mi se zamrsili. Razmišljao sam: ‘Otići ću u Šam, ili Jemen, ili u neke druge zemlje…‘ Tako sam sav bio zaokupljen time, kad mi jedanput jedan čovjek reče: ‘Šta ti je!?’ On, Allaha mi, nikoga nije pogubio ko je ušao u njegovu vjeru i ko je posvjedočio njegovo svjedočenje!’ Kad mi je to rekao, ja sam odmah krenuo za Medinu, Božijem Poslaniku. On ni prema kome nije bio tako suzdržljiv kao prema meni dok sam stajao ponad njega i izgovarao posvjedočenje Istine. ‘Vaḥšijj!?’, upitao je prepoznavši me. ‘Da, Božiji Poslaniče!’ , rekao sam. ‘Sjedi i ispričaj mi kako si ubio Ḥamzu!’, kazao je. Kad sam mu sve ispričao, rekao mi je: ‘Teško tebi! Skloni od mene svoje lice, da ga nikada više ne vidim!’ Od tada sam se uvijek krio od Božijega Poslanika, na svakom mjestu, kako me ne bi opet vidio. Tako sve dok ga Allah nije uzeo sebi!” Vaḥšijj dodaje i ovo: “Kada su muslimani izašli protiv Musejleme el-Kezzāba, bio sa s njima. Nosio sam koplje kojim sam ubio Ḥamzu. Kada su se vojske sukobile, vidio sam Musejlemu kako stoji držeći sablju. Pripremio sam se, protresao koplje, a zatim ga bacio na njega i pogodio ga. Ako sam ovim kopljem ubio najboljeg čovjeka, Ḥamzu, nadam se da će mi Allah oprostiti, jer sam istim ubio i najgoreg čovjeka, Musejlemu.”

Prema nekim komentatorima Kur’ana Časnog, povodom šehadeta hazreti Ḥamze i drugih ashaba na Uhudu, objavljeni su ajeti: “Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati; radovaće se Allahovoj nagradi i milosti i tome što Allah neće dopustiti da propadne nagrada onima koji su bili vjernici.” (Ālu ʿImrān, 169-171.)

Hazreti Ḥamza, r.a., je ukopan zajedno sa ostalim šehidima Uhuda u mezaristanu kod Brda strijelaca (Džebelu-r-Rumāt), podno brda Uhud.

Ḥamzina pogibija na Uhudu djelovala je na sve. Pjesnici su u stihovima nastojali prenijeti emocije o njegovom šehādetu i iskrenoj tuzi koja ih je obuzela. Ḥasan, sin Sābita, o njegovom šehādetu napisa:

Ostavi kuću koja propada

i plači za Ḥamzom dobročinstva punog. 

Koji kroti konja kad se uzjoguni,

kao hrabri lav u svojoj šumi, 

istaknut na vrhu sinova Hašima,

ne zamijeni istinu da laž uzme.

Pade kao šehid među vašim sabljama,

ukočile se ruke Vahšijeve, da Bog dao!

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

 Ḥusejn je jedan od članova uže porodice Poslanika, a.s., i jedan od “onih pod pokrivačem” (ehlu-l-kisā’). Naime, Muslim bilježi izjavu Saʿda, sina Ebū Veqqāsa: “Kad je objavljen ajet: (…) Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!  (Ālu ʿImrān, 61), Božiji Poslanik, s.a.v.s., pozvao je ʿAliju, Fāṭimu, Ḥasana i Ḥusejna i rekao: ‘Bože, ovo su moja čeljad!’” Prema nekim drugim predajama, Vjerovjesnik, a.s., uzeo je jedno platno i sve navedene pozvao da uđu pod njega, i onda rekao: “Bože, ovo su moja čeljad!”  

Ebū Dāvūd je zabilježio predaju koja seže do Burejde, r.a., koji je rekao: “Allahov poslanik, s.a.v.s., nam je jednom držao hutbu, kad dođoše Ḥasan i Ḥusejn, r.a., u crvenim košuljama, hodali su posrćući, a Poslanik, s.a.v.s., siđe i uze ih, pa se s njima pope na minber, te reče: ‘Istinu je rekao Allah: Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje… (Et-Tegābun, 15.) vidjeh ovu dvojicu, pa se nisam mogao strpiti.’ Potom je nastavio s hutbom.” (Ebū Dāvūd, Sunen)

Hazreti Ḥusejn je poznat po(d) više nadimaka i titula, kao što su: Ebū ʿAbdullāh, Ez-Zekijj (Čisti), Et-Teqijj (Bogobojazni, Onaj koji Boga ima na umu), Es-Sejjid (Predvodnik, Gospodin, Velikan, Vođa), Sejjidu šebābi ehli-l-dženneti (predvodnik mladih/mladića dženneta; ovako ga je prozvao lično njegov djed, Muhammed, a.s.), El-Imām (Vođa, Lider, Predvodnik), Sejjidu-š-šuhedā’ (Predvodnik šehida), El-Mudžtebā (Izabrani)… 

Hazreti Ḥusejn je mnogo ličio na Muhammeda, s.a.v.s., a brada i kosa su mu bile izrazito crne boje. Nosio je vunenu odjeću i turban zelene ili crne boje, također od vune.

Hazreti Ḥusejn nije prenio mnogo hadisa od Muhammeda, s.a.v.s., i predanja od svoga oca, hazreti ʿAlije. Jedan od razloga je njegova velika opreznost pri prenošenju predaja. Osim toga, imao je nepunih 6 godina kada je Muhammed, s.a.v.s., preselio na Ahiret. Ubraja se u učenjake i dobre poznavaoce islamskog prava, ali je rijetko (iz)davao fetve. Učestvovao je u nekoliko vojnih pohoda.

Neka od njegove djece su: ʿAli(ja) (El-Ekber, Stariji; ubijen na Kerbeli braneći oca Ḥusejna), ʿAli(ja) (El-Aṣgar, Zejnu-lʿabidīn, Mlađi; preko kojeg hazreti Ḥusejn jedino i ima potomke), Džaʿfer, Fāṭima, ʿAbdullah (također ubijen na Kerbeli), Sukejna (Sekīna; čestita žena neviđene ljepote, preživjela je užasavajuće događaje na Kerbeli)…

Između njega i prve trojice pravednih halifa – Ebū Bekra, ʿUmera i ʿUsmāna, r.a., razvijalo se uzajamno poštovanje i uvažavanje. Bilježi se da je, poput starijeg brata hazreti Ḥasana, čuvao halifu ʿUsmāna, sina ʿAffāna, r.a., u vrijeme kada su nemiri i pobune počeli bujati i kada su pobunjenici udarili direktno i na halifu. U doba hilafeta svoga oca hazreti ʿAlije bio je jedan od onih koji su halifi pomagali u državničkim poslovima. Hazreti Ḥasan je vršio dužnost halife (svega) 6 ili 7 mjeseci, pa je u tom periodu hazreti Ḥusejn bio njegov glavni savjetnik i pomagač. Hazreti Ḥusejn je bio protiv odluke brata Ḥasana da pregovara sa Muʿāvijom i da na bilo koji način uzmakne pred njegovim zahtjevima. Hazreti Ḥasan je, ipak, krenuo ka Šamu kako bi započeo mirovne pregovore sa Muʿāvijom, nakon čega abdicira u korist Muʿāvije da bi očuvao jedinstvo ranjive zajednice muslimana. Bilo je to 41. godine po Hidžri.

Hazreti Ḥusejn je živio prilično povučeno u Medini u vrijeme Muʿāvijine vladavine. Čini se da je dvadesetak godina dostojanstveno odolijevao salijetanjima iračkih pristaša, ali će Jezīdov dolazak na vlast promijeniti njegova gledišta, te se odlučio odazvati ovim pozivima i ugoditi njihovim željama. Činjenica da je Jezīd postao halifa bilo je de facto kršenje dogovora koji je dvadeset godina ranije postignut između hazreti Ḥasana i Muʿāvije.

Onog trenutka kada je hazreti Ḥusejn odbio priznati Jezīda, sina Muʿāvije i njegovog nasljednika na mjestu halife, on je za Jezīda (i za ostale članove brojne emevijske porodice) postao pobunjenik i glavna opasnost po emevijsku državu. Jezīd je bio svjestan da je njegov otac uspio samo privremeno obuzdati one koji su pokazivali bilo kakav znak pobune ili želje da preuzmu vlast od Emevija. Hazreti Ḥusejn je bio svjestan da ga pristalice i simpatizeri hazreti ʿAlije smatraju pravim (i jedinim) halifom, pa je, stoga, vjerovatno i razmišljao da će ga Jezīd, koji je imao vlast, vojsku, sredstva i mrežu špijuna, pokušati ukloniti na svaki mogući način. Iračani su žurno proglasili Ḥusejna za halifu koji je, odazivajući se na njihove uporne i često ponavljane pozive i molbe, krenuo u Kufu, nekadašnje snažno uporište njegovog oca hazreti ʿAlije. Među protivnicima Jezīdovog preuzimanja hilafeta po nasljednom principu, dakle bez vijećanja, konsultacija (potpuno je zanemarena primjena principa šūre) ili nekog vida izbora halife, osim hazreti Ḥusejna isticali su se ʿAbdullāh, sin ʿUmera i ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra. Snažno uporište opozicije bila je Mekka, gdje je hazreti Ḥusejn došao već početkom mjeseca šaʿbana 60. hidžretske godine (maj 680. godine). Tu je dobio nepokolebljivu podršku, a stigle su i vijesti i iz Iraka koje su govorile da je broj njegovih pristalica značajno uvećan. Osluškujući informacije koje su dolazile, posebno od rođaka Muslima, sina ‘Ākila, koji je bio angažovan da prikupi informacije i izvidi stanje u Iraku i koji će biti iznevjeren od stanovnika Kufe a potom i pogubljen, hazreti Ḥusejn donosi odluku da krene ka Kufi i nastavi otpor Jezīdu. U tome je imao podršku ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra. ʿAbdullāh, sin ʿAbbāsa, amidžić Muhammeda, s.a.v.s., savjetovao je hazreti Ḥusejnu da dobro promisli o svemu, strahujući da ga stanovnici Iraka mogu izdati i predati Jezīdovim pristalicama. Hazreti Ḥusejn je susreo jednog arapskog pjesnika i upitao ga o stanju stanovnika Iraka, a odgovor je glasio: “Njihova srca su s tobom, a njihove sablje s Benu Umejjom (Emevijama).” Hazreti Ḥusejn na kraju ipak odlučuje napustiti Mekku i zaputiti se prema Iraku, gdje je, na temelju informacija koje je imao, očekivao veliki broj pristalica i toplu dobrodošlicu. 

Emevijski upravitelj Iraka bio je Ubejdullāh, sin Zijāda. On je postavio predstraže i barikade na svim poznatim putevima koji su iz pokrajine Hidžaz vodili u Irak. 10. muharrema 61. hidžretske godine (oktobar 680. godine), u svetom mjesecu, na dan ašure, ʿUmer, sin Sʿada, koji je bio na čelu 4.000 vojnika, opkolio je u jednom pustinjskom predjelu u blizini Kerbele (kerb – tuga, belā’ – iskušenje), sjeverozapadno od Kufe, hazreti Ḥusejna i njegovu malobrojnu pratnju, koja je brojala najviše 200 ljudi. Ḥusejn, sin ʿAlije i Fāṭime, r.a., unuk Muhammeda, s.a.v.s., je odbio da se preda i borio se hrabro dok je imao snage (u tom trenutku imao je 54 godine), te je nakon teških i mnogobrojnih rana pao mrtav, a njegova glava, koju je manje od pola stoljeća ranije milovao i ljubio Božiji poslanik Muhammed, s.a.v.s., poslana je Ubejdullāhu u Kufu, a potom i Jezīdu u Damask. Mnoštvo je nadvladalo hrabrost. Eṭ-Ṭaberī navodi da ga je ubio Sinān, sin Enesa, koji se jednom prilikom pohvalio da je to bio “hrabar čin”. Sinān je, barem se tako prepričava, kasnije izgubio sposobnost govora i zdrav razum. Neki drugi izvori preciziraju da je hazreti Ḥusejna ubio Šimr (ili Šemr), sin Zu-l-Dževšena, emevijski vojni zapovjednik iz Kufe. Bilo kako bilo, ono što je trebao biti puki postupak hapšenja pretvorilo se u kratkotrajnu “bitku” u kojoj je je na najgnusniji način ubijen hazreti Ḥusejn, žedan i izmoren od dugotrajnog puta i strahovite borbe. Na tijelu hazreti Ḥusejna bilo je više od 180 rana, dio od uboda koplja, a nešto i od udaraca mača. Tu je ubijen i ʿAlija, (stariji) sin hazreti Ḥusejna. Od oko 150 šehida na Kerbeli bilo je najmanje 22 člana ehli-bejta. Tu je, između ostalih, ubijeno 7 sinova hazreti ʿAlije, 3 sina hazreti Ḥasana i 2 sina hazreti Ḥusejna. 

Mnogo je preda(n)ja i nagovještaja, različitih stepena autentičnosti i vjerodostojnosti, ove sudbine hazreti Ḥusejna. Prenosi se da je ʿAbdullāh, sin ʿAbbāsa, rekao: “Vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., u snu, usred bijela dana. Bio je raščupan i prašnjav. U ruci je imao staklenku (bočicu) u kojoj je bila (sakupljena) krv. Upitao sam: ‘Allahov vjerovjesniče, šta je to?’ Odgovorio je: ‘Ovo je krv Ḥusejna i njegovih prijatelja, koju sakupljam još od ovog dana’.” U nekim verzijama ove predaje dodaju se ove riječi: “Zapamtili smo taj dan, pa smo saznali da je Ḥusejn ubijen baš na taj dan.” (Ovu predaju bilježe Aḥmed, Eṭ-Ṭaberānī i El-Ḥākim, a lanac prenosilaca je vjerodostojan.)

Kazao je Ibrāhīm en-Nehā’i: “Da sam bio u skupini koja je ubila Ḥusejna, a potom da uđem u džennet, stidio bih se proći pored Poslanika, s.a.v.s., i da mi on pogleda u lice.”

Jezīd je navodno žalio što se tako završilo, jer on to “nije ni želio ni zapovijedio”. Trebalo je, kako se to objašnjava u nekim izvorima, samo zaštiti hazreti Ḥusejna, obuzdati njegove eventualne napore da mu se pridruži još više pristalica i onemogućiti opasno vrijenje koje se moglo osjetiti na svakom mjestu. Činjenica je, ipak, da Jezīd nije kaznio Ubejdullāha zbog ubistva hazreti Ḥusejna, niti ga je smijenio sa položaja, niti ukorio u pismu. Prema drugim razmatranjima i promišljanjima, Jezīd nema nikakve veze sa hazreti Ḥusejnovim ubistvom, jer to nikada direktno nije naredio. Naknadno aktivirana savjest ili jednostavno zabrinutost za sliku u javnosti učinit će da Jezīd pošalje natrag hazreti Ḥusejnovu glavu u Kerbelu kako bi se sjedinila i ukopala s tijelom ubijenog Ḥusejna, zajedno sa ostalim šehidima. Ovo je jedna od mnogobrojnih verzija sudbine hazreti Ḥusejnove glave, a historičari spominju različite teorije o lokaciji njenog ukopa. Neki historičari osporavaju i to da je glava hazreti Ḥusejna uopće poslana Jezīdu. Kabur hazreti Ḥusejna u Kerbeli danas je pod kontrolom iračke šīʿijske zajednice. Neki smatraju da tačna lokacija hazreti Ḥusejnovog kabura – nije poznata, ali je izvjesno da je hazreti Ḥusejn ukupan na Kerbeli, na mjestu svoje pogibije.

Emevijski halifa Jezīd i oni koji su bili u njegovoj službi, direktno odgovorni za masakr i krvoproliće, vjerovatno nisu ni bili svjesni posljedica ovog stravičnog čina koji će biti jedan od faktora zbog kojih su već tada potkopani i oslabljeni temelji emevijske dinastije. Požar koji je uništavao sve pred sobom i koji se razbuktavao hilafetom zahvatit će Medinu i Mekku, a vrhovni vojni emevijski zapovjednici će, u godinama koje su slijedile, u operaciji kaznene vojne ekspedicije usmjerene prvenstveno protiv jednog od pretendenata za poziciju halife – ʿAbdullāha, sina Ez-Zubejra, i njegovih pristalica, narediti da se iz katapulta obaspe kamenjem i Časna Kaʿba! Sve ovo dovoljno govori u kakvoj se situaciji našao hilafet i muslimanska zajednica.

Krv koja je proljevena na Kerbeli postaje sjeme daljih razdora i neprijateljstava između emevijskih vladara i šīʿijja. Ova fraktura na konstrukciji onoga što uslovno možemo nazvati svijet islama ili muslimanski svijet vidljiva je i dan danas. Hazreti Ḥusejnovo mučeništvo i “Dan Kerbele” (jewm Kerbelā’) transformisali su šīʿizam i dali mu izrazit vojni poklik, koji je ukratko izražen u formuli “osveta Ḥusejna”. Većina muslimana posmatra ovaj događaj kao užasnu tragediju, sa svim njenim implikacijama, ali ona, kao historijska činjenica, nije bila razlog nekih većih trauma koja bi mogla potpiriti i razbuktati fanatična djelovanja koja su uglavnom politički i ideološki motivirana. Prije hazreti Ḥusejna ubijeni su hazretiʿUmer, ʿUsmān, ʿAlija i mnogi drugi ashabi. Ubijen je i ʿAbdullāh, sina Ez-Zubejra, zapravo – doživio je skoro sličnu sudbinu kao i hazreti Ḥusejn – emevijski vojnici pod komandom zloglasnog generala El-Ḥadždžādža, sina Jūsufa, ubili su ga u Mekki nakon dugotrajne opsade ovog časnog grada, te ga obezglavljenog i razapetog držali sve dok nije dozvoljeno njegovoj majci da ga dostojanstveno pokopa! Rijetko se spominju njihove sudbine i nisu se, koliko nam je poznato, uveli posebni rituali ili memorijalne ceremonije kojim bi se obilježila i njihova stradanja. Zar se svi oni nisu borili za isti cilj i zar nisu imali iste ideale? Povrh svega, stanovnici Iraka su izdali hazreti ʿAliju, Ḥasana i Ḥusejna! Ubejdullāh, sin Zijāda, Šimr, sin Zu-l-Dževšena i Sinān, sin Enesa, bili su  hazreti ʿAlijini pomagači, pristalice i simpatizeri – šīʿijje. Sva trojica su, prema nekim izvorima, bili u vojsci hazreti ʿAlije u Bici na Siffīnu.

Neizmjerna ljubav prema časnoj Poslanikovoj, s.a.v.s., porodici, koju bi u svojim srcima trebali njegovati svi muslimani, ne smije biti argument ili opravdanje za posebne rituale koji nemaju nikakvog uporišta u islamskom učenju, poput samokažnjavanja kao načina iskazivanja te ljubavi i pripadnosti, a ovaj strašni događaj ne može biti inspiracija i opravdanje za političko-ideološke obračune, instrumentalizacije za trvenja između pripadnika različitih pravnih škola i pravaca u islamu i tendenciozno reinterpretiranje rane povijesti islama. Na drugoj strani, neophodno je češće (pro)govoriti i ovoj dionici povijest islama i muslimana kako bi se uzele po(r)uke iz ovih događaja i shvatili neki procesi koji su došli kao njihova posljedica.

Ibn Kesīr, čuveni komentator Kur’ana i historičar, u djelu Al-Bidāya wa an-nihāya kazuje: “(…) Svaki musliman je dužan da tuguje radi ubistva Ḥusejna, r.a., jer je on predvodnik (sejjid) muslimana, učenjak među ashabima i sin kćerke Allahovog poslanika, s.a.v.s., koja predstavlja najvrliju Poslanikovu kćerku. Ḥusejn je bio pobožan, hrabar i darežljiv. No, radnje kojima šīʿijje pokazuju svoju uznemirenost i tugu nisu lijepe. Vjerovatno većina tih radnji sadrži izvještačenost i prijetvornost. Ḥusejnov otac je bio bolji od njega, pa je ubijen. Šīʿijje ne uzimaju njegovo ubistvo kao dan žalosti, kao što uzimaju dan Ḥusejnovog ubistva. Naime, njegov otac je doista ubijen na dan džume, dok je išao na sabah-namaz. (…) Allahov poslanik, s.a.v.s., je predvodnik (sejjid) Ademovih sinova na dunjaluku i Ahiretu. Allah ga je, doista, usmrtio onako kako umiru vjerovjesnici. Opet, niko nije uzeo dan njihove smrti za dan žalosti…”

Gdje si sad, Husejine?

Gdje ti je stan, Husejine?

Probudi me iz noćnog sna

košulja ti mirisna!

Trava je sad jastuk tvoj fin,

a jorgan b'jel krvav ćefin!

Mešhed tvoj na dunju miri,

mirise polje širi!

Svaki je dan Kerbela – dan,

Vehnem za tobom, mili!

(Džemaludin Latić)

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Hazreti Ḥasan je poznat po(d) više nadimaka i titula, kao što su: Et-Teqijj (Bogobojazni, Onaj koji Boga ima na umu), Es-Sejjid (Predvodnik, Gospodin, Velikan, Vođa), Sejjidu šebābi ehli-l-dženneti (predvodnik mladih/mladića dženneta; ovako ga je prozvao lično njegov djed, Muhammed, a.s.), El-Imām (Vođa, Lider, Predvodnik)… 

Ḥasan je bio bijele puti, izrazito lijep i veoma je sličio svome djedu po majci, Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Enes ibn Mālik, r.a., je rekao: ”Niko nije sličio Vjerovjesniku,, s.a.v.s., više od Ḥasana, sina ʿAlijina.” (Buharija)

Poslanik, a.s., je mnogo volio svoje unuke, Ḥasana i Ḥusejna i često se igrao s njima. Sjeli bi Poslaniku, a.s., u krilo i igrali bi se njegovom bradom. Pružili bi svoje ručice ka njemu, smijali se i bezbrižno provodili najljepše trenutke u njegovom društvu. Ḥasan i Ḥusejn se nisu odvajali od Poslanika, a.s., ni kada bi on obavljao namaz. Kada bi bio na na rukūʿu, oni bi se provlačili ispred njega. Kada bi bio na sedždi, oni bi mu se popeli na leđa. On bi ih polahko skinuo s leđa i nastavljao bi s namazom. El-Berā’, r.a., kaže: “Vidio sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., dok mu Ḥasan, sin ʿAlijin, bijaše na ramenu kako govori: ‘Moj Bože, zaista ga ja volim, pa Te molim da ga i Ti voliš!’” (Buharija)

Ebū Hurejre je jednom prilikom izašao iz džamije zajedno sa hazreti ʿAlijom, r.a., i vidio je Ḥasana kako se igra sa djecom. Prišao mu je i podigao na ramena, rekavši: “Ti si mi umjesto oca i majke! Zaista ti ne ličiš na oca ʿAliju nego na Allahovog Poslanika, s.a.v.s.” Hazreti Alija se na ove riječi nasmijao. (Buharija)

Ḥasan, r.a., je odrastao u porodičnoj kući hazreti ʿAlije i Fāṭime, r.a., uz odgoj, lični primjer i stasavanje u okrilju jednog od najučenijih ashaba i jedne od najboljih žena svih vremena, oko 7 godina svog života proveo je uz voljenog djeda, Muhammeda, a.s., od kojeg je slušao žubor objave Kur’ana, časne hadise i mudrosti. Pored svega navedenog, imao je priliku družiti se i sa (naj)starijim ashabima Muhammeda, a.s. Okruživala ga je velika ljubav svih muslimana. Tako bi se, prilikom njegovog dolaska u Mekku, ljudi okupljali oko njega, nastojeći ga vidjeti, dotknuti, pomoći i slušati njegova predavanja koja je držao u mekkanskom haremu. Neke predaje donose nam zanimljive detalje o njegovoj pobožnosti. Tako se prenosi da je hazreti Ḥasan bio izuzetno darežljiv, noći je provodio u različitim ibadetima, a hadždž je pješice obavio 25 puta. Prenio je nekoliko desetina hadisa direktno od Muhammeda, a.s. Bio je miroljubiv, blag i sklon praštanju.

Hazreti Ḥasan je često zasnivao bračnu vezu. Razlog velikom broju ženidbi je obostrana želja – želja Ḥasanova da se poveže sa što više arapskih plemena, te želja arapskih plemena da se udajom svojih kćerki za njega povežu sa Poslanikovom, a.s., porodicom. Treba imati na umu da je broj sklopljenih bračnih ugovora (i razvoda, odnosno raskidanja bračnih ugovora) hazreti Ḥasana predmet rasprave i da je potrebno pristupiti temeljitom istraživanju, usklađivanju i razmatranju više predaja, od kojih su mnoge nepouzdane, i izvora različitih stepena autentičnosti i vjerodostojnosti. Tačan broj hazreti Ḥasanove djece nije poznat. Spominje se da je imao (najmanje) 26 djece. Neka njegova djeca umrla su malodobna, prirodnom smrću, a jedan dio je ubijen u pokolju i strašnim događajima na Kerbeli 10. muharrema 61. godine po Hidžri (oktobar 680. godine), kada su emevijske trupe opkolile i izvršile pokolj nad hazreti Ḥusejnom i njegovim sljedbenicima.

Politički neaktivan ostao je do vramena hilafeta ʿUsmāna, sina ʿAffāna. Između njega i prve trojice pravednih halifa – Ebu Bekra, ʿUmera i ʿUsmāna, r.a., razvijalo se uzajamno poštovanje i uvažavanje. Bilježi se da je čuvao halifu ʿUsmāna, sina ʿAffāna, r.a., u vrijeme kada su nemiri i pobune počeli bujati i kada su pobunjenici udarili direktno i na halifu. Hazreti Ḥasan je tom prilikom ranjen. Bio je hrabar, odvažan i nepokolebljiv. Učestvovao je u skoro svim vojnim pohodima za vrijeme hilafeta hazreti ʿAlije. 

Nakon atentata na hazreti ʿAliju, četvrtog pravednog halifu, dženazu-namaz predvodit će upravo hazreti Ḥasan. Neposredno nakon dženaze-namaza hazreti ʿAliji, prisutni su Ḥasanu počeli davati prisegu (bejʿat) i izražavati lojalnost. Desetine hiljada ljudi lično su mu dali prisegu. Tako hazreti Ḥasan postaje peti halifa. Bilo je to u Kufi (Irak) u drugoj polovini mjeseca ramazana 40. godine po Hidžri (kraj januara 661. godine). Kao halifu priznale su ga  sve pokrajine hilafeta tog doba, izuzev Šama i Egipta. Namjesnik Šama bio je – Muʿāvija, sin Ebū Sufjāna, a Egipta – ʿAmr, sin El-ʿĀsa, pristalica Muʿāvije. Muʿāvija je, nema sumnje, bio oprezan u pogledu pripadnika ehli-bejta, u ovom slučaju hazreti Ḥasana, koji su u narodu uživali veliki ugled i koje su mnogi smatrali jedinim istinskim predvodnicima. Imajući na umu građanski rat i međumuslimanske sukobe koji su razbuktani ubistvom halife ʿUsmāna, r.a., i koji su kuluminirali bitkama koje su se odigrale 656. i 657. godine, hazreti Ḥasan je odlučio pokušati okončati ovo razdoblje nemira, smutnje i sukoba mirnim, diplomatskim putem. Krenuo je ka Šamu kako bi započeo mirovne pregovore sa Muʿāvijom, nakon čega abdicira u korist Muʿāvije kako bi očuvao jedinstvo ranjive zajednice muslimana. Bilo je to 41. godine po Hidžri. Hazreti Ḥasan je vršio dužnost halife (svega) 6 ili 7 mjeseci. Ovaj njegov postupak izazvat će nezadovoljstvo kod dijela njegovih pristalica, ali to nije promijenilo njegovu odluku i želju da na taj način pokuša pomiriti muslimane i sačuvati jedinstvo zajednice. Nakon sporazuma između hazreti Ḥasana i Muʿāvije, Ḥasan se, zajedno sa svojom porodicom, mlađim bratom hazreti Ḥusejnom i drugim bliskim saradnicima, iz Kufe vratio u Medinu, gdje je živio potpuno apolitično do kraja života. Zahvaljujući nesebičnom postupku hazreti Ḥasana, ova godina će biti nazvana “godinom zajednice” (ʿāmu-l-džemaʿat) jer je (ili se barem tako činilo) zajednica bila ujedinjena oko jednog halife. Muslimani jednostavno nisu mogli priuštiti još jedan smrtonosni građanski rat. Hazreti Ḥasan je bio potpuno svjestan ove činjenice. Muslimani su imali potrebu za snažnom i stabilnom vlašću, a Muʿāvija se, barem za dio njih, činio kao vrlo sposoban vladar bio u stanju ispuniti njihova htijenja.

Spomenutim postupkom hazreti Ḥasana kao da se ispunilo obećanje i nagovještaj Muhammeda, a.s. Naime, Ebū Bekre pripovijeda da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio na minberu, a njegov unuk Ḥasan odmah pored njega. Poslanik, s.a.v.s., čas je gledao u ljude, a čas u njega (tj. hazreti Ḥasana) i onda je rekao: “Ovaj moj unuk je plemić (velikan, gospodin, sejjid). Nadam se da će Allah preko njega izmiriti dvije skupine (sukobljenih) muslimana.” (Buharija)

Umro je u Medini 50. godine po Hidžri (mart ili april 670. godine) u 45. ili 46. godini godini života. U Medini je nastupila velika žalost zbog hazreti Ḥasanove smrti. Tržnice su bile zatvorene sedam dana. Ebū Hurejre, r.a., je u Poslanikovoj, a.s., džamiji plakao i govorio: “O ljudi, danas je umro miljenik Allahovog poslanika, s.a.v.s.!”

Postoje indicije da ga je otrovala supruga Džaʿda, kćerka El-Ešʿasa, u okviru aktivnosti zavjere koju je provodila po instrukciji Jezīda, sina Muʿāvije ili neposredno po smjernicama samog Muʿāvije. Ibn Kesīr, čuveni komentator Kur’ana i historičar, o ovome je napisao: “Ja smatram da to nije tačno.” Treba, stoga, biti oprezan prilikom (pre)uzimanja i uvažavanja ovih i sličnih predaja jer su mnoge – izmišljene, očigledno zbog političkih motiva. Razloge svakako treba tražiti i u nastojanjima nekih grupacija da se još više produbi kriza koja je tinjala u odnosima Hāšimija (Benū Hāšim) i Emevija (Benū Umejje koji su se sve više profilirali kao mekkanska aristokratska porodica). Eṭ-Ṭaberī navodi da je bilo više pokušaja trovanja Hazreti Ḥasana, te da je, kao rezultat svih tih (neuspješnih) pokušaja i posljednjeg, po njega fatalnog, stradala njegova jetra, zbog čega je i umro. Hazreti Ḥasan nije želio osvetu i bratu Ḥusejnu nije htio otkriti ime osobe koja ga je otrovala.

Hazreti Ḥasan oporučio je mlađem bratu hazreti Ḥusejnu da ga ukopa pored djeda Muhammeda, a.s., ako to bude moguće. Mervān, sin El-Ḥakema, jedan od prvaka porodice Emevija (kasnije i jedan od halifa), nije dozvolio da se tako postupi. Izrečena je, navodno, i direktna prijetnja: “To se neće desiti, jer ja nosim sablju!” Time je (još više) raspiren sukob između Hāšimija i Emevija. Kabur hazreti Ḥasana je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i, u blizini majke hazreti Fāṭime. Dženazu-namaz hazreti Ḥasanu klanjao je veliki broj ljudi. Sa‘lebe ibn Ebī Mālik, rekao je: ”Bili smo prisutni na dženazi Ḥasana, sina ʿAlije, r.a., i ukopali smo ga u el-Beqī‘i. Da je neko bacio iglu, ne bi mogla pasti nigdje drugo osim na nečiju glavu.”

Mnoge su izreke i mudrosti koje su potekle iz bistrog uma hazreti Ḥasana. Neke od njih su:

Zloba je da se ne zahvališ na blagodati.

Blagost je gušenje srdžbe i vlast nad dušom.

Plemenitost jeste davanje prije traženja.

Lijepo pitanje je pola znanja.

Ljudi propadaju zbog tri osobine: oholosti, pohlepe i zavisti. Tako oholost usmrćuje vjeru. Zbog oholosti je Iblīs proklet. Pohlepa je neprijatelj duše. Zbog pohlepe je Ādem istjeran iz dženneta. Zavist je vođa zla. Zbog nje je Kābīl ubio Hābīla.

Odrasla je u porodičnoj kući sa ocem Muhammedom, a.s., i majkom  Ḫadīdžom, koju historija pamti kao inteligentnu, odlučnu i dostojanstvenu ženu. Iako je bila djevojčica i uživala u radostima djetinjstva, Fāṭima je već tada je bila spremna da, bez obzira na godine, pomogne svoga oca, a.s. Imala je pet godina kada je Muhammed, a.s., primio prve ajete objave. Njeno djetinjstvo je, u godinama koje su slijedile, bilo teško. Kada je započela faza javnog pozivanja u islam i kada su napadi mnogobožaca postali sve otvoreniji i brutalniji, Fāṭima, tada još djevojčica, svjedočila je mnogim situacijama u kojima je dominiralo nasilje mnogobožaca nad skupinom muslimana koji su pokušavali spasiti i vjeru i život. Jednom prilikom, kada su napadi na Muhammeda, a.s., postali direktni(ji) i učestali(ji), nekoliko mnogobožaca stavili su omču oko Poslanikovog vrata, dok je on klanjao kod Ka’be, sa namjerom da ga udave. Fāṭima je dozivala upomoć iz sveg glasa. Mekkom se prolamao Fāṭimin poziv da neko pomogne njenom ocu, a.s. U više navrata bila je  svjedok uznemiravanja i vrijeđanja Muhammeda, a.s., od strane njegovog naroda. Jednom je skidala utrobu deve sa vrata svog oca, koju je kao vid poniženja i izrugivanja, na njega, dok je bio na sedždi, bacio jedan nesretnik na nagovor Ebū Džehla i njegovog društva. Jedan čovjek je otišao i obavijestio Fāṭimu, r.a., koja je došla, skinula utrobu deve sa vrata svoga oca, a.s., i plakala čisteći ga. Potom se okrenula prema grupi(ci) nasilnika i izružila ih.

Svjedočila je i odlascima dvije skupine muslimana u Abesiniju, 615. i 616. godine. Tamo je ispratila voljenu sestru Rukajju i njenog supruga ʿUsmāna, sina ‘Affāna. Nepune tri godine svog života, negdje između 616. i 619. godine, provela je u getu Ši'b, u najvećoj oskudici i potpunoj izolaciji, gladna i žedna, kada su mnogobošci vršili (sve)opći bojkot i izolaciju muslimana. Majku Ḫadīdžu izgubila je 619. godine. Časnu i plemenitu Fāṭimu, koja je tada imala 14 godina, obuzeo je očaj zbog ovog tužnog događaja. Od tog trenutka Muhammed, a.s., je imao još veću ulogu u njenom odgoju i oplemenio ju je mnogim kvalitetima, osobinama i vrijednostima, kao što su: skromnost, poniznost, duhovnost i velikodušnost. Nakon majčine smrti pred Fāṭimom su se našle brojne dužnosti i velika odgovornost.

Sjećanja na gubitak majke Ḫadīdže još nisu bila izblijedila, a Fāṭima će biti prinuđena napustiti rodnu Mekku, svoj dom, i učiniti hidžru iz Mekke u Medinu sa još nekoliko muslimana i muslimanki. Predvodio ih je hazreti ʿAli(ja), sin Ebū Ṭāliba, i to je bilo tri dana nakon što je Muhammed, a.s., učinio hidžru u pratnji Ebū Bekra. Hazreti ʿAli(ja), r.a., namjerio je zaprositi Fāṭimu, ali se probojavao da to uradi jer je bio skromnog imovinskog stanja. Tu se našao jedan oklop (pancir) koji je dobio kao dio ratnog plijena iz Bitke na Bedru i koji je bio u njegovom vlasništvu. Hazreti ʿAli(ja) je prodao taj oklop da bi imao od čega dati svadbeni dar (mehr). Od toga je, između ostalog, kupljena skromna oprema i neki mirisi za nevjestu. Uslijedilo je vjenčanje hazreti ʿAlije i Fāṭime, mada je njihov bračni život započeo nešto kasnije, nakon povratka hazreti ʿAlije iz vojnih pohoda. Hazreti ʿAli(ja) postaje tako i zet Muhammeda, s.a.v.s., jer je oženio jednu od njegovih kćerki – hazreti Fāṭimu, s kojom je imao petero djece: Ḥasana, Ḥusejna, Muḥsina, Zejneb i Ummu Kulsūm. Svi današnji Poslanikovi, a.s., potomci vode porijeklo od ʿAlije i Fāṭime. Igrajući se sa unucima Ḥasanom i Ḥusejnom, držeći ih u naručju, Muhammed, a.s., mora da se prisjetio svoja dva sinčića, Kāsima i Abdullāha, koji su umrli vrlo mladi. Zejneb i Ummu Kulsūm dobile su imena po svojim tetkama, tj. po kćerkama Muhammeda, a.s.

 Nakon vjenčanja, novi bračni par se preselio blizu Poslanikove, a.s., kuće. Prve godine bračne zajednice proveli su u krajnjem siromaštvu. Prenosi se da su njih dvoje često znali zaspati gladni. I pored skromnih mogućnosti i sredstava, nisu propuštali priliku udijeliti sadaku. Fāṭima se ponekad znala požaliti i na teške (kućne) poslove koje je radila sama. Tada bi tražila od oca, a.s., da joj osigura neku pomoćnicu, posebno zbog toga što je samostalno mljela žito. ʿAli(ja) je, na drugoj strani, da bi zaradio nešto novca, izvlačio vodu iz bunara i zalijevao zemljište drugih, pa bi se ponekad, od tog teškog rada, žalio na bolove u grudima. Nije se, dakle, ustručavao nikakvog posla koji mu je omogućavao poštenu zaradu. Ljubav ʿAlije i Fāṭime, njihova postojana i čvrsta vjera, međusobno uvažavanje i razumijevanje, bili su jači od udaraca koje su im nanosile životne nedaće i iskušenja na koja su nailazili, posebno u prvim godinama braka. Bilo je i situacija kada bi između njih dvoje izbile prepirke zbog kojih bi se ʿAli(ja) kratko udaljavao od nje. Nailazio bi tada Muhammed, a.s., i (iz)mirio njih dvoje koji su se uvijek vraćali jedno drugom, u okrilje toplog skromnog doma koji je zračio prijatnošću, jednostavnošću i skromnošću. Koliko je bila iskrena i duboka očinska ljubav Muhammeda, a.s., prema Fāṭimi, saznajemo i iz predaja koje govore o tome da bi njoj i hazreti ʿAliji dolazio noću i budio ih da klanjaju noćni namaz.

Hazreti ʿAli(ja) nije se (o)ženio drugom ženom dok je Fāṭima bila živa iz ljubavi prema njoj i zbog poštovanja prema svome puncu Muhammedu, a.s. Postoje, međutim, svjedočenja da je Hazreti ʿAli(ja) bio zaprosio Ebū Džehlovu kćerku (a već je bio oženjen Fāṭimom). Kad je to čula Fāṭima, otišla je do Muhammeda, a.s., i rekla mu: “Tvoj narod priča da se ti nećeš naljutiti zbog svojih kćeri, a evo ʿAli(ja) ženi kćerku Ebū Džehla!” Nakon reakcije Božijeg Poslanika, a.s., i riječi: “…Tako mi Allaha, kćerka Božijega Poslanik i kćerka Allahova neprijatelja se nikada neće naći zajedno kod jednog čovjeka!”, ʿAli(ja) je odustao od prošnje kćerke Ebū Džehla.

Žene tog doba nisu, u pravilu, direktno učestvovale u vojnim sukobima, ali su imale neke pomoćne uloge, pa se Fāṭima često nalazila na bojnom polju, liječeći rane povrijeđenih i napajajući ih vodom. Prenosi se od Ebū Hāzima da je čuo kad su pitali Sehla ibn Saʿda es-Saʿidija o ranjavanju Božijeg Poslanika, a.s., u Bici na Uhudu, pa je rekao: “Božiji Poslanik, a.s., zadobio je (na Uhudu) ranu na licu, polomljen mu je zub (sjekutić uz očnjak) i smrskana mu kaciga na glavi. Kćerka Božijeg Poslanika, a.s., Fāṭima, ispirala mu je krv dok joj je ʿAli(ja) ibn Ebī Ṭāliba polijevao iz štita. Kad je Fāṭima vidjela da voda samo povećava krvarenje, uzela je komad hasure i spalila je pa je pepeo posula po rani i tako zaustavila krvarenje.” (Muslim, Sahih)

U mjesecu ramazanu 8. godine po Hidžri (januar 630. godine) Fāṭima je bila svjedok i oslobođenja Mekke. Nakon tog događaja imala je priliku obići i mezar majke hazreti Ḫadīdže. 

U posljednjim danima svog života, kada se Muhammed, a.s., suočio sa bolešću, Fāṭima je bila uz njega, a.s., svoga oca, kojeg je mnogo voljela. Desetak dana bio je teško bolestan, a ona ga je neumorno obilazila i posjećivala. Vidjevši njegovo stanje, bila je vrlo ožalošćena, te je plakala. Posljednje dane svog života Muhammed, a.s., proveo je u sob(ic)i supruge hazreti ‘Āʼiše koja je kazivala: “Ušla je njegova kćerka Fāṭima. Allahov Poslanik, a.s., zovnuo ju je i prošaputao joj nešto u uho, pa je ona zaplakala, a zatim ju je opet pozvao i šapnuo joj nešto zbog čega se ona nasmijala. Pitali smo je kasnije šta joj je Allahov Poslanik, a.s.,  kazao, a hazreti Fāṭima je odgovorila da joj je rekao da će preseliti, pa je ona zaplakala. Zatim joj je rekao da će ona biti prva koja će se njemu pridružiti, koja će nakon njega preseliti, pa se na to osmjehnula.” (Ahmed, Musned)

Fāṭima, stidna, darežljiva, ugledna i plemenita žena, koja se nikada nije miješala u javne poslove, našla se direktno upletena u neke od događaja koji su došli po Poslanikovoj, a.s., smrti. Bila je vrijedna i hrabra, tako da je, prema nekim nagovještajima i tvrdnjama, stala na stranu svoga muža, ʿAlije, naspram Ebū Bekra, u situaciji kada je od njih (za)tražilo priznanje i potvrda njegovog izbora za (prvog) halifu. Spriječila je, vrlo vješto i mudro, kako smo saznali ranije, da ʿAli(ja) oženi drugu ženu pored nje, te je odlučno branila porodične interese u pogledu nasljedstva, za što je smatrala da ima puno pravo.

Od ‘Āʼiše, r.a., se prenosi da je Fāṭima, kćerka Božijeg Poslanika, a.s., poslala (nekoga svoga) Ebū Bekru es-Siddīku (koji je tada već vršio dužnost prvog halife, op. prir.) da zatraži njeno nasljedstvo od Božijeg Poslanika, a.s., od onoga što mu je Allah od plijena odredio u Medini i Fedeku, te petine od plijena na Hajberu. Ebū Bekr je (na to) rekao: “Božiji Poslanik, a.s., rekao je: ‘Nas se ne nasljeđuje, ono što mi ostavimo je sadaka.‘ Muhammedova, a.s., porodica ima pravo izdržavanja iz ovoga imetka, a ja, tako mi Boga, u postupanju sa ostavštinom Božijeg Poslanika, a.s., ništa neću mijenjati u odnosu na njeno stanje iz vremena Božijeg Poslanika, a.s. Sigurno ću postupati sa njom onako kako je postupao Božiji Poslanik, a.s. Tako je Ebū Bekr odbio išta (od ostavštine Božijeg Poslanika, a.s.) predati Fāṭimi, koja ga je zbog toga ignorirala, ne obraćajući mu se više sve do svoje smrti. Poslije Božijeg Poslanika, a.s., živjela je oko šest meseci. Kad je umrla, njen muž, ʿAli(ja) ibn Ebī Ṭālib, zakopao ju je noću ne pozivajući Ebū Bekra i lično joj klanjavši dženazu. (…) Ovu predaju, između ostalih, bilježi Muslim u Sahihu.

Ovaj imovinski spor i Ebū Bekrov postupak (prema Fāṭimi) u ovom kontekstu, bili su predmet neprekidne debate i različitih interpretacija, a prema nekima, Ebū Bekr je na samrti (po)žalio zbog ove svoje odluke. Što se tiče Fāṭime, izvori su podijeljeni, a već smo naveli predaju da je odbijala razgovarati sa halifom do kraja svojih dana, dok drugi tvrde da su se njih dvoje na kraju pomirili, da ju je obišao pred kraj njenog života kad je bila bolesna, i da je ipak prisustvovao njenoj dženazi. Mnogo je kontroverznih i suprotnih mišljenja u pogledu ovih događaja i Ebū Bekrovog (u nekim verzijama događaja i ‘Umerovog) odnosa prema njoj nakon smrti Muhammeda, a.s. Ona su poslužila da se podgrije atmosfera neprijateljstava u haotičnom muslimanskom svijetu i da se raspiri sektaško divljaštvo u kojem su učestvovale mnoge ruke i politike velikog broja muslimana. Umjesto da svijetli primjer hazreti Fāṭime bude prepoznat kao jedan od najdivnijih momenata i najljepših uzora u povijesti, ova neutemeljena tumačenja postala su razlog da neki počnu činiti zlo i sijati nered, haos i užas po zemlji, nadajući se da će oni na drugoj strani, koji ne misle poput nih, nastaniti džehennemske uvale i grozna prostranstva njegova. 

Nakon što je doživjela smrt majke Ḫadīdže, sestara Rukajje, Zejneb i Ummu Kulsūm, i oca Muhammeda, a.s., obistinit će se nagovještaj koji je dobila od svog oca. Fāṭima je umrla u Medini pet ili šest mjeseci nakon Muhammeda, a.s., u mjesecu ramazanu 11. godine po hidžri (632. godine) u 27. godini života. Ogasulili su je hazreti ʿAli(ja) i Esmā’, supruga Ebū Bekra. Dženazu-namaz hazreti Fāṭime predvodio je jen muž, hazreti ʿAli(ja). Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. Najčešće se, u pogledu njene smrti, misli je da ju je slomila tuga nakon očeve smrti ili da je dobila neku bolest koja se na kraju pokazala fatalnom. Kaže se da se nakon smrti oca, Muhammeda, a.s., nikada više do kraja života nije osmjehnula.

Hazreti ʿAli(ja) je nakon Fāṭimine, r.a., smrti u stihovima tužno kazao:

Svaka druga dva nerazdvojna se rastaju

i sve sem smrti kratko traje

a moj gubitak jedan nakon drugog

dokaz samo – da ni dunjalučko prijateljstvo vječno nije.

‘Āʼiša je treća supruga Muhammeda, a.s., njegova miljenica i majka vjernika. Jednog dana je Ḫavla, kćerka Ḥakīma, predložila Muhammedu, a.s., da se oženi ‘Āʼišom, kćerkom Ebū Bekra, ili Sevdom, kćerkom Zem‘a, udovicom od tridesetak godina, koja je kao muslimanka izbjegla u Abesiniju, gdje joj je umro muž. Muhammed, a.s., je zatim počeo da u snu viđa hazreti ‘Āʼišu. ‘Āʼiša, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Viđao sam te u snu tri noći. Doveo mi te melek umotanu u skupocjenu svilu i rekao: ‘Ovo je tvoja žena’. Otkrio sam ti lice i vidio da si to bila ti. Rekao sam: ‘Ako je ovo od Allaha, on će to i realizovati.” (Muslim)

Muhammed, a.s., je zaprosio hazreti ‘Āʼišu u mjesecu ševvalu 3. godine prije Hidžre (maj/juni 619.), a oženio se njome u mjesecu ševvalu 1. godine po Hidžri (april/maj 623.). Njen mehr je iznosio 500 dirhema. U braku su proveli 9 godina. ‘Āʼiša je prije braka sa Muhammedom, a.s., bila vjerena za Džubejra, sina Muṭ‘ima. U skladu s arapskim običajima, ‘Āʼišu je Ebū Bekr obećao Muṭ‘imovom sinu i kasnije je morao pregovarati s Muṭ‘imom kako bi raskinuo taj ugovor. Ove zaruke su raskinute zbog toga što su se roditelji Džubejra bojali da bi i njihov sin mogao prihvatiti islam i napustiti vjeru predaka koji su obožavali kipove. 

Činjenicu da je Muhammed, a.s., imao više supruga često su, tokom povijesti, neki koristili da bi napali njegovu ličnost i na taj način pokušali omalovažiti njegovu misiju i djelo. Ovi napadi su dobili na intenzitetu u posljednjih nekoliko godina, a jedna od najčešće zloupotrebljavanih i dekontekstualiziranih tema jeste brak sa hazreti ‘Ā'išom. Najprije su pokušali ukazati na razlike u godinama između njega, a.s., i hazreti Ḫadīdže, kćerke Huvejlida, njegove prve supruge. Isto su pokušali i u slučaju hazreti ‘Ā'iše. Postoje različita mišljenja o godinama ‘Ā'iše u vrijeme kad je zaručena za Poslanika i poslije kada se udala za njega. Mi se nećemu upustiti u vrtloge i bespuća ovih rasprava, ali želimo naglasiti da nikada niko od Muhammedovih, a.s., neprijatelja u njegovom vremenu nije mu prigovorio niti ga je zbog tog braka napadao, jer je to, po svemu sudeći, bilo općeprihvaćeno u tom vremenu i na tom prostoru. Pokušali su mu prigovoriti na različite načine, koristili su više metoda u borbi protiv njega, ali nije zabilježeno da mu je iko ikada od njih nešto kazao u ovom smislu. Udaju mladih osoba u tom vremenu treba posmatrati u kontektstu tadašnjeg historijskog i kulturnog miljea. U uspostavljanju ovih odnosa, pa i u samim zarukama, ključnu ulogu igrale su uže porodice budućih mladenaca, u ovom slučaju konkretno ‘Ā'išin otac. Preporuku za ovaj brak dala je, dakle, udata žena koja je dobro znala stanje one koju preporučuje Muhammedu, a.s. Za razumijevanje nekih aspekata braka Muhammeda, a.s., i hazreti ‘Ā'iše, ključno je i razumijevanje uloge Ebū Bekra u životu Muhammeda, s.a.v.s. Ebū Bekr je jedan od prvih muslimana, Poslanikov, a.s., najprisniji prijatelj i pomagač, oslobađao je i otkupljivao iz ropstva nejake i slabe, one koji nisu imali imetka ili snažne zaštite. 

Na neka delikatna pitanja, koja ulaze u prostor ljudske intime, kao što su pitanja koja tretiraju bračne i intimne odnose supružnika, Muhammed, a.s., najčešće nije odgovarao direktno. Ponekad su njegovi odgovori dolazili kao metafore, a često su njegove supruge drugim ženama, na izravan način, prenosile propise u vezi s porodičnim i bračnim životom. Klasična islamska literatura puna je predaja koje govore o tome. Ljubav koju su pokazivali Poslanik, a.s., i ‘Āʼiša jedno prema drugome bila je jaka i intenzivna. Nije se ustručavala govoriti o njegovoj pažnji, toplini, pažljivosti i ljubavi u svakodnevnom životu. ‘Āʼiša je njegovana Muhammedovim, a.s., primjerom i razgovorom. Sve je vodilo duhovnoj izgradnji, pa je ona kasnije bila neprocjenjiv izvor informacija o Poslanikovoj ličnosti, ponašanju u privatnom životu i javnom djelovanju. Govorila je kako je Muhammed, a.s., imao sluha za njene želje, kad je kao još vrlo mlada došla u njegov dom u Medini. Uloga hazreti ‘Āʼiše u tom smislu je neprocjenjiva. Od nje se prenosi i bilježi 2.210 hadisa! Mnogi su cijenili njenu memoriju i inteligenciju, a neki ashabi su se upravo njoj obraćali u situacijama kada su bili u dilemi u vezi nekih vjerskih pitanja i propisa. Pojedini učenjaci su vrlo smjeli u svojim razmišljanjima u vezi znanja koje je bilo dato ‘Ā'iši, tako da su rekli: “Kada bi se sakupilo znanje koje posjeduje ‘Ā'iša i znanje ostalih žena, ‘Ā'išino bi znanje bilo bolje.” Visoko je cijenjena zbog doprinosa u privatnoj i društvenoj sferi života. Najučenija je supruga Muhammeda, a.s., i referentna ličnost u pogledu znanja o vjeri. Ona je prenijela i predaje (izreke i mudrosti) od svoga oca Ebū Bekra, ‘Umera, Fāṭime i drugih ashaba.

Kada su Umm(u) Rūmān i njene dvije kćerke, ‘Ā'iša i Esma, učinile hidžru u Medinu, Poslanik a.s. je već počeo graditi džamiju. ‘Ā'iša je najprije odsjela kod svoje porodice. Muhammed, a.s., je izgradio njenu sobu uz samu džamiju u Medini, sa vratima koja su se direktno otvarala u džamiju. Često je klanjao noćni namaz u njenoj sobi, dok je ona ležala ispred njega. Zajedno su se kupali iz iste posude. Skupa bi trčali, pri čemu bi se takmičili. Poslanik, a.s., je uvažavao njeno mišljenje i uvijek joj dopuštao da ga izrazi, iako se nije uvijek slagao sa njim. U nekoliko predaja se navodi da je ‘Āʼiša za svoga života obradovana da je jedna od stanovnica dženneta i da je ona Muhammedova, a.s., supruga na dunjaluku i na Ahiretu.

Iako je ‘Āʼiša majka vjernika, supruga Muhammeda, a.s., Allahovog poslanika, a.s., ona nije bila pošteđena nekih od najvećih izazova i neugodnosti koje se mogu javiti u našim životima. Naime, o njoj je izrečena sramna potvora (ifk) po povratku sa pohoda protiv jednog plemena, 6. godine po Hidžri (decembar 627. godine). Klicu potvore zametnuo je vođa medinskih licemjera, a dalje su je pronijeli mnogi muškarci i žene. Ni mirni dom Muhammeda, a.s., pa ni njegova čeljad, nisu bili sigurni od ove gnusne potvore, insinuacije i konstrukcije onih koji su im nastojali nanijeti zlo i udariti im na čast. Zlobnici razvezaše svoje jezike, a s njih potekoše teške optužbe da je ‘Āʼiša počinila blud sa jednim ashabom kojoj joj je pomogao da (su)stigne karavanu nakon što je zakasnila zbog obavljanja prirodne potrebe i pokušaja pronalaska izgubljene zufarijska ogrlice od oniksa. Poslanik, a.s., je teško primio događanja u vezi potvore, posebno ako se ima na umu činjenica da u tim danima neizvjesnosti i smutnje nisu dolazili ajeti Objave koji bi rasvijetlili ovu situaciju. U tom periodu ‘Āʼiša je ležala bolesna u svojoj kući, ne znajući šta se dešava i da je vrijeđaju i govore kako je učinila nešto što jedna čestita žena nikada ne bi učinila. Saznala je to sasvim slučajno, a posebno teško joj je palo to što su u raznošenju te potvore, tračeva i zakulisnih govora o njoj učestvovali i neki ashabi! ‘Āʼiša je bila ustrajna i uvijek iznova tvrdila da je nedužna. Nakon mjesec dana, Allah, dž.š., je objavio ajete koji su obznanili ‘Āʼišinu nevinost i osudili potvoru. Zbog toga što je nevinom proglašena u Kur’anu u pogledu optužbi za blud, dobila je nadimak El-Muberre’a fi-l-Qur’ān. Ova kušnja je isprva uznemirila i ‘Āʼišu i Poslanika, a.s., ali je na koncu ojačala međusobno povjerenje i još više raspirila njihovu ljubav. Njih dvoje su imali toplu bračnu zajednicu i snažnu intelektualnu vezu. 

Posljednje dane svog života Muhammed, a.s., proveo je u blizini hazreti ‘Āʼiše. Zaista je od Allahovih blagodati prema ‘Āʼiši i to što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upravo u njenoj sobi ispustio svoj posljednji dah, u njenom danu i na njenim prsima (u njenom okrilju). Upravo je ‘Āʼiša, u tim teškim trenucima, sjedila pored Poslanika, a.s., privijajući ga uz sebe, stavljajući mu glavu u svoje krilo, milujući ga da mu ublaži bol. 632. godine na Ahiret je preselio Muhammed, a.s. On i ‘Āʼiša nisu imali djece. Nakon njegove smrti, živjela još skoro pola stoljeća, a cijelo to vrijeme bila je aktivno uključena u odgoj i obrazovanje novih naraštaja koji su širili učenja islama. Kao što je svjedočila trenucima smrti Muhammeda, a.s., isto je doživjela i od svoga oca, Ebū Bekra, kada su mu nastupile smrtne muke. Tada je, gledajući kako se gasi u život njemu, u stihovima kazala:

Kunem ti se, bogatstvo neće čovjeku koristiti

Kada jednoga dana zahropti i kada mu se prsa počnu stezati…

Politički neaktivna bila je sve do perioda hazreti ‘Usmānovog upravljanja hilafetom (644-656). Poslije, u doba hilafeta hazreti ʿAli(je), ‘Āʼiša je smatrala da halifa, hazreti ʿAli(ja), treba (što prije) pronaći i kazniti ubice ‘Usmāna, sina ‘Affāna. Ona se nikada nije bunila protiv toga da ʿAli(ja), r.a., bude halifa, niti ga je spominjala po lošem. Različiti pogledi na prioritete, uz ostala neprijateljska spletkarenja koja su potpirivala razmirice i sukobe, 656. godine rezultirali su, nažalost, prvim međumuslimanskim sukobom poznatim kao Bitka kod deve (Waqʿatu-l-džemel). Kada je raspiren plamen smutnje, razumni i trezveni nisu uspjeli smiriti raskalašene i sukoba željne, a u ovom nemilom događaju i vrtlogu bitke poginuo je veliki broj muslimana. Žarište borbe bilo je upravo oko mjesta gdje se nalazila hazreti ‘Āʼiša na devi. Nakon ovog tragičnog događaja, hazreti ʿAli(ja) je velikodušno oslobodio i s najvećim poštovanjem otpremio ‘Āʼišu i veliki broj njenih pristalica. ‘Āʼiša je vodila miran život u Medini više od dvadeset godina. Ostatak života provela je čineći dobra djela, udjeljujući milostinju, prenoseći hadise i tumačeći Kur’an Časni. Uključivala se u konsultacije sa stari(ji)m ashabima Muhammeda, a.s., što u svakom slučaju govori i o njenoj učenosti i pronicljivosti, ali i društvu tog doba u kojem su najodlučniji imali sluha za savjete i mišljenja drugih. Neki historičari i biografi ističu da je upravo ona bila najupućenija žena iz oblasti fikha. Bila je cijenjena zbog svoje pjesničke kulture i čestih navoda pjesama, a i zbog rječitosti; dobro je poznavala povijest i genealogiju Arapa, slično svome ocu Ebū Bekru, a bila je obrazovana i u drugim područjima. ‘Ā'iša, r.a., je bila darežljiva, velikodušna i skromna. Jedne prilike joj je došao njen sestrić ‘Abdullāh, sin Zubejra, noseći 12.000 dirhema, pa je ona to odmah udijelila siromasima Medine. Potom je zatražila od kućne pomoćnice da joj donese jelo koje se sastojalo (samo) od hljeba i sirćeta.

‘Urve, sin Zubejra, govorio je (o) ‘Ā'iši: “O, majčice! Ne čudim se tvome razumijevanju, jer kažem: ‘Supruga Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i kćerka Ebū Bekrova. Niti se čudim tvome poznavanju poezije i vladavina ljudi’ (u drugim predajama: ‘vladavine Arapa, njihovog rodoslovlja i njihove poezije’), jer kažem: ‘Kćerka Ebū Bekrova, a on bijaše najučeniji među ljudima ili jedan od najučenijih’. No, čudim se tvome poznavanju medicine. Kako si ga stekla?” Prenosi se da je, nakon ovih njegovih riječi, ‘Ā'iša kazala: “O ‘Urejje (Urviću, mali Urve), doista je Allahov poslanik, s.a.v.s., bio bolestan na samom kraju svoga života, pa su dolazile delegacije arapskih plemena sa svih strana i opisivale lijekove za njega, a ja sam mu ih pripravljala. Eto, tako sam ga stekla.” (Ahmed, Taberani i dr.) ‘Urve, sin Zubejra, je kazao: “Nisam vidio ženu koja je bolje poznavala medicinu, fikh i poeziju od ‘Ā'iše.” (Taberani)

Na Ahiret je preselila u noći utorka, 17. ramazana 58. h.g., tj. jula 678. godine u Medini u 64. godini života. Posljednja joj je želja bila da bude pokopana iste noći, pa je to i učinjeno. Dženazu-namaz hazreti ‘Ā'iše predvodio je Ebū Hurejre, r.a. Njen kabur je u medinskom mezaristanu el-Beqī‘i. 

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Prije braka sa Muhammedom, s.a.v.s., Ḫadīdža je bila u dva braka – prvi sa Ebū Hālom et-Temīmijem, a drugi sa ‘Atīqom el-Mahzūmijem; iz oba braka je imala ukupno troje djece: u prvom dva sina (Hāle i Hind), a u drugom kćerku (Hind). Radi navedenog, Ḫadīdža je poznata je kao Ummu Hind. Ebū Hāle je umro nakon nekoliko godina braka, ostavljajući Ḫadīdžu i dvojicu sinova, a iza njega je ostalo i veliko bogatstvo. Spomenuta dva Ḫadīdžina sina, Hāle i Hind, živjeli su kasnije sa Poslanikom, a.s., i hazreti Ḫadīdžom. Obojica su primili islam i prenose hadise od Muhammeda, a.s. Zna se da je Hind, Ḫadīdžin sin, učestovao u nekim velikim bitkama. Ḫadīdžina kćerka Hind(a) imala je sina kojem je dala ime Muhammed, a njena porodica se nastanila u Medini i dobila počasno ime Benū Ṭāhire – porodica  ili potomci Čiste, po svojoj nani – Ḫadīdži.

Nakon ova dva braka, dolazili su brojni uglednici Kurejša da je (is)prose. Ona ih je odbijala zbog toga što se, pretpostavljamo, nastojala posvetiti odgoju djece i razvijanju svoje trgovine. I u jednoj i u drugoj stvari bila je veoma uspješna. Za trgovinu je unajmljivala pouzdane i sposobne ljude koji su radili za nju. Veoma poželjna u Mekki zbog svog bogatstva, Ḫadīdža je bila u stanju procijeniti interesa lišen i odmjeren odnos mladog čovjeka, Muhammeda, a.s., koji je ipak bio tako poduzetan i sposoban. Nakon što je (na)čula za Muhammedovo, a.s., poštenje i ugled, odabrala je upravo njega da bude posrednik u trgovini kojom se bavila. Odabrala je Muhammeda, a.s., zbog toga što je bio poznat kao izuzetno pošten, istinoljubiv, pouzdan i pravedan mladić. Sa njim je, kao pomoćnika na putu za Busru u Siriji, poslala mladića Mejseru. Mejsera je imao prilike neposredno (po)svjedočiti Muhammedovim, a.s., umijećima i sposobnostima. Po povratku u Mekku, nakon uspješnog poslovnog puta i unosne trgovine, Mejsere je zasigurno Ḫadīdži prenio svoje utiske, mada je i sam uspjeh ovog poslovnog puta dovoljno govorio o svemu. Nakon susreta Muhammeda, a.s., i Ḫadīdže, ona se posavjetovala sa svojom prijateljicom Nufejsom, koja se zatim ponudi da poslije razgovara sa Muhammedom, a.s. Ḫadīdža se, na taj način, ponudila kao supruga Muhammeda, a.s. Nasuprot uvriježenoj praksi, imala je hrabrosti ponuditi mu brak posredstvom svoje prijateljice Nufejse. Prenosi se, da su se nakon posredništva Nufejse, Muhammed, a.s., i Hatidža susreli, te da mu je ona tom prilikom kazala: “…Volim te što si uvijek u sredini i ne priklanjaš se nikome ni zbog čega, a volim te i zbog tvoje pouzdanosti, i zbog ljepote tvoje naravi i tvoga iskrena govora.” Uskoro je preciziran datum vjenčanja koje je bilo 595. godine. U datom času Muhammed se u pratnji amidže Ebū Ṭāliba i drugih srodnika pojavio u kući zaručnice gdje je već sve bilo spremno za veliku svečanost. Ḫadīdžin otac Ḫuvejlid poginuo je u jednom ratu, pa je pristanak za ovaj brak trebao dati njen amidža ‘Amr. Ugovoren je i mehr koji se izgleda sastojao od dvadeset deva.

Ḫadīdža je bila prva žena koju je Muhammed, a.s., oženio i do njene smrti se nije ženio drugom. Muhammed, a.s., je uvažavao Ḫadīdžu zbog njezine odvažnosti, pameti i oštroumnosti. Poslanikova, a.s., ženidba sa Ḫadīdžom obilježava značajan preokret u njegovom životu, osobito, kako se svjedoči, zato što ga je pomagala i ohrabrivala, jačala povjerenje u samoga sebe i svoje poslanje/poslanstvo. Zajedno sa Poslanikom, a.s., borila se za reanimaciju stoljećima urušavanog sistema vrijednosti.

Ḫadīdža je imala 40 godina u trenutku ulaska u ovu bračnu zajednicu. Prema nekim izdvojenim mišljenjima i razmatranjima, ona je tada mogla imati (samo) 28 godina, što je sasvim moguće i vjerovatno, imajući u vidu da je u godinama koje su slijedile rodila šestero djece. Muhammedu, a.s., je, na drugoj strani, tada imao 25 godina. Razlike u godinama, koje mnogi u našem vremenu naglašavaju i stavljaju u prvi plan, govore nam i to da nipošto u ovim ženidbama nije bio cilj strast i požuda. Naprotiv, ženidbu s Ḫadīdžom neki islamski učenjaci posmatraju prije svega kao brak u kojem je Muhammed, a.s., stekao čestitu i radinu suprugu i porodični oslonac pred nastupanje poslanstva. Inače, Ḫadīdža je ponijela čast prve žene koja će primiti islam.

Muhammedova, a.s., dadilja i dojilja, Halima, posjetila je mladence odmah po vjenčanju. Tada već starica, mora da je bila presretna što njen miljenik ima lijepu i uglednu ženu i pristojan život. Ḫadīdža joj je kasnije poklonila 40 ovaca i devu. 

Prvo dijete, Kasima, Muhammed i Ḫadīdža dobili su 598. godine, dakle nakon nešto više od dvije godine braka. Muhammedova, a.s., i Ḫadīdžina zajednica donijela im je mnogo sreće, tuge i žalosti: izgubili su dvojicu sinova, Kāsima i ‘Abdullāha, dok su još bili djeca, i samo četiri njihove kćerke su preživjele – Zejneb, Rukajja, Ummi Kulsūm i Fāṭima. Sve su umrle za Poslanikova života, osim Fāṭime, koja je umrla otprilike šest mjeseci nakon njega. Djeca koja su umirala jedno za drugim, i koju je Muhammed, a.s., ukopao svojom rukom, ostavila su oca i majku u dubokoj žalosti. 

Muhammed, a.s., dosegao je zrelo doba šest mjeseci prije nastupanja mjeseca ramazana 610. godine. Kada je nastupio mjesec ramazan, povukao se u pećinu Hira. Prije odlaska u Hiru opskrbio bi ukućane, obišao bi Ḫadīdžu pa se tek onda osamio. U jednoj od noći u posljednjoj trećini mjeseca ramazana obratio mu se i oslovio ga je melek objave – Džibril, a.s. Nakon (dostavljanja) prve objave, melek Džibril se udaljio, ostavljajući Poslanika, a.s., u stanju velike uznemirenosti, straha i neizvijesnoti. Odlučio je vratiti se kući – svojoj supruzi Ḫadīdži. Vidjela je da je mnogo uznemiren; uspio joj je samo kazati da ga pokrije i umota. Ona ga je umotala u ogrtač i upitala šta je posrijedi. Ḫadīdža ga je utješila šapćući mu: „Nemaš se čega bojati. Odmori se i smiri. Bog ne bi učinio da doživiš poniženje, jer si dobar prema svojoj rodbini, govoriš istinu, pomažeš potrebne, darežljiv si prema gostima i podržavaš svaki pravedan čin.” Ona ga je okružila ljubavlju, podsjećajući ga na njegove kvalitete, vraćajući mu samopouzdanje. Eto tako Ḫadīdža postaje i prva muslimanka. Ḫadīdža se zatim sjetila da upita za mišljenje svog rođaka, kršćanina Vereku ibn Nevfela. Vereka je prepoznao znakove (poslanstva) koje je očekivao i bez oklijevanja je potvrdio da je Muhammed poslanik svog naroda.

Ibn Hišām piše: “Ona (Ḫadīdža) mu je nesebično pomagala u tome i bila je prva koja je povjerovala u Allaha i Njegova Poslanika i u istinitost onoga što dolazi od Njega. Allah je time olakšao Svome Poslaniku, neka su na njega mir i blagoslovi Božiji. Sve neprijatnosti koje je slušao i sva utjerivanja u laž koja su ga jako rastuživala, Allah je preko nje otklanjao od njega, čim bi joj se vratio. Ona ga je bodrila, ona ga je tješila, izražavala svoju nepokolebljivu vjeru u njega i umanjivala značaj onoga što su mu priređivali ljudi.”

Jedan od temelja i oslonaca poslaničkog zadatka svakako da se nalazi i u stabilnom i skladnom braku sa Ḫadīdžom. Ona je tokom 25 godina bila njegova jedina supruga, čije prisustvo je Poslanika, a.s. štitilo, ali i koja je i sama prolazila kroz odbacivanje rodbine, progone, bojkot i izolaciju.

Tārik Ramadān piše: “Ḫadīdža je primila dobre vijesti o tome da je on (Muhammed, a.s.) od Boga odabran; bila je žena, nezavisna, uvažavana i poštovana, potom supruga, snažna, pažljiva, vjerna i povjerljiva; bila je pobožna muslimanka, iskrena, odlučna i ustrajna. Muhammed, posljednji Poslanik Jedinog Boga, nije bio sam, a jedan od najjasnijih znakova Božije darežljivosti i ljubavi prema njemu u njegovom životu bila je žena, njegova supruga.”

Ṭaberī u svojoj Historiji poslanika i kraljeva navodi da je Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, preselila na Ahiret 10. Ili 11. dana mjeseca ramazana oko 10 godina nakon početka poslanstva Muhammeda, a.s., u novembru 619. godine, kada je imala 65 godina. Njeno izmoreno i oslabljeno tijelo nije moglo podnijeti (još jednu) povišenu temperaturu i neku groznicu koja je obuzela. Na temelju nekih predaja iz hadiskih zbirki saznajemo da je bila toliko ostarila da su joj zubi poispadali i ostale su samo gole crvene desni. Ukopana je u mezaristanu El-Hadžūn u Mekki i nije joj klanjana dženaza-namaz zato što u tom trenutku još uvijek nije bila propisana. U kabur je spustio njen suprug Muhammed, a.s., s kojim je u braku provela nešto više od 25 godina svog života. Poslanikova tuga je bila duboka: od meleka Džibrila je vrlo rano primio vijest o odabranosti svoje supruge i znao je da je Ḫadīdžino prisustvo pored njega jedan od znakova Božije zaštite i ljubavi. S njim je proživjela četvrtinu stoljeća, pružajući mu nježnost i razumijevanje u satima brige, podržavajući ga u najproblematičnijim vremenima. Pomagala mu je u dostavljanju poruke i objave, sa njim trpjela posljedice gorke borbe i pomagala ga životom i imetkom. Zabilježeno je, isto tako, da nakon nje nije ostao ni dinar ni dirhem jer je većinu svog imetka (već bila) potrošila u svrhu širenja islama, te osnaživanja i pomaganja ranjive zajednice muslimana koja je, u to doba, prolazila kroz neka od najtežih iskušenja.

O vrijednostima Ḫadīdže, kćerke Ḫuvejlida, majke vjernika, govori i činjenica da postoje čitava poglavlja u hadiskim zbirkama koja govore o njenim vrlinama. 

‘Abdullah b. Dža’fer kaže da je čuo Aliju, r.a., u Kufi kada je rekao: “Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: ‘Najodabranije žene su Merjem, Imranova kćerka i Ḫadīdža, Ḫuvejlidova kćerka.” (Muslim, Sahih)

Ebu Hurejre, r.a., je rekao: “Džebrail je došao Poslaniku, sa.v.s., i rekao: ‘Allahov Poslaniče, evo dolazi Ḫadīdža s posudom u kojoj je umak (ili hrana, ili piće). Kada ti dođe, prenesi joj selam od njenog Gospodara i od mene i obraduj je kućom od bisera u Džennetu, gdje neće biti ni buke ni umora’.”  (Muslim, Sahih)

Priredio: mr. Mensur Kerla, profesor tefsira i povijesti islama

Stvaranje čovjeka

Unutar cjelokupne priče o stvaranju, zapažamo kako je stvaranje čovjeka veoma poseban proces. Od samog stvaranja tijela, do udahnuća duše, primanja obaveze koju su nebesa i Zemlja odbili, do samog boravka u Džennetu prvih ljudi, Adema i njegove žene, neposlušnosti, pokajanja, oprosta. Uzvišeni Gospodar je dao čovjeku ogromne privilegije, ali i terete koje je čovjek dužan ponijeti. Čovjek je jedino biće odlikovano razumom i slobodnom voljom. To su dvije stvari koje čine njegovu odabranost nad ostalim stvorenjima, i na njemu je da li će, ipak, pored toga ići putem propasti. 

Kako znamo, u Ademu a.s., nije bila samo „životinjska komponenta“, uz njega je bila i jedna sveta, fina komponenta kojom je Uzvišeni Gospodar opskrbio njegovo biće. Ta komponenta je ljudska duša. Kur'an navodi tri vrste duša. Filozofi to nazivaju: impulsivni um (nefs emmara) koji čovjek dijeli sa životinjama; moralno-etički um (nefs levvama) koji se bori između dobra i zla i um koji je u skladu s Božijom voljom, smirena duša (nefs mutmeinna).^[1]

Čovjekove karakteristike

Zaborav, veze s duhovnim svijetom te težnje da navodi na dobro, a odvraća od zla – ovo su samo neke od karakteristika u kojima se, prema našem mišljenju, sukusiraju sve ostale kvalitete.

Zaborav

Jedna od bitnih karakteristika čovjeka jeste da je on biće zaborava. Uzvišeni Gospodar u pogledu toga kaže: A Ademu smo odmah u početku naredili, ali on je zaboravio i nije odlučan bio.^[2]  U ovom ajetu Gospodar nam ukazuje na to kako je i prvi stvoreni čovjek, naš praotac Adem, bio zaboravno biće. Jedan od razloga dolaska velikog broja poslanika narodima, jeste između ostalog i zadaća poslanika da ljude podsjete na Božiju poruku, koju su često zaboravljali. Poslanici su ljudima upućivani kao donosioci radosnih vijesti, odnosno kao najavljivači skore nesreće ako njihov poziv bude odbijen. Ovaj princip se protezao tokom cijele ljudske povijesti, a kao načelo ostat će na snazi sve do kraja čovjekova prisustva na ovom svijetu.

Veza s duhovnim svijetom

Božiji Poslanici su uvijek bili povezani s duhovnim svijetom. Dokaz nam je i povezanost posljednjeg među njima, Muhammeda, a.s., s melekom Džibrilom tokom dostavljanja Objave, zatim Isra, Miradž, ali i mnoge druge Poslanikove mudžize. Iz tog razloga Poslanik nije htio jesti bijeli luk, govoreći kako je on u povezanosti s duhovnim svijetom te se s članovima tog svijeta želi sastajati ugodnog mirisa i zadaha. Također, primjer Musa, a.s., koji je postio četrdeset dana prilikom pripreme za susret s Uzvišenim. U našem kontekstu možemo govoriti o provođenju jednog dijela noći u namazu. „Ljudske duše potiču iz višeg, nebeskog svijeta.“^[3] U kontekstu noćnog namaza, želimo ukazati na predaju o tome da Allah u svakoj posljednjoj trećini noći upita: „Ima li koga da moli za oprost grijeha, pa da mu oprostim, ima li koga da Mi dovu upućuje, pa da je uslišam?“^[4] Kada se čovjek osnaži duhovnim vrijednostima, tada opada moć ovosvjetskih okova. Također, postoje neki pojedinci koji često sanjaju istinite snove. Smatramo da je i ovo jedan od načina na koje je čovjek povezan s duhovnim svijetom.

Težnja ka dobru

S obzirom da istinski musliman i muslimanka u svojim postupcima slijede Božije poslanike, koji su praktično ljude navodili na ono što je dobro i ispravno te Bogu drago, takvi će uvijek nastojati i druge usmjeriti ka dobru. 

Prenosi se kako je jedna istaknuta ličnost iz druge muslimanske generacije, Ibrahim En-Nehai, bio slijep na jedno oko, a njegov učenik Sulejman ibn Mehran bio je slabovid. Jedanput su se njih dvojica zaputili prema džamiji u Kufi, pa je Ibrahim nakon nekog vremena svom učeniku rekao: „Sulejmane, bilo bi dobro da ne idemo zajedno, bolje bi bilo da ja idem jednim, a ti drugim putem. Ako nastavimo ići zajedno bojim se da bi prosti ljudi mogli kazati: „Ćorav vodi slabovidnoga, pa nas tako ogovoriti i zaraditi sebi grijeha.“^[5]

Sedžda Ademu i Iblisovo odbijanje

U samoj naredbi da se meleki poklone čovjeku, ogleda se čovjekova važnost. Uzvišeni Allah je tu naredbu izdao melekima, da bi im, između ostalog, ukazao na važnost tog novog stvorenja, čovjeka. Prema Tekstu, Božiju naredbu da se poklone čovjeku poslušali su svi meleki, osim Iblisa, koji je zbog toga kažnjen. O ovom događaju Uzvišeni Gospodar u Kur'anu kaže: I kada smo rekli melekima: ‘Učinite sedždu (poklonite se) Ademu (svi su se) poklonili osim Iblisa. On se ustegnuo i pokazao oholost i (time) postade nevjernik.^[6] 

Postavlja se pitanje zašto se Iblis nije hto pokloniti? Prema kur'anskom Tekstu iščitavamo da se razlog nalazi u njegovoj (Iblisovoj) pomisli da je on časniji od Adema. Uzvišeni Gospodar kaže: Mi smo vas stvorili, pa vam dali oblik, a onda rekli melekima ‘Učinite sedždu Ademu’! pa su (svi) sedždu učinili osim Iblisa. On nije bio među onima koji su učinili sedždu.‘Što te spriječilo da ne učiniš sedždu kada sam ti naredio?’ Reče (Iblis): Ja sam bolji od njega. Stvorio si me od vatre, a njega si stvorio od blata.^[7]

Također, u kontekstu teme možemo se osvrnuti na povijest islama i događaje koji opisuju Ademovo nastanjivanje u džennetu, zatim protjerivanje Adema i njegove žene iz dženneta te oprost. Prije svega, o čovjekovoj odabranosti svjedoči i činjenica da je Uzvišeni Bog čovjeka nastanio u mjestu nazvanom džennet, dakle ne na Zemlji. Zatim, čovjek griješi, ne posluša Božiju naredbu te ga Uzvišeni Bog kažnjava. Međutim, ono što je zanimljivo jeste da se čovjek pokajao, a Uzvišeni mu je taj grijeh oprostio. Ovdje, prije svega do izražaja dolazi Božija milost, a zatim i čovjekova odabranost. 

Insan u Kur'anu

Jedan od temeljnih naziva u Kur’anu za čovjeka je insan. Ovakvo određenje čovjeka kao insana na stranicama Kur’ana spomenuto je 65 puta. Dakako da osim ovoga naziva postoje još i drugi nazivi: adem, bešer, redžul… I riječ nefs (duša) često se koristi u tom prenesenom značenju. U sufijskoj literaturi pronalazimo tri bremenite sintagme u kojima sufijska antropologija razmatra insana kao: El-insan El-Mutlak (Transcedentni čovjek), El-insan el-Kamil (Imanentni čovjek), El-insan-El-Evvel (Primordijalni čovjek).^[8]

Sljedeći kur’anski ajeti ocrtavaju bitne karakteristike čovjeka kao insana: A mi smo stvorili čovjeka i znamo šta mu šapće njegova duša! I Mi smo mu bliži od vratne žile kucavice.^[9] A čovjek je stvoren slab.^[10] Čovjeku smo oporučili Mi da poslušan bude roditeljima svojim. Majka ga njegova nosi i vehne li vehne, a i njegovo je dojenje dvije godine.^[11] A zar se čovjek ne sjeća da smo ga Mi stvorili još prije a ništa bio nije!^[12] 

Unutar pisanja o temi čovjekove odabranostigovorili smo, prije svega, o čovjeku kao najodabranijem Božijem stvorenju. U pogledu svoje zadaće, čovjek, i muškarac i žena, ima odgovornost da tu odabranost iskoristi na najbolji mogući način. To postiže poštivanjem Božije naredbe, organiziranjem svoga života prema Božijem zakonu i nastojanjem da vjerno ispuni misiju namjesniika (halife) Božijeg na Zemlji.

Poznat je po(d) više nadimaka i titula, od kojih neki uključuju refleksije njegovih ličnih kvaliteta i specifičnih životnih epizoda, kao što su: Ebū-l-Ḥasan (“Ḥasanov otac”, po najstarijem sinu), Ebū Turāb (doslovno “Otac prašine”, “Prašnjavko” ili “Prašnjavi”, kako ga je jedne prilike nazvao Muhammed, s.a.v.s., vidjevši ga kako je, nakon sjedenja na zemlji i naslanjanja na džamijski zid, sav bio prekriven prašinom), Murteḍā (“Onaj koji je odabran i/ili kojim je Allah zadovoljan”), Esedullāh (“Božiji lav”), Ḥaydar (“Lav”), Emīru-l-muʾminīn (“Vođa pravovjernih”)… Neki ističu da je ʿAlija, r.a., osoba o kojoj se, pored poslanika Muhammeda, s.a.v.s., najviše pisalo u povijesti islama. Jedan je od deseterice Poslanikovih, a.s., ashaba kojima je još za života obećan džennet. 

Bio je srednje visine, visokoga čela, tamnoput, lijepoga lica, krupnih očiju, koje je podvlačio surmom. Imao je veliku bradu, koju nije knio, nego je ostavljao u njenoj svjetlini. Imao je krupne ruke i noge i jedre i istaknute mišiće. Isticao se izvanrednom fizičkom snagom, tako da u cijelom svom životu nije bio pobijeđen u okršaju. Hodao je brzo, naročito kada bi bio u bici. 

Hazreti ʿAli(ja), r.a., je jedan od Božijih znalaca, slavnih junaka, čuvenih asketa, priznatih govornika; jedan od onih koji su sakupili Kur’an i čitavog ga izložili pred Vjerovjesnikom, a.s. Bilježi se pet stotina osamdeset i šest hadisa koje on prenosi od Vjerovjesnika, a.s. Hazreti ʿAlija, r.a., uživa veliki ugled među svim muslimanima zbog svoje mudrosti i rječitosti, ali i dubokog poimanja vjere i njenog iskrenog doživljaja. Tako se prenosi da bi, kad god nastupi vrijeme za namaz, lice ʿAlije, r.a., nekada požutilo a nekada pocrvenilo, pa bi upitan o tome, na što bi odgovarao: “U pitanju je svjesnost spram emāneta koji je bio nuđen Nebesima i Zemlji i planinama pa su odbile prihvatiti ga se od straha od težine njegove, a prihvatio sam ga se ja, pa ne znam hoću li ga na pravi način izvršiti ili ću loše postupiti!” Govorio bi i ovo: “Dunjaluk brzo ide, a Ahiret nam brzo dolazi, a i dunjaluk i Ahiret imaju svoju djecu, pa zato vi budite ahiretska djeca i nemojte biti dunjalučka djeca. Danas je vrijeme za rad bez plaće, dok je sutra vrijeme za plaće kada rada nema!“

Od Sa'da ibn Ebi Vekkasa prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao (hazreti ʿAliji, r.a.): “Ti si meni kao što je Hārun bio Mūsāu, osim što nakon mene nema više poslanika.” (Buharija i Muslim) 

Muslim bilježi ʿAlijinu izjavu: “Tako mi Onoga koji sjemenku raspučuje i živo stvara, Vjerovjesnik koji ni čitao ni pisao nije, povjerio mi je da će me voljeti samo vjernik, a da će me mrziti samo licemjer!” 

Kada je Božiji Poslanik, a.s., učinio hidžru u Medinu naredio je hazreti ʿAliji da još neko vrijeme ostane u Mekki kako bi vratio povjerene stvari i oporuke koje su bile ostavljene kod Poslanika, te da potom dođe kod njega, što je i učinio. S Božijim Poslanikom učestvovao je u Bici na Bedru, Uhudu i svim drugim bitkama izuzimajući pohod na Tebuku, kad ga je Vjerovjesnik, a.s., ostavio da ga mijenja u upravljanju Medinom. Ibn Asakir bilježi Ibn Mes’udovu izjavu: “Najbolji poznavalac šerijatskog nasljednog prava i najvičniji sudac u čitavoj Medini jeste ʿAlija ibn Ebī Ṭālib!”

Ebu Hurejre,r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., na dan (osvajanja utvrda) Hajbera rekao: “Sutra ću bajrak dati čovjeku koji voli Allaha i Njegovog Poslanika, a kojeg vole Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik.” (Buharija i Muslim) Ovo se odnosilo na hazreti ʿAliju, r.a. 

Džābir ibn Abdullāh je kazivao: “Prilikom boja na Hajberu ʿAlija je sebi na leđa stavio jedna vrata preko kojih su se muslimani penjali i tako osvojili to utvrđenje. Oni su kasnije ta vrata vukli i za to im je trebalo četrdeset ljudi!”

Nakon ubistva hazreti Osmāna, r.a., stanje u Medini, ali i ostalim gradovima i pokrajinama, bilo je na rubu anarhije. Predloženo je da ʿAlija, r.a., što prije preuzme hilāfet. Priznali su ga svi ashabi koji su se tu nalazili. Budući da je Osmān, kao i ʿAlija, bio zet Muhammeda, a.s., te je bio jedan od prvih koji su primili islam, njegovo je ubistvo bilo tako šokantan događaj da mnogi nisu željeli ništa drugo osim pronalaska ubica. ʿAlija, r.a., je najprije oklijevao sa preuzimanjem ove časne i odgovorne titule, ali su mnogi ashabi bili su uporni, posebno radi nastojanja da se što prije oslobode teškog položaja u kojem su bili kada su buntovnici postali neka vrsta upravitelja u Medini nakon nasilnog i nepravednog ubistva halife Osmāna, r.a.

Tada su pojedini ashabi, među kojima su bili Talha i Zubejr, radijallāhu ‘anhumā, kao i Aiša, radijallāhu ‘anhā, tada već udovica Muhammeda, a.s., insistirali su na odmazdi i da se što prije pronađu ubice Osmana, mada hazreti ʿAlija nije smatrao da je to najprioritetnije u tom momentu, te da je najprije potrebno ostvariti potpunu kontrolu nad situacijom u Medini i drugim dijelovima hilāfeta i omogućiti pravedno suđenje pobunjenicima i ubicama hazreti Osmana, r.a. Različiti pogledi na prioritete, uz ostala neprijateljska spletkarenja koja su potpirivala razmirice i sukobe, nažalost, 656. godine rezultirali su prvim međumuslimanskim sukobom poznatim kao Bitka kod deve (Waqʿatu-l-džemel). Kada je raspiren plamen smutnje, razumni i trezveni nisu uspjeli smiriti raskalašene i sukoba željne, a u ovom nemilom događaju i vrtlogu bitke poginuo je veliki broj muslimana.

Muʿāvija ibn Ebī Sufjān, tada namjesnik u Siriji, poslije i prvi halifa iz dinastije Emevija, tražio je od ʿAlije, r.a., da pronađe Osmānove, r.a., ubice, i pri tome je dio krivice za tadašnje stanje prebacivao i na hazreti ʿAliju, r.a. U Siriji nisu priznavali vlast ʿAlije, r.a., gdje je postojala snažna opozicija na čelu sa Muʿāvijom koji je tu imao uporište i pristalice. Hazreti Osmān, r.a., je bio njegov rođak, te je njemu kao novoj glavi i predvodniku Emevijja i arapskom plemenskome poglavaru bila dužnost da osveti njegovu smrt. Osim toga, Muʿāvija je odbijao dati prisegu halifi hazreti ʿAliji, r.a. Nesporazum oko tih pitanja rezultirao je Bitkom na Siffinu 657. godine, čime je nastavljen period iskušenja, spletki i sukoba među muslimanima. I na Siffinu su stradale desetine hiljada muslimana. Spomenuta Bitka na Siffinu bit će prekinuta arbitražom (taḥkīm) iza koje su trebali uslijediti novi dogovori i mirovni pregovori, ali situaciju će svakako dodatno zakomplicirati pojava pobunjenika ili otpadnika (haridžija) iz reda pristalica hazreti ʿAlije, r.a., koji su odbijali arbitražu. Tako će hazreti ʿAlijina odluka da traži kompromis s Muʿāvijom uzrokovala je pobunu među njegovim najratobornijim pristalicama. Haridžije će započeti dugotrajnu praksu nametanja svog razumijevanja i tumačenja događaja, procesa i vjerskih propisa kroz primjenu sile, terora, zastrašivanja i nasilja. Bilo je to vrijeme prepuno smutnji, spletki i nereda. Hazreti ʿAlija je tumačenja haridžija proglasio neprihvatljivim i pogrešnim, uprkos njihovoj „privlačnosti“ zbog koje je ovaj pokret zadobio mnoge simpatizere u tom dobu, kazavši da je njihova priča „istina kojom se želi laž!” Iako je h. ʿAlija, r.a., u više navrata i na otvorenom bojnom polju porazio haridžije, dovoljno njih je preživjelo da se nastavi pokret i rasije njihova ideologija, koja i dan danas inficira neke skupine. 

Abdur-Rahmān ibn Muldžem el-Murādi, jedan od haridžija, osvetio je svoje drugove ubivši hazreti ʿAliju, r.a., u Kufi, pred sabah-namaz u mubarek mjesecu ramazanu 40. godine po hidžri, odnosno u mjesecu januaru 661. godine. Neki tvrde da je njegov mezar u Kufi, drugi kazuju da je to u Nedžefu, a treći smatraju da ga je njegov sin Ḥasan prenio u Medinu i da je tu ukopan.

Ebu'l-Esved ed-Du’eli je, tugujući za ʿAlijom, r.a., spjevao sljedeće stihove:

Oko moje – hej šta ti je! – pomozi nam u plakanju,

Zar nam vođu pravovjernih oplakivat ti ne želiš?!

I Umm Kulsūm za njim plače stanjem svojim,

kad ugleda smrt njegova da je, bogme, pouzdana!

Hej ti, reci haridžijam’ ma gdje bili,

nek oko im zavidničko nikad radost ne osjeti!

Zar bol da nam s ramazana zadadoste,

u najboljem od svih naske, sviju skupa?!

Ubili ste najboljega ko uzjaha životinju i ukroti,

ko zaplovi lađom našom,

ko obućom prekri noge, obuče se,

ko čitaše ajete nam koji stalno obrću se!

Svako dobro u njem nađe svoje mjesto,

k’o i ljubav spram Resula Gospodara našeg Svjetskog. (…)

Izvori: 

1. Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
2. Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
3. Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
4. Hilmi Ali Šaʿban, Ashabi Allahovog Poslanika, Visoki saudijski komitet za pomoć Bosni i Hercegovini i  i Kulturni centar “Kralj Fahd” u Sarajevu, Sarajevo, 2001.
5. Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
6. Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
7. Safijjurrahman el-Mubarekfuri, Zapečaćeni džennetski napitak, prevod sa arapskog: Ersan Grahovac, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2011.

Priredio: prof. Mensur Kerla

Nikada se nije zanimao za razvratna djela njegovog naroda. Ono što je također izrazito karakteristično za njegovu ličnost je odbojnost prema svađama, upotrebi sile ili bilo čega sličnog. Bio je srednjeg rasta, ni visok ni nizak, lijepog lica, bijele puti s istaknutim obrisima crvenila. Islam je primio posredstvom Ebu Bekra es-Sidddika veoma rano, među prvima, vjerovatno 611. godine, nakon povratka iz Šama gdje je kratko boravio radi trgovine. Bio je učen čak i prije prihvatanja islama. 

Nazvan je Zū-n-Nūrejn (“Vlasnik dva svjetla”) zato što se oženio dvjema kćerima Allahovog Poslanika, a.s. – Rukajjom i Ummi Kulsūm. Za Osmāna i Rukajju se govorilo da su najljepši bračni par. U jeku Bitke na Bedru ili neposredno nakon nje, Rukajja je preselila na Ahiret, a poslije se Osmān, r.a., oženio njenom sestrom. Jedan je od deseterice ashaba kojima je još za života obećan džennet. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi tog doba. Ostao je zapamćen i kao pisar, koji je zapisivao Objavu dok je silazila posljednjem Božijem poslaniku. Osmān, r.a., prenio je 146 hadisa od Božijeg Poslanika, a.s.

Nakon što se pojačao pritisak Kurejšija na muslimane i pošto su njihova neprijateljstva metastazirala u mučenja, progone i ubijanje muslimana, Osmān, r.a., i njegova žena Rukajja čine hidžru u Abesiniju (Etiopiju) 615. godine, i tamo provode neko vrijeme. Kasnije, kada je bila dogovorena hidžra u Jesrib, Osmān i njegova žena su bili među prvima koji su je izvršili.

Osmān, r.a., je bio izuzetno darežljiv i činio je je sve da novčano pomogne muslimansku vojsku. Tako je hazreti Osmān opremio pola vojske za pohod na Tebuk dajući 300 deva sa cjelokupnom opremom i hiljadu dinara, pa je Poslanik, a.s., zbog tog njegovog postupka, rekao: “Šta god Osmān od danas uradi, neće mu naškoditi”. On je bio Poslanikov, s.a.v.s., izaslanik u Mekku, za vrijeme dogadaja poznatog kao Ugovor ili Sporazum na Hudejbijji. Kurejšije su uhapsile Osmāna, r.a., a do muslimana je došla dezinformacija da je Osmān, r.a., ubijen. To je bio bio povod da muslimani na Hudejbiji daju Poslaniku, a.s., čuvenu prisegu na vjernost (bej’atu-r-ridwān).

Po oporuci hazreti Omera, r.a., nakon njegove smrti se pristupilo vijećanju/konsultacijama (šūrā) o izboru novog, trećeg po redu, halife. Među šest istaknutih ashaba koji su bili predloženi bio je i Osmān ibn ‘Affān, r.a., koji je i izabran za halifu 644. godine.

Prošlo je oko petnaest godina od preseljenja na Ahiret Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s., kada su počela osvajanja područja današnje Armenije i Azerbejdžana uglavnom preko Iračana i stanovnika Šama. Imajući u vidu različite kira’ete po kojima su učili, među njima su se javile oštre rasprave i razmirice u pogledu (ispravnog) izgovaranja pojedinih kur’anskih izraza, pa se činilo da će situacija eskalirati i izbjeći kontroli. Svjedok tih događaja i rasprava bio je Huzejfe b. el-Jeman, r.a., ashab Muhammeda, s.a.v.s., kojem je on, a.s., povjeravao najdelikatnije tajne, pitanja i informacije (ṣāḥib as-sirr). Huzejfe b. el-Jeman, r.a., je zbog spomenutih regionalnih razlika u učenju Kur’ana, bojeći se žestine rasprava i strahujući od mogućih sukoba, odlučio lično zatražiti hitnu intervenciju halife Osmāna, r.a. Ključnu ulogu u kodifikaciji i umnožavanju mushafa imao je primjerak Mushafa koji je Hafsa, tada već udovica Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ustupila halifi Osmānu, r.a. Prema nekim predajama, Osmāna, r.a., je neposredno nakon što je dobio Hafsin primjerak mushafa koji datira iz vremena halife Ebu Bekra es-Siddika, r.a., pristupio umnožavanju mushafa. Halifa Osmān, r.a., poduzeo je sve neophodne korake opreznosti kako bi ovaj važan zadatak bio povjeren najsposobnijim i najuglednijim osobama. Osim toga, on je koristio svaku priliku da se posavjetuje sa drugim ashabima Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., čime je, u određenom smislu, šira muslimanska zajednica tog vremena bila uključena u kompletan proces. Najistaknutiji među ashabima i najbliži Allahovom poslaniku, s.a.v.s., dali su podršku halifi Osmānu, r.a. Osmānov Mushaf (time indirektno i Mushafi umnoženi u njegovo vrijeme), kompiliran na ovaj način, bit će revidiran više puta i proučen (izložen) ashabima u prisustvu halife Osmān, r.a. Kao takav postao je referentni primjerak, izvornik – Al-Muṣḥaf Al-Imām (المصحف الإمام), i ubrzo je umnožen u više primjeraka (kopija) koji će biti poslani u različite pokrajine islamske države. 

U periodu Osmānovog, r.a., hilafeta islamska država se, dakle, uveliko proširila. Osvojeni su Kipar, Azerbejdžan, Armenija, Kabul, Sidžistan i mnoga druga strateški bitna mjesta. Njegove su zasluge za izgradnju i osnivanje prve muslimanske pomorske ratne flote. U njegovo dova došlo je i do Bitke jarbola (Bitke “Zatu-s-Savari) ili Bitke kod Feniksa koja je bila pomorska bitka koja se za vrijeme bizantsko-arapskih ratova odigrala godine 655. ispred obale Likije između arapsko-muslimanske flote na jednoj, i bizantske flote pod carem Konstantinom II sa druge strane. Predstavljala je prvi veći okršaj između bizantske i novosnovane arapske mornarice kojom je komandovao Abdullah ibn Sa’d ibn Ebi Es-Serh.

Osmān, r.a., je smjenjivao namjesnike na visokim položajima i na njihova mjesta navodno postavljao svoje rođake, pa je to izazvalo nezadovoljstvo muslimana. Nagomilani gnjev i neki drugi problemi u državi prerasli su i u otvorenu pobunu. Neki ističu da je glavni razlog pobune protiv Osmāna, r.a., činjenica da je on praštao i prelazio preko nekih grešaka koje su činili ovi pobunjenici i ustanici. Tu su, svakako, i neki drugi razlozi, ali izvijesno je da je Osmānova, r.a., blagost bila izuzetna prilika da se ispolji to nezadovoljstvo. Prvo se pobunio narod Kufe, zatim Basre, a u Egiptu se pripremala pobuna i zavjera o ubistvu halife. 656. godine nezadovoljstvo je doživjelo vrhunac u pravoj pobuni. Istovremeno se i veća skupina arapskih vojnika iz Fustata vratila se u Medinu zahtijevajući neka svoja prava. Pobuna je prerasla u opsadu Osmānove, r.a., kuće .U mjesecu zu-l-hidžetu 35. h.g., odnosno u mjesecu junu 656. godine, pobunjenici su preskočili zidove kuće i sukobili se sa stražarima. Nakon što su opkolili Osmānovu kuću, preskočili su preko zidova i ubili ga dok je učio Kur’an. Njegova supruga Na’ila je svojim rukama pokušala spriječiti napade pobinjenika, ali je i sama bila ranjena. Zbog anarhije i pobuna u Medini njegovo tijelo danima nije bilo pokopano. 

Prenosi se da je Poslanik, sa.v.s., neposredno pred svoju smrt tražio da mu se dovedu neki njegovi prijatelji. Pozvan je Osmān, r.a., te ga je Poslanik, a.s., obavijestio o tome da će biti mučen i ubijen, pa je Osmān, r.a., na dan svoje pogibije rekao: “Ovo mi je obećao (nagovijestio) Poslanik, i ja sam strpljiv na tome.”

K'ab b. Mālik je spjevao jednu žalopojku za Osmānom, r.a., u kojoj se kaže:

Pa ne htjede ništa poduzeti

već vrata svoja zaključa, znajuć ‘ posigurno

da Bog nemaran nije,

da vidi šta se tu zbiva.

Onima u kući reče:

“Ne ubijajte ih, nek’ Allah oprost svoj dadne

svakome ko napast ne bude htio!”

I vidjeh: kako Allah na njih

neprijateljstvo prosu, i mržnju

nakon što svi jedno tijelo bijahu!

I vidjeh: kako ljudima od tad’

baš poput vjetra brzoga,

svako dobro okrenu leđa!

Izvori: 

1. Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
2. Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
3. Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
4. Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
5. Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.

Priredio: prof. Mensur Kerla

Omer, r.a., je bio čovjek visoka stasa, krupan, izrazito ćelav, bijele puti s naglašenim crvenilom, suhonjavih obraza, velikog prednjeg dijela brade, riđe sa strana.”

Bio je poznat među ashabima kao jedan od najučenijih u pogledu u Allahove Knjige, Kur’ana Časnog, kao osoba koja najdosljednije radi po propisima Allahove Knjige i onaj koji najviše razumije Allahovu vjeru. Dok je još bio mušrik, poželio je ubiti Poslanika Muhammeda, no Allah je odredio da baš tada primi islam i postane jedan od najvećih boraca za prava muslimana. 

Neki ističu da je Omer, r.a, primio islam poslije četrdeset muškaraca i jedanaest žena, šeste godine poslanstva Muhammeda, s.a.v.s. Kazao je Ibn Mes’ud: “S Omerovim primanjem islama nastupili su dani ponosa.” 

Čim je Omer, r.a., primio islam, odmah je to javno obznanio, i počeo se boriti sa mušricima. Do tog vremena, muslimani ne samo da nisu smjeli javno klanjati pred Kabom, nego nisu smjeli javno govoriti da su muslimani. Omer je bio prvi koji je to učinio. Borio se sa mušricima sve dok oni nisu popuštali i ostavljali muslimane na miru. Koliko god je bio strog prema muslimanima dok je bio u džahilijetu, toliko i još mnogo više je napadao mušrike kada je primio islam. 

O njegovoj hrabrosti i odlučnosti dovoljno govori i to da je u vrijeme Hidžre, dok su ostali muslimani krišom izašli iz Mekke, Omer je sa još dvojicom ashaba javno učinio Hidžru. Ibn Asakir od Alije bilježi sljedeće: “Ne znam nikoga ko hidžru nije učinio tajno, izuzev Omera ibn el-Hattaba. Kad je on naumio učiniti hidžru, opasao je sablju, stavio na rame luk i u ruci ponio bunt strijela. Tako je otišao do Kabe u čijem predvorju su bili sve sami prvaci Kurejšija, sedam puta učinio tavaf, kod Mekam-i Ibrahima klanjao dva rekata a onda prišao Kurejšijama, svakoj skupini pojedinačno, i rekao im: ‘Nakaznih li lica! Ko želi da ga njegova majka oplakuje, da mu dijete siroče ostane, a žena udovica, neka iziđe preda me iza ove tamo doline!’ Niko, međutim, nije pošao za njim!”

Svoju posvećenost i iskrenost hazreti Omer dokazao je i učešćem u skoro svim velikim bitkama i vojnim pohodima, kao što su: Bitka na Bedru, Bitka na Uhuda, Bitka na Hendeku (saveznički pohod na Medinu) itd. 

U stalnom druženju sa Allahovim Poslanikom, Omer je stekao mnogo znanja i bio je poznat kao jedan od najučenijih muslimana toga doba. Tako Abdullah ibn Mes’ud za njega kaže: “Kada bi se Omerovo znanje stavilo na jedan tas vage, a znanje svih ljudi na drugi tas, prevagnuo bi Omerov tas”. 

U vrijeme svoje bolesti, Ebu Bekr, r.a., je konsultovao mnoge ugledne ashabe o Omeru, r.a., i njegovom mogućem izboru za budućeg, drugog po redu, halifu, pa kada je od njih dobio pristanak i povratnu informaciju, dao je da se napiše jedna oporuka u kojoj je preporučio muslimanima da Omera ibn el-Hattaba, r.a., priznaju halifom. Omer, r.a., je hilafet preuzeo na dan kada je Ebu Bekr preselio na drugi svijet; bio je to utorak, kad je od mjeseca džumade-l- ahire 13. godine po Hidžri bilo ostalo još osam dana. Dužnost halife vršio je na najbolji mogući način. Za vrijeme njegove uprave područje islama se izuzetno proširilo. Pod Omerovim, r.a., vodstvom Arapi su prodrli u Irak, Siriju i Egipat, i postigli niz nevjerojatnih vojnih pobjeda. Perzijsku su vojsku porazili u Bici kod Kadisije, nakon koje je uslijedio pad Ktesifona, prijestolnice perzijskih Sasanija. Čim su stekli dovoljno snage u ljudstvu, muslimani su bili u stanju zauzeti čitavo Perzijsko Carstvo. Doduše, Bizantsko Carstvo im je pružilo otpor, pa stoga nisu zauzeli središnje bizantsko područje u Anadoliji. Ipak, muslimani su pobijedili u Bici kod Jermuka (636.) u sjevernoj Palestini, osvojili Jerusalem 638. godine, te su do 641. godine uspostavili vlast nad čitavom Sirijom, Palestinom i Egiptom. Muslimanske su vojske doprle sve do Kirenaike na obalama Sjeverne Afrike. 

Jedan od najupečatljivijih prizora u povijesti islama koji svjedoči o poniznosti, pravednosti i karakteru hazreti Omera svakako je njegov dolazak u Jerusalem, Kuds-i šerif, navodno na poziv stanovnika tog grada ili jednog od njegovih vojskovođa, nakon što je postalo sasvim jasno da će muslimanska vojska osvojiti grad. Jedna od najpoznatijih i najraširenijih predaja o ovom događaju jeste ona u kojoj stoji da je Omer, r.a., na put do Kudsa krenuo sa svojim slugom i da su imali samo jednu jahalicu, pa su naizmjenično jahali. Pred samim Kudsom, red je došao na njegovog slugu, take da je halifa Omer, r.a., u grad ušao vodeći konja na kojem je jahao njegov sluga i sa obućom u rukama pošto je prethodno morao skinuti cipele kako bi pregazio močvaru preko koje su morali preći. Kada je patrijarh Sofronije vidio taj prizor, navodno je rekao: “Vaša država će ostati vječno, jer nepravedna vlast traje jedan čas, a pravedna do Sudnjeg dana.”

Samo dvadeset godina nakon Bitke na Bedru, Arapi su posjedovali ogromno carstvo. U vrijeme hilafeta hazreti Omera počinju se graditi utvrđeni vojnički gradovi (amsar) na strateški važnim položajima: Kufa u Iraku, Basra u Siriji, Kom u Iranu i Fustat na delti Nila. Damask je bio jedini stariji grad koji je postao jedan od muslimanskih središta. U svakom amsaru izgrađena je džamija, gdje su muslimanske trupe petkom obavljale džumu, budući da su amsari zapravo bili neka vrsta islamskih obrazovnih središta za vojnike. Omer, r.a., je posebno naglašavao važnost porodiĉnih vrijednosti, strogo se odnosio prema pijanstvu, te je poticao Poslanikove, a.s., asketske vrline, koji je, kao i sam halifa, živio vrlo skromno. 

644. godine, tek što se bio vratio s hadždža, ranjen je halifa Omer, r.a. Tri dana nakon ranjavanja napustio je ovaj svijet. Se'id b. el-Musejjeb kaže: “Vraćajući se sa Mine u Mekku, Omer je zaustavio devu u mekkanskoj dolini Ebtah, legao na leđa i podigavši ruke prema nebu, rekao: ‘Moj Bože, pritisnule su me godine, snaga mi je oslabila a podanici mi se raširili na sve strane – uzmi me stoga Sebi, ali kao onoga ko nikoga nije obespravio i koji ni prema kome nije nepravedan bio!’ Mjesec zu-l-hidždže se nije ni završio, a on je ubijen!”

Ebu Lu’lu’e, navodno vatropoklonik, rob Mugire b. Šu’be, vjerovatno zbog vlastitog nezadovoljstva napravio je dvokraki bodež, s drškom u sredini, i pred kraj noći se sakrio u jedan džamijski kut. Uzeo je jedan bodež, dobro ga naoštrio i na njega stavio otrova, pa kad je Omer govorio: ‘Poravnajte safove!’, on je, prije nego je Omer izrekao tekbir, stao u red iza njega i onim ga nožem ubo u plećku i u pas, i Omer je pao. Pored Omera on je ubo još dvanaest ili trinaest ljudi, od kojih su šesterica i umrla. Utom je jedan lračanin na njega bacio neku haljinku, pa kad se Ebu Lu’lue zapleo u nju, ubio je i samog sebe! Omer je poslije rekao: ‘Hvala Bogu kad nije dopustio da preselim od ruke čovjeka koji tvrdi da je u islamu!” Svome sinu Abdullahu je rekao da ide do Aiše, majke pravovjernih, i joj kaže: “Omer te moli da dopustiš da bude ukopan s dvojicom svojih bliskih prijatelja!” (mislio je na Muhammeda, s.a.v.s., njenog supruga, i Ebu Bekra, r.a., njenog oca). Kad je Abdullah te njegove riječi prenio Aiši, ona je rekla: “To sam mjesto bila naumila sebi, ali danas Omeru dajem prednost nad sobom!“ Muslimani su tražili od hazreti Omera, r.a., da im oporuči nekoga ko će poslije njega preuzeti hilafet, a on je kazao: “Ne vidim da je za tu ulogu iko priličniji od onih s kojima je Vjerovjesnik – neka su na njegaj mir i blagoslovi Božiji – bio zadovoljan do kraja svoga života” Zatim je muslimanima dao prijedlog da razmotre šestericu ashaba: Osmana, Aliju, Talhu, Zubejra, Abdur-Ramana b. ‘Avfa i Sa’da ibn Ebi Veqqasa. Hazreti Omer, r.a., je, prema većini historičara, umro u 63. godini života. 

Za vrijeme hilafeta hazreti Omera, r.a., došlo je i do unutrašnjeg preobražaja islamske države. On je poznat i kao veliki reformator. Odvojio je sudsku od upravne vlasti s ciljem suzbijanja mogućnosti zloupotrebe položaja. Rad namjesnika i kadija je strogo nadziran. U njegovo vrijeme donesena je odluka da se ustanovi hidžretski kalendar. Ustanovio je dīwān, koji je od jednostavnog registra vojnika i njihovih naknada evoluirao u kompleksan dio državnog aparata. Omer, r.a., je prvi dobrotvor (vākif) u islamu. U trajno vlasništvo muslimanima ostavio je zemlju koju je posjedovao na Hajberu. Prvi je okupio muslimane na zajedničkom obavljanju teravih namaza u džamij ama. Do tada su ljudi klanjali pojedinačno ili u više manjih džemata u džamiji. Radio je na projektu rekonstrukcije i proširenja Poslanikove, a.s., džamije u Medini ali i harema Kabe.

Za vrijeme svoga hilafeta, hazreti Omer je učinio Medinu muslimanskom prijestolnicom, džamiju je učinio mjestom gdje se raspravlja o općim muslimanskim problemima. Prvi je postavio sudije i zahtijevao od njih da se drže pravde u svojim presudama. Jednom prilikom, kada je došao u Medinu izaslanik Kisre htio je pitati o muslimanskom kralju, pa su ga obavijestili da kod njih nema kralja, nego da imaju halifu. Potom ih je pitao gdje on boravi, pa su ga uputili prema džamiji. Potražio ga je u džamiji, ali ga nije našao. Rečeno mu je da ode na jedno mjesto nedaleko od džamije. Kada je perzijski izaslanik došao na mjesto gdje su ga uputili, našao je čovjeka kako spava u hladovini voćnjaka. Sam, sakriven od sunca, sa svojim štapom pod glavom, siguran i bezbrižan spavao je prvi čovjek najveće države tog doba. Ta slika je nagnala Perzijanca da kaže poznatu rečenicu: “Pravdu si uspostavio, pa mirno zaspao”.

Eto, to je bio hazreti Omer, r.a., El-Faruq, drugi halifa, prvi emiru-l-mu’minin, univerzalno poštovan zbog pravičnosti i autoriteta čija je uloga značajno oblikovala relativno mladu muslimansku zajednicu i o čijim vrlinama se već stoljećima govori s najvećim oduševljenjem i poštovanjem.

Izvori: 

1. Besim Korkut, Istorija islama, Državna štamparija, Sarajevo, 1935.
2. Dželaluddin Sujuti, Povijest halifa, s arapskog preveo: Mustafa Prljača, izdavač i mjesto izdanja nisu navedeni, 2003.
3. Enver Alić, Historija islama, MIZ Kalesija, Kalesija, 2007.
4. Karen Armstrong, “Rašiduni (632-661.)”, Pregled historije islamske kulture i civilizacije (hrestomatija), priređivač: Ahmed Alibašić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2012.
5. Mustafa Spahić, Povijest islama, El-Kalem, Sarajevo, 1999.
6. Tarik Suvejdan, Ebu Bekr i Omer, r.a., preveo i prilagodio: Senad Ćeman, Sarajevo, 2006.

Priredio: prof. Mensur Kerla

Nadimak mu je Ebu Bekr, a u arapskom jeziku “bekr” ima značenje devinog mladunčeta, ali, isto tako, Arapi ovu riječ koriste kada žele ukazati na vođu jako velikog plemena ili velike porodice.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, nazvan je mnogim imenima i nadimcima koji upućuju na veličinu njegovog mjesta, položaja i časti. Neka od njegovih imena jesu sljedeća:

• El-Atik (oslobođenik od Vatre)
• Es-Siddik (iskreni)
• El-Evvah (dobrodušni)

Počašćen je sa nadimcima sa kojima ga je Allah lično prozvao, a to su:

• Es-Sahib (prijatelj, drug)
• El-Etka (bogobojazni)

Svi učenjaci jednoglasni su u mišljenju da je Ebu Bekr, radijallahu anhu, rođen poslije Godine slona, međutim, razilaze se u kojoj je godini rođen nakon tog događaja: jedni kažu da je rođen tri godine poslije ovog događaja, drugi kažu nakon dvije godine i šest mjeseci, dok treći kažu da je rođen dvije godine i nekoliko mjeseci nakon Godine slona, ne precizirajući tačan broj mjeseci.

Njegovi roditelji! Njegov Otac, Osman ibn Amir, poznatiji kao Ebu Kuhafe, primio je islam na dan oslobođenja Mekke, dok je njegova majka Selma bint Sahr, islam primila veoma rano, još u mekkanskom period Objave.

Autori raznih životopisa opisali su Ebu Bekra, radijallahu anhu, na osnovu predaja koje su o Ebu Bekru prenijeli prenosioci hadisa: “Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je svijetle puti, visok i mršav, blagih obraza, blago naget prema naprijed. Donji dio odjeće nije mu stiskao bokove, nego se opuštao preko njih. Bio je tankog i mršavog lica, upalih očiju, stidljiv, tankih nogu, snažnih bedara, visokog čela, golih zglobova na prstima. Bradu i sijede dlake na glavi bojio je kanom.

U džahilijetu – predislamskom dobu, Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je jedan od najuglednijih, najutjecajnijih i najčasnijih Kurejšija. Također, i prije prihvatanja islama isticao po odlično poznavanju rodoslovlja Arapa i njihove historije, a te dvije nauke su kod tadašnjih Arapa bile najvažnije nauke., bio je trgovački putnik, prepoznavali su ga po njegovoj druželjubivosti, a najzanimljivije da on i u predislamskom dobu nije pio alkohol niti se klanjao kipovima.

U predislamskom periodu Ebu Bekrov, radijallahu anhu, život i cijelo njegovo biće bilo je protkano jasnim razmišljanjem, čistim razumom, briljantnom inteligencijom, pronicljivošću, oštroumnošću i staloženošću.

Ebu Bekr, radijallahu anhu, primio je islam nakon jednog dugog vjerničkog puta u potrazi za istinskom vjerom, koja nije u suprotnosti sa prirodom čovjeka, koja odgovara njenim zahtjevima i u potpunosti se slaže sa zdravim i pronicljivim razumom.

Kao trgovac, Ebu Bekr, radijallahu anhu, puno je putovao: prešao je mnoge pustinje, sela i gradove na Arabijskom poluotoku, proputovavši cijeli Poluotok od sjevera do juga, od istoka do zapada. Tokom putovanja susretao se s ljudima različitih vjera i ubjeđenja, a naročito s kršćanima. Pomno je slušao riječi onih koji su propagirali Božiju jednoću i koji su tražili pravu i ispravnu vjeru.I kada se pojavio Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, onje odmah povjerovao u njegovo poslanstvo.Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je prvi punoljetni, slobodni muškarac koji je prihvatio islam.

Njegov kulturni, naučni i društveni status u mekanskom društvu bio je izuzetno veliki i zato mu se, kada se angažirao na polju pozivanja u islam, odazvala skupina najuglednijih Mekelija.

Uvijek je bio uz Poslanika, s.a.v.s., pa i u najtežim trenucima. Bio je odan i lojalan, kako Muhamedu, a.s., tako i drugim muslimanima. 

Dovoljno je kazati, da je sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, učinio Hidžru u Medinu, svojim novcem je kupovao zlostavljane robove u Mekki a zatim im poklanjao slobodu,  kupio je zemljište za izgradnju današnje Poslanikove, a.s., džamije u Medini, učestvovao u svim vojnim pohodima, svojim imetkom redovno je pomogao muslimane i muslimansku zajednicu. A ono čime je Allah Uzvišeni, posebno počastio Ebu Bekra I njegovu porodicu, jeste brak između Poslanika, a.s., I Ebu Bekrove kćerke Aiše. ALlahov POslanik, a.s., još dok je bio živ, obradovao ga je Džennetom. Od Poslanika, a.s., prenio je 142 hadisa. 

Po povratku s posljednjeg hadža Poslanikovo, a.s., zdravlje biva ozbiljno narušeno i dvije sedmice prije samog preseljenja postavio je Ebu Bekra da predvodi obavljanje namaza umjesto njega. Dok je Poslanik, a.s., bio živ, Ebu Bekr je kao imam klanjao 17 a neki kažu 20 namaza.

Nakon preseljenja Muhameda, s.a.v.s., Ebu Bekr es-Sidik biva izabran i postavljen za prvog halifu i jedan je od četiri pravedne halife. 

Njegov hilafet  trajao je  30 mjeseci I za to vrijeme, učvrstio je temelje medinske države I vratio jedinstvo muslimana. Njegovo namjesništvo, obilježio je jedan poseban historijski projekat, a to je sakupljanja Kur’ana u jednu zbirku, Mushaf.

Zadnje što je Ebu-Bekr izgovorio bilo je: “Gospodaru, usmrti me kao muslimana i učini me od dobrih.” Umro je u ponedjeljak, 21. džumadel-ahira, 13. godine po hidžri, u šezdeset trećoj godini života, kao I njegov životni prijatelj MUhammed, a.s. Umro je navečer nakon zalaska sunca, a ukopan je iste večeri u blizini Poslanika. Dženazu mu je klanjao Omer ibn Hattab, r.a.

Omer, r.a., je o njemu rekao, između ostalog:

• “Teško je stići i prašinu za tobom, a kamo li tebe dostići!”

Njegovi potomci su:

1. Abdurahman 
2. Abdullah
3. Muhamed
4. Esma, r.a., – supruga Zubejra ibn Avama, r.a.
5. Aiša r.a., supruga Poslanika, a.s. te
6. Ummu Kulsum ^[1]

Priredio: Sadmir ef. Mustafić
Pregledao i dopunio: prof. Saudin Cokoja

Poslanik i dalje inspiriše

Rebi’ul-evvel, mjesec mevluda, polahko se primiče svome kraju. Upravo u tom mjesecu se često govori o mnogim aspektima Poslanikove ličnosti: o Poslaniku kao komšiji, bračnom drugu, državniku, prijatelju, vojskovođi, čovjeku svakodenvnice koji se kreće u granicama jednog dana i noći te koji u tim granicama upućuje, podučava, obvesuljuje, upozorava, nagovještava, podstiče… 

Ponekad nam se jedan aspekt poslaničke ličnosti učini najvažnijim i najzanimljivijim, pa o njemu govorimo, uzimajući u obzir sve okolnosti koje su se formirale oko tog aspekta. Zatim nas drugi kontekst potakne da govorimo o nekom drugom segmentu. To je sasvim razumljivo, jer ni Poslanik a.s., nije svakodnevno živio iste okolnosti. Naprimjer, aspekt vojskovođe. 

Međutim, primjetno je da je misijski djelujući Poslanik, a.s., u nekim aspektima bio više nego u nekim drugim. Jedan od tih aspekata jeste svakako onaj koji ga predstavlja kao osobu koja koristi svaku priliku da ljude oko sebe poduči životnim mudrostima zasnovanim na religijskim istinama, ili da ih poduči propisima. U tom smislu, on se obraćao pojedincima, grupi, grupama a sve sa ciljem da ih poduči i da u njegovoj bogatoj poslaničkoj riznici znanja nijedan dragulj ne ostane skriven.

U tom smislu mogli bismo navesti mnoštvo primjera: od toga kako Poslanik, a.s., podučava jednog svog ashaba značaju i vrijednostima prve kur’anske sure – El-Fatiha, ili o tome kako grupu njih (a oni bi vrlo često bili u kružoku ispred njega, gledajući ga i učeći, često se moleći da među njih dođe kakav pridošlica sa pitanjem iz kojeg bi oni naučili nešto novo) uči vrijednostima sure El-Ihlas, ili kako na najjednostavniji način podučava Ibn Abbasa suštini Allahovog određenja kazavši mu: “Ono što te je zadesilo nije te moglo mimoići, a ono što te je mimoišlo, nije te moglo zadesiti.”  Za ilustraciju ovog dijela Poslanikove ličnosti poslužit ćemo se primjerom kojeg navodi Tirmizija u svojoj zbirci hadisa.

Principi islamskog učenja

Ovaj događaj će zabilježiti Ebu Hurjere, r.a., čuveni ashab. On kaže da je došao Poslanik, a.s., među grupu ashaba i upitao ih: “Ko od vas želi  naučiti od mene ove riječi i raditi po njima, ili podučiti nekoga ko će raditi po njima?” Ebu Hurejre, r. a., odgovori: „Ja ću, Allahov Poslaniče”, pa me je Poslanik, a.s., uzeo za ruku i počeo da broji, jednu po jednu, i nabrojao pet stvari….”

Prije nego na ovom mjestu te stvari iznesemo kao pouku i nama danas kao što je poukom bila i njima ondašnjima, obratite pažnju na Poslanikov, a.s., poziv. Ne obraća se svima govoreći: “Čujte me, poslušajte me” već traži ko će od njih prihvatiti njegovu “ponudu” kako bi istu učinio “skupocjenijom”, a znajući pri tome da će ona i tada, poput vode, pronaći put do mnogih drugih srca koja je preduhitrila Ebu Hurejrina želja za znanjem.

Iako su, vjerovatno, svi oni bili zainteresirani, uvijek postoje oni koje hoće naučiti više. U ovom slučaju to je bio Ebu Hurejre. Poslanik a.s. izlaže temelje i suštinu znanja o dini-islamu, koje čini uslovom svog saopštavanja u tom trenutku, a to su: prenijeti znanje (učitelj), primiti znanje tj. naučiti, usvojiti informaciju (učenik), raditi po znanju i drugima prenijeti znanje. Upravo bez ovih komponenti znanje ne može biti u punini oplemenjeno i ne može postići svoju svrhu.

Cjeloživotno učenje je farz. Ne prenijeti znanje drugom grijeh je kao što je grijeh ne raditi po naučenom . Nakon što Ebu Hurejre prihvata sve tri navedena zahtijeva (naučit ću, postupit ću po naučenom i prenijet ću drugima) Poslanik, a.s., mu kazuje pet životnih lekcija:

1)  Čuvaj se onoga što je Allah zabranio – bit ćeš najpobožniji čovjek;

2) Budi zadovoljan onim što ti je Allah odredio – bit ćeš najbogatiji čovjek;

3) Lijepo se ophodi prema komšiji – bit ćeš vjernik;

4)  Voli ljudima ono što voliš sebi – bit ćeš musliman i

5) Nemoj se mnogo smijati, jer pretjeran smijeh umrtvljuje srce.

U današnje vrijeme veoma popularno mjesto među svim generacijama ljudi zauzimaju oni koje nazivamo životnim učiteljima i(li) trenerima. Njihova online ili live predavanja su posjećana, njihove knjige su bestseleri, njihove kratke poruke se uzimaju kao life motivi. Međutim, poslaničke životne poruke obuhvataju širu dimenziju, a ona je ne samo dunjalučka, već i ahiretska. U prethodno spomenutom slučaju, Poslanik, a.s., ističe pet polja vjerničkog djelovanja koja se vežu i za dunjaluk i za ahiret: pobožnost, bogatstvo, vjerovanje, predanost i živo srce.

Od pobožnosti do srca i obratno

Pobožnost je stanje čovjeka koji u svakoj situaciji na umu ima Dragog Boga i shodno tome ravna svoje postupke. Svi ljudski postupci kreću se oko dvije najvažnije stvari: činiti naređeno i kloniti se zabranjenog. Kloniti se onog što je Dragi Bog zabranio znači podići se na pijadestal najveće pobožnosti, jer je kloniti se zabranjenog teže nego li izvršavati naređeno, premda i jedno i drugo zahtijeva veliku odvažnost i upornost. Najčešće se zabranjeno čini radi zadovoljenja vlastite strasti ili zarad sticanja materijalne koristi. S obzirom da je bogatstvo relativan pojam i da: “kada bi čovjek imao jednu dolinu zlata, poželio bi i drugu.” (Hadis) Poslanik a.s. uči nas pravom smislu bogatstva – biti zadovoljan sa onim što se ima. To ne znači da će se materijalno bogatstvo povećati, već će se povećati razina spoznaje da nas bogatim neće učiniti mnoštvo imetka ako mu je podloga pohlepa i nezadovoljstvo, već naše razumijevanje njegove prirode čini ga podložnim nama, a ne obratno.

Islam insistira na stvaranju zdrave klime u okruženju u kojem se vjernik kreće. To se odnosi ponajprije na odnose među ljudima, a opet, među njima, najveće pravo kod vjernika zauzima njegov komšija. Od odnosa prema komšiji zavisi i stepen našeg vjerovanja, odnosno koliko smo mi veliki kao vjernici. Iman je spoj riječi i djela, a sva naša djela su usmjerana: ili prema Bogu, ili prema svijetu koji nas okružuje ili prema nama samima. Ako je naš odnos prema komšiji onakav kakvim ga pretpostavlja poslanička poruka u ovom i drugim hadisima, onda smo mi kao vjernici na željenom nivou. A ako nije, pa raditi na sebi jedno je od pitanje na kojem islam insistira i koje bi mogli nazvati cjeloživotnim učenjem. Ako je Poslanik a.s. veličinu i jačinu imana/vjerovanja uvjetovao odnosom prema komšiji, onda je islamijjet uvjetovao odnosom prema svim drugim ljudima. Ono što je Poslanik, a.s., spomenuo u ovom hadisu: “Voli drugima što voliš sebi – bit ćeš musliman” ukazuje između ostalog i na snagu ljudske želje čije djelovanje nije u dovoljnoj mjeri istraženo među muslimanskim umovima. Želja je nevidljiva energija koja stvara pretpostavke za dešavanja u čovjekovom životu, ali i u životima drugih ljudi. Željenjem drugima što želimo i sami sebi lišava čovjeka drugih loših osobina, a zavisti najprije, koja sa muslimanskog bića sapire svako prikupljeno dobro.

Srce je centar i duhovnog bića

Čuvajući svoje srce, preventivno, čovjek je spreman da se odrekne mnogih stvari koje mu pružaju zadovoljstvo: cigarete, neke vrste hrane i slično. Kakogod je fizičko srce sklono oboljenju i samim tim zatajenju svoga rada, što vodi do smrti, tako isto i duhovno srce ima bolesti koje mogu ugroziti njegov rad, a time i iman. Bolesti srca na koje je Poslanik, a.s., ukazivao različitim povodima  bolesti su na koje se može djelovati preventivno, ali se usljed njihovog nastupanja može djelovati liječnički. Jedna od bolesti koje pogađaju duhovno srce jeste sklonost ka pretjerivanju (osobina koju Allah ne voli) u bilo čemu, čak i u ibadetu. Ništa što prelazi granice normalnog nije lijek, pa ni smijeh. Pretjeran smijeh ukazuje na bezbrižnost čovjekovu spram ovog i onog svijeta, a Poslanik, a.s., nastoji držati čovjekovu pažnju u ta dva smjera budnom i aktivnom. Islamu trebaju živi ljudi, a živi ljudi su samo oni koji imaju živa srca.

Podučavanje o oba svijeta

U prethodnim redovima govorili smo o nekim aspektima misijskog djelovanja Muhammeda, a.s., posebno naglasivši onu koju bi iz pozicije našeg vremena mogli nazvati “Poslanik kao životni učitelj.” Taj aspekt je kod Poslanika, a.s., bio prisutan svakodnevno, i on ga je koristio sa jasnim ciljem kako u pristupu pojedincima, tako i u pristupu grupama, kako prema domaćem stanovništvu tako i prema strancima. Jedna od čovjekovih težnji jeste da ovlada “naukom života”, da stekne znanja koja će mu život obogatiti i učiniti smislenim. Poslanikovo podučavanje u tom smislu nije se odnosilo samo na život na ovom svijetu, već i na čovjekov položaj na onom svijetu. Njegov cilj je zasnovan na tome da svakog čovjeka, koji to želi, pomogne da sigurno hodi kroz ovaj život u spas i milost života koji nas čeka.

Prema UNICEF-u (2004) nasilje je podijeljeno u sljedeće skupine: 

1. VERBALNO :dobacivanje, izrugivanje, zadirkivanje, omalovažavanje, prijetnje 
2. PSIHOLOŠKO: ucjenjivanje, oštećivanje imovine, krađa i bacanje stvari, prijeteći pogledi, neprijateljsko praćenje
3. SOCIJALNO : izbjegavanje, ignoriranje, isključivanje iz aktivnosti, ogovaranje i širenje zlobnih tračeva, pritisak na druge da se ne druže sa zlostavljanim djetetom, izoliranje
4. TJELESNO : guranje, rušenje, udaranje, nanošenje boli, fizičko sputavanje, zatvaranje u neki prostor

Uzrok nasilja može da bude posljedica djelovanja kako grupe, tako i pojedinca (zlostavljača) individualno. Polazeći od različitih teorijskih postavki između kojih su Bandurina teorija socijalnog učenja, teorija privrženosti, teorije prisile, te teorije porodičnih sistema, dolazimo do zaključka da djeca koja rastu u okruženju gdje je nasilje normativna pojava pri rješavanju problema imaju veću vjerovatnoću da će van svoje porodice doživjeti nasilje ili da će postati oni ti koji čine nasilje.  

Bergenska studija iz 1988 god. pokazala da 15 do 20% učenika učestvuje u vršnjačkom zlostavljanju, bilo kao žrtve bilo kao nasilnici.

Tipovi nasilnika i tipovi žrtve

Autor Olweus u gore spomenutom istraživanju izolovao je dva tipa nasilnika i dva tipa žrtve:

 Nasilnici prvog tipa: 

• biraju žrtvu  
• predvode (grupnu) akciju 
• fizički su snažni 
• uživaju u žrtvinoj bespomoćnosti 
• agresivni su i prema odraslima 
• nemaju osećanja kajanja i krivice

 Nasilnici drugog tipa:

• sljedbenici opisanog lidera,
• nerijetko strašljivi,  
• priključuju se akcijama zlostavljanja da bi bili prihvaćeni od strane vođe i ostalih članova i da bi izbjegli sosptvenu viktimizaciju

 Žrtve prvog tipa :

• pasivne  
• podložne nasilju

   Žrtve drugog tipa (ima ih u manjem broju) 

• provokativne 
• hiperaktivne, 
• iritiraju okolinu 
• provociraju agresivnu ili odbacujuću reakciju okoline

U svome istraživanju Olweus (1998, prema UNICEF, 2004), opisao je sklop osobina djeteta koje trpi nasilje, kao i djeteta koje se ponaša nasilno. Sva istraživanja nakon toga potvrđuju njegove nalaze.

Prepoznatljive osobine djece koja trpe nasilje: 

• imaju slabo samopoštovanje (sebe opažaju kao neprivlačne, slabije) 

• povučena su, pasivna, oprezna, tiha i osjetljiva 

• anksiozna 

• imaju malo prijatelja 

• obično su fizički slabija i nesigurnija

• obično su više uplašena i za njih se zna da neće uzvratiti ako ih neko napadne (u principu nisu agresivna)

• najčešće su prezaštićena od svojih roditelja 

• lako zaplaču i povlače se. 

Isti autor kaže da djeca koja trpe nasilje najčešće fizički odudaraju od ostale djece (previše su slaba, mala ili previše krupna) ili su na drugi način različita: nadarena djeca, djeca sa smetnjama i teškoćama u razvoju, djeca druge etničke pripadnosti, socijalnog porijekla, kao i nova djeca u razredu, odnosno školi. Prezaštićenost od strane roditelja (staratelja) podstiče kod djece manje zrele oblike ponašanja u odnosu na uzrast djeteta, onemogućava ih da se oslanjaju na sopstvene snage i stiču iskustva u skladu sa svojim uzrastom. Na taj način se u doživljaju djeteta stvara slika nerealnog svijeta koji u susretu sa stvarnim događajima slabi djetetove psihološke odbrane. Ono se povlači kao slabo i nesigurno manje ili više svjesno situacije u kojoj se nalazi. Sve ovo su važne osobenosti djece koja najčešće trpe vršnjačko nasilje. Prema istraživanju Ajduković i Pečnik iz 2002., prvenstveno nasilnika karakteriše agresivnost prema vršnjacima, ali događa se da budu nasilni prema odraslima prvenstveno prema roditeljima, nastavnicima. Istraživanja pokazuju da nasilnik ima potrebu za moći i dokazivanjem, voli da dominira i da kontroliše situaciju, prisutno odsustvo empatije i poštovanja prema drugima, te je impulsivan. Nije svjestan/a devijacija u svome ponašanju, ne prihvata gubitak, često se fizički obračunava, upada u nevolje, impulsivnog je karaktera.

Simptomi koji ukazuju da je dijete žrtva vršnjačkog nasilja prema autoru Šostar Z, 2003 :

• boje se ići u školu i iz nje
• mijenjaju uobičajeni put do škole
• mole roditelje da ih voze u školu
• odbijaju ići u školu
• „bolesni“ su ujutro prije škole, imaju glavobolje ili bolove u trbuhu
• pogoršava im se školski uspjeh
• dolaze kući s potrganom odjećom i oštećenim školskim knjigama
• dolaze kući izgladnjeli (uzet im je novac)
• postanu povučeni, niskog samopouzdanja
• postanu anksiozni, napeti, prestanu jesti
• prijete samoubojstvom ili ga pokušaju
• zaspu plačući, imaju noćne more
• ostaju bez svojih stvari, često „gube“ džeparac
• sve češće pitaju za novac ili počnu krasti (da daju nasilniku)
• odbijaju govoriti o tome što nije u redu
• imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine i porezotine
• počnu zastrašivati drugu djecu
• postanu agresivni i depresivni
• počnu bježati s časova
• daju nevjerojatne isprike za navedena ponašanja
• sami provode odmor, a prijatelji iz razreda zbog toga nisu zabrinuti
• ne biraju ih u grupnim sportovima
• traže blizinu učitelja
• nesigurni su i uznemireni ako trebaju izaći pred tablu, pred razred.

Kakve mogu biti posljedice vršnjačkog nasilja ?

Posljedice vršnjačkog nasilja mogu biti jako ozbiljne po psiho-fizičko zdravlje pojedinca. Djeca žrtve vršnjačkog nasilja često imaju sklonost suicdalnim idejama. U odrasloj dobi  djeca koja su bila žrtve vršnjačkog nasilja, a nisu razriješila konflikte iz djetinjstva sklona su depresiji, sucidalnosti, poremećajima ličnosti i skolonost ovisnostima. 

Kada su u pitanju posljedice vršnjačkog nasilja ne treba zaboraviti i djecu koja čine nasilje, jer i ona trebaju pomoć. Prvenstveno da se detektuje razlog frustracije koju iskaljavaju na slabijim vršnjacima. Razlozi mogu biti raznovrsni a neki od njih su: nedostatak ljubavi i pažnje u primarnoj porodici, loše razvijene socijalne vještine, da je nasilje način riješavanja problema u porodici. Dakle, osim sankcije za nasilno ponašanje, uvijek moramo postaviti pitanje, koja je to potreba djeteta koja ostaje nezadovoljena pa je ono nastoji zadovoljiti nasiljem. Ukoliko ne budu otkrivena djeca koja čine nasilje, imat će osjećaj da mogu proći nekažnjeno za svoje postupke i da je takav način ophođenja sasvim prikladan i adekvatan, te istraživanja pokazuju da djeca koja su bila skolona nasilju nad vršnjacima u odrasloj dobi imaju sklonosti prema delinkventnom i kriminalnom ponašanju.

Literatura :

Olweus, D. (1988). Bullying in the schools: How educators can help. The Education Digest, 53(7), 30.

Sesar, K. (2011). Obilježja vršnjačkog nasilja. Ljetopis socijalnog rada, 18(3), 497-526.

Sušac, N., Ajduković, M., & Rimac, I. (2016). Učestalost vršnjačkog nasilja s obzirom na obilježja adolescenata i doživljeno nasilje u obitelji. Psihologijske teme, 25(2), 197-221.

Šostar, Z. (2003). Nasilje među djecom. Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.

Unicef (2011). Priručnik „ŠKOLA BEZ NASILJA – KA SIGURNOM I PODSTICAJNOM OKRUŽENJU ZA DJECU Kako spriječiti nasilje u školi – Program prevencije nasilja među djecom u školi“  

Odgajanje i obrazovanje prednjače

Uzvišeni Bog je Adema, a. s., prvog čovjeka na zemlji – Kur'an nas uči – poučio imenima svih stvari, dao mu sposobnost spoznaje i usadio žeđ za znanjem. Poslanik Muhammed, a. s., nam kazuje da su prve riječi Konačne Objave, njemu prenesene od meleka Džibrila, bile: “Uči, čitaj, u ime tvoga Gospodara…“ Ova dva primjera nam aluzivno navode da su znanje i učenje početak čovjekova života. Iz znanja proizilazi spoznaja. Iz znanja i učenja proizilazi odgoj kojim se duša i duh vertikalno uzvisuju na ovom i budućem svijetu.

Poslanik časni Muhammed, a. s., je – Kur'an nas obavještava – „najljepše ćudi“, „milost svjetovima“, „donosilac radosne vijesti.“ Poučavajući ashabe, na način da oni između ostaloga, pitaju a on pojašnjava, da oni okupljeni sjede, a on govori, uči i nas njegovoj tradiciji i islamskim vrijednostima, pa kaže da je „lijep odgoj najvrjednije nasljedstvo koje roditelj može ostaviti svome djetetu.“ Također, uči nas, da je dužnost roditelja prema djetetu „da ga u duhu vjere islama lijepo odgoji, da ga poduči pisanju…“ Jedna od institucija koja ima primarnu ulogu i pomaže roditeljima u islamskom odgoju djece i podučavanju temeljnim vrijednostima vjere jeste mekteb.

Mekteb svjedoči naše trajanje

Odgojni i obrazovni sistem kroz stoljeća se mijenjao. Mijenjale su se metode, načini, forme odgoja i obrazovanja. Mekteb, kao dio tog sistema, barem njegova suština je ostao isti. Odgojiti i podučiti islamskim vrijednostima djecu od najranijeg doba ponavljajući za mualimom, praktično pokazujući, pričom dočarati i primjerom pokazati, na način kako je Poslanik časni podučavao i odgajao svoje drugove je ostala njegova nepromjenjiva varijabla. Uspješnost mekteba i njegov značaj ne gube na vrijednosti uprkos protoku vremena. Jer, mekteb je poslanička tradicija, tradicija onoga koga je Uzvišeni Bog podučio i odgojio.

Mektebom djecu odgajamo i Pravim Putem upućujemo znajući da činimo pravu stvar, ispunjavamo Božiji imperativ i zadovoljavamo žeđ za znanjem mlađahnog duha za spoznajom i učenjem. Zbog toga su ilmihali, sufare i mushafi, za djecu kao što je rodna kiša za suhu zemlju – korisni i plodnosni. Mektebska literatura ima posebnu vrijednost i mjesto u kolektivnom umu muslimanskog življa na našim prostorima jer se, pomoću njih, djeca prvi put susreću sa putevima spoznaje i odgoja. Mekteb je prva stanica, početak, sjeme čije plodove cijeli život ubiremo.

Mekteb – put ka oplemenjivanju svijeta

Roditelji su nezaobilazan dio pouke samim time što šalju svoju djecu u klupe, te daju povjerenje muallimima za odgoj djece. Jer, mekteb nije škola, ali po životnoj važnosti i poimanju – mekteb je ‘nadškola’. Svakako, najvažniju ulogu u tome imaju muallimi. Urezana je slika u našim sjećanjima i usmenim predanjima predanih, strogih i ozbiljnih imama i muallima koji su desetljećima i stoljećima, okupljenoj dječici, u starim bosanskim džamijama i kućama prenosili islamsko znanje, govorili im šta valja a šta  ne valja raditi. Taj lik efendije i danas ima duboko poštovanje svih generacija, a oni su uvijek bili oni koji su vjeru nosili i čuvali poput žiške žara na svojim rukama.

Ogromna je važnost pohađanja mekteba za djecu. Pored odgoja i usvajanja najvažnijih, temeljnih stvari islamskoga znanja, u mektebu se djeca uče socijalizaciji, empatiji, ozbiljnosti, pozitivnim osobinama. Razvijanje duhovnosti od najranijih dana pa do srednjoškolskih godina je temelj duhovnog života svakog čovjeka. Bez toga, čovjek kroz život hodi ‘duhovno manjkav’. Danas, u našem vremenu, mekteb nam je potrebniji više nego ikada. Potreban nam je kao vazduh, kao voda – kako bismo učenjem o pravim vrijednostima i njihovim usvajanjem mogli da se hrvemo sa opsadom materijalnog svijeta koji ne zna za dušu.

I dok završam posljednje retke ovog teksta, čuje se zvono na vratima. Grupa dječice pita je li i mekteb počinje kad i škola. Poželjeli se oni, kažu, džamije, drugara iz mektebskih klupa i efendije. „A, jeste li zaboravili naučeno?“, pitam. Nisu, odgovaraju, jer su učili da je grijeh zaboraviti naučeno. Otrčaše sa vrata, pjevušeći pjesmicu koja se uči u prvim danima sa novim đacima mekteba: “Ja u mekteb idem, ponosim se time…“

Na kraju, svim imamima, muallimima, roditeljima i djeci sretan i hairli početak nove mektebske godine.

(Nermin Čakić, imam džemata Trenica, Medžlis islamske zajednice Novi Travnik)

Ovo je prvi ramazan u kojem je IslamEDU platforma sa vama. Vaša podrška, pohvale, kritike i sugestije pomogle su nam da se otisnemo u intenzivnu pripremu, uređivanje i predstavljanje našeg ramazanskog programa. U nastavku donosimo kratak rezime naših ramazanskih aktivnosti oličenih u različitim audio-video i tekstualnim materijalima.

Na YouTube kanalu IslamEDU predstavili smo vam 40 jedinica audio-vizuelnog sadržaja:

19 vazova (vaizi: Edin ef. Memić, Nijaz Aganhodžić, prof, mr. Aljo ef. Cikotić, hfz. Salih ef. Halilović, hfz. Sadrudin ef. Išerić i mr. Hasan Hasić); sadržaj snimao, montirao i uredio: Sadmir Mustafić.

• 16 video klipova edukativnog sadržaja o čestim fikhskim pitanjima na teme ramazana i posta u serijalu pod naslovom „Ramazanska pitanja“; (pripremio, uredio, vizualizirao i većinu čitao Sadmir ef. Mustafić, a nekoliko njih čitala Amina Kahriman);
• 4 epizode serijala „Ramazanski razgovori“; (pripremili, vodili i učestvovali: mr. Senad Hevešević i mr. Hasan Hasić, uz goste: hfz. Salahuddin Hussein, hfz. Zekijja Krvavac – Ljevaković, Harun Pajić, prof, mr. Dženan Mušanović, hfz. mr. Bajram Dizdarević, Sadmir ef. Mustafić, hfz. mr. Almedina Imamović i Amina Arnaut) tehnički uredio i montirao Sadmir Mustafić;
• 2 video klipa učenja Kur'ana (hfz. Salahuddin Hussein i hfz. Salih Halilović); snimao i montirao: Sadmir Mustafić;

Na našoj web stranici www.islamedu.ba ukupno je objavljeno 7 tekstova prigodnog sadržaja vezanog za bitne datume i teme u mjesecu ramazanu. Autori su bili: Kemal Čedić, Saudin Cokoja, Bajram Dizdarević, Salahuddin Hussein, Emin Grahić, Sadmir Mustafić i Sabahuddin Sijamohodžić. Tekstove uredio: Hasan Hasić. 

Aktivni smo bili na društvenim mrežama Facebook i Instagram gdje smo nastojali ponuditi sljedeći sadržaj:

• „Dova dana“ kroz 30 dana ramazana;
• „Dobro djelo dana“ kroz 30 dana ramazana;
• 3 ramazanska kviza;

Pripremala i uređivala: Lejla Smajić.

Ističemo i da se IslamEDU platforma u toku mjeseca ramazana odlučila na nove korake u svome radu, a to je prevođenje audio-video sadržaja na arapski i engleski jezik kao i na transkipciju sadržaja na bosanski jezik. Na taj način IslamEDU tim dobio je i nove članove – prevodioce i tehničkog urednika te time napravio korak ka širenju svoje publike.

Novi članovi su: Zejneba Burajić, prevodilac za engleski jezik, Nusejba Hadžić, prevodilac za arapski jezik i efendija Ahmed Hadžiefendić koji radi na sihronizaciji prijevoda. Raduje nas podatak da su naši saradnici i gosti bili naši imami, teolozi i profesori islamskih nauka, a posebno što je među njima najveći broj mladih. Također i za plasiranje redovnog ramazanskog programa zaslužni su mladi momci i djevojke. Svi su oni bezuslovno i volonterski doprinijeli radu platforme.

Veliki dio sadržaja je pripremljen i osmišljen prije mjeseca ramazana, ali IslamEDU tim je aktivno radio na pripremi i uređenju sadržaja tokom cijelog mjeseca. 

Na kraju, molimo Uzvišenog Allahu da svima ukabuli ramazanske ibadete i dobra djela! Molimo Ga da pomogne našu zajednicu, društvo i državu na putu čestitosti i pravde!

Bajram šerif mubarek olsun, dragi naši – vama, muslimanima Bosne i Hercegovine, naše dijaspore i svijeta! Radujte se Bajramu i hodite putevima dobra uvijek i svugdje!

Ostanite uz IslamEDU platformu! Uskoro vam donosimo novi sadržaj!

Vaš IslamEDU tim!

Ako ovo čitate onda ste i vi u stanju da za nekoliko sekundi pronađete na internetu desetine tekstova i video-klipova o ovoj noći. Zato sam odlučio da ne citiram ni ajete, ni hadise, osim onoliko koliko je to nužno, već da potaknem na razmišljam o Noći Kadr.

Gotovo svi u životu imamo neke ključne trenutke koji su temeljni tok naših života odredili. Nekada je to brak, nekada novi posao, nekada preseljenje u drugi grad ili državu, nekada rođenje djeteta, nekada smrt bliske osobe, nekada nešto drugo. Ali, mogli bismo sasvim jasno ustvrditi da se naš život dijeli na ono prije i na ono poslije tog presudnog trenutka ili događaja. E, za cijelu ljudsku povijest taj presudni trenutak je Noć Kadr.

Vlasnik i Gospodar svega što postoji je te noći počastio ljudski rod sa Svojom konačnom porukom – Kur'anom Časnim. On, neka je Slavljen i Uzvišen, je kazao da je ta noć bolja od 1000 mjeseci u kojoj nema te noći, a to je trajanje jednog ljudskog života.

Na primjerima naše svakodnevnice

Kako može jedna noć biti bolja od pet drugih ili kako može biti bolja od 1000 drugih, a u ovome slučaju ova noć je bolja od 30.000 drugih noći? I ne samo noći, nego isto toliko i dana.

Pokušaću vam ovo približiti na način kako to sam razumijevam.

U jednoj kompaniji svi radnici nemaju iste plaće. Neko ima plaću i po nekoliko puta veću od nekoga drugoga. Zašto? Zato što neko ima veću odgovornost, ima više znanja te radi važniji posao, radi više ili radi duže. Možda će se neki radnik i pitati kako je moguće da se neko tri puta više plaća nego on, ali to će samo ukazati na stepen njegovog (ne)razumijevanja vrijednosti i odnosa u pojavnom svijetu. Najjednostavniji odgovor je da plaća, recimo, radnika na kasi u trgovačkom centru i menadžera u istoj firmi nije pravedno da bude ista. Onda bismo mogli porediti, recimo, plaću radnika na kasi u Bosni sa plaćom radnika na kasi u Švicarskoj ili Etiopiji. (Prosječna mjesečna plaća radnika na kasi u Švicarskoj je 7.420 KM, u Bosni 890 KM, a u Etiopiji 127 KM – podaci uzeti sa salaryexplorer.com)

Ovaj sam primjer naveo kako bih ukazao na činjenicu da se, uvjetno kazano, isti posao, zbog niza razloga i okolnosti, sasvim drugačije vrjednuje na različitim mjestima. Zašto je ovo ovako mnogo je razloga i objašnjenja, ali to nije ono što želim kazati.

Bezbeli da smo svi čuli da neko kaže da je više zaradio, proputovao, naučio, vidio mjesta i upoznao ljudi u jednoj godini negoli u pet drugih ili više? Možda bismo i sami ovo mogli kazati. Ili, možda, najjednostavniji primjer koji bi bio dovoljan i bez ovih gore koje sam naveo, jeste da, na primjer, na dan Bajrama u lokalnoj cvjećari dobijemo dva buketa cvijeća za cijenu jednoga kakva je u drugim danima.

Ako ljudi mogu da u posebnim danima i okolnostima udvostručuju svoju nagradu, daju bonuse, plaćaju duplo, državnici na dan državnosti skraćuju ili oslobađaju zatvorenicima kazne, zar to isto bez ograničenja ne može učiniti Onaj koji neizmjerno daje i Onaj koji prašta?

Pronaći svoju Hiru

Allah Uzvišeni nas, ljude, robove svoje, neizmjerno voli i časti u raznim mjestima, okolnostima i prilikama tako da nam umnogostručuje nagradu za djela naša koja tu i tada (u)činimo. On, Uzvišeni, želi nas vidjeti u džennetu koji je pripremio za zahvalne robove svoje, a Njegov poslanik, s.a.v.s., je rekao da u džennet neće ući samo onaj ko to odbije (Buhari). 

Allah Uzvišeni je kazao da je Noć Kadr bolja od 1000 mjeseci. Naše uobičajeno razumijevanje jeste da ako te noći klanjamo 2 rekata, kao da smo klanjali 30.000 noći po dva rekata. Ako smo dali sadaku 5 eura, kao da smo dali sadaku svaku noć po 5 eura u trajanju od 30.000 noći. Neko će ovo pomnožiti i vidjeti da je to 150.000 eura.

Ja ne znam da li će se to tako računati. Možda i hoće, jer Allah je Svemoćan i On je taj koji prima djela naša onako kako On hoće, ali ja ovdje želim ukazati na jedan drugačiji pristup razumijevanja ove noći.

Naime, objava Kur'ana, koja je počela u ovoj noći, je napravila trajnu promjenu na ljudskom rodu i utjecala na milijarde ljudi kroz povijest. E, ako je ovo ovako, a jeste, ja razumijevam da Noć Kadr je za nas ona prava Noć Kadr kada nas iz temelja promjeni. Noć Kadr bi trebala biti važnija od noći kada smo se udali ili oženili, kada smo prvo dijete dobili, kada smo se u novu kuću ili stan uselili, kada nam se nešto desilo što nas je promijenilo. Noć Kadr ima potencijal da ono dobro što u njoj činimo bude ravno 83 godine činjenja dobra. Noć Kadr je, po mome skromnom razumijevanju, ono što bi nam se trebalo desiti kao što se desilo u istoj noći u pećini Hira Muhammedu, s.a.v.s. A da bi nam se desilo moramo pronaći svoju pećinu, moramo u njoj šutnjom, zrelo i spremni na nevjerovatan napor i žrtvu, osmotriti svoje stanje i stanje svoje porodice, zajednice i društva. Moramo pristati na to da Objava učini našem srcu ono što je učinila ljudskom rodu.

Suočavanje sa sobom i vjerovanje Bogu

Činjenica da u hadisima Poslanika, s.a.v.s., se ne ukazuje na neku posebnu radnju (osim poznate dove – Gospodaru, ti si onaj koji prašta grijehe, voliš grijehe praštati, pa oprosti i meni) koju bi neko mogao raditi u ovoj noći za mene ima poseban značaj. Evo zašto.

Ako tu noć neko doživi ili u njoj svoju dušu oživi onda će ostatak života da živi na sasvim drugačiji način. Ta noć će najvažnija noć koja mu se ikada desila. U toj noći on će shvatiti da ima Gospodara koji je kadar oprostiti, shvatiće da On voli praštati i onda svojevoljno traži da oprosti i njemu. Traženje oprosta je, ustvari, spremnost da se osoba razračuna sa onim što je bilo ili kakav je bio prije – ako to nije tako, onda to traženje oprosta nije sasvim iskreno. 

Kao što su Poslanikove, a.s., riječi meleku Džebrailu „Ja čitati (učiti) ne znam“ bilo njegovo prihvatanje onoga što će uslijediti, tako i mi, da bi doživjeli Noć Kadr moramo kazati „mi čitati ne znamo“, i time prihvatiti da jedino pravo čitanje, učenje, stjecanje znanja jeste s imenom ili u ime Gospodara našega, a ono se kudikamo razlikuje od prosječnog muslimanskog čitanja i učenja danas.

Da bi se sve ovo desilo važno je samo vjerovati Onome koji sve može i biti spreman da Noć Sudbine promijeni našu sudbinu, odnosno biti spreman svojim rukama se Njemu dati. Kada to bude slučaj, onda ćemo doživjeti noć Kadr kao veliku priliku koju nećemo propustiti. Inače, Noć Kadr će biti kao i svaka druga noć, možda pomiješana s malo folklora ili prakse koju, da je sami primamo, ne bi je primili. Teško je za povjerovati da se svekoliki plodovi najskuplje noći mogu jeftino dobiti.

Izraz عِتقْ Muftić u svome rječniku prevodi kao: sloboda, starost, drevnost, odstajalost, ljepota, krasota, divota, izvrsnost, čisto porijeklo, plemenitost, čast, ugled, moć, dobro stanje, (drvo za izradu lukova)^[2]. Nije teško utvrditi da Poslanik, a.s. ovaj termin koristi kako bi opisao oslobođenog vjernika kojeg krase čistoća i plemenitost. Moglo bi se reći da je sa oslobađenjem i spasom od džehennemske vatre čovjek nanovo spreman za godišnja životna trvenja, lomove i probleme, jer je, poput luka za strijelu, dostigao taj stepen „savitljivosti“ koji je predočen u jezičkom značenju ovog pojma. Kao što biljni sok ispuni drvo životom, tako ramazan oživi odrvenjelo ljudsko biće. 

Spas i vjerničko trajanje

Imam Tirmizi bilježi hadis u kojem je Poslanik, a. s., rekao:„Ko tri puta zatraži zaštitu^[3] od Vatre, džehennem kaže: O Gospodaru, zaštiti ga Vatre“^[4] U ovoj predaji je upotrijebljen izraz جِوَار što znači traženje zaštite.^[5]

Još jedan zanimljiv izraz kojeg bismo mogli dovesti u vezu sa navedenim, jeste onaj iz teksta ezana koji se često prevodi u bosanski jezik kao spas. To je termin فَلاحَ , a on označava napredak, uspjeh, blagostanje, sreću, oslobođenje, blaženstvo, spas, trajanje, utočište, sigurnost, ali i „ručak u zoru (uz ramazan)“^[6] što je posebno interesantno u pogledu teme ovog teksta. 

Međutim, pored svih ovih pojmova, u tradiciji bošnjačko-muslimanskog stanovništva zaživio je izraz selamet. Za ovaj izraz i njegovu ramazansku odrednicu, većina je čula preko popularne kaside u kojoj se uči: 

Rahmet –  prva trećina a druga je magfiret 

treća vatri selamet 

hej mubarek Ramazan!^[7]

Također, u narodu je zastupljen i poznati uzvik Allah selamet ili ‘po bosanski’ alaselamet, koji je skoro pripojen maternjem jeziku. 

Očigledno primjećujemo da izraz selamet ima isti korijen kao i izrazi selam ili islam.  Značenja su mu sadržana u sljedećim riječima: zdravlje, očuvanost, besprijekornost, neoštećenost, cjelost, sigurnost, dobit, dobar ishod, uspjeh, spas, mir.^[8] 

Selamet u posljenjoj trećini ramazana se, kao što je na počeku rečeno, razumijeva kao spas od Vatre, jer Uzvišeni Allah je Selam, Onaj koji daje sigurnost i mir. Dušama koje zavrijede taj spas pripremljena je Kuća mira (Daru-s-selam) o čemu Bog dragi kaže:  Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.^[9] Na drugom mjestu stoji: Njih čeka Kuća blagostanja u Gospodara njihova; On će biti zaštitnik njihov zbog onoga što su činili. ^[10] Većina mufessira je na mišljenju da se pod ovim misli na džennet.^[11] 

Ramazansko zrijenje

Ako mjesec ramazana posmatramo kao proces u kojem se upotpunjavaju naši duhovni entiteti i kajanjem brišu griješna crnila na srcima (čime se trećina selameta direktno naslanja na trećinu magfireta), onda u potpunosti razumijemo pojam cjelosti i neoštećenosti.  

Simbolika vjerničke čistoće od grijeha koja se poredi sa čistoćom nevinog, tek rođenog djeteta, odražava sliku koja stoji na kraju ramazanskog procesa u kome je ta neoštećenost u konačnici i cilj svakog vjernika. Prva trećina je sveobuhvatna i ona je prvenstveno doživljaj i osjećaj ramazana kao takvog. Druga trećina je aktivnost nakon što smo uvidjeli osjećaj, a treća trećina je finaliziranje našeg ramazanskog zrijenja. 

Na kraju ovog kratkog lingvističkog osvrta, navodimo i autorsku rubaiju koja je pronikla s motivom ove teme: 

Kad s rahmetom zasja nurli kosmos cio 

S magfiretom pomisliš gdje si prije bio 

Selameta lađom zaplovi i pođi 

Gdje oduvijek si želio, žudio i snio 

Kriza otpočinje neravnomjernim posjedovanjem bogatstva. Osamdeset posto ukupne imovine nalazi se u vlasništvu četvrtine svjetskoga stanovništva. Taj nepravedni odnos sve više se povećava u bogatim i u siromašnim zemljama. Već dvadeset godina svuda u svijetu raste nepravedna raspodjela primanja. Prema izvještaju UN-ovog razvojnog programa (UNDP) najteže su pogođene zemlje u razvoju. Jaz između bogatih i siromašnih tamo više upada u oči jer je tamo veće siromaštvo. Ali i u industrijskim zemljama jaz se stalno povećava, a takozvani ‘srednji sloj’ polahko nestaje.^[1]

Za to vrijeme, redom se ukidaju socijalni programi pomoći od kojih uveliko ovisi budućnost siromašnih i neobezbjeđenih, a prema jednom izvještaju Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) upravo bi pomoć siromašnima u pokrivanju osnovnih potreba i omogućavanje obrazovanja mogla pridonijeti smanjivanju jaza između bogatih i siromašnih.

Nadalje, banke, bankarski i cijeli monetarni sistem,  kao nekonvencionalno oružje moćnika za uspostavljanje svojih interesa, su postale neizbježan instrument ekonomske stagnacije, siromaštva i krize. Sa jedne strane ljudi i države se zadužuju,  a sa druge akomuliraju se nerealna kamatna sredstva u rukama pojedinaca. Upravo taj odnos, bilo kojeg sistema, u ovom slučaju bankarskog, je uspostavljanje modernog ropstva, a sve upreže da taj sistem postane neizbježan u ljudskom životu.

Zekat – obaveza i smisao 

Islam je preduhitrio ove probleme i njihove posljedice i u korijenu ih sasijekao. Bog je dao upute za uspostavu socijalnog sistema i dao punu pažnju ljudskom biću i njegovom životu. U islamu nakon principa vjerovanja slijedi princip dobročinstva: „Oni koji vjeruju i dobra djela čine.“^[2] Naposljetku, vjerovanje je ovisno o dobročinstvu i ni u kojem slučaju ne može bez njega. Vjerovanje je krnjavo bez činjenja dobrih djela. Bog poznaje našu prisvajačku, nadasve pohlepnu, prirodu pa nas zbog toga uslovljava sadakom: „Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite od onoga što volite….“^[3]No, zbog prirode čovjeka i zbog prirode kretanja čovjeka kroz ovaj svijet, Bog nastoji osigurati čovjekovo postojanje, a sa druge strane iskušati imućne, tako što propisuje zekat, kao prinudnu obavezu bogatih muslimana. Kada tome pridodamo i apsolutnu zabranu kamate i svaki vid eksploatacije, zaduženjima, koja u velikom broju vode ka siromaštvu nazire se kraj.

Zekat je institucionalna socijalno-altruistična obaveza bogatih muslimana. Spada među pet fundamentalnih stubova islama. Muslimani će prepoznati da se zekat nalazi na trećem mjestu, odmah poslije obavljanja namaza. Važnost ovog principa gledamo u Božijoj potvrdi zekata, na osamdeset i dva mjesta u Kur'anu, tik uz potvrdu namaza. 

Ni u kojem slučaju islam ne uči čovjeka da bude asketa, da bude siromah i bijednik. Kult siromaštva nije dio islama. Čak šta više podstiče nas na aktivizam, konstantan rad i rast, u toj mjeri da je rad dio vjerovanja (ibadeta), na kraju krajeva, podstiče nas na materijalno bogatstvo kroz propise hadža, zekata, kurbana, kefareta, fidje i dr. U istoj mjeri Bog nas podučava, obavezuje i upozorava na pravednost u raspodjeli tog bogatstva, a raspodjelu istog nije ostavio kao izraz dobre volje već kao obligaciju. Zekat je stroga obaveza koja, jedina od svih šartova, garantuje opstojnost muslimana te harmoniju i sklad u svijetu. Rekli bismo da na ovom šartu leže svi drugi šartovi.

Prednost Bejtu-l-mala i obrazac rješenja za svijet

Upravo zekat uspostavlja mehanizam ravnomjerne raspodjele bogatstava u smislu da oni koji imaju pregodinjena akumulirana sredstva u visini nisaba (za ša'ban, ramazan i ševal 1442. godine: 8290KM) i više od toga, od svojih akumuliranih sredstava daju 2.5% isključivo u Fond Bejtu-l-mal IZ u BiH. Ovdje se stavi tačka i zaustavi svaka rasprava oko toga zašto zekat baš tu jer instituciju Bejtu-l-mala je uspostavio sam Muhamed, a.s., i od tada ne postoji drugi način prikupljanja zekata osim institucionalno. Muslimanski svijet se raspao upravo zbog necentralizovane kase, lokalnim moćnicima je dato da ubiru poreze, a veoma mali dio sredstava je išao ka centralnom dijelu. Centralizacija je garant održivosti.

Procjenjuje se da bi zekat, kada bi se ubrao od svih obaveznika u svijetu, iznosio, na godišnjem nivou, 600 milijardi dolara te da je ovaj iznos sasvim dovoljan da riješi problem siromaštva u svijetu uopće. Definitivno, za samo nekoliko decenija svijet bi dobio drugačiju sliku, ljepšu.^[4]

Po istraživanju kolege Hadisa ef. Bošnjaka u 2018. godini u Federaciji BiH, gdje Bošnjaci čine 85% stanovništva,  je bilo 12 milijardi konvertibilnih maraka ušteđevine na bankovnim računima. Da ne bi bilo pretenciozno on ide sa pretpostavkom da je 6 milijardi, dakle 50%, na bankovnim računim u vlasništvu Bošnjaka. Računica je jasna, samo ti Bošnjaci da pravilno, savjesno i vjerski izvršavaju obavezu zekata, bilo bi za jednu godinu 125 miliona konvertibilnih maraka u Bejtu-l-malu. Da li je ta suma novca dovoljna za socijalne programe u BiH? 

S toga je zekat, kao obaveza koja nam kur'anski dolazi uz obligaciju obavljanja namaza, najbitnija institucija u islamu, rame uz rame sa institucijom vakufa. Kao takva, jedinstvena u svijetu, i njezin duh je prijeko potreban i Zapadu, i Evropi, a ponajviše islamskom svijetu, koji grca u siromaštvu dok pojedine muslimanske zajednice uživaju u prekomjernom bogatstvu. 

Imamo 600 milijardi razloga da pišemo o ovome, o pravu siromašnih, o njihovom pravu u tim bogatstvima, o nepravednosti svijeta prema njima, o bogohulnom konzumerizmu, o materijalnim zaluđenicima, o neodžahilijetu. Bitno je pisati i opominjati. 

Ako želimo jaku zajednicu ona mora da počiva na jakim materijalnim temeljima sazdanim od zekata, sadekatu-l-fitra, vakufa, znanja – i svjetovnog i vjerskog. Bez toga je naša zajednica krhka, nažalost veoma krhka.

Izvršimo svoju obavezu!

Oslobođenje Mekke, ili – kako to Kur'an naziva – Otkrovenje, povijesni je događaj, kako na planu muslimanske političke i društvene zbilje, tako i na pojedinačnom duhovnom planu svakoga vjernika. 

Na društveno-povijesnom planu Mekkansko otkrovenje počinje još dvije godine ranije, kada Poslanik vodi vjernike na hodočašće u Mekku, koje će završiti ugovorom u mjestu Hudejbija. Navedeni ugovor nailazit će na otpore među samim muslimanima, jer je u svojoj očiglednoj formi on išao na štetu muslimana. Rani muslimanski historičar Urwah ibn Al-Zubair zapisat će razne primjedbe poznatog ashaba Omera ibn Hattaba na ovaj ugovor.^[2] Na koncu je muslimane umirilo njihovo nepobitno vjerovanje u poslaničku misiju Muhammeda, a.s., što će se kroz svega dvije godine pokazati istinitim. Nakon što pleme Kurejš krši ugovor Muhammed, a.s. i njegova zajednica dobijaju potpunu slobodu da pohode Mekku i istu zauzmu. 

Karakter i simbolika Oslobođenja

Pohod na Mekku bio je miroljubive prirode, kao takav je pripreman i kao takav je najavljen. Politička klima u okruženju uveliko je išla u korist muslimana, tako da nije postojala potreba da se sveti grad oskrnavi prolijevanjem krvi. Mekkanski velikodostojnici predali su grad bez borbe, a u ovom društvenom fenomenu moguće je prepoznati i obrise onih koji su prihvatili Muhammeda kao političkog lidera, ne obazirući se previše na suštinu njegove poslaničke poruke, a što će imati posljedica po muslimansko društvo godinama kasnije. 

Mekkansko otkrovenje postat će simbol vrhunca humanističke prirode poruke koju sa sobom nosi pečatni poslanik Muhammed, a.s.. On je spriječio svaki vid osvete, i onima koji su ga izgnali iz njegove rodne grude dao je potpunu slobodu da nastave svoje živote pod okriljem onoga što se već u tim momentima povijesti moglo nazivati islamskom državom. 

Poruke Mekkanskog otkrovenja

Poslanički humanizam, kada svojim suparnicima govori: „Idite, slobodni ste!“ nije ni u kojem slučaju bio odraz slabosti, već odraz drugog elementa Mekkanskog otkrovenja – duhovne snage. Na duhovnom planu ovaj povijesni događaj na nivou čovjekovog mikrokosmosa predstavlja potpunu pobjedu nad samim sobom kao vrhunac i krajnji cilj poslaničke poruke. Ako se poslanički život motri kao niz duhovnih etapa koje sam čovjek prolazi u svom životu i kroz koje se može ogledati, onda nije ni čudo što ovaj događaj dolazi kao krunska poruka pred sami kraj Poslanikovog života. 

Pravda i pravično djelovanje, a nikako osveta i osvetoljubivost temeljni su principi djelovanja koje promovira pečatni poslanik kroz svoju životnu poruku. Na planu njegovog odnosa prema Bogu, Mekkansko otkrovenje dolazi kao vrhunac vjere Bogu, gdje se Božije određenje, uslijed spoznaje, prije svega prepoznaje kao takvo, a zatim se u Božiji naum slijepo vjeruje, čak i onda kada u svojoj izvanjskoj formi okolnosti na to ne ukazuju. Tu spoznaju su na dan Hudejbije u sebi učvrstili prvaci kasnije muslimanske zajednice, Ebu Bekr i Omer, šaljući nauk svima poslije njih: da bi se u Božije ime djelovalo, nužno je Boga spoznati, a dok se Bog ne spozna, vjernost se iskazuje onima koji su na tom putu najdalje dosegnuli. 

Mnogobrojne žrtve malobrojne skupine

Mi se u blagoslovljenom mjesecu Ramazanu s posebnim pijetetom prisjećamo Bedra i svega onoga što Bedr simbolizira: prevashodno jednu bezrezervnu spremnost na svakovrsnu žrtvu poradi Boga, sve to da bi se poklanjanje Bogu (islam) u punini moglo dosegnuti, a što ustvari za muslimane predstavlja personifikaciju krajnje slobode. 

Želimo posebno istaći sljedeće: Bedr je uslijedio nakon što je blagoslovljeni Poslanik prognan, te nakon što je prethodno godinama pokušavao da svome narodu na različite načine približi bīt Božanske poruke. Muslimani su na Bedru bili „malobrojni“, što bismo mogli usporediti s našom „mnogobrojnošću“ i istovremeno letargičnošću i nemoći. Šta je tu letargičnost i nemoć prouzročilo? I zašto se i pored svega toga i dalje hvališemo „mnogobrojnošću“? Čak i u kur’ anskom tekstu primjećujemo da mnogobrojnost korespondira sa nekvalitetom, neodnjegovanošću, na koncu nemogućnošću da se prepozna suštinski bitno, a da se ono što je marginalno zanemari ili da se, ako ništa, njegov značaj barem ne prenaglasi.

Bedr je naša cjeloživotna borba

Bedr nam upravo treba omogućiti da razaznamo kontekst u kojem živimo i djelujemo, te da iznađemo sve neophodne mehanizme za „našu borbu“. Naravno, ta borba neće sličiti „bedranskoj“, no, shodno Poslanikovom, a.s., izvješću, upravo ta borba jeste suštinski bitna, a to je poziv na konstantni samoobračun, samopropitivanje, iznutarnje čišćenje duše i glačanje srca, što će se naposlijetku reflektovati i na vanjsku ravan.

Iako se s razlogom puno govori o Bedru, smatram da se Bedr ne može istinski razumjeti ukoliko ga ne motrimo u jednom širem kontekstu zajedno sa predbedranskim i postbedranskim periodom, zato što jedino tako možemo imati cjelovitu sliku, a i svojevrstan orjentir u našem životnom kretanju, te istinskom razaznavanju naših okolnosti. Istinski Bedr za muslimana jeste cjeloživotni, a predstavlja konstantno iznalaženje prostora da se Bogu dodatno približi a što se postiže odgovornim i savjesnim djelovanjem, preciznošću, korektnošću, te nadasve stručnošću.

Gledano sa imanske strane, mjesec ramazan je bogato ispunjen raznim vrstama ibadeta, od srčanih, praktičnih, društvenih i drugih. Svaki od ovih ibadeta, zaista, ima svoju vrijednost i vjernik bi trebao paziti da ih ne propusti. Da bi se postigao Allahov oprost (magfiret), posebno u drugoj trećini ramazana, ukazat ćemo na važnost tri vrste ibadeta, a na koje je posebno ukazivao Poslanik, a.s. Cilj ova tri ibadeta, jest ustvari i postizanje Allahovog oprosta.

Ibadetima do oprosta

Prvi način postizanja Allahovog oprosta, opisan je u hadisu Poslanika, a.s., u kojem je rekao: “Ko isposti ramazan, vjerujući i nadajući se nagradi, bit će mu oprošteni grijesi koje je prethodno počinio.“ (Buharija) 

Dakle, prvi uvjet za postizanje Allahovog oprosta je post mjeseca ramazana, kojeg je Uzvišeni Stvoritelj propisao i naredio, kako Kur'anom tako i slovom hadisa. Stoga, Allahovom oprostu ne mogu se nadati oni muslimani koji su se oglušili o Allahovu naredbu obaveznog posta. 

Drugi način postizanja Allahovog oprosta, također je opisan u hadisu Poslanika, a.s., u kojem je rekao: “Ko noć Lejletu-l-kadr, provede u ibadetu, vjerujući i nadajući se  nagradi, bit će mu oprošteni grijesi koje je prethodno počinio.“ (Buharija i Muslim)

Nakon obaveznog posta, drugi po veličini i jačini ibadet u mjesecu ramazanu jeste mubarek noć Lejeltu-l-kadr a koju tražimo sa svojim ibadetom u posljednjoj trećini ramazana svake neparne noći. Koliko ova noć vrijedi dovoljno govori činjenica da je u njoj počela objava Kur'ana i da je ova noć, po riječima Poslanika, a.s., bolja od hiljadu mjeseci u kojoj nema ove noći. Onaj musliman, koji bude nemaran u posljednjoj trećini ramazana, posebno u neparnim noćima kada tražimo i očekujemo noć Kadra, zaista propušta možda životnu priliku da mu bude oprošteno. Zato, uložimo malo truda, žrtvujmo svoje vrijeme, san i trud, kako bi u noći Kadra, kada se meleki spuštaju, zadobili Allahov oprost. Poslanik, a.s., je to slikovito opisao riječima: “U mjesecu ramazanu je noć koja je bolja od hiljadu mjeseci. Ko ne postigne njeno dobro, on je uistinu mnogo izgubio.“ (En-Nesai)

I treći način postizanja Allahovog oprosta, opisan je u hadisu Poslanika, a.s., u kojem je rekao: “Ko provede ramazan u ibadetu (klanjajući), vjerujući i nadajući se  nagradi, bit će mu oprošteni grijesi koje je prethodno počinio.“ (Buharija)

Jedan od načina postizanja Allahovog oprosta, a koji je propisan samo tokom mjeseca ramazana, jeste obavljanje ramazanskog noćnog namaza, poznat svima nama kao teravija ili teravih namaz.  Iako nafila, zbog svoje jačine, učenja Kur'ana u njemu, mnoštvu sedždi i obavljanja u džematu, Allah, dž.š., za obavljanje ovog namaza, obećava veliku nagradu. U drugom hadisu, teravih namaz je uporedio sa obavljanjem noćnog namaza čitavu noć. Pejgamber, a.s., je rekao: “Ko bude klanjao za imamom, sve dok imam ne završi sa svojim namazom, imat će nagradu kao da je cijelu noć klanjao.“ (Tirmizi) 

Uzimajući u obzir da teravih namaz ima 20 rekata, često, da li zbog lijenosti ili postiftarskog hala, nismo ni svjesni ovog uzvišenog ibadeta, pomoću kojeg možemo postići Allahov oprost. Ako insan nije u stanju zbog određenih oklonosti klanjati teravih namaz u džamiji, može ga obaviti sam ili sa svojom porodicom u domu – nagrada je ista!

Djela koja nas udaljajvaju od Božijeg oprosta

Međutim, zbog čovjekove slabosti, ponekad vjernik tokom ramazana, zbog činjenja određenih djela ili prijestupa, može biti uskraćen Allahovog oprosta. Pošto je takva vrsta djela raširena među muslimanima ovom prilikom želimo ukazati na vrste takvih djela i njihovu pogubnost i mimo ramazana, a u ramaznu posebno.

Imam El-Bejheki u svome djelu „Šu'abu-l-iman“ spominje da četiri vrste ljudi mogu biti uskraćeni Allahovog oprosta u ramazanu, ako se nađu u sljedeće četiri situacije: onaj ko konzumira alkohol, onaj ko je nepokoran prema roditeljima, onaj ko prekida rodbinske veze i el-mušahin (osoba koja zanoći a osjeća prezir, zavist i mržnju prema drugim muslimanima). (El-Bejheki, Šu'abu-l-iman, poglavlje o Lejletu-l-kadru)

I na kraju, neka nam u ovoj drugoj trećini ramazana bude na umu stalno hadis Poslanika, a.s., u kojem je rekao: “Došao mi je melek Džibril i rekao mi: ‘Neka je daleko od Allahove milosti onaj ko dočeka ramazan, a ne bude mu oprošteno.’ Pa sam rekao: ‘Amin!'“ (El-Bejheki)

Pogledaj, sad ko na moru, mlađaka hiljada

(Fuzuli)

Ramazanska atmosfera se osjeti u svakom uglu. Zar bi drugačije moglo i biti?! Ramazan je gost. A gost nikada ne dolazi praznih ruku. Ramazan nam donosi milost. Međutim, kada odlazi, kao i svaki gost, ramazan za sobom ostavlja berićet. Iako se ciklično ponavlja u svetopovijesnom kalendaru, savremeni turski pjesnik i mislilac Sezai Karakoć veli da je Ramazan jedan povijesni moment. Nakon što isprazni prtljage milosti, on, u “metafizičkoj knjizi naših djela, nastavlja još jednu stranicu izvezenu u melekanskom stilu.”^[1] To je stranica koja je ispunjena porukom koju Ramazan nosi od nas nakon što nas napušta, a to je ono što smo mi pridonjeli tom povijesnom trenutku, odn. ono čime smo ga žigisali. Listovi te knjige biće predočeni na eshatološkoj izložbi ljudskih činova.

Cikličnim kruženjem, ramazan dolazi u različitim godišnjim dobima, utapa se u njihove kolorite, baš kao što  se religija utapa u kulturu jednog naroda i slika njemu svojstven mozaik religijske tradicije. Stoga, Karakoć, primijećuje da svaki ramazan biva unikatan, te  na takav način duboko urezan u ljudsku memoriju: “U proljeće, kada priroda doživljava transformaciju proljetnim koloritom, žuborom vode, letom ptice i mirisom ruže, postač svoju dušu gizda najčišćim osjećajima i bogatim ukrasima…ramazan; ukoliko dođe u ljetnom periodu, vrelina i žeđ; u jesen, prolazno zamiranje prirode; a u zimu, hladnoća i snijeg koji unizuju prirodu i objekte oko nas na nivo jednodimenzionalne spoznaje; postu, kod čovjeka, na ovaj ili onaj način pridodaju neku razliku. Na takav način, u pamćenju muslimana koji je već zašao u godine, svaki ramazan se razlikuje, tako da se nijedan ne može pomiješati s drugim.“ ^[2]

Bez obzira koliko ramazana doživio, vjernik se raduje svakom dolazećem kao nečemu novom, neiskusivom. On se je stopio sa prirodom,  „za razliku od poricatelja koji traži najmanju rupicu kako bi se sakrio od posta, on hrli postu kao što valovi mora hrle klifovima“, te kao da svojim stanjem pjevuši stihove koje je Alvarli Lutfi spjevao kao svojevrsnu himnu ramazanu:

Ukaza se mlađak, navijesti ramazan

Kraja nema  milosrđu Milosnog

Talasati se stade oprosta okean

 To se objavljivati otpoče Časni Kur'an

To hrljenje i trčanje u postu je, ustvari, pohod ka posebnim izlivima Božije milosti. Plemeniti Poslanik, a.s., nas je podučio, u Predaji koju su zabilježili Ibn Huzejme, Bejheki i drugi da je: “prva trećina ramazana milost odn. rahmet, druga oprost – magfiret, a treća oslobađanje od vatre odn. ‘itk min an-nār.”^[3] Neki znanstvenici u oblasti poslaničke tradicije, te verifikatori Predaje, ocijenili su ovu predaju slabom sa stanovništa lanca prenosilaca,  seneda i samog teksta predaje, metna argumentovavši da je milost nemoguće ograničiti samo na jedan period, već da ona prožima kako čitav ramazan, tako i godinu. Također, kao argument, uzimaju i drugu predaju u kojoj Vjerovjesnik, a.s., veli da “Allah, dž.š., svaku noć oslobađa određeni broj ljudi od vatre”^[4], te se to oslobađanje, spomenuto u prethodnom hadisu, prema ovoj predaji koji su u nekoliko različitih varijanti zabilježili imam Ahmed, Ibn Madže Ibn al-Munzir i dr., događa svake godine. 

No, ono što je interesantno jeste simbolika koja leži u podudarnosti početnih fonema prve dvije riječi spomenute u predaji i fonema koji konstituiraju leksemu ramazan. Naime, i riječ ramazan i rahmet počinju s fonemom ra; dok je drugi fonem u leksemi ramazan mim, a njim, upravo, započinje riječ magfiret odn. oprost. Zadnji fonem u osnovi riječi je glas ḍad, te zajedno s prva dva konstituira leksemu ramaḍ  odakle je nastala leksema ramazan, a što znači žestoka  vrelina ili izgorjelost^[5] kao što se pominje u predaji koju bilježi Muslim: “ṣalātul awwābīne ḥīne tarmaḍul fiṣāl ^[6] – Namaz pokajnika je kada vrelina pijeska prži papke devčadi” čime se aludira na duha namaz. 

Postoji nekoliko mišljenja koji ukazuju na razloge nazivanja mjeseca posta ovim imenom. Jedni smatraju da povod toga leži u tome što je, prilikom samog davanja imena mjesecima, ramazan došao u doba najžešće vreline u pustinji, dok drugi zastupaju mišljenje da je to zbog toga što žeđ spali prsa postača. Kao rezultat te vatre, postač mnogo uzdiše, te se time poistovjećuje sa Ibrahimom, a.s., kojeg Časni Kur'ān portretira kao awwāha ^[7] odn. onog koji mnogo uzdiše.^[8]  Stiče se dojam da ta vatra žeđi, umjesto Džehennema, spaljuje grijehe pokajnika kakav je bio jedan pjesnik koji je sročio sljedeće stihove: 

Ne gledaj, Bože, u moje listine crne

Umjesto mene, Ti spali harfove njene

Predaja koju bilježi Taberānī navodi da “Uistinu, Vaš Gospodar ima dahove, pa im se izložite ne bi li vas jedan od njih dotakao, pa nakon toga više nesretni nikada ne budete”^[9] upućuje nas na posebne periode, od kojih je sigurno ramazan, u kojima vjernik ima priliku biti dotaknut dahovima Gospodara zahvaljujući kojim će se osloboditi stega nesretnog života. Pa zar, onda, nije vrijedno izložiti se ovim dahovima postom ukoliko znamo da vatra žeđi koju proizvodi u prsima pali stranice naših loših djela?!

Patološko paratiziranje 

U Hrvatskoj, kao članici Evropske Unije, pojavile su se „afere“ u kojima su novinari otkrivali određeni broj ljudi koji su iskoristili bogatstvo, položaj, poznanstvo ili moć da bi vakcinisali sebe i svoje bližnje „preko reda“. Objašnjenja koja su se nudila bivala su različita, ali je nemoguće previdjeti nekoliko pouka koje nam ističu ovakve situacije. 

Prvo, izrazito je kratkovido misliti da će se time riješiti problem i osigurati vlastito preživljavanje. Time se pokazuje nerazumijevanje zakonitosti odvijanja društvenih procesa i djelovanja virusa. 

Drugo, takvo postupanje nam pokazuje nedostatak povjerenja u sistem od strane onih koji čine, grade i nadograđaju taj isti sistem. Biti odgovoran za izgradnju sistema, a djelom pokazati shvaćanje da se zaštita može dobiti samo izigravanjem tog istog sistema, posebna je vrsta patološkog parazitiranja nad trudom iskrenih radnika. 

Ista patologija unutar društvenog djelovanja vrijedi za bezobzirna, sitnošićarska nastojanja političkih faktora u Bosni i Hercegovini koji apsolutno svaki segment životnih događanja gledaju kroz prizmu političke koristi ostvarene na putu osvajanja i zadržavanja vlasti. Potrebno je ličnim djelom nadići političko i djelovati na korist društva. Neki bi sarkastično primijetili da bi takvim postupkom ti isti politički faktori ostvarili najveću političku korist, ali zaslijepljeni svojim ograničenim ciljevima, oni to ne vide. 

Prevencija sebičnosti i bestiđa 

Ovakve zakonitosti primjetne su i u drugim oblastima ljudskog djelovanja koje bi praktikanti tih oblasti opisivali kao nesebično zalaganje. Uzmimo za primjer djelovanje religijskih ljudi koji se nesebično zalažu za ljudski rod u cjelini, rade za boljitak ovoga i budućeg svijeta trudeći se promatrati širu sliku ljudskog postojanja, ulazeći u dubine ljudske motivacije tragajući za motivacijama koje su sjajnije od novca, zlata, srebra, položaja, ugleda… Ipak, u tom nastojanju potkradu se sistemske greške u obliku stavova koji su isključivi, koji kratkovido ograničavaju spasenje (fizičko i duhovno) na vlastito shvatanje i vlastite okolnosti, ignorišući okolnosti u kojima su se drugi našli. Sve se to čini zaboravljajući istinsku empatiju, ili još gore od toga, zaboravljajući vjersku činjenicu o ličnoj ograničenosti u sposobnostima da se shvati apsolutno cjelokupno ljudsko postojanje. Dato nam je malo znanja i svijest o toj notornoj činjenici omogućava blaženu sigurnost u riječima „ne znam“. 

S druge strane, polje ljudskog djelovanja koje često promiče religijskim ljudima, a vezano je za boljitak ljudskog roda, briga je o zaštiti prirodne okoline ili rad na ekološkim pitanjima. Rad na ovom pitanju motiviran je očuvanjem prirodne okoline u kojem živi, radi, djeluje cijeli ljudski rod, a isto tako i brojni drugi sistemi unutar svega onoga što zovemo prirodom. 

Mračna ciničnost koja čuči u dubinama političara koji je preko reda vakcinisao svoju familiju i vjerskog službenika koji strahuje od dubinske mudrosti riječi „ne znam“, prijeti da zaskoči ekološkog aktivista koji, radeći za prirodu i ljude kao dio te prirode, počne prezirati ljudski rod kao bezočnog uzročnika svih pojava protiv kojih se dobronamjerni aktivist bori. 

U radu i djelovanju na društvenim pitanjima temeljna motivacija ostaje ljubav koja je prirodan lijek protiv cinizma. Ljubav vodi ka nesebičnosti i biva ugrađena u sistem koji se ustrajno razvija, sistem bez kojeg se ne može – ljudski rod.

Važnost kvalitetnog odnosa između nastavnika i učenika 

Efekti odnosa nastavnik i učenik su detaljno istraženi, te se generalno smatra da pozitivni odnosi mogu imati blagotvorne učinke na socijalne i akademske rezultate. Uspostavljanje pozitivnog i podržavajućeg okruženja u učionici, u kombinaciji s produktivnim odnosima između nastavnika i njihovih učenika, pružaju platformu na kojoj se učenici potiču i motiviraju da rastu kako akademski, tako i osobno. Hattie (2015) je u svojoj studiji napomenuo da skladna učionica može pomoći razvoju kreativnosti kao i smanjenju nivoa anksioznosti među učenicima. Uticaj odnosa između učenika i nastavnika na mentalno zdravlje učenika ne smije se zanemariti. Smatra se da se rizik od mladih ljudi koji se bore s mentalnim bolestima može umanjiti uz pomoć podržavajućeg odnosa s ljudima koji im prenose znanje. 

Nastavnicima položaj moći omogućava da djeluju kao snažno i učinkovito sredstvo podrške i ohrabrenja, ako to nije dostupno u kućnom okruženju. U drugom istraživanju, Gillespie (2002) je prepoznao da su svojstvene kvalitete odnosa učenika i nastavnika (briga, znanje, povjerenje i međusobno poštovanje) i odnos nastavnika sa učenicima rezultirali okruženjem u učionici u kojem su se učenici afirmirali i podržavali da postignu najbolje. 

Vještine dobrog nastavnika 

States, Detrich i Keyworth (2018) analiziraju vještine nastavnika koje doprinose razvoju pozitivnog pedagoškog odnosa. Kao prvu vještinu navode dobro organizirano upravljanje učionicom. Pod tim terminom se podrazumijeva način na koji nastavnici kontroliraju ponašanje i utječu na ponašanje učenika kako bi stvorili okruženje pogodno za učenje. Primarni ciljevi efikasnog upravljanja učionicom su povećanje vjerovatnosti pojavljivanja socijalno poželjnog ponašanja (naučeno ponašanje koje učeniku omogućava da 

učinkovito funkcioniše u učionici) i institucionalne prakse kako bi se smanjilo neprilagođeno ponašanje učenika. Neučinkovito upravljanje učionicama rezultira haotičnom klimom u učionici, poremećenim poučavanjem i lošim moralom nastavnika. Drugi bitan faktor je uspješno komuniciranje visokih očekivanja kod nastavnika. Samoispunjavajuće proročanstvo igra veliku ulogu u uspjehu učenika. Ovaj fenomen podrobno je ispitan, a klasik među psihološkim eksperimentima datira iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nasumice izabranu djecu u javnoj školi, koja se po ničemu nisu izdvajala od ostalih, istraživači su označili kao one od kojih u sljedećoj godini, prema rezultatima testova, očekuju veliki napredak. Tu informaciju su podijelili s učiteljima. Pokazalo se da su tijekom sljedeće nastavne godine ta djeca, inače po ničemu iznadprosječna, imala značajno veći napredak u školi u odnosu na ostalu djecu. Dogodilo se da su im učitelji posvećivali više pažnje, pokazivali više razumijevanja prema njima i više ih poticali. 

Bitan faktor kod stvaranja očekivanja je i stepen privlačnosti učenika. Istraživanja su pokazala da ukoliko nastavnik učenika smatra privlačnim iz bilo kojeg razloga (fizički izgled, socioekonomski status, humor), dosljedno će ga ocjenjivati višim ocjenama. Stoga nastvanici moraju biti svjesni svojih pristrasnosti i raditi na njima. 

Treći u nizu faktora koji omogućavaju stvaranje blagotvorne veze izmeđe nastavnika i učenika je empatično i kulturalno osjetljivo ponašanje. Sposobnost prepoznavanja i razumijevanja osjećaja drugoga je u srcu empatije. Empatično ponašanje nam omogućava da vidimo stvari iz perspektive drugog. To je važno u etnički i kulturološki raznolikom društvu u kojem nastavnici moraju gledati izvan svojih kulturnih vrijednosti kako bi učinkovito shvatili i odgovorili na različite perspektive. Empatija ima važnu ulogu u premošćivanju upornog jaza u postignućima učenika iz etničke, socioekonomske i rasne populacije koji se razlikuju od eurocentrične populacije. Izričite i implicitne etničke, rasne i kulturne pristranosti utiču na način na koji se studenti uče i smanjuju vjerovatnoću za njihov dugoročni životni uspjeh. 

Motivacija je ključ 

Još jedan bitan faktor je i motivacija učenika. Ona je ključna ako je osnovni cilj obrazovanja pripremiti studente za uspjeh u životu. U pravilu, nastavnici bi trebali održavati omjer četiri ili pet pozitivnih interakcija za svaku negativnu interakciju ako žele održati pozitivne odnose sa učenicima (Gable et al. 2009). Učenici koji su motivirani imaju tendenciju da postignu izvrsne rezultate i, obrnuto, studenti koji nisu motivirani imaju tendenciju da postignu lošije rezultate. Ključ je shvatiti šta posebno motivira svako dijete, a zatim povećati djetetovu motivaciju za uključivanje i smanjiti njegovu motivaciju za izbjegavanje uključivanja. Motivacija učenika za učenjem određenog predmeta je najviša kada je učenik kompetentan u potrebnim vještinama, ima samostalnost u djelovanju i kada dobije potvrdu da je uspješno izvršio zadatak. 

Posljedni od faktora je jasna komunikacija, jer nastavnici veći dio dana provode komunicirajući sa učenicima kroz usmene i pismene upute. Nastavnici moraju da tečno predaju gradivo i moraju imati komunikacijske vještine koje im omogućavaju da prenesu znanje i vještine učenicima. Kad nastavnici nisu jasni, učenici mogu postati anksiozni i frustrirani, a njihovo učenje nastavnog materijala i sticanje vještina se smanjuju. 

Negativni odnosi između nastavnika i učenika 

Velika većina nastavnika je pouzdana i njima upravlja ispravan moralni kompas. Rade na profesionalan način i postavljaju veoma visoke standarde za svoje učenike i za sebe. Nikada ne bi narušili sveto povjerenje učenika, roditelja, školskih administratora ili društva u cjelini. Međutim, naizgled mala, ali rastuća manjina nastavnika oba spola potresla je temelje nastavničke profesije dovodeći se u negativne ili neprimjerene odnose sa učenicima. Oni uglavnom plaćaju visoku profesionalnu, a ponekad i legalnu cijenu ako ih se uhvati. Prvu vrstu negativnog odnosa nastavnik – učenik obično stvaraju mladi, neiskusni i nezreli učitelji koji su novi u struci. U nastojanju da ih učenici prihvate i validiraju oni postaju previše ljubazni ili prisni. Studente smatraju vršnjacima i dopuštaju da im se učenici previše približe. Previše su popustljivi sa učenicima i ne podržavaju profesionalne standarde koje postavljaju iskusniji i kvalifikovaniji nastavnici. Oni čak mogu usvojiti neke oblike ponašanja učenika. Ovakav pristup pedagoškom odnosu ne funkcioniše. To je kontraproduktivno i obično dovodi do lošeg upravljanja i kontrole u učionici, niskog nivoa postignuća učenika i eventualnog nepoštivanja istih učenika. Učitelji i učenici moraju poštivati granice koje ih razdvajaju. Te granice služe vrlo važnoj svrsi. 

Druga vrsta negativnog odnosa nastavnik i učenik postoji, u situacijama kada su učenici, ispravno ili pogrešno, uvjereni da se nastavnici ne interesiraju za njih, te da im nije stalo do njihovog uspjeha. Takvi učenici neće vjerovati svojim nastavnicima i mogu se odvojiti od predmeta koje predaju ti nastavnici ili potražiti dodatnu pomoć na drugom mjestu. Često postaju nesuradljivi u učionici. Učenici puno bolje reagiraju kada nastavnici svakodnevno pokazuju brigu za njih i postupaju s njima kao sa stvarnim osobama, unutar prihvaćenih profesionalnih granica. U ostale vrste negativnih odnosa spadaju rjeđi slučajevi upuštanja nastavnika u bilo kakve prisne, pa čak i intimne odnose sa učenicima. 

Za kraj 

Istraživanja podržavaju važnost pozitivnih odnosa nastavnika i učenika. Nastavnici njeguju pozitivne veze sa učenicima stvarajući konstruktivnu klimu u učionici, postupajući s učenicima s poštovanjem, imaju velika očekivanja za sve učenike i maksimizirajući uspjeh svakog učenika. Pozitivni odnosi između nastavnika i učenika povećavaju prijemčivost učenika za poučavanje. Negativni odnosi imaju suprotan utjecaj, povećavajući vjerovatnost da će učenici, koji se osjećaju neugodno ili osjećaju prijetnju od nastavnika, pokušati pobjeći ili izbjeći nastavu. Nastavnici koji usvajaju strategije upravljanja učionicom imaju veću vjerovatnoću da klima u učionici pogoduje podučavanju i da izbjegavaju okruženja za učenje u kojima vlada haos. Nastavnici koji usvajaju, savladavaju i održavaju tehničke i vještine jasne komunikacije, postavljaju velika očekivanja za sve učenike, izbjegavaju izričite i implicitne pristranosti, motiviraju studente i pokazuju empatiju značajno će povećati uspjeh učenika i njihovo zadovoljstvo poslom. 

LITERATURA 

Gable, R. A., Hester, P. H., Rock, M. L., & Hughes, K. G. (2009). Back to basics: Rules, praise, ignoring, and reprimands revisited. Intervention in School and Clinic, 44(4), 195–205. 

Gillespie, M. (2002). Student–teacher connection in clinical nursing education. Journal of Advanced Nursing, 37 (6), 566-567 

Hattie, J. (2015). What Doesn’t Work in Education: The Politics of Distraction. New York, NY: Pearson 

States, J., Detrich, R. & Keyworth, R. (2017). Classroom management.Oakland, CA: The Wing Institute. Preuzeto sa https://www.winginstitute.org/effective-instruction-classroom

Počevši od samog pojma, on je u svom nazivu vrlo diskutabilan, jer se postavlja pitanje, da li postoji više modela islama kao religije, a na tragu ovoga je diskurs o evropskom, arapskom, militantom i drugim islamima. Sam pojam kao konstrukcija je oprečan našem shvatanju islama kao jedne univerzalne religije, gdje bi čak prihvatljiviji bio pojam „islamizam“. Analizirajući  prethodnu definiciju vidimo da je pored svega „politički islam“ prikazan kao antimoderan, antisekularan i protiv zagarantiranih prava pojedinca. Poseban problem u ovoj definiciji je u njenom drugom djelu, gdje se svetopovijest islama povezuje sa ovakvim poimanjem religije, te se „političkom islamu“ dodaje svetopovijesno utemeljenje.

Ovaj se pojma odlično etablira u proces širenja opće sumnje za sve organizacije koje promovišu islam i islamske vrijednosti: svako islamsko udruženje, žena pod hidžabom, čovjek sa bradom, dijete u mektebu  – potencijalni su islamisti i propagatori „političkog islama“.^[2]

Za početak pojave političkog islama, autori uzimaju vrijeme osnivanja Muslimanske braće 1928. godine. Muslimanska braća se klasificiraju kao islamistički pokret, a njegovo djelovanje je problematično, jer su se iz Egipta proširili i na druge države, pa čak i na Evropu. Uloga Muhammeda, a.s., kao političkog vođe muslimanske zajednice je prema ovim autorima uzrok ovakvog razvijanja islama. Maxime Radinson pisac biografije o Muhammedu, a.s., kaže: „Muhammed je bio u jednoj ličnosti kako Isus, tako i Karlo Veliki.“.^[3]

Mediji u Njemačkoj

Islam je različito predstavljen u njemačkim medijima, vrlo široka je lepeza tekstova koji govore o samom islamu. Tekstovi često izlaze iz domena kritike islama i muslimana, već iste faktore pokazuju kao nepovjerljive i nazadne i jasno pokazuju elemente islamofobije. Konzervativni Welt iznosi naslove tekstova poput: „Branitelji ustava upozoravaju o islamistima u ovčijoj vuni, u tekstu se adresiraju muslimani koji nisu postali poznati po kaznenim djelima, a gaje islamistički svjetonazor. 

Ono što možemo pronaći na u ovim medijima, jeste pozivanje na kvazistručnjake o islamu, koji su najčešće potekli iz islamskih države, nose arapska imena, ali dijele itekako ružne lekcije o islamu. Vođa sviju i najčešći gost medija je Hamid Abdussamed rođen u Egiptu, a sam se imenuje kao kritičar islam i politički historičar. Objavio je nekoliko knjiga o islamu, između ostalih: „Islamski fašizama“, „Kuran; poruka mira i poruka mržnje“ i dr. Većinom u njima se obračunava sa muslimanskom zajednicom sa jednog veoma subjektivnog stajališta.^[4]

Drugi ovakav analitičar i redovni komentator je Abdulhakim Ourghi, profesor pedagogije na Višoj školi za pedagogiju u Freiburgu. Porijeklom je Alžirac, a također je napisao neka djela o islamu na Zapadu.^[5]Jedna od optužbi,  koje se također pripisuju u okviru optužbe o „političkom islamu“ je antisemitizam. Ourghi u jednom intervju o ovome navodi da je Kurʼan u kao izvor islama, također izvor antisemitizma i da je DITIB, najveća islamska zajednica u Njemačkoj koja okuplja muslimane turskog porijekla, također rasadnik antisemitizma u Njemačkoj.^[6]

Ipak, najopasniji diskurs kada je u pitanju politički islam ima Mouhannad Khorchide, profesor na Institutu za islamska teologiju u Münsteru. 

Kada govorimo o Khorchide, on je objavio knjigu „Gottes falsche Anwalte“ u kojoj na svoj način interpretira pojam političkog islama. U ovoj knjizi ni jedna osoba iz povijesti islama nije prikazana u pozitivnom svjetlu. Za njega u knjizi nisu opasni više muslimani koji se uočljivi kao vehabije ili selefije, nego oni koji se distanciraju od istih, a predstavljaju muslimane praktičare. On kaže: „Međutim, sada smo suočeni s mnogo opasnijom ideologijom: političkim islamom. Opasnije je jer pokušava suptilno podrivati društvo. Ako je selefija, on je privržen svojoj selefističkoj ideologiji (…), čini se da je sljedbenik političkog islama dobro integriran, obično je dobro obrazovan, modno svjestan, često nosi odijelo kad je muškarac, govori o integraciji (…)Distancira se od selefizma i ekstremizma, čak aktivno sudjeluje u kampanjama i projektima protiv ekstremizma i često pokazuje moralnu hrabrost.”

S druge strane, postoje autori koji spominju pojam „politički islam“, ali ne klasificiraju ga uvijek kao opasnost po sekularnu i demokratsku državu. Takav je tekst koji je objavio Gudrun Karmer, u kojem navodi da oblici „političkog islama“ koji se pojavljuju u Jordanu i Maroku nisu nasilni i opasni po sistem. Autor teksta koji navodi njegov citat , ipak konstatuje da se se tu radi o državama koje su većinski muslimanske, te da bilo koji oblik „političkog islama“ ne može se uklopiti u Evropi.^[7]

Politika o „političkom islamu“

U političkom diskursu ova tema je veoma diskutovana, te se „politički islam“ stavlja kao problem broj jedan u rješavanju pitanja migracije. Vjerske zajednice bivaju optužene za promociju istog i promoviranje antidemokratskih vrijednosti, te čak u pojedinim slučajevima kao što je DITIB (Turska islamska zajednica u Njemačkoj) za špijunažu za turske obavještajne službe. Ono što je problematično jeste  da ne postoji unificirana definicija za „politički islam“ u političkom diskursu. Za neke političke opcije, „politički islam“ je terorizam, nasilno nametanje šerijata i slično, dok za one koje su više desno orijentirane političke opcije „politički islam“ je za ovaj pojam sveo sve ono što se veže vanjsku manifestaciju islama od mahrame, halal ishrane, gradnje džamija.

Politički diskurs u Njemačkoj

Parlamentarne stranke u Njemačkoj su CDU/CSU (Kršćanska demokratska unija) SPD  (Socijalna partija Njemačke), Grüne (Zeleni), Linke (Lijevi), FDP (Slobodarsko-demokratska partija) i postoje druge manje partije kao u drugim državama, a  u zadnje vrijeme AfD (Alternativa za Njemačku) je sve više prisutna u političkom životu. Ova zadnja politička opcija postaje treća najjača stranka u Njemačkoj, što je vrlo zabrinjavajuće, uzimajući da šire radikalno desni, nacionalistički i islamofobni diskurs u Njemačkoj.

AfD u svom osnovnom program naglašava: “Islam ne pripada Njemačkoj” , te širenje islama i  prisutnosti sve većeg broja muslimana stranka vidi kao veliku opasnost za  državu,  društvo i sistem vrijednosti. Ovdje AfD je protiv islama, uopće kao religije, ne samo onog što se definiše kao „politički islam“. Treba se uzeti u obzir da mnogi ljudi glasaju za populističke stranke kao što je AfD, te treba isto shvatiti kao znak upozorenja za ranjivost predstavničke demokratije.^[8]

Druge stranke poput CSU koja je sestrinska partija CDU, a djeluje u Bavarskoj imaju svoj koncept borbe i pristupa „političkom islamu“. Ova stranka je objavila program rada protiv „političkog islama“ napisan na 16 stranica. Na početku izvještaja govori se o političkom islamu kao vjerskom fundamentalizmu i radikalizmu, te u jednoj rečenici pravi se distinkcija između „političkog islama“ kao ideologije i islama kao religije. Dalje se govori da je „politički islam“ kriv za osnivanje države ISIL, Islamske republike Iran, Pakistana, te se Turska proziva islamskom državom u nastajanju, pa čak, u isti red se stavlja Turska i ISIL.^[9]

Ono što je vrlo problematično kod ovog izvještaja je njegov drugi dio, gdje se govori o „političkom islamu“ kao razaraču zapadnih vrijednosti: „politički islam“ želi uvesti šerijat kao paralelni zakon u Njemačku i potresti pravne temelje Njemačke države; nošenje nikaba, burke, te nošenje hidžaba od strane maloljetnica znak je diskriminacije žena; halal hrana u školama, posebni termini za žene muslimanke u bazenima, odbijanje rukovanja među spolovima – sve se predstavlja kao „politički islam“.^[10] 

Ovdje dolazimo do onoga od čega strahujemo kada je govor o „političkom islamu“, a to je da stvari koje nama muslimanima olakšavaju svakodnevnicu, te koje su istima vjerska obaveza poput hidžaba, predstavljaju rizik ili napad na zapadne vrijednosti i nazivaju se „političkim islamom“.

Partije ljevica Linke, SPD i Zeleni nisu na tragu ove priče, te su više otvorenije za zahtjeve muslimana, kao i zahtjeve drugih manjina i grupa poput LGBTQ zajednice.

Pregled zabranjenih elemenata

Naime, menadžeri tih fondova su se odlučili na shorting dionica GameStopa, što znači da su željeli profitirati od pada njihove vrijednosti. Posudili su dionice od postojećih vlasnika, odmah zatim ih prodali i čekali da cijena dionica opadne kako bi ih kupili po nižoj cijeni i vratili njihovim vlasnicima. Na ovaj način su planirali ostvariti dobit kladeći se protiv GameStopa. 

Prema principima islamskih finansija shorting nije dozvoljen (Al-Yahri, Elsiefy & Abdulazeem; 2015). Ovakav stav proističe iz nekoliko postulata islamskog poslovanja. Prodaja robe koja nije u našem vlasništvu je zabranjena. Od Poslanika, s.a.v.s se prenosi da je zabranio „prodaju dok to što se prodaje ne bude u vlasništvu prodavaoca“ (Buhari). Nadalje, iz same definicije shorting procesa da se primjetiti da podrazumijeva veliku dozu špekulacije i neizvijesnosti (gharar) koja je zabranjena na osnovu hadisa u kojem Božiji Poslanik zabranjuje „prodaju u kojoj ima obmane“ (Malik). Također, lahko je uočiti i elemente kockanja (maysir) koje nam je zabranjeno Kur'anom (Bekare, 219; El-Maide, 91).  Međutim, da li to znači da trebamo stati na stranu investitora sa društvene mreže Reddit?

Grupa investitora sa Reddita je odlučila da se osveti menadžerima hedge fondova kupujući dionice GameStopa što je uzrokovalo porast u njihovoj vrijednosti i samim tim velike gubitke za fondove. Ubrzo su im se pridružili investitori širom svijeta i cijena dionica je porasla za skoro 300% u samo nekoliko dana. Na koji način je ova grupa malih investitora uspjela finansirati takvu investiciju? – Većina kupovine je obaveljena preko Robinhood platforme koristeći call opcije koje, između ostalog, omogućavaju kupovinu dionica plaćanjem samo jednog malog dijela stvarne cijene dionica. Velika potražnja za ovakvom vrstom trgovine je rezultirala obustavom a kasnije ograničenom kupovinom dionica GameStopa na Robinhood platformi. Robinhood svoj potez pravda kompleksnim tehničkim problemima. Dioničari GameStopa su odlučiti pokrenuti tužbu protiv Robinhood platforme. 

Prema mišljenju većine uleme, opcije su također nedozvoljene u islamskom poslovanju (SRB, 2019). Pored toga što se kao i shorting smatraju veoma neizvijesnim (gharar) i kockom (maysir) ističe se i činjenica da su u suštini takozvana igra nultog zbira. Jedini način da jedna strana profitira jeste da druga pretrpi gubitak (qimar) što nije u skladu sa islamskom etikom. Dakle, prema mišljenu jednog dijela uleme, kupovina dionica GameStopa bi trebala biti dozvoljena ukoliko ne uključuje upotrebu finansijskih derivata (poput opcija) (Patel, 2021). Razmotrimo ipak suštinu cijele situacije i šta možemo naučiti iz nje.

Ciljevi propisa

Islamski učenjaci kao glavne razloge zabrane neizvijesnosti (gharar) i kocke (maysir) navode da ovakve prakse, između ostalog, otvaraju put neprijateljstvu, mržnji, sudskim sporovima i eksploataciji ljudi (El-Gamal, 2001). Čak i bez ikakvog poznavanja finansijskih pojmova moguće je prepoznati sve od navedenog u odnosu između menadžera hedge fondova i GameStop investitora. Jedan od ciljeva islamskog zakona jeste zaštita imovine, a nikako uništavanje tuđe imovine ili profitiranje od tog uništavanja. Islam nije religija asketizma (Rice, 1994)i podstiče ekonomske aktivnosti. Međutim, te aktivnosti bi trebale biti produktivne i ne bi trebale biti motivisane pohlepom. Ulažimo naš novac u aktivnosti koje će razvijati nove društveno korisne vrijednosti, a ne razarati postojeće.

„Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten način i ne parničite se zbog nje pred sudijama da biste na grješan način i svjesno dio tuđe imovine pojeli!“ (El-Bekare, 188).

Izvori: 

1. Shariyah Review Bureau –SRB. (2019). Binary Options: When investment becomes gambling. Sharia Advisor Licensed by The Central Bank of Bahrain. 11-14.Dostupno na: https://shariyah.com/wp-content/uploads/2019/06/Binary-Options-When-investment-becomes-gambling.pdf Pristupljeno: 2.2.2021.
2. Patel, Mohsin. (2021). $GME – how Muslims should act. Islamic Finance Guru (IFG). Dostupno na: https://www.islamicfinanceguru.com/investment/gme-how-muslims-should-act/. Pristupljeno: 2.2.2021.
3. Al-Yahri, W.B., Elsiefy, E. & Abdulazeem, A. (2015). Shari’ah Issues in Short Selling and its Potential Implementation in Qatar Stock Exchange. International Business and Management. 11(1), 62–78.
4. El-Gamal, M. A. (2001). An Economic Explication of the Prohibition of Gharar in Classical Islamic Jurisprudence. Islamic Economic Studies. 8, (2). 30-58.
5. Rice, G. (1994). Islamic Ethics and the Implications for Business. Journal of Business Ethics, 18(4). 345-358. 

Razmotrivši kojim se riječima Uzvišeni Bog služio kako bi opisao skupine u koje se mogu razvrstati ljudi, zapazili smo jednu od dioba na manjinu (u Kur’ānu iskazanu riječju قليلا – qalīlan) i većinu (iskazanu riječju كثيرا – kathīren). U našoj analizi bavit ćemo se samo riječju „malo /manjina“ jer bi bavljenje objema riječima oduzelo mnogo prostora.

„Kuda svi, tu i ja“

Index riječi Kur’āna (المعجم المفهرس لآلفاظ القرآن) donosi 56 spomena riječi qalīlan u Kur’ānu. Katkada ovaj pojam nije upotrijebljen kako bi označio određenu skupinu ljudi, nego kao količinska jedinica. Kada god govori o manjini u brojčanom smislu, odnosno o manjini kao o grupi ljudi, Uzvišeni Allah čini to pohvalno. No, kada, pak, kazuje o čovjekovom štovanju Boga, zahvaljivanju, ćudoređu i moralnim krjepostima, On kudi ljudski rod koji sebe osjeća samodovoljnim, zaokruženim u smislu i neovisnim. 

Tako već u drugoj suri (Al-Baqara – Krava), u 83. ajetu, govoreći o potomcima/sinovima Isrāīlovim koji su zavjet uzeli da će se samo Njemu klanjati, dobrohotno postupati prema bližnjima i ugroženima, te govoriti lijepe riječi i molitvu obavljati, Kur’ān poručuje: „vi ste se poslije, izuzev vas malo, izopačili i zavjet iznevjerili“. Dakle, većina je onih koji su sve obećano pogazili, iznevjerili zavjete date samom Bogu, dočim je mali broj ostao vjeran svome zavjetu, obećanju i svojoj riječi. Nerijetko Kur’ān izuzima manjinu iz grijeha i kazne većine sugerirajući da je narav insana takva da se lahko povodi, a da su oni uistinu čvrsti, predani, iskreni i pobožni povedeni uzvišenijim motivom, te se ne daju zavarati i ostaju pri svome. Ova je pošast mantre „kuda svi, tu i ja“ postala pogibeljnom, naročito u dobu interneta, digitalnoj eri Facebooka i Instagrama gdje su mišljenja diktirana stavovima većine iznešenim u odjeljcima za komentare, na lažnim i poluprofesionalnim, irelevantnim portalima, kao i raznoraznim ispraznim rubrikama u okviru spomenutih toposa. 

U suri An-Nisā’, u 83. ajetu nailazimo na kur’ānski stupac u kojem se kaže: „A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili“. Komplementaran ovome ajetu, kako tematski, tako i semantički, 42. ajet sure Al-Hijr (Kamena zemlja, Medā'inu-Salih) veli: „Ti nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih“. S jedne strane imamo Božiju garanciju da nam šejtan ne može nauditi ukoliko smo Njegovi (iskreni) robovi. S druge strane, većina bi jamačno slijedila šejtanove stope da Uzvišeni na Svoje robove nije prosuo milost i dobrotu u koje se vjernici uzdaju i njima se nadaju.

Koga sljeduje Božija zaštita?

Nadalje, 116. ajet sure Hūd poručuje: „A zašto je među narodima prije vas bilo samo malo čestitih, koji su branili da se na Zemlji nered čini, koje smo Mi spasili!“ Ovdje je poruka nalik prethodno navođenim primjerima te se dodaje da je Bog (govoreći božanskim Mi) spasio tu manjinu, da su oni koji su bili čestiti, a bili su malobrojniji priskrbili sebi Božiji patronat i salvaciju. Istodobno je ovo obećanje i zavjet svim pokoljenjima da se oni koji budu u manjini ne plaše jer je nad njima Božija zaštita i ultimativno Njegov spas ukoliko su oni dobročinitelji, oni koji zagovaraju dobro a odvraćaju od zla, čestiti, smjerni, iskreni, pošteni, pravedni i oni koji ispunjavaju svoje obaveze i izvršavaju farzove. 

U današnje doba, doima se kao da je vjera svedena na rituale, da je iz bogatog cjeloživotnog naputka iscijeđen sav nektar Božije riječi te da islam treba ušatoriti u prostor džamije gdje će biti njegov jedini čador, stjecište, svetilište, molitvenik i krajnja tačka. Brzi ritam životnih tokova, stalna dostupnost i mobilnost, rascijepljenost na želje i stvarnost doista dovode insana u situaciju da nema vremena da zastane i promisli o smislu svega što čini. Da bi se prispodobio izvjesni smisao, potrebno je gajiti unutarnje uvjerenje koje će svjetlosnu geografiju čovjeka čuvati od vjetrometine neminovnosti rapidne svakodnevnice.

 Ajeti na stranicama prirode

Islamski pogled na prirodni red i životnu sredinu nas naučava da je Uzvišeni Allah Stvoritelj svega što postoji na nebesima i na zemlji. Kako bi Ga spoznali, Bog nam je kroz historijski protok vremena slao poslanike koji su imali svoje vjerozakone kasnije objedinjene u jednom Vjerozakonu – Šerijatu sadržanom u Kur'anu, a spuštenom preko posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. 

Priroda u svojim formama koje su doslovni znakovi Božiji (āyatullāh, vestigia dei) učestvuje u kur'anskoj Objavi, priroda otkriva i skriva Boga te objedinjava različita Božija svojstva. Stoga govorimo o dvije vrste objave: Objavi napisanoj na stranicama Knjige (al-Qur'ān at-tadwīni) i Objavi ispisanoj na stranicama prirode (al-Qur'ān at-takwīni). Ukoliko se svijest muslimana okrene ka percepciji prirode kao vida objave, zasigurno bi o svakoj njenoj pojavnosti razmišljao i sjećao se Boga (ḍikr). Sejjid H. Nasr kada govori o islamskom pogledu na životnu sredinu navodi slično razmišljanje kada kaže da „odnos i briga čovjeka spram prirode treba da bude srazmjerna onoj brizi i odnosu Boga prema uzdržavanju svijeta Koji se o njemu brine, hrani ga i poji“.

Sa aspekta islama možemo govoriti o tri suodnosa naspram životne sredine: Bog – čovjek – priroda. Jedno od Božijih imena je Al-Muḥīṭ – Onaj Koji obuhvata sve. U arapskom  jeziku životna sredina se označava istim terminom – al-muḥīṭ. Može se kazati da je sam Bog konačna sredina, koji nas obujmljuje svojim prisustvom u ovom ovozemaljskom životu u kojem smo izvjesno vrijeme, a u okviru kojeg se divimo savršenom stvaranju koje jedino Više Lice može da stvori i da brine o njima. U korelaciji sa odnosom prema Bogu čovjek je preuzeo ulogu namjesništva na Zemlji (ḫalīfatu-llāh) što ga stavlja u izravnu ravan odgovornosti, uticaja i odnosa naspram prirode i životne sredine koja ga okružuje. 

U pogledu islamske religijske tradicije rajski realiteti predočeni kroz kur'ansku Objavu izazivaju tradicionalno gajenje ljubavi prema prirodi i njenom očuvanju kao vidu sjećanja na Boga koji se očituje putem prirode. Budući da su neke istočne religije sklone praksi obožavanja životinja za koje se vjerovalo da se u njima očituju božanske sile, pa i sami bogovi, kur'anski ajeti  iako predočavaju ljepotu i raskošnost prirode, u njima nas Bog poziva da ljepota prirode ne navede čovjeka na obožavanje iste: „Ne padajte ničice ni Suncu ni Mjesecu, ničice padajte samo Bogu koji ih je stvorio.“ (Fussilet, 37)

Priroda je u temelju učenja svjetskih religija

U istočnim religijama važan značaj zauzima odnos čovjeka prema prirodi. Tako se u hinduizmu i budizmu često govori o prvobitnom idealnom stanju sklada između prirode i čovjeka. Taj sklad je predočen u rajskim opisima suživota čovjeka i životinja koji su živjeli u miru sa prirodom. U budizmu postoji čežnja za prvobitnim idealnim stanjem budući da je Buddha u svojoj preegzistenciji živio sa divljim životinjama u potpunom miru. Vrijedi spomenuti i da je gore spomenuti aspekt tzv. dvostruke objave Boga karakterističan i u hinduizmu prema kojem se Brahman objavio kao svijet i kao Veda. Prema ovoj religijskoj tradiciji odnos prema prirodi i čovjeku pretpostavlja istovremeno odnos prema Brahmanu, te se na taj način ostvaruje neprekidan dodir stvorenja sa Stvoriteljem koji je svijet, ali i koji nadilazi ovaj svijet.

Judeo-kršćanska percepcija stvaranja ne podržava bezobziran odnos spram prirode. Iako se nastoji predočiti biblijski opis čovjeku date nadmoćne uloge spram prirode kroz biblijske citate „podložite“ (zemlju) i „vladajte“ (ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji), odnos prema prirodi u Bibliji je implicite definiran kroz ulogu odgovornosti čovjeka kao slike Božije za cijelu prirodu i stvorenja koja su obdarena iznimnim Božijim darom. 

Mnogobrojne su kur'anske i biblijske dionice koje ukazuju na zahvalnost koja treba kolati čovjekom naspram dara prirode:

 „Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!“ (Psalam 139:17,18.)

„Za one koje i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!“ (Ali-‘Imran, 191.)

Međutim, čovjekova želja da zadobije apsolutnu moć vladanja nad prirodom i svim stvorenjima rezultirala je konfliktnim rušilačkim odnosom spram prirode koju čovjek posmatra kao zaseban ontološki poredak stvarnosti odijeljen od Božanske Sredine. Čovjek je otišao predaleko sa željom da iscrpi prirodne resurse, umjesto da se putem prirode usmjeri Bogu koja treba da ga podsjeća na Boga.

Ispunjavamo li namjesničku ulogu koje smo se preuzeli ako shvatamo da se Vjerozakon koji štujemo odnosi isključivo na obrede te da nije vezan za kosmos, prirodu i život čovjeka?

U korpusu riječi kojima operira nalazimo vrlo frekventan korijen z-l-m, čije se izvedenice javljaju na 315 mjesta u Kur'anu. Imenica „zulm“ filološki objašnjenjenjem rječnika arapskog jezika znači: „postaviti stvar na na mjesto kojem ne pripada“, što dakle označava čin neravnoteže i izvjesne nepravde. Tako „zulm“ nosi značenje nepravde, nasilja, ili kako smo je mi udomaćili u našem bosanskom jeziku – zulum, što je postao jedan vrlo ekspresivni izraz kojim markiramo intenzitet učinjene nepravde. Osim nje, ne čudi da smo udomaćili i druge oblike „zalim“ – nepravdnik, nasilnik, te „mazlum“ – onaj kome je učinjena nepravda, čiji pasivni oblik u arapskom jeziku i nosi to značenje. U Kur'anu se često upotrebljava množina kada se se upućuje na nepravednike i nasilnike, ali se ne odnosi uvijek na fizičku upotrebu nasilja, već i u kontekstu nevjerovanja/odbacivanja dokaza i sl. Stoga se u tom smislu dalo prevesti, kao što je to, Korkut često prevodio – „nevjernici“. Kur'anski izraz za tamu je „zulumat“, što je množina, i što intenzivira kur'anski govor o tami.

Dakle, jasan stav prema nepravdi na svim nivoima – čovjeka prema sebi, čovjeka prema drugim ljudima, kroz njegovo pricanje istine i nasilničko ponašanje, postignut je, između ostalog kroz etabliranje ovog pojma u Kur'anu. Svi zaključci vode ka jasnoj određenosti spram nepravde, odnosno uspostavljanja istine (hakk) i pravde (adl). Dakako, u tom kontrastriranju suprotnih pojmova i fenomena, naći ćemo brojne druge izraze koji se, ako se već ne mogu smatrati sinonimima, onda se drže približnim značenjima drugih riječi, snažnijeg ili slabijeg intenziteta. 

Govorimo li o kur'anskom izrazu za ubistvo, to je imenica „katl“. U svome nepatvorenom i konkretnom duhu, Kur'an je osudio takav čin. Svaki interakcija sa Kur'anom u pogledu priče o činu ubistva počinje sa kur'anskim kazivanjem o ubistvu kojeg je izvršio jedan od Ademovih sinova ubivši vlastitog brata, što se smatra prapočetkom tog zločinačkog čina. Iz predaja koje  su pomogle da se konstruiše širi uvid u kur'ansko kazivanje znamo i njihova imena – Kabil je ubio Habila. Osvrnimo se na samo kur'ansko kazivanje, ne opterećujući se u mnogome poznatim predajama.

Kazivanje o dva Ademova sina

Kratku dionicu kazivanja o dva Ademova sina, iz predaja nam poznatih kao Habil i Kabil, nalazimo u suri Sofra, od 27. do 31. ajeta: 

„I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: “Sigurno ću te ubiti!” – “Allah prima samo od onih koji su dobri” – reče onaj. (27) “I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (28) Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.”(29) I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. (30) Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se“. (31) ^[1]

Nadvirimo se i uvažimo nekoliko elemenata iz kazivanja o dva Ademova sina, dva brata: 

1. Povod i kontekst

„I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije…“

U sažetom i eliptičnom kur'anskom načinu kazivanja prepoznajemo povod za namjeru ubistva koja se rađa kod Kabila. Sasvim je dovoljno iz ovoga razlučiti da se radi o početnoj i pravednoj poziciji obojice, u kojoj prinose žrtvu, koja od jednog biva primljena, a od drugog ne. Tefsiri kazuju da je u Kabilu u toj situaciji uzavrela zavidnost. Također, iz predaja saznajemo detaljnije da Kabilova žrtva nije primljena, jer je bila minorna u odnosu na Habilovu, i nimalo značajna u odnosu na žrtvu koju je mogao dati. 

2. Artikulacija namjere zločina i Habilova reakcija

Kabil artikuliše svoju namjeru ubijanja. Slijedi mu Habilov odgovor. Na kraju ajeta, kroz riječi Habilove dat je kriterij po kojem Bog Dragi prima djelo: čestitost (takvaluk); prima od mutekija (svjesnih Boga, čestitih – muttekin, kako u ajetu stoji). 

„(…)ovaj je rekao: “Sigurno ću te ubiti!” – “Allah prima samo od onih koji su dobri” – reče onaj.“ (27)

3. Habilov stav

“I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. (28) Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike.”(29)

Habil se već određuje spram Kabilove namjere. Pogledamo li kako Kur'an govori o tom zauzimanju pozicije, uočavamo da kur'anski izbor riječi nudi sljedeće: „ruke“ i „djelo ruku“. Ajet počinje poznatim „lamom“ zakletve koji pojačava stav ubijenog Ademovog sina. Čini se da Kur'an, ukazujući na čin „pružanja ruku“, jasno približava da takav zločinački čin nije plod nehata. Habil se odriče postupka nalik postupku svoga brata. Zatim, taj se postupak imenuje „grijehom“, a počinitelji takvog zločin „zalimima“ – zločincima. 

4. Zla misao ponikla u Kabilu

Zatim, Kur'an operira sa riječju „nefs“, onim unutarnjim u čovjeku, gdje se oblikovala misao o ubijanju, što će Kabila, naposljetku, i svladati, pa ubija brata, te će postati „izgubljen“. 

„I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. (30)“

5. Suočavanje

Kur'an ne prekida tok događaja, već u sljedećim redovima čitamo da Kabil, tek uočavanjem znakova u prirodi – ponašanje životinje gavrana, biva u stanju spoznati šta je učinio, i šta mu valja učiniti. Pri spoznaji slijedi uzvik jadikovke koja prethodi njegovom pokajanju. 

„Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se“. (31)

Kroz ovih pet elemenata očituje se put od povoda, čina do suočenja sa činom, gdje je moguće pratiti put i stav i zločinca i žrtve. Uočljivo je da se radi o ubijanju nevine osobe, u kojoj čak i nakon saznanja namjere za njegovim ubistvom, ne javlja mržnja, niti bilo kakav poriv koji bi ga naveo da artikuliše bilo šta slično.

Ono što prethodi činu jeste kvalificiranje takvog djela od strane Habila: to je grijeh, za koga sljeduje Vatra.. Ima se naglasiti da Kur'an, adresirajući Kabilov nefs – dušu, u kojoj je ponikla misao i koja ga je savladala, potcrtava da sva odgovornost jeste njegova. Nakon samog čina, Kabilov status se opisuje statusom izgubljenih.

Već naredni ajet nam govori o činu koji prethodi pokajanju, i svojevrsnom priznanju zločina koji je počinio. U ajetu je upotrijebljena riječ „sev'e“ dva puta – odnosi se na tijelo gavrana, i na tijelo Habila. Ista riječ je korištena i u kazivanju o Ademu i njegovoj ženi, neposredno nakon počinjenog grijeha, gdje se kroz dvojinu odnosi na njihova gola stidna mjesta koja su im se ukazala nakon počinjenog grijeha. Dakle, u oba slučaja odnosi se na tijelo, ali i u oba slučaja upotrebljava se nakon počinjenih grijeha, nakon zuluma. Ono što je pratilo grijeh Adema i njegove žene jeste reakcija kojom su pokrivali stidna mjesta osjećajući stid, a ono što prati Kabilovu reakciju jeste jadikovka,  a potom i pokajanje, nakon što uočava jedan slijed u prirodi u kojem se zrcali odnos reda.

Kur'an o vrijednosti života

Sljedeći ajet (32) pripada gornjoj cjelini, i veličanstveno je učenje koje staje u odbranu čovjeka, i to, dolazi nakon kur'anskog kazivanja o prvom zločinu ubistva. 

„Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao. Naši poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili“. (32)

Velikim poređenjem života jednog čovjeka sa životom čovječanstva, Kur'an je beskompromisno stao u odbranu ljudskog života, i osudio svaki mogući takav čin, koji svoju težinu nosi u ubijanju samo jednog ljudskog bića, a kamoli u pogledu masovnijh zločina ubijanja. 

Zločin masovnog ubistva

U suri Burudž spominje se slučaj koji ukazuje masovno smaknuće grupe ljudi, vjernika (Vidi: Kur'an: 85, 4-10). Ni ovdje Kur'an ne detaljiše o događaju, ali kroz tefsire susrećemo različite predaje o mjestu i opisu događaja od kojih jedan govori da se ovaj zločin „rovača rovova“ koji su u jami spalili grupu ljudi vjernika, dogodio u ranija vremena u Jemenu nad kršćanima, a naredba za masovno ubistvo da je došla od tadašnjeg kralja Jemena.

Kur'an proklinje počinioce tog zločina pri čemu je vrlo znakovito to što Kur'an ističe proces, pa makar ne detaljišući: 

1. rovljenje rovova, 
2. priprema rovova za masovno ubistvo, 
3. njihov budni nazor – svjedočenje počinioca nad time što su radili. 

Potom, Kur'an govori o njihovom motivu: „A svetili su im se samo zato što su u Allaha, Silnoga i Hvale dostojnoga, vjerovali… (8)“ Kur'anski tekst u narednim ajetima govori o kazni za one koji muče vjernike i vjernice, za one nepokajnike – Džehennem, pa se specificira: „prženje u ognju“, čime se težina kazne naglašava. 

Nada i vjera u pravdu

Najveća nada čovječanstvu suočenog sa zločinima ubistva, ma koje vrste bilo, u svakom vremenu jeste postojanje pojedinaca i grupa koje su se spremne usprotiviti takvom zulumu. Takvi pojedinci i grupe djeluju po onoj čistoj ljudskoj prirodi i savjesti kojoj je istina preča od svega. Historija podvlači postojanje i jednih i drugih, kao što je etiketirala i zločince i vrste zločina koje su počinili, i u većini slučajeva, kada nije inficirana imputom istih zločinaca, podržala je motiv borbe za istinu i svako sprječavanje zločinaca kao i uspostavu pravde. Po svijetu će uvijek bdijeti oni koji objeladanjuju istinu o zločinu u vremenu i prostoru, i sprječavaju iste, što je, možda, i najveći Božiji išaret o postojanju pravde kao neiščezavajuće vrijednosti na ovom svijetu, dok je vjera u pravdu na ahiretu apsolutna.

Postulat koji Kur'an označava kao karakteristiku zdrave zajednice, a što je obaveza i pojedinca i kolektiva, jeste pozivanje na dobro i sprječavanje zla. Kada društvo odustane od te vrijednosti, desi se rasulo, nastaje metež čije su posljedice nesagledive. Slijedeći taj postulat društvo je u mogućnosti da istakne konture koje pomažu odrediti zlo, motive zla, pravdu, odgovornost, zločince, žrtve i pravednike, kao i načine koji su doprinos iskorijenju bilo čega što vodi ugrožavanju života, časti, imovine, slobode, vjere i svih drugih iskonskih prava čovjeka.

„Snage kršćanstva“

Jasno pozivanje na snage kršćanstva pokazuje da dugotrajna debata nije ni blizu svoga kraja. Ujedinjenje oko konzervativnih vrijednosti, u čemu prednjače Poljska i Mađarska, veliki je izazov koji stoji pred savremenom Evropom, a kao neizostavni element u identitarnoj samoanalizi Evrope pojavljuju se i muslimani, i to, s jedne strane, kao lice migrantskog pitanja, a s druge strane kao izraz historijskog izazova stalno prisutnog kroz formativni period identiteta Evrope. Ibrahim Kalin taj izazov u knjizi Ja, onaj drugi i drukčiji svijet analizira kroz teološki, politički i kulturološki izazov. Kao jedan od rezultata tih izazova Ibrahim Kalin navodi razlikovanje razumijevanja islama i islamske kulture i civilizacije gdje navodi da su Evropljani odvajali ta dva pojma i često tumačili da su uspjesi islamske kulture i civilizacije ostvareni usprkos islamskoj vjeri, a ne zbog nje. U takvom kontekstu, iznimno je teško očekivati uključivanje islama (kao vjere) u stotinjak godina stari diskurs o judeo-kršćanskim temeljima gdje se religija shvaća kao izvor nadahnuća i doprinosa, a ne kao potencijalna prepreka civilizacijskom razvoju. 

Dodatno opterećenje muslimanima predstavlja i šizofrena situacija osjećaja potisnutosti ka neoliberalnom spektru zbog pritiska konzervativaca koji bi, uvjetno rečeno, vrijednosno trebali biti bliži muslimanima, s obzirom na to da izraz „snaga kršćanstva“ sam po sebi zbog religijske reference muslimanima nije problematičan, ali nosi konotativno značenje koje nije povoljno za muslimane kao vjersku skupinu. 

Islam i muslimani u samodefiniranju Evrope

Historijski, prije prvih upotreba izraza „judeo-kršćanska tradicija“ bilo je nezamislivo spojiti kršćanstvo sa židovstvom kojeg se na Zapadu smatralo prevaziđenom i zastarjelom verzijom. U članku The judeo-christian tradition is over^[2] (Judeo-kršćanska tradicija je gotova) objavljenom početkom augusta 2020. na web-portalu The Atlantic autor James Loeffler, američki povjesničar i profesor židovskih studija, navodi amerocentričnu^[3] verziju historijske upotrebe pojma koja glasi da je američki teolog i filozof Paul Tillich prvi upotrijebio pojam „židovsko-kršćanska tradicija“ 1933. godine. Citira se da je Protestantska crkva pala pod utjecaj hitlerizma i da se židovsko-kršćanska tradicija mora boriti protiv totalitarizma. Loeffler nudi tumačenje da navedeni citat nije bio izraz brige za Židove u hitlerovskoj Njemačkoj, već je fokus bio na duhovnoj i političkoj opasnosti za „zapadne“ religije u cjelini. Eurocentrična verzija glasi da je tačan izraz „judeo-kršćanstvo“ prvi put u pisanom obliku upotrijebljen u 19. stoljeću u pisanju njemačkog teologa F. C. Baura. Također, u istom članku se daje objašnjenje da je termin „judeo-kršćanska tradicija“ bio dio izričaja i liberalnog dijela američkog političkog života korišten kao antipod komunističkoj misli u periodu Hladnog rata. U recentnijim, posthladnoratovskim godinama, američki konzervativci preuzimaju taj izraz, često ga suprotstavljajući radikalnom islamu, pozicionirajući tako judeo-kršćanstvo iznova nasuprot svom shvaćanju totalitarizma. Navedeni izraz je kroz svoju historiju značenjski varirao između inkluzivnosti i ekskluzivnosti, ovisno o različitim vrstama poimanja uloge židovstva (kao, paradoksalno, „mlađeg brata“ u ovoj kovanici). Ta poimanja su varirala od poimanja Židova kao onih koji su na putu prekrštavanja, pa do poimanja pozicije Židova kao simbola otvorenosti i inkluzivnosti društva. U članku se citira i američki predsjednik Dwight Eisenhower koji u jednom pismu iz 1954. godine poziva da se izraz „judeo-kršćansko naslijeđe“ zamijeni pojmom „religijsko naslijeđe“ zbog potrebne religijske širine postavljene nasuprot komunističkom, antireligijskom svijetu, a koja bi obuhvaćala i islamsku te budističku tradiciju.  Vidimo da je upravo ova šira formulacija „religijskog naslijeđa“ našla svoje mjesto u kompromisnom rješenju Ugovora o Evropskoj Uniji. U savremenoj Evropi, odnos prema islamu ili pitanje prisustva muslimana igra vrlo važnu ulogu u samodefiniranju Evrope. U analizi „muslimanskog pitanja“ prisutno je povlačenje paralele između portretiranja Židova u vrijeme prije Drugog svjetskog rata i portretiranja muslimana u savremenoj Evropi, ponajprije kroz proučavanje islamofobije prisutne u javnom životu. Ipak, ta paralela ima svoje ograničenje koje sprječava muslimane u jasnijem pozicioniranju u umovima Evropljana. To ograničenje možemo objasniti kroz nepostojanje političkog entiteta poput Trećeg Reicha (Bogu hvala!) protiv kojeg se u političkom smislu ujedinjuju ostali zbog vlastite ugroženosti i, posredno, svjedočeći užasima holokausta počinjenog nad Židovima. U trenutnoj situaciji, prisutna islamofobija je diverficirana i rasuta na različita mjesta te to onemogućava razvitak jasne svijesti o opasnosti islamofobije. Prof. Fikret Karčić rješenje nudi u izvlačenju pouka iz povijesti riječima: Mnogi Evropljani ne razumiju da su današnji problemi koji okružuju “muslimansko pitanje” već raspravljani u evropskoj misli kada se stari kontinent bavio “jevrejskim pitanjem”. Mnogi muslimani, ne poznajući historiju Evrope, nisu svjesni da su na brojna pitanja koja danas postavljaju svojim muftijama već odgovorili evropski mislioci 19. vijeka.^[4] Na putu traganja prema vezivnom tkivu koji će pokazati međusobnu neodvojivost religijskih tradicija šireg mediteranskog kruga, od ključne je važnosti ukazati na neodvojivost islama kao religije od islamske kulture i civilizacije, a što posredno čini islam integrativno uvezanim u identitet Evrope, bez obzira na postojeću historiju sukoba među političkim entitetima. Politički entiteti po svom habitusu funkcioniraju na bazi interesa, a u promociju vlastitih interesa uključuju i religijske reference. Odjek i posljedice takvog postupanja često se osjećaju dobrano nakon što taj politički entitet prestane postojati i zato je potrebno razumjeti da su civilizacijski identiteti Evrope u širem smislu i islamskog svijeta kao prvih susjeda isprepleteni do nevjerojatne razine te je pozicija islama u „nadahnućima“ Evrope neupitna. Potrebno je „samo“ identificirati navedeno koristeći deideologizirani um.

Bog se, po islamskoj teologiji, ljudima obznanjuje i otkriva posrednim i neposrednim putevima, kako kroz sami tekst Objave tako i kroz kosmos koji ljude okružuje. Onako kako umjetnik ostavlja specifične obrise svoga kista koji će direktno ukazivati na njega, tako i Bog kroz Svoje stvaranje ostavlja tragove Svoga sveprisustva i manifestuje neko od svojih Imena u prirodi oko nas, ali i u nama samima. U najočitijoj formi Božijeg očitovanja – Njegovoj Objavi, naići ćemo na nekoliko uvijek prisutnih karakteristika koje se uporno ponavljaju, moleći čitaoce kur'anske riječi da na njih obrate pažnju. Bog će ljudima posredstvom Davuda, Luqmana, Ibrahima, Isaa i na koncu Muhammeda obznaniti Al-Kitab i Al-Hikmah. Mudrost ili Al-Hikmah neposredna je osobina svake Božanske Objave, ona je i nit koja vezuje čovjeka i Boga: „…došao sam Vam činom Božije Mudrosti…“.^[1]

Mudrost nikada ne dolazi sama, njenu pratnju uvijek sačinjava Al-Kitab – Knjiga. Neraskidiva je veza između Mudrosti i Knjige. Međutim, Al-Kitab nije bilo kakva knjiga, ona ne spada u domen onoga što čovjek može čitati svojim fizičkim osjetilima. Knjiga koja dolazi uz Mudrost jeste ona iskonska Božija Objava kojom se Bog obznanjivao svim ljudima kroz kosmičku povijest, a koju će Sami Bog na koncu uobličiti u formi Kur'ana. Al-Kitab, ono što možemo nazvati i Primordijalnom Knjigom, osnovna je poveznica svih vjerovjesnika, a vrhunski „čitalac“ ove Knjige jeste Pečat poslanstva, Muhammed, neka je Mir Božiji na njega. Čovjek, kao spoznajno biće, spoznat će da je Kur'an objavljen njemu samome, da se u njemu pronađe i u sebi ga otkrije, „…A Bog ti je na srce spustio Knjigu izvornu i Mudrost, podučivši te onome što znao nisi…“.^[2]

Da bi čovjek bio u mogućnosti mudrošću spoznavati sadržaje Primordijalne Knjige nužno je da se prvotno okiti osobinom mudrosti. Bog, poznavajući čovjekovu osnovnu narav, koja se ogleda u vječitom traganju, ili bolje rečeno vječitom vraćanju svome Izvoru, ostavio mu je samo naznake onoga što bi Mudrost mogla biti, poklonivši mu dovoljno prostora da ispuni svoju svrhu tako što će pratiti svoju narav vječitoga traganja za značenjem i povratkom u primordijalnost. Obzirom da traganje sa sobom povlači i lutanje, čovjek će na svome putu dobiti vodiča, onoga koji će „ka Putu Boga pozivati Mudrošću“^[3], a koji je ostavio u srcu svakoga tragača svjetlost koja razastire tame lutanja, a što će Abdul-Qadir Gaylani nazvati An-Nur Al-Muhammadi ili muhammedanska Svjetlost. Muhammed a.s., kao oličenje Mudrosti, čovjeku će prenijeti kazivanje o još jednom mudracu Luqmanu, kojeg će Bog darovati Mudrošću i podučiti sve tragače za Njim da se Mudrost može ogledati u zahvalnosti, jer onaj ko je zahvalan on je „…zahvalan radi spoznaje svoje duše…“^[4], a onaj „ko spozna sebe, spoznao je i svoga Gospodara“.

Bog je onaj koji neposredno daje Mudrost, On je i Sami izvor Mudrosti, u Svojoj apsolutnoj Volji On odlučuje i ko su oni koji će biti nosioci te osobine. Onaj tragač koji se udalji od samoga sebe udaljit će se od srčike svih stvari. „On daruje Mudrošću onoga koji sam za njome traga. Onaj kome Mudrost darovana bude, mnogo dobra probranog on je na dar dobio. Spomen će oživjeti samo oni koji srčiku stvari pomno njeguju.“^[5]

Vjernik je vječiti tragač za Bogom, gdje god da na Njega naiđe, on je najpozvaniji da Ga prigrli. 

Dokumentarac intervjiuše bivše rukovoditelje programa i programere društvenih mreža poput Facebooka, Instragrama, Twittera i drugih, a koji su iz etičkih razloga napustili te kompanije. Oni navode osnovne probleme društvenih mreža, a između ostalog, svjesno stvaranje ovisnosti u cilju zadržavanja korisnikove pažnje, te problem poslovanja gdje, radi svoje dobiti, “prodaju” korisnikovu pažnju oglašivačkim kompanijama, a što vremenom postaje ozbiljan problem.

Problem poslovanja društvenih mreža

Problem, kako navode, ogleda se u tome da su društvene mreže naizgled besplatne, a sve što se “naplaćuje” jeste korisnikova pažnja. Kompanije koje se oglašavaju preko društvenih mreža plaćaju prostor za oglašavanje dok zauzvrat društvene mreže daju određenu garanciju da će njihov proizvod vidjeti osobe zainteresovane upravo za taj proizvod. Sve socijalne mreže vode međusobnu bitku za korisnike, a svoje algoritme i funkcije tih mreža usmjeravaju za dobit korisnikove pozornosti.

O tome najviše govori Tristan Harris, koji je centralna figura ovog dokumentarnog filma, suosnivač Centra za ljudsku tehnologiju i bivši uposlenik Googlea. On govori o tome kako društvene mreže imaju cijele ekspertske timove koji rade na načinima iskorištavanja ljudske slabosti. On navodi da su takvom funkcionisanju svi korisnici mreža, bez izuzetka, podložni za razliku od nekih tradicionalnih medija koji sprječavaju oglase na primjer na jutarnjem dječijem programu. Ukoliko ne želiš oglase na društvenim mrežama to moraš platiti. Slobodu svoje pažnje doslovno plaćaš.

Umjetna inteligencija društvenih mreža

Umjetna iteligencija društvenih mreža radi na principu prikupljanja informacija o korisniku (šta je gledao, šta je lajkao, šta je podijelio itd.), na osnovu čega mu preporučuje slične oglase, tekstove, video klipove i sl. Npr., ako se korisnik zainteresovao za gledanje videa na Youtubeu o teorijama zavjere ravne zemlje ili za video klipove anitvakserskog pokreta, Youtube će mu davati preporuke sličnih video klipova ili neke druge teorije zavjera. Nuđenjem onoga što nas interesuje umjetna inteligencija zadržava korisnika “online”. Takvo funkcionisanje mreže može odvesti korisnika u krajnost i isključivost, jer nema mjesta za opozitna mišljenja. 

Zanimljivo je da se u filmu govori da umjetna inteligencija ne zna šta je istina, a šta laž. Ona  nema mogućnost raspoznavanja i najvjerovatnije to neće nikada imati. Umjetnom inteligencijom, ipak, upravlja čovjek koji joj zadaje operaciju i zadatak pronalaska sadržaja koji će korisnika zadržati nad ekranom. Sve u svrhu da ljudi sa novcem mogu doći do svojih ciljeva. Ostavljen je prostor za moćnike i manipulaciju koja može biti za društvo, itekako, štetna.

(Ne)kontrolisanje lažnih informacija i širenje mržnje

Koliko može biti opasno jednostrano dobijanje informacija ali i nekontrolisanje (ne)tačnih informacija govori primjer afere “Pizzagate”, kojeg su, između ostalih, naveli u filmu. Naime, 2016. godine cirkulisale su netačne informacije društvenim mrežama da su picerije koristile CP (chesse pizza) kao kodno ime za “child pornography” odnosno dječiju pornografiju, a da su podrumi picerija korišteni za zloostavljanje djece. Također, informacije su povezivale i neke ljude iz vrha Demokrastke stranke u SAD-u. Takve informacije su djelovale na 28-godišnjaka iz Sjeverne Karoline koji je naoružan ušao u piceriju “Comet Ping Pong” te pokušao osloboditi djecu. Uspostavilo se da ta picerija nije imala čak ni podruma. 

Također, naveli su primjer genocida nad muslimanima u Myanmaru, a kao glavnog krivca navode kompaniju Facebook koja je odigrala veliku ulogu u širenju govora mržnje i nasilja, a oni to nisu spriječili. Zabrinjavajuće je što društvene mreže mogu dovesti do polarizacije društva gledanjem i čitanjem sadržaja koji vodi do narednog sličnog sadržaja. Na taj način one same isključuju alternativne opcije. To nažalost vodi i u radikalizaciju, a u najmanju ruku potresa temelje demokratije.

Kakve to veze ima sa muslimanima? 

Napredak moderne tehnologije je i vjernicima omogućio brže širenje poruka vjere. Mnoge poruke se šire kao nikada do sada. Različite skupine šire različita uvjerenja. Nažalost, postoje i radikalne skupine muslimana koje također nastoje pridobiti pažnju ljudi zbog vlastitog interesa npr. ISIL. Zbog toga funkcionisanje društvenih mreža, kako stručnjaci navode, može biti štetno i za muslimana koji je započeo svoje vjersko interesovanje upravo preko interneta. Ukoliko takav musliman uđe u vrtlog informacija o gore navedenom ekstremnom pokretu nažalost velike su šanse da i sam postane takav. 

Primjetno je da internet, koliko god nudio širok asortiman informacija, ljudi, a najviše je izraženo kod vjernika, postaju isključivi, a nakon ovog dokumentarnog filma nam je jasno i zbog čega. Mašina, koju ne interesuje da li je istinito ili ne, da li je dobro ili ne, predlagat će ono što naš profil interesuje.

Pri gledanju filma mi je naumpao hadis Muhameda, a.s., u kojem je i upozorenje i na neki način rješenje: “Pred kraj vremena pojavit će se varalice i lašci koji će vam prenositi hadise koje niste ni vi, ni vaši predhodnici čuli. Pričuvajte ih se i klonite ih se i ne dozvolite da vas odvedu u zabludu ili da vas zbune.’’  

Gdje je rješenje?

Dokumentarni film predviđa društvenu katastrofu. Ne isključuje i druge katastrofe ali, ipak, govori da svi algoritmi društvenih mreža i umjetna inteligencija funkcioniše na osnovu ljudskih parametara i aktivnosti. Mi možemo promjeniti mnogo toga i naša budućnost je u našim rukama. Ukoliko budemo pametno koristili medije i sredstva prijenosa informacija, ukoliko budemo sami kreirali istinit i autentičan sadržaj nećemo biti dovedeni u zabludu. Provjeravanje informacije je obaveza. Čovjek sam stvara svoje posljedice. Ljudski um ništa ne može zamijeniti. Ljudsko prosuđivanje između dobra i zla, između istine i neistine, je rješenje ovog problema.

Također, jedna od metoda koja je prepoznatljiva u islamskim naukama je sened odnosno lanac prenosilaca. Tačnost inforomacije se traži u samom izvoru, taman da je jedan u lancu nepouzdan ta infromacija nije pouzdana. Na osnovu ove metode naši inžinjeri bi možda trebali napraviti digitalnu provjeru puta informacije do krajnjeg korisnika s tim da sam korisnik može doći do samog izvora nastanka informacije.

Musliman je čovjek kojeg je Bog Svevišnji zadužio da razlučuje dobro i zlo, da odvaja istinu od neistine, Bog je dao čovjeku Kur’an, kao dopunu i potporu ljudskom razlučivanju. Sam Kur’an je El-Furkan, onaj koji razdvaja istinu od neistine. 

Jedan od najpoznatijih predstavnika Novog novinarstva, stila izvještavanja koji u znatnoj mjeri koristi literarne tehnike, Tom Wolfe, američki je žurnalista i autor knjiga od kojih su neke, pored ogromnog komercijalnog uspjeha i stjecanja statusa bestselera, doživjele i filmsku obradu. Neke od njih ekranizirali su velikani sedme umjetnosti kao što su Philip Kaufman (Put u svemir – The Right Stuff 1983.- naredne godine osvojio 4 oskara i nominiran za najbolji film) i Brian De Palma (Lomača taština – The Bonfire of the Vanities 1987.) Nakon doktorata iz oblasti američkih studija na Univerzitetu Yale 1957. godine, posvetio se novinarskom pozivu pišući svoje tekstove uz novelistički pristup. Iako je zbog pojedinih političkih komentara opisivan kao konzervativac, nije se libio propitivati ustaljena shvatanja i društvene norme. U svojoj posljednjoj knjizi Kraljevstvo govora iz 2016. godine, na sebi svojstven način, uz inteligentne dosjetke i dozu humora, čitateljstvu približava problem istraživanja nastanka ljudskog govora/jezika. Zaintrigiran zaključcima izvještaja objavljenog u Frontiers in Psychology 2014. godine čiji su autori, od kojih je najzvučnije ime, svakako, vodeći lingvist današnjice Noam Chomsky, bili stručnjaci iz nekoliko naučnih oblasti koje bi mogle objasniti porijeklo jednog od najkompleksnijih fenomena u prirodi, naime, ljudskog govora, on je odlučio čitateljstvu približiti ovu problematiku. Osporavajući darvinistički narativ po kojem se govor razvio evolutivnim putem, od najprimitivnijeg životinjskog glasanja do kasnijih, kompleksnijih oblika komunikacije, pomenuti izvještaj, kao i mnoga novija istraživanja, pokazali su da je skok od životinjske komunikacije do ljudskog govora, u okvirima  savremenog naučnog diskursa, praktično neobjašnjiv. 

Tom Wolfe, Kraljevstvo govora, str. -1-3, 148-151

[Tom Wolfe, The Kingdom of Speech, Jonathan Cape, London: Penguin Random House, 2016]

Jedne svijetle noći, godine 2016, lice mi se rumenilo od bogzna koliko miligausa x-zračenja sa kompjuterskog monitora ispred mene; pretraživao sam po Internetu i prešao mišem preko webnode naslova:

MISTERIJA EVOLUCIJE JEZIKA^​[2]

Činilo se da su osmerica evolucionista^​[3] teške kategorije – lingvista, biologa, antropologa i komjuterskih naučnika – objavili članak u kojem objavljuju da odustaju, bacaju peškir, kupe prnje, napuštaju ring, kad se radi o pitanju odakle govor – jezik – potječe i kako funkcionira.

„Najtemeljnije pitanje o porijeklu i evoluciji naše jezičke sposobnosti ostaje misterija kakva je i bila,“ zaključuju. I ne samo to, zvučali su kao da gube svaku nadu da će ikada naći odgovor. Pokušavat ćemo i dalje, govorili su, bodreći se… ali, moramo opet početi od nule. Jedan od osmerice je najveće ime u historiji lingvistike, Noam Chomsky. „U posljednjih 40 godina,“ kaže on i sedmerica drugih, „desila se eksplozija istraživanja o ovom problemu,“ a sve što je ona proizvela bio je ogromni gubitak vremena nekih od najvećih umova akademskog svijeta.

Pa, to je zaista čudno… Nikada nisam čuo da je grupa stručnjaka zajednički objavila kako su jadni…

Zapravo, vrlo čudno… pa sam pretraživao i prelistavao i napokon se zaustavio kod jedinog naučnika kojeg sam mogao naći da se ne slaže sa osmericom gubitnika, hemičarem sa Univerziteta Rice… Rice… Rice je imao jaku fudbalsku ekipu… Rice Owls… pitam se kako sad igraju? I još sam malo pregledao stranicu Ricea i aha… nije tako loša prošla sezona, Owlsi, fudbal… i pretraživao sam malo potrese mozga fudbalera… upravo ono što sam mislio! Buknula je prava epidemija potresa mozgova! Toliko se tuku, da jedan drugom izazivaju grudvice ranog Alzheimera!… Potres mozga… listam, pretražujem, i vidi ovo! Fudbal nije ništa u poređenju sa hokejom na ledu… ako nemaš barem dva potresa mozga, nisi za NHL – i tako redom, svega su nahvatali moji Betzovi neuroni, da to čak ni udarac NHL-ovog enforcera^​[4] ne bi izbio iz glave: ti naučnici ne shvataju šta je jezik. Sto i pedeset godina otkako je teorija evolucije obznanjena, a oni nisu naučili…ništa… U tih istih stoljeće i po, Einstein je otkrio brzinu svjetlosti i relativnost brzine, vremena, rastojanja… Pasteur je otkrio da mikroorganizmi, posebno bakterije, izazivaju nečuveno veliki broj bolesti, od prehlade preko antraksa, do upale pluća sa kolapsom plućnog krila i nazalnom kanilom… Watson i Crick su otkrili DNA, tzv. gradivne blokove od kojih su sačinjeni geni… a u 150 godina lingvisti, biolozi, antropolozi i ljudi od svake discipline nisu otkrili ništa… o jeziku.

U čemu je problem? Govor nije samo jedan od nekoliko jedinstvenih ljudskih atributa – govor je atribut nad svim atributima! Govor čini više od 95 procenata onog što uzdiže čovjeka iznad životinje! Fizički, čovjek je čudan slučaj. Njegovi zubi, uključujući one koje zovemo očnjacima, su tako malehni da jedva probiju koru zelene jabuke. Svojim kandžama – noktima – ne može ništa uraditi, osim da se počeše gdje ga svrbi. Zbog svojih vlaknastih ligamenata, on je slabić u poređenju sa životinjama njegove veličine. Životinje njegove veličine? U borbi ruka-šapa, ruka-kandža ili ruka-očnjak, svaka životinja njegove veličine bi ga pojela za ručak. Pa ipak, čovjek posjeduje ili kontrolira sve njih, svaku životinju koja postoji, zahvaljujući svojoj supermoći: govoru.

Šta to znači? Šta je to zbog čega su beskrajne generacije akademika, certificiranih genija, sasvim zbunjeni kada je riječ o govoru? Polovinu tog vremena, kako ćemo vidjeti, oni su formalno i zvanično proglašavali to pitanje nerješivim i prestali pokušavati. Šta je to, što još ne shvataju, nakon čitave vječnosti?

…

…Počevši u 1950im, kaže Chomsky, čija je karijera počela 1950ih, „desila se ogromna eksplozija u istraživanjima jezika… Još opsežniji rad se odvijao u mnogo širem području teorijskih problema… Mnoge nove teme su otvorene. Pitanja na kojima studenti danas rade nisu se mogla ni formulirati, pa čak ni zamisliti prije pola stoljeća, ili, što se toga tiče, mnogo skorije…“ Oni se „bave mnogo ozbiljnijim, najtemeljnijim pitanjem jezika, a to je – šta je on.“ Šta je jezik?! Uz pomoć „formalnih nauka“, govorio je Chomsky, možemo se prihvatiti istraživanja „najosnovnijeg svojstva jezika, a to je, da svaki jezik pruža neograničeni niz“ (Chomsky voli „niz“) „hijerarhijski strukturiranih izraza… kroz jedan prilično nejasan sistem mišljenja, za koji znamo da postoji, ali o kojem ne znamo mnogo.“

Sljedeće godine, u avgustu 2014, Chomsky se udružio sa trojicom kolega sa MIT-a, Johanom J. Bolhuisom, Robertom C. Berwickom i Ianom Tattersallom, da objave članak za časopis PLoS Biology pod naslovom „Kako je jezik mogao evoluirati?“ Nakon što su se pozvali na strogo minimalističku tezu i hijerarhijsku sintaksičku strukturu, Chomsy i novi trio su izjavili: „Nesporno je da je jezik evoluirao, baš kao i druge osobine živih organizama.“ Ništa više u ovom članku nije ni blizu postavljeno tako čvrsto kao ovo. Chomski i drugi primjećuju da se uobičajeno pretpostavlja da je jezik stvoren primarno za komunikaciju… međutim… zapravo je komunikacija sve, osim nebitna, usputna upotreba jezika… jezik je dublji od toga; to je „konkretni računarski kognitivni sistem, koji se provodi neuronski“… međutim… „mi nismo sigurni kako tačno“… Tvrdi se da su i neandertalci mogli govoriti… međutim… nema dokaza za to… mi znamo anatomski da je neandertalska hioidna (podjezična) kost u grlu, inače suštinski važna za govor Homo sapiensa, bila na pravom mjestu… međutim… „hioidna morfologija, poput mnogih drugih pravaca dokazivanja, očigledno nije magično rješenje kojim bi se odredilo gdje počinje ljudski jezik“… Chomsky i trio prelaze aspekt jezika, jedan za drugim… međutim… u svakoj hipotezi nešto ne valja… one pokušavaju biti sveobuhvatne… međutim… na kraju, svaki pažljiviji čitatelj će shvatiti da se svih tih pet hiljada riječi može sažeti samo u prvih nekoliko riječi članka, koje glase: „Evolucija jezičkih sposobnosti u velikoj mjeri ostaje enigma.“

Enigma! Ako uzmemo Darwina kao polazište, to je stoljeće i po osvjedočenih mudraca – ili barem nosilaca doktorskih stupnjeva –, šest generacija tih ljudi je svoje karijere posvetilo objašnjavanju upravo toga šta je jezik. Nakon sveg tog vremena i mozganja, došli su do zaključka: jezik je… enigma? Chomsky je sam spiskao šezdeset godina na ovu temu. Uvjerio je, ne samo akademske krugove, nego i zadivljeno čitateljstvo da ima odgovor. A sada potpisuje izjavu da jezik ostaje… enigma?

„Vrlo malo znamo o kognitivnim sistemima i njihovim neurološkim osnovama“, rekao je Chomsky Johnu Gliedmanu 1983. „Međutim, čini se da manifestacija i upotreba jezika podrazumijevaju posebne neurološke strukture, iako se njihova priroda još uvijek ne razumije dobro.“ Samo je pitanje vremena, nagovjestio je, kad će empirijska istraživanja poduprijeti njegove analogije. To je bilo prije trideset godina. Dakle, u trideset godina, Chomsky je napredovao od „posebne neurološke strukture, iako se njena priroda još uvijek ne razumije dobro,“ do „prilično nejasnog sistema mišljenja, za koji znamo da postoji, ali o kojem ne znamo mnogo.“

U tri decenije niko nije našao neki čvrsti dokaz kao potvrdu uvjerenju Chomskog da je svaka osoba rođena sa urođenom, genima pokretanom moći govora sa upaljenim motorom. Ali, šta s tim? Chomsky je, još od Aristotela 350 g. p.n.e., napravio najambiciozniji pokušaj da objasni šta je tačno jezik. I niko više u ljudskoj historiji nije se tome ni približio. Na jedan upečatljiv način, zaslijepljuje ovo vjekovno, beskrajno, potpuno, opće iskazivanje neznanja o čovjekovom najvažnijem pojedinačnom daru.

Jezik – šta je to? Šta je to? To su riječi koje govori sam Chomsky, u 85-oj godini, nakon cjeloživotnog izučavanja jezika! Pokazalo se da je prethodnih 150 godina od svih doba najveličanstvenije po rješavanju zagonetki Homo sapiensa – ali, ne u slučaju Homo loquaxa, čovjeka koji govori. Povorka osvjedočenih genija potrošila je životni vijek da to shvati – i nije uspjela.

Iz knjige “Od fizike do etike – naučne, moralne i društvene konotacije ateizma”, priređivača Edina ef. Mezita

Nasilje u porodici ne podrazumijeva samo fizičko nasilje. Iako je naglasak često na njemu, treba znati da jednake, ili čak i gore posljedice po pojedinca i zajednicu čine i psihičko i seksualno zlostavljanje. Nasilje u porodici može biti usmjereno prema bilo kojem članu, međutim istraživanja pokazuju da su žrtve najčešće žene i djeca. Prema posljednjim istraživanjima OSCE-a u BiH, jedna od dvije žene u prosjeku doživi fizičko, psihološko ili seksualno zlostavljanje u toku svog života. Za vrijeme pandemije COVID-a, ovaj broj i intenzitet nasilja u porodici je puno veći, s obzirom da su žrtve prisiljene da provode mnogo više vremena u takvom okruženju. I bez ovih podataka, mnogi od nas znaju barem jednu osobu koja je u životu doživjela neku vrstu nasilja u porodici. I to su samo oni slučajevi za koje znamo i o kojima su nam dostupne informacije. 

Prema učenju islama svaka ova vrsta nasilja, pogotovo nanesena najbližim članovima porodice, apsolutno je zabranjena i veliki je grijeh. Ne postoji niti jedna veza, niti jedan razlog, niti jedno opravdanje za takvo činjenje. Brak je veza između dvoje ljudi, iz koje proistječu obaveze i prava, ali žena nije vlasništvo muža, niti je muž vlasništvo žene. Djeca isto nisu vlasništvo roditelja. Niko ni nad kim nema apsolutno pravo raspolaganja. Prema islamskom učenju, svi smo povjereni jedni drugima u amanet. A jedino smo Božija stvorenja i naši životi su jedino u Njegovom posjedu. Ovo sve zvuči poznato, podrazumijeva se, svi smo to naučili još u mektebu. I uvijek su postojali izuzeci, primjeri lošeg vladanja i zloupotrebe. Međutim, ovakvi slučajevi nisu više nekoliko izuzetaka, sad su većina. 

Ovo jeste krivično djelo, borba za ljudska prava, zakon, pitanje kojim se država i nadležni moraju baviti. Ali je još više individualna odgovornost, pitanje savjesti i svijesti, morala i unutarnje vlastite vjere u Boga i Sudnji dan. Jednog dana ćemo odgovarati za sve što 

smo činili i što smo propustili učiniti, a mogli smo i trebali. Jer, ne treba zaboraviti, to je „dan kada će savjesti biti ispitivane.“ (Kur'an, At-Tariq, 9.) 

Vjera nas uči da se brinemo prvo o sebi pa onda o drugima. Nije sramota kod sebe osvijestiti problem agresivnog ponašanja, niti potražiti stručnu pomoć. Naprotiv, to nam je dužnost, itekako vjerska. Nije sramota javno progovoriti o nasilju koje se čini nad nama. I to nam je vjerska dužnost, jer sjetimo se onoga što smo učili u mektebu: naš život je nama Bog Dragi dao u amanet, o vlastitom životu smo dužni da se brinemo, to nije proizvoljna volja. Čini se i da nam je ovo jasno, ali nas praksa opet pobija. Jer, prema istraživanju „tri od pet žena smatra da je nasilje uobičajena pojava, skoro polovina da je nasilje u porodici privatna stvar, a više od 40 posto žena ne zna ni šta da učini ako ga doživi.“ Ništa ne možemo učiniti ni s nasilnicima, ni sa žrtvama dok o tome ne znamo. 

Nasilje nije privatna stvar. Djeca koja gledaju nasilje, ili se tretiraju na taj način, su djeca koja najčešće i sami postaju nasilnici. Obaveza naše unutarnje vjere i savjesti koje će biti ispitivana na Sudnjem danu, je da se svako pojedinačno bori protiv ovog zla, u onom domenu u kojem možemo doprinijeti: govorom, prijavom, odgajanjem, obrazovanjem, osiguravanjem, materijalnom podrškom, formiranjem organizacija ili udruženja u džematima i na drugim nivoima koji će pomoći u istraživanju i uklanjanju uzroka nasilja u porodici, i na još bezbroj drugih načina. Poslanik, a.s., nas uči da je najslabiji vid imana preziranje zla srcem, prije toga moramo učiniti sve kako bismo ga spriječili. Svakako, posljedice ovog zla su toliko široke, da ukoliko postanu pravilo, svi smo njime obuhvaćeni. Jer vjerskih i pravnih argumenata je mnogo, ali niti jedan nije tako podrazumijevajući kao cjelokupan život čovjeka koji nas je naučio primjerom šta je islam. Naš Pejgamber, s.a.v.s., nikad u životu nije udario, viknuo, manipulirao, zlostavljao, mučio, vrijeđao, otežavao život. Ni životinji, a kamoli čovjeku. A učio nas je da dignemo glas i da svjedočimo pravedno, čak i protiv svojih najbližih ukoliko čine zlo, sebi i drugima. (Kur'an, An-Nisa, 135.)

Đulistan, u doslovnom značenju – ružičnjak, prozno je djelo protkano stihovima; to je zbornik kratkih priča i pjesničkih aforizama u kojima se rimovana proza prepliće sa stihovima; po karakteru tih aforizama i sadržini priča, Đulistan spada u poučna, didaktička djela. Po svom dubokom misaonom sadržaju, zanimljivim motivima, slojevitosti, i nedostižnoj ljepoti u jednostavnosti stila, Šejhov Đulistan je nadživio vijekove i zadivio civilizirani svijet. Popularnost Đulistana vidljiva je i po tome što danas gotovo nema velike biblioteke u svijetu koja ne posjeduje ovo djelo, bilo rukopisno, bilo štampano. 

S Osmanlijama, od kraja XV stoljeća pa nadalje, i u naše krajeve stižu djela perzijskih klasika, među njima i šejh Sa‘dījeva. I Đulistan vremenom postaje obavezna lektira u mnogim medresama širom Bosne i Hercegovine i drugih naših krajeva. Đulistan je komentarisan i prevođen na svim stranama islamskog svijeta, a i danas se prevodi i na Istoku i na Zapadu. Ahmed Sūdī Bošnjak je najpoznatiji komentator ne samo šejh Sa‘dījevih djela Bustana i Đulistana, nego i drugih poznatih perzijskih klasičnih djela. Posebno treba podvući da je šejh Fevzija Mostarac, iz XVIII stoljeća, napisao na perzijskom jeziku svoj Bulbulistan, ugledajući se na Đulistan, koji i po formi i po sadržini asocira na svoj uzor. 

Sve ti je pokorno i spremno da ti služi!
Zar bi bilo pravedno da ne budeš pokoran volji Njegovoj?

Oni koji pričaju o ljubavi ne znaju šta je to,
A Onaj ko je spoznao ljubav – od njega nema glasa.

Život je kao snijeg pod julskim suncem;
Sasvim malo ostalo a čovjek se još u nemaru zavarava.

Hvalili te ili ne hvalili učeni (isto je);
Lice ljepotice ne treba ukrašavati frizer ni kozmetičar.

Darom govora čovjek se razlikuje od životinja,
A životinja je bolja od tebe ako ne govoriš istinu.

Mudri su kazali: “Laž, izrečena u dobroj namjeri, bolja je od istine koja sije smutnju.”

“Nije sve što je po rastu više i po vrijednosti bolje. Ovca je čista, a slon je kao lešina.

Najmanje brdo na zemlji je Tur,
Ali je ono kod Boga najveće po vrijednosti…”

Pas Pećinskih Spavača je neko vrijeme
Išao za dobrima i postao čovjek.

Dobro činiti zlikovcima isto je
Kao zlo činiti dobrim ljudima.

Ako ne vidi danju oko slijepoga miša,
Kakav je grijeh sunca – izvora svjetlosti?
Pravo treba reći: Hiljadu takvih očiju
Bolje da oslijepe nego da sunce potamni!

Boj se onog koji se tebe boji, o mudri.

Budi čist, brate, i ne boj se nikoga!
Prljavo rublje lupaju pralje na kamenu.

Ne misli na teškoću i bezizlaz i ne budi tužan
Jer u tamnim dubinama je izvor života.

“Ko god vrijeđa Boga – Uzvišenoga i Velikoga – da bi pridobio nečiju naklonost, Uzvišeni Bog će okrenuti te ljude protiv njega, i oni će ga zbrisati s lica zemlje.”

Onom ko ti uvijek čini dobro
Nađi ispriku ako ti u životu učini nepravdu.

Ako ti ljudi pričine kakvu štetu, ne žalosti se,
Jer od ljudi ne dolazi ni ugodnost ni bol.
Znaj, od Boga je razdor između dušmanina i prijatelja,
Jer je srce obojice u Božjoj vlasti.
Premda strijela uvijek iskače iz luka,
Pametni će zaključiti da strijelac izbacuje strijelu.

Car je čuvar siromaha i bijednika
Iako je u raskoši i bljesku svoje moći i bogatstva.
Ovce nisu radi čobanina
Nego čobanin za to da čuva ovce.

I neprijatelju učini dobro;
Pasja usta najbolje je komadom hljeba začepiti.

Pametni ljudi ne nazivaju uglednikom onoga
Ko velike ljude ružnim imenima naziva.

Griješnici se kaju zbog grijeha svojih,
A pobožnjaci traže oprost za propuštene ibadete.

Ko god iznosi mane drugih ljudi pred tobom,
Sigurno će tvoje drugima prenositi.

Kad bi jedan bunar napunili ružinom vodom,
Pas koji se tu uvali učinio bi je jamom za otpatke.

U očima drugih izgledam vrlo lijepo,
A zbog moje nečiste duše obaram glavu od stida.
Ljudi slave pauna zbog njegove ljepote,
A on se stidi svojih ružnih nogu.

Kada onaj ko sluša ne shvaća,
Ne traži od govornika jakog zanosa.
Široko rasprostri raspoloženje i volju
Kako bi rječiti govornik pogodio cilj.

“Kako ćeš se moći zahvaliti Bogu za blagodat što si bolji nego što ljudi o tebi misle?”

Budi dobar, a nek’ svijet priča o tebi šta hoće;
To je bolje nego da si zao a da te ljudi smatraju dobrim.

Budi dobra vladanja da onaj zlonamjernik
Ne dobije mogućnost da govori o tvojim porocima.
Kada je zvuk barbata uredu,
Zar će ga vući za uši ruka muzikanta?

Pod silinom vjetra na podnevnoj žegi
Povijaju se grane vrbe, a ne tvrdi kamen.
Sve što vidiš, bruji i Njega slavi,
Ali to zna samo ono srce koje čuje.

Nekom pobožnjaku rekoše: “Nismo čuli da je neko ovoga ljepotana – sunce, jako zavolio.” Pobožnjak odgovori: “Zato što se može vidjeti svaki dan osim zimi, kada je sakriveno i onda svakom drago.”

Briga o djeci, hljebu i odjeći
Ne dopuštaju ti da lebdiš u carstvu nebeskom.

Uhom duše slušaj riječi učenoga
Makar mu djela i ne odgovarala riječima.
Laž je ono što govori protivnik;
Kako može onaj ko spava probuditi usnulog?
Čovjek treba da uhom prima savjete
Makar bili i na zidu napisani.

Velika rijeka ne može se zamutiti jednim kamenom.

Podijeli zekaat na imanje, jer vinova loza daje više roda
Kada joj vinogradar obreže suvišne grane.

O zadovoljstvo, učini me bogatim,
Jer nema većeg blaga od tebe.

Ako hoćeš da kažeš kome tugu srca, kaži onom
Čiji će ti izgled lica dati mir kao da je novac.

“Sreća se ne postiže velikim naprezanjem, bolje je manje se uzbuđivati.”

Prijatan glas je bolji od mila lica,
Jer ono prvo je duhovna hrana, ovo drugo čulni užitak.

Donji žrvanj vodenice nije pokretan; zato podnosi teret teški.

Ako tvoje zlato nema vrijednosti u očima ljepotice,
I zlato i blato izgledaće ti jednako vrijedni.

Odvratnost neznalice prema učenome je sto puta veća nego mržnja učenoga prema neznalici.

“Kad bi ljudska duša bila toliko vezana za Onoga koji daje nasušni hljeb, koliko je vezana za sam nasušni hljeb, čovjek bi nadmašio meleka!”

Gdje god drvo darežljivosti uhvati korijen,
Njegove grane i vrh pružaju se prema nebesima.
Ako se nadaš da jedeš njegove plodove,
Ne prislanjaj pilu na njegov korijen traženjem zahvalnosti.

Carevima je potrebno da su u društvu mudraca više nego što je mudracima potrebno da su u blizini careva.

Tri stvari nisu dugovječne: bogatstvo bez trgovine, nauka bez raspravljanja i država bez politike.

Tajnu za koju želiš da ostane skrivena ne otkrivaj nikome makar ti bio i iskreni prijatelj, jer taj prijatelj možda ima svojih iskrenih prijatelja, slično lancu.

Prekomjerna srdžba donosi strah, a neumjesna ljubaznost odnosi poštovanje.

Plamen srdžbe zahvata najprije onog ko se srdi, a onda jezik plamena ili stigne ili ne stigne do neprijatelja.

Neznalici nema ništa bolje od šutnje, ali kad bi on to znao, ne bi bio neznalica.

Neobdareni ljudi ne mogu da gledaju darovitog i učenog, isto kao čaršijski psi lovačkog kera. Oni laju, ali ne smiju prići blizu.

Učeni, koji ima posla s neukim, ne treba očekivati poštovanje prema sebi; pa ako neznalica u raspravi nadvlada učenoga, nije nikakvo čudo, jer kamen može da razbije biser.

Ne čudi se obrazovanom koji u društvu s neznalicama bude prisiljen da zašuti, jer buka i tutanj bubnja zagluši zvuk harfe, a zapah bijelog luka ubija miris ambre.

Darovitost bez odgoja je uzaludna, a obrazovanje bez darovitosti je beskorisno. Pepeo ima visoko porijeklo, jer vatra je cjenjeniji elemenat; pa kako pepeo sâm po sebi nema vrijednosti, ravan je prahu. Vrijednost šećera nije u šećernoj trski, to je njegovo vlastito svojstvo.

Pošto je Kan‘an po prirodi bezvrijedan,
To što se u njemu Vjerovjesnik rodio nije mu dalo vrijednost.
Učenost i umijeće pokaži ako ga imaš, a ne dragulje;
Ruža raste iz trnja, Ibrahim je rođen od Azera.

Mošus je ono što miris daje, a ne ono što attar hvali. Mudrac je sličan sandučiću attara: šuti i pokazuje svoje vrijednosti, a neznalica je sličan bojnom bubnju: bučan a unutra prazan.

Kamen kroz niz godina postaje rubin;
Pazi da ga ne razbiješ u jednom času kamenom.

Griješenje, od koga god poticalo, zazorno je i za osudu, a još je gore ako potiče od učenih, jer znanje je oružje protiv šejtana, pa kada naoružan čovjek padne u ropstvo, za njega je veća sramota.

Običan čovjek, neuk i nesretan u životu,
Bolji je od učenog, a nemoralnog.
Jer on je skrenuo s puta zbog sljepoće,
A učeni ima oba oka, a pao u provaliju.

Učenik bez marljivosti isto je kao zaljubljenik bez novaca; putnik bez znanja je kao ptica bez krila; učeni koji znanje ne primjenjuje, on je kao drvo bez ploda; pobožnjak bez znanja je kao kuća bez vrata.

Svrha objavljivanja Kur’ana je da bi ljudi stekli dobru narav i ponašanje, a ne radi čitanja bez razumijevanja napisanih poglavlja.

Pitaj što god ne znaš, jer “poniženje” od pitanja
Pokazaće ti put ka vrhuncu učenosti i mudrosti.

Razgovor prilagodi prirodi slušaoca
Ako želiš da ti bude naklonjen.
Svaki pametni, ako se druži sa Medžnunom,
Treba da spominje samo Lejlu.

Mudraci jednodušno misle da je zahvalni pas bolji od nezahvalna čovjeka.

Uzmi pouku iz nevolja drugih,
Da drugi ne uzimaju pouke iz tvojih.

Tuga poslije koje dolazi tvoje radovanje
Bolja je od radosti poslije koje ćeš tugovati.

Uzvišeni Bog mane vidi i pokriva; zao susjed ne vidi, a viče i razotkriva.

Ko ne oprašta svojim potčinjenim taj se podvrgava nasilju jačih.

(Priredio: Haris Dubravac)

IslamEDU platforma svoj rad je započela sredinom ove teške, tek naizgled uspavane godine, ali, ipak, turbulentne, koja će, sve su prilike, poroditi mnoge promjene. Do danas, kada je živa na termometru bliže nuli i ispod, naša ambicija i volja nisu zgasnuli. U ovom trenutku, kada svečano objavljujemo početak rada naše web stranice islamedu.ba, posebno smo sretni zbog nekoliko stvari.

Prvo, ne moramo posjetiteljima naše web stranice u ovom uvodniku predstavljati rad IslamEDU platforme. Nekoliko mjeseci iza nas i materijal dostupan na našem youtube kanalu i našim društvenim mrežama svjedoči o kontinuiranom radu kojeg nastavljamo intenzivnije upravo sa puštanjem u javnost naše web stranice.

Drugo, raduje nas činjenica da ovaj projekat stoji na plećima mladih ljudi, koji svoje znanje, ideje i energiju usmjeravaju u kolektivnu dobrobit koja se ostvaruje kroz edukaciju, motivaciju, inspiraciju i razmišljanje. IslamEDU tim i većina saradnika mladi su alumnisti odgojno-obrazovnih ustanova Islamske zajednice u BiH, njenih medresa i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu.

Treće, raduje nas da je pokrenuta web stranica stjecište ne samo tekstova, već svih formata putem kojih IslamEDU plasira svoj sadržaj u javnost. Time se otvorila prilika da pratitelji IslamEDU platforme ostvare jasniji uvid u obuhvatnost našeg rada i praktično im olakšamo pristup do našeg sadržaja.

Naša web stranica u narednom periodu nastojat će ponuditi kvalitetne autorske, priređivačke i uređivačke tekstove iz različitih oblasti islamskih nauka, ali aktuelizirati i važne teme i pitanja iz oblasti društvenih nauka. Time želimo opravdati naš dosadašnji rad, ali i podršku koju smo dobili, i koju ćemo i dalje tražiti uz otvorenu adresu za prijedloge, kritike i sugestije. Ne želimo da budemo usputna i prosječna pojava u online svijetu. Koncept naše platforme, a konkretno i pokrenute web stranice bit će tome u prilog. U tome će nam sigurno pomoći dobronamjerne pohvale i kuđenja, te prijedlozi i sugestije. Kao i na pomoći i podršci da prohodamo, bit ćemo zahvalni i na svakoj budućoj pruženoj ruci.

Svjesni smo da fokus na temeljnu i tumačenjsku tradiciju islama ne smije biti zapostavljen ni u svijetu online medija. Tome ostajemo vjerni. Crpeći motivaciju iz Kur'ana i života Muhammeda, a.s., tražeći je u nama i izvan nas, trudeći se i oslanjajući se na Dragog Boga, nastavljamo. Težit ćemo istini i iskrenosti, dobru i ljepoti. Otvoreno. Čvrsto. Velikodušno.

Na kraju, podsjećajući na početak ovoga uvodnika, pozivam sve one koji prepoznaju sebe i svoje mogućnosti da doprinesu zajedničkom dobru, da se svojim pisanim radovima u prilogu jave uredništvu naše web stranice.

Dobrodošli na web stranicu IslamEDU platforme!

Na tragu poznatog Poslanikovog hadisa: „Ko krene putem sticanja znanja, Allah će mu olakšati put ka Džennetu!“ kojeg bilježe imam Buhari i Muslim što ga označava vjerodostojnim/pouzdanim, razmišljam o idejama dvije knjige: „Islam na raspuću“, Muhammeda Asada i „Muhammed – posalnik za naše vrijeme“, autorice Karen Armstrong.

Tako Asad, umni čovjek, jevrejski konvertit u islam, u knjizi „Islam na raspuću (raskrižju/raskrsnici)“ naglašava važnost sticanja znanja bilo koje provenijencije, bilo zapadno, bilo islamsko ukoliko je u duhu našeg vlastitog samouzdizanja (napose onog duhovnog). Iako Asad u jednom ili dva poglavlja nastoji da apologetski stane u odbranu hadisa i sunneta (Poslanikovog, neka su mir i spas na njega, načina života) te da iste prometne u kontekst savremenog, ozapadnjačenog načina života, i dalje podržava tezu da ondje gdje su muslimani nekoć stali zapavši u stanje rezignacije i povučenosti, a Zapad od njih preuzeo sva dostignuća i nadgradio, tako danas trebaju prvo da se izdignu iz duhovne letargije u kojoj prebivaju, da se vrate vrelima i počelima islama, Kur'anu i sunnetu pa na temelju toga da putem znanja osvoje sami sebe, da se vrate na iskon u kojem dok su bili, sjali su u zenitu civilizacijskih i kulturnih, umjetničkih, religijskih dometa. 

S druge strane, Karen Armstrong u knjizi „Muhammed – poslanik za naše vrijeme“ portretira Poslanikov, neka su mir i spas na njega, život pokazujući kakvu je kognitivnu paradigmu za sav ummet postavio, te kao farz (obavezu) nam ostavio potragu za znanjem jer je samo ona (i samo ono) modus i put kojim se spoznaju Božije blagodati nama date, te se tako razbuđuje svjesnost o Njegovom sveprisustvu i svemoći. 

Armstrongova potcrtava da je Poslanik, kako i sam naslov knjige kazuje, uzorit primjer i mjerodavan i smjerodavan primjer svim generacijama u svakome aspektu svoga života. Ono na čemu Asad inzistira, to je povratak na izvore, te kreiranje novih kontekstualizacija i tumačenja primjerenih našem vremenu (u jednoj tački govori kako bi nama trebao neki novi fikh za naše vrijeme, a ne okamenjeni kanoni knjiga dostojni svoga vremena, ali ne i našeg), Armstrongova sve vrijeme kroz knjigu provlači pokazujući kako samo prave vrijednosti mogu izmijeniti društvo i njegovu strukturu iznutra – čast, poštovanje, moral, hrabrost, istinoljubivost, dostojanstvo… Nabrojite već. 

Kako do spoznaje istinskih vrijednosti? Znanjem. Kako do znanja? Slijedeći na početku spomenuti hadis – udubljujući se u ono što je naša struka, u ono što nas zanima i što volim, ono za što osjećamo da smo određeni (a svako je za nešto određen i ima svoju svrhu u univerzumu, samo je potrebno otkriti ju). Onako kako su prioritetno poredane obaveze vjernika/vjernice – namaz, post, zikr, tako u naše ibadete, u koje se broji čak i san postača, trebamo uvrstiti jedan ibadet koji nas uvodi u suštine stvari – učenje/istraživanje/čitanje. 

Potraga za znanjem (i značaj znalaca/onih koji su učeni, koji znaju) je mnogo puta naglašena u Kur'anu, a i potvrđena kroz život Poslanika, a.s., i njegovih ashaba. 

Uzvišeni poručuje: “Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!‘” (Prijevod značenja, Ez-Zumer, 9)

“Allah svjedoči da nema drugog boga osim Njega, – a i meleki i učeni…” (Prijevod značenja, Alu Imran, 18) “… i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.” (Prijevod značenja, El-Mudžadele, 11) “On je Milostivi pa upitaj o Njemu onoga koji zna.” (Prijevod značenja, El-Furkan, 59) “A Allaha se doista boje od robova Njegovih – učeni.” (Prijevod značenja, Fatir, 28) “Pitajte učene ako ne znate.” (Prijevod značenja, El-Enbija, 7)

Raduju nas reakcije institucija, posebno naše Islamske zajednice, našeg Reisu-l-uleme i njegovih savjetnika, naših muftija i naše uleme, koja je zaista uradila nekoliko bitnih i krucijalnih preventivnih poteza u suzbijanju ovog virusa u BiH. Zasigurno su narodu vratili osjećaj i povjerenje u odgovornost naše uleme i naše institucije. Instrukcija počinje ajetima iz Plemenite Knjige: “…ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva, – kao da je svim ljudima život sačuvao…” (El-Maide, 32) “… i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite – Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine.“ (El-Bekare, 195).

Raduju nas reakcije i naše države ali i ljudi, koji su savjesno ispoštovali instrukcije odgovornih institucija. Svi smo svijesni, bez razlike, da ćemo sutra osmjeh nabaciti kada čujemo da su naučnici, doktori, pronašli lijek i da će konačno neko upotpuniti hadis Muhameda, alejhi selama, u kojem kaže da tražimo lijek jer zaista je Bog dao rješenje za svaku bolest osim starosti. Sutra ćemo svi, bez nacionalne, vjerske i ekonomske razlike slaviti trijumf nauke, aplaudirat ćemo našim doktorima, našim herojima jer radujemo se ponovnom priključenju u džemat, u zajednicu, u društvo, radujemo se nadolazećem Ramazanu, povratku na posao, radujemo se da svoju djecu izvedemo na sigurno da se druže, radujemo se novoj predstavi, nekoj novoj izložbi, nekoj novoj filmskoj projekciji, novom zvižduku sa bijele tačke, himni Lige prvaka, novom golu Pjanića i Džeke,  radujemo se da nam se život samo vrati na normalan put.

Nažalost, među nama postoje i oni koji sve ovo shvataju kao predstavu, kao teoriju zavjere, kao bezazlenu i prolaznu, napakovanu i prenapuhanu stvar, postoje i oni koji apokaliptično šire paniku među masom, postoje i oni koji uzimaju mito švercujući sa tuđim životima, postoje i oni koji obmanjuju i lažu o svom dolasku iz zaraženih područja izlagajući medicinsko osoblje opasnosti, postoje i oni koji podižu bezobrazno cijene pokušavajući profitirati na sveopštoj muci, a postoje i oni, hvala Bogu pojedinci, koji vjernicima, udarajući na njihove vjerske osjećaje, plasiraju svoja vlastita shvatanja narušavajući jasne i precizne instrukcije kolektivnog idžtihada Islamske zajednice. Takvi su zaista velika opasnost i kada nema virusa. Usudit ću se da kažem da su hodajući i neograničeni virus. Zaobiđite ih!

Slušajmo instrukcije, prije svega nauke i medicine, slušajmo instrukcije Vijeća Muftija, kao najvišeg vjerskog organa Islamske zajednice u BiH, slušajmo svoje predstavnike i slušajmo samo pouzdane informacije. Ne nagađajmo i ne vodimo se samo svojim osjećajem. Čuvajmo sebe, svoju porodicu, svoj komšiluk i prijatelje bez nepotrebne panike i bez nanošenja štete drugima. Čuvajmo svoje i zdravlje drugih. Perimo ruke, nosimo rukavice i maske, ne idimo u masu, držimo odstojanje i puštujmo upute. Stariji neka ostanu kući, a mlađi neka pomognu starijima. Solidarišimo se i sve će biti uredu. Proći će i ovo. Neka nas barem ova muka ujedini, opameti i nauči.

Molim dragog Boga da nam podari znanja, mudrosti, strpljenja i opreza. Da nam podari ozdravljenje, da bude milostiv prema nama, da bolesne izliječi i da zaustavi ovu pošast. U Njega je moć, On sve zna i On sve može. Amin!

(Mlađak, 23.03.2020.)

Da bismo mogli u životu na kvalitetan način bilo šta iznijeti, zadatku valjano odgovoriti, najprije je neophodno da se iznutra odnjegujemo po najvećim mogućim standardima. Tek onda kada plamen žive vjere u nama počne pulsirati, možemo očekivati da će naše riječi i postupci imati utjecaja na druge ljude; tek onda kada budemo spremni da se vrijednostima, za koje tvrdimo da do njih držimo, maksimalno posvetimo, da ih istinski ozbiljimo, da im s krajnjom prefinjenošću i osjetljivošću pristupimo, interiorizirajući ih, odnosno identificirajući ih s našim bićem, s našom vlastitošću – tek onda možemo zavrijediti krajnju istančanost na sve rđave radnje koje, u  principu, usljed unutarnje pometnje i krajnje zapuštenosti našeg duha i duše, nismo u stanju detektirati.

Najpogubnije je kada se samo u izvjesnoj mjeri osluhne šta je to što ljudima godi, i onda se čini sve kako bi se njima omogućio što ugodniji ambijent koji će zadovoljiti njihove priproste potrebe, pritom zanemarujući vlastitu duhovnu žeđ i supstancijalnu ispraznost postupaka. Takvo što dovodi do čiste komercijalizacije vlastitih kvaliteta koje na taj način gube istinsku vrijednost. U tom smjeru možemo razumijevati i našu stvarnost pri kojoj se fokus stavlja na izvanjsku ljepotu, ono što godi čulima, dočim se istinski odnjegovano i kvalitetno ne zapaža ili se u najmanju ruku takvim sadržajima ne poklanja dovoljno pažnje.

Ukoliko promotrimo Poslanikov, alejhi-s-selam, život, vidjet ćemo da je samom poslanstvu prethodila potpuna posvećenost njegovanju vlastita bića, da se Poslanik, alejhi-s-selam, u dobi prije poslanstva nije prepuštao općoj društvenoj stihiji, na čijim valovima bi potonuo u bezdan moralnog sunovrata. Kroz životni kontinuitet pečatnog Poslanika, alejhi-s-selam, Gospodar nas zapravo uči da su promjene na jednoj široj društvenoj ili političkoj razini jedino moguće i ostvarive ukoliko svoje korijenje nalaze u najdubljoj i najprefinjenijoj odnjegovanosti i čistoti vlastitog bića. Da bismo na kvalitetan način odgovorili istinskim potrebama svjetine,  najprije moramo udovoljiti vlastitim, preobražavajući svjetove u nama shodno Poslaničkoj, alejhi-s-selam, paradigmatičnoj ličnosti. Tako ćemo biti u stanju da po najfinijim mjerama uređujemo i dotjerujemo našu stvarnost.

Čini mi se dakako iznimno važnim spomenuti kako je pričin ili uobrazilja ono što čovjeka zavijeka onemogućava u njegovom duhovnom napredovanju, pa nije slučajnost da je pečatni Poslanik, alejhi-s-selam, onaj koji je bio najodnjegovanije ćudi i najelokventniji u izričaju, tako često učio dovu Gospodaru: „Allahu moj, pokaži mi stvari onakvima kakve jesu“, a hz. Mevlana u jednom svom izrijeku kaže: „Tebi se zbog pomrčine u vlastitim očima za ništa čini da je nešto“. Prispodobljavanje izoštrene percepcije, zahvaljujući kojoj bivamo u stanju orjentirat se i pravilno se postavljat spram stvari i zdravo prosuđivati, jedino je moguće ukoliko se krunskim ibadetima, kojima nas Gospodar duži, pristupi integralno, ukoliko ih se ne formalizira, uz poseban naglasak na spoznajnu dimenziju, zato što je ona ta koja njegovanje intelekta (‘akl) čini mogućim kroz jedno savjesno usmjeravanje, koje se naposlijetku najplodonosnije reflektira na sve ostale dimenzije našeg bića!

Želim spomenuti dva kur'anska stavka koja govore o hz. Merjemi, a  tiču se snage kojom krune kontemplativna misao i samo djelovanje ukoliko dođe kao izravan odgovor na Božiju zapovijed. U 37. ajetu sure Ali Imran kazuje se o tome kako je Zekerijja, a.s., zatekao Merjemu u mihrabu (ne zalazeći sad u to šta mihrab ustvari podrazumijeva), a ona je bila vidno situirana kada su posrijedi životne potrepštine. U drugom slučaju kada je hz. Merjema bila već uveliko noseća Gospodar joj zapovijeda: „Zatresi palmino stablo, posuće po tebi datule svježe“ (Prijevod je Korkutov). Frithjof Schuon će kazati kako „u prvom slučaju je čudo čiste milosti, a u drugom čudo djelatne vjere. Udubina podsjeća na milosti molitelja trpne i kontemplativne vrste, dočim palmino stablo pretpostavlja učinkovitog i odlučnog molitelja“. Suština svega jeste da nas kroz hz. Merjemu i njen slučaj Gospodar uči i odgaja da, želimo li istinski kušati plodove koji su najneposredniji dar

Božiji, onda nužno moramo sebe profilirati po mjerama najuzoritije ćudi Poslanika, alejhi-s-selam, što će podrazumijevati autentično kontemplativni pristup, a nipošto bilo kakav pseudomisticizam, pri čemu se na tome zaustaviti nećemo, već ćemo vlastite duhovne impulse iskoristiti kao odgovarajući i neophodni egzistencijalni, u jednom višem značenju, predujam, kako bismo na koncu mogli odlučno djelovati, te shodno unutarnjoj uravnoteženosti, istu na savjestan način konkretizirati ili transponirati i na vanjskoj ravni. Nužna je naša krajnja angažiranost, posvećeno djelanje, zato što misao ukoliko ne bude pretočena u sam postupak, čin, gubi na svojoj kredibilnosti i autentičnosti, te zna biti pasivizirajuća ili kontraproduktivna.

Kao odgovor prisutan u svijetu možemo prepoznati brzo širenje i visoki tiraž tzv. self-help literature (literatura za samopomoć) koja daje lahke i brze savjete kako drastično promijeniti život i biti savršen baš onako kako svi očekuju da budemo savršeni. Naslovi takvih knjiga često dolaze u kombinaciji s nekim manjim brojem koji pokazuje kako malo savjeta je potrebno primijeniti da bi se uspjeh ostvario i kako smo ustvari tako blizu savršenom životu koji nam se nudi u reklamama i časopisima. Na prvi pogled, takav je i naslov knjige Jordana Petersona, kanadskog profesora psihologije: „12 pravila za život: lijek protiv haosa“. Ipak, prvi dojam može i zavarati, iako knjiga ima elemente samopomoći, njezine misli su dublje od standardne self help literature. Najlakši put bi bio nadmeno odbaciti Petersona kao plitkog kvaziintelektualca ili ga etiketirati kao nedostojnog predstavnika bilo koje od struja kojima ga se pripisuje. Činjenica je da njegova misao utječe na milione ljudi i to zaslužuje analizu.

Njegova knjiga je svjetski bestseller, ali nije knjiga ono što ga je proslavilo. Proslavio ga je njegov stav kojim je odbio politiku Univerziteta u Torontu na kojem je predavao, a koji je, protivno slobodi govora po njegovom mišljenju, tražio korištenje zamjenica u skladu s rodnim identitetom. Nije prihvatio da mu zakonske odredbe i odredbe univerziteta određuju kojim će zamjenicama nazivati osobe koje rod definiraju kao „osjećaj ličnosti po kojem se ta ličnost pozicionira kao muškarac, žena, oboje, nijedno ili bilo gdje u lepezi rodnog spektra“. Silne reakcije su se obrušile na ovakvo istupanje, neke su bile pozitivne, a neke negativne, a jedno su zasigurno donijele: planetarnu popularnost.

Iako se deklarira i opisuje kao liberal britanskog tipa, promatran je kao nova ikona desnice, a njegovi apologeti to objašnjavaju na sljedeći način: liberali ne mogu prihvatiti njegov čvrst stav oko istine i njegovo snažno promoviranje istine – sloboda govora znači biti spreman govoriti istinu, a da bi neko mogao govoriti istinu, on mora biti slobodan govoriti. Vremenom se njegovo istupanje širilo na teme identiteta, stavova, političke korektnosti, feminizma, smisla života, pa do religije i mitologije. Vremenom se njegova pojava i djelovanje kroz različite medijske analize vezalo za druga imena s kojima je vodio razgovore i debate poput Bena Shapira, Alexa Jonesa, Davea Rubina, Sama Harrisa, Slavoja Žižeka, Douglasa Murraya, Cathy Newman…

Navođenje ovih imena u jednom nizu ne znači da su njihovi stavovi isti ili približni, već su stavovi ovih pojedinaca u mnogome različiti po mnogo pitanja. Prirodno je postaviti pitanja o međuodnosu ovih ljudi, tj. postaviti pitanje: koliko o nečijim stavovima govore ličnosti s kojima se pojavljuje na turneji i/ili debatama? Cjelokupno djelovanje vremenom postavlja svakoga na njegovo mjesto u ideološkom dijapazonu, ali je to postavljanje podložno i manipulacijama. Tome svakako pomaže i namjerna neodređenost tih ljudi u osjetljivim pitanjima što omogućava povlačenje u slučaju društvenog pritiska. Ipak, ono što je zajedničko svim nabrojanim ličnostima i ono što ih čini simbolima savremenog društva možemo nazvati komuniranjem. Ovaj izraz spoj je više izraza koji objašnjavaju pojavu ovih i sličnih društveno utjecajnih ličnosti. Komuniranje je oblik društvenog djelovanja koji je reakcija na savremene društvene okolnosti u kojima se pojavljuje potreba za dijalogom zbog društvenih podjela izraženih kroz snažno politizirani jezik, a ono što je u korijenu tih društvenih podjela je razlikovnost elemenata društva koji se osjećaju ugroženim i koji traže način da podignu svoj glas. U takvom okruženju, različiti elementi društva okupljaju „svoje“ ljude, postavljaju ih nasuprot „drugih“ i tako se kreiraju komune, komunikacijske grupacije koje dijele i promoviraju određene stavove i u vremenu korištenja potpuno otvorenih, demokratičnih i slobodnih društvenih mreža, paradoksalno, kreiraju algoritamski zatvorene svjetove koje se šire unutar sebe i vremenom se samim obujmom približavaju mainstreamu. Upravo zbog te algoritamske zatvorenosti, njihova provala u mainstream biva opisana kao iznenađenje (Trump, Brexit i sl.).

Tu možda leži i tajna Petersonovog uspjeha (milioni pregleda na Youtube kanalu i milioni prodanih knjiga): njegova je poruka naizgled jasna i odbija ono što „oni drugi“ nameću, a opet dovoljno je ta poruka fleksibilna da je ne-previše-različite grupe mogu protumačiti kao svoju. U takvim okolnostima, analizirajući govor mržnje, Peterson zagovara što manju količinu pravnog regulisanja govora mržnje jer bi to, po njegovom mišljenju, moglo proizvesti kontraefekt, već je sve potrebno iznijeti na vidjelo i Peterson izražava povjerenje u ljudsku sposobnost da, suočeni s nečim što je loše, mogu to prepoznati. Korisno bi bilo da za ovakvo mišljenje Peterson iskoristi ono što navodi kao svoj savjet premijeru Kanade čiju identitetsku politiku ne cijeni: „Ako imaš teoriju, razmotri najgore moguće posljedice primjene toga. Mogućnost da tvoja intervencija u dobroj namjeri ima pozitivan učinak koji si planirao je nula. Najveća vjerojatnoća je da će se vratiti i pogoršati stvari, zato budi oprezan!“

Zanimljiva je opservacija kojom Peterson opisuje nedostatak želje kod „onih drugih“ da prihvate nečiji argument. Psihološki proces kod tih ljudi opisuje rečenicom: „Ljudi ne vole kad ih navodiš da razmišljaju u velikoj rezoluciji“, tj. s puno detalja jer ako neko prihvati da je nešto komplicirano, mora sve to diferencirati i proći kroz težak proces shvaćanja da nema pojma o čemu govori. Lakše je jednostavno zalijepiti naljepnicu i reći: „Ti si to i to i zato te ne moram slušati!“. Na ovom primjeru možemo prepoznati razloge zbog kojih se sve više širi humoreskno – ironični zaključak da su desničari „novi muslimani“, tj. i oni zahtijevaju da se njihov narativ bolje upozna, a da ga se ne odbacuje a priori.

Ovdje dolazimo do nekoliko ključnih riječi koje su simboli Petersonovog rada: sloboda govora, sposobnost govora, sloboda pojedinca i suverenitet pojedinca. Iako mnogi Petersona smještaju u debatu o slobodi govora, on pokušava produbiti razgovor i odvesti ga u domenu definisanja čovjeka te krivicu svaljuje na savremeno univerzitetsko obrazovanje. Optužuje univerzitete za kreiranje totalitarističkog poimanja slobode govora kroz postmodernistički pristup kojeg opisuje kao negiranje individue i odricanje mogućnosti da postoji individua koja je sposobna upražnjavati slobodu govora izvan narativa svoje grupe kojoj pripada. On insistira da postmodernisti/marksisti koji vladaju savremenim univerzitetima svaku individuu definiraju kao fikciju i smatraju svakogu osobu prostim avatarom grupnog identiteta i/ili položaja u hijerarhiji (spol, klasa, seksualna orijentacija, etnicitet, rasa, religija). U takvoj konstelaciji odnosa predstavnici tih grupa prezentuju svoj opresijom definisani identitet kroz borbu za jednakost pronalazeći aktivističke partnere, čak i u onim grupama čiji identitet je u direktnoj opreci s njihovim etičkim stavovima, redefinirajući tako svoju grupu. Ovdje leži jedna od potencijalnih koristi njegovih promišljanja za savremene muslimanske vođe na Zapadu. Potrebno je shvatiti da se opisanim redefiniranjem površinski umanjuju razlike, a ustvari se kreiraju frankenstein koalicije društvenih aktivista postmodernističkog tipa.

Kako bi Peterson riješio navedeni problem? On poziva na poštovanje suvereniteta individue što smatra temeljem svih temelja zapadne civilizacije (koju, usputno rečeno, smatra najuspješnijom civilizacijom u historiji) i to povezuje s judeo-kršćanskom tradicijom koja je posredstvom Ujedinjenog Kraljevstva ostvarena u SAD-u (u Deklaraciji nezavisnosti). Judeo – kršćansku tradiciju o suverenitetu individue objašnjava na sljedeći način: Bog je logosom (govorom, riječima)uveo red u nered, osobina logosa je istina (realitet, postojanje, svijest) i svaki čovjek koristeći istinu primjenjuje logos u svom životu, preuzimajući tako dio svoje odgovornosti transformiranja svijeta u ovom životu prepunom bola, a upravo to preuzimanje odgovornosti kroz istinu omogućuje osjećaj smisla (osjećaj potrage za vrijednim ciljevima) što je jedini način da se čovjek nosi s bolom ovog života. Neizostavno je, po Petersonu, da život čovjeka bude temeljen na dovoljnoj količini odgovornosti u gradnji svijeta temeljem etičkih izbora i naučno se može potvrditi da postoji nešto blisko univerzalnoj ljudskoj etici koja je ugrađena duboko u naše biološke i društvene strukture. Onemogućavanje upražnjavanja ove odgovornosti negacija je ljudskog bića kao takvog i puno je dublje od površinskog pitanja slobode govora.

Religijskim elementima društava Petersonova poruka biva privlačna zbog kvazisličnosti s porukama kojima je vjerujući čovjek okružen. Emotivno prezentovana svjedočenja ljudi kojima je promijenio život, poboljšao njihov odnos prema supružniku, djeci, prijateljima i životu, pokazuju Petersonovu karakternu crtu da ne gubi iz vida snagu i težinu svega onoga što on čini posljednjih godina. Petersonova izlaganja imaju zanimljive elemente, ali je žrtva (i/ili profiter) komuniranja; u nastavku njegovog djelovanja bit će moguće prepoznati hoće li ulagati trud da nadiđe takav oblik društvenog djelovanja.

Shabbarovo djelo bazira se na (re)aktuelizaciji pojma idžtihad. Iako se pitanje idžtihada često promiče u opusu fikhske literature, ovo djelo ističe širi horizont kojim se proteže centralni termi  ove knjige. Autor polazi od terminološkog i definicijskog objašnjenja pojmova, kako pojma idžtihad (ulaganje napora pri iznalaženju riješenja), tako i drugog termina koji se pojavljuje u samom naslovu, a suštinski se preklapa sa pojmom idžtihad – pojma tedždid – obnova. Polaznu tačku koja počiva u jezičkom razumijevanju datih termina, autor primjenjuje i na ostalo bitno pojmovlje u svojoj knjizi. Idžtihad i obnova predstavlja pregled mišljenja islamske misli koja je posredno i neposredno vezana za pitanja idžtihada. Stoga, ovo djelo se u mnogome referira na stavove kako klasičnih, tako i savremenih muslimanskih učenjaka i mislioca. Osim toga, djelo kontekstualizira historijsku pozadinu muslimanske misli, pri čemu koncept knjige biva osnažene dosljednim pregledom prakse idžtihada koju, historijski, prati uspon i pad, kao i stanje „mirovanja“, da bi se stoljećima nakon zlatnog perioda idžtihada muslimanski um ponovo okuražio istaknuti važnost prakse idžtihada. Na taj način se zrcali priroda idžtihada čija i upotreba i otklon spram njega ima svoje uzroke i posljedice u prošlosti.

U poglavlju koje tretira „ispravno“ i „pogrešno“ u islamskoj misli, što se veže za raspravu na temu uslova za mudžtehida, stoji:

„…nekvalificiranim licima strogo je zabranjeno da se upuštaju u idžtihad. Čak i ako su pravna rješenja do kojih dožu ispravna, smatra se da su pogriješili u svom rasuđivanju i počinili grijeh, jer je ispravnost njihovih rješenja rezultat slučajnosti, a ne znanstvenog uvida u izvore islamskog prava. Idžtihad koji treba biti kontinuiran proces neophodan je za ispravljanje grešaka koje su prisutne u mišljenju i praksi muslimanske zajednice. Činjenca da su se u muslimansku zajednicu infiltrirale brojne novotarije i pogrešne ideje i da su njome ovladale letargija, nazadnost i stagnacija jeste posljedica neuspjeha održavanja kontinuiteta idžtihadske prakse u mnogim područjima života. Suprotno tome, ako je idžtihad kontinuiran proces, onda greške i neutemeljena mišljenja ne mogu opostati jer će mudžtehidi promptno reagirati kako bi ih ispravili i iskorijenili“.

Ponovna uspostava idžtihadske prakse uključuje i tedždid – obnovu, o čemu Shabbar govori u drugom poglavlju svoje knjige. Pri tome, on tretira semantičko polje ovoga termina čemu pridružuje značenja i drugih pojmova kao što su: tagjir (promjena), islah (ispravnost),  ihja’ (oživljavanje), ba's (buđenje) i nehda (renesansa). Potom, podvlači i pitanje pojave taklida, kritički ga osporavajući, a potom, i ističe razliku između pojmova taklid i ittiba’, pri čemu se taklid „dovodi u vezu sa nepravednim  i neutemeljenim slijeđenjem a drugi s promišljenim, čvrsto utemeljenim slijeđenjem primjera druge osobe ili prihvatanjem njegovih znanstvenih mišljenja“.

O argumentaciji kojom se podržava taklid kaže:

„Slijeđenje djela ashaba u skladu je s Poslanikovim (a.s.) naredbom je da se slijedi primjer pravednih halifa. Suprotno tome, Poslanik (a.s.) nije nam naredio da slijedimo praksu ovog ili onog muslimanskog učenjaka ili da usvojimo mišljenje ovog ili onog mudžtehida. Kako se onda zagovornici taklida mogu oslanjati na takve tekstove kako bi podržali nešto što oni ne odobravaju?“

U prilog tome autor ističe razlike u mišljenju među ashabima kao dokaz „dinamizma procesa idžtihada i vitalnosti muslimanskog uma“, a osim toga i kao znak „Božije milosti ukazane muslimanskoj zajednici i širine koja nam je data u našim intepretacijama Božijih zapovijedi“. Potom, autor naglašava i pedagoški pristup Jusufa Karadavija, u kojem on sebe, pri donošenju fetve, vidi „kao muftiju, učitelja, reformatora, ljekara i vodiča“, što, prema autoru, „odražava različite situacije u kojima je Poslanik (a.s.) podučavao ashabe, pojašnjavao im stvari, formirao njihove ličnosti i educirao ih“.

U trećem poglavlju, autor pristupa značenjima pojma ummet, a potom tretira važnost koncenzusa za muslimansku zajednicu, zaključujući da je danas izraženija potreba za idžma'om (koncenzusom). Shabbar se osvrće i na pitanje autoriteta među muslimanima, raspravljujući o prihvaćenim modelima, bilo da se tiču djelimičnog i potpunog prihvatanja kriterija Zapada ili njihovog potpunog odbacivanja. Zatim, podvlači autoritet Božije Objave u kontekstu arapsko-islamske civilizacije kao vrhovni autoritet. Naslanjajući se na gore datu tematiku, Shabbar govori o univerzalnosti i partikularnosti u kontekstu savremene arapsko-islamske civilizacije, i da bi potkrijepio vlastitu misao referira se na historijski okvir i duh islama, a potom zaključuje:

„Oživljavanje temeljnih koncepata Ummeta – svjetske zajednice – i univerzalnosti u savremenoj arapskoj i islamskoj misli predstavlja kvalitativan pomak u metodima i perspektivama reforme, obnove i promjene(…)Moramo preuzeti izazov sudjelovanja u odlukama koje pogađaju naše živote ili prihvatiti odluke koje se donose u naše ime onih koji posjeduju moć.“

Ni Shabbar, govoreći o idžtihadu, ne može zaobići period reformističke misli među muslimanima u 19. i 20. stoljeću, s obzirom da je to vrijeme velikih društveno-političkih promjena u muslimanskom svijetu. Reforma je zahtijevala revitalizaciju idžtihada u vremenu kada se muslimani susreću sa fenomenom sekularizma i pitanjem oblikovanja nacionalnog identiteta. Autor se osvrće i na određene reformističke modele iz ranije muslimanske prošlosti, što je karakterisalo i uspon vladavina kao što je vladavina Omera bin Abdulaziza ili vladavine Muvehhiduna po modelu Ibn Tumartovog reformskog pokreta. Zatim, između ostalog, osvrće se i na razlike između Abduhuovog i Afganijevog pristupa reformi, te njihov uticaj na selefijski reformski pokret koji jeste bio aktivan, ali i pored toga slijedi neuspjeh, stoga je potrebno proučiti neuspjele reformske pokušaje i otkloniti nedostatke koji su ih pratili. Prema Shabbaru, „(…)postoji potreba da se istraže tri glavne karike u lancu koji čini savremenu islamsku misao. Ove tri karakteristike jesu: dogmatski okvir za mišljenje i djelovanje, umjerenost i realistične primjene.“ Pojašnjenjem ovih karika, autor zaključuje:

(…)Svi ovi elementi od vitalne su važnosti jer nijedan od njih ne može sam osigurati odgovarajuću primjenu pravila islamskog prava. Tek ako imamo sva tri ova elementa koja djeluju skupa, moći ćemo opet povezati lanac koji predstavlja suvremenu islamsku misao“

Idžtihad i obnova kompilira veliki broj mišljenja muslimanskih učenjaka i intelektualaca, što doprinosi ideji koja nastoji aktualizirati idžtihadsku praksu razumijevajući je kao element koji se da reaktivirati, a da se pri tome ne negira ranije nasljedstvo prakse na kojoj se upotreba idžtihada temeljila. Razumijevanje pojmova koji su komplementarni ili u suprotnosti sa pojmom idžtihada, čemu autor pridaje pažnju, pomažu da se fenomen idžtihada pozicionira u njegovom klasičnom, ali i savremenom kontekstu.

Priredio: Hasan Hasić

Ljudi koji su prvi put čuli kur'anske riječi svjedočili su jezičkom čudu. Učeniji i vještiji među njima razumjeli su da se radi o nečemu drugačijem; Kur'an ne odstupa od jezičkih mogućnosti arapskog jezika, a ispostavit će se – on taj jezik i normira.

Tumačenje i prevođenje Kur'ana

Prvi komentator Kur'ana bio je sam Muhammed, a.s. Ashabi su u razumijevanju kur'anskih značenja imali olakšicu uzmemo li u obzir da je proces Obajve još bio u toku. Kasnije generacije muslimana uspostavljaju dodatne načine u otkrivanju kur'anskih značenja. U četrnaest stoljeća nastao je veliki broj komentara Kur'ana, različitih vrsta i metodologija tumačenja, ponajviše pisanih na arapskom jeziku. 

Iako se islam veoma brzo proširio među nearapskim stanovništvom, interesantna činjenica – naučnoj tradiciji prevođenja Kur'ana na ostale jezike trebalo je više od deset stoljeća da se uspostavi među muslimanima kojima arapski jezik nije maternji. Među nemuslimanima nalazimo prijevod Kur'ana na latinski nekoliko stoljeća ranije. Stav o neprevođenju Kur'ana na druge jezike zadržao se u svim dijelovima muslimanskog svijeta. Prostor Bosne i Hercegovine i okolne regije nije bio iznimka. Društveno-politički odnosi u svijetu u 19. i 20. stoljeću prelamali su se i preko muslimanskih zemalja. Bio je to period u kojem su muslimani tražili odgovor na posrnuće muslimanske civilizacije; zahtijevane su reforme; akcentirala se potreba za reinterpretacijom izvora islama. To je porodilo i potrebu za prevođenjem Kur'ana, iako se muslimanski um držao stava da je nemoguće kur'ansku poruku u cjelosti prenijeti u bilo koji drugi jezik.

Muslimani ovih prostora prvi put se susreću sa cjelovitim prijevodom Kur'ana krajem 19. stoljeća u prijevodu Miće Ljubibratića. Cjeloviti prijevodi Kur'ana muslimanskih autora pojavili su se tek 1937: zajednički Prijevod Muhammeda Pandže i Džemaludina Čauševića i Prijevod Ali-Riza Karabega. Konačno, sa gore navedenim prijevodima, muslimani naših prostora su imali priliku čitati prijevod značenja Kur'ana, ma o kakvoj kvaliteti prijevoda govorili. Kasnije, pojava prijevoda Kur'ana od Besima Korkuta potvrdila je spremnost muslimanske zajednice naših prostora da nastavi tradiciju prevođenja Kur'ana, odnosno da usavrši kvalitet u tom lancu prevođenja kur'anske riječi. Upravo se Korkutov prijevod pokazao najuspjelijim do tada, doživjevši kasnije i najveći broj izdanja. I to je omogućilo prijevodu Besima Korkuta da i danas ostane najfrekventniji prijevod među muslimanima ovih prostora, iako se nakon njegovog prijevoda pojavilo i nekoliko drugih: prijevod Kur'ana Enesa Karića, a početkom 21. stoljeća i prijevod Esada Durakovića, a odnedavno i prijevod Nurke Karamana, te drugi manje prisutni. Time se potvrđuje postojanje kontinuirane tradicije prevođenja, te, uvidom u svaki od ovih prijevoda potvrđuje se i višeslojnost kur'anskoga teksta. 

Uputa prije svega

Sva ta različita prevodilačka rješenja predstavljaju lepezu kur'anske poruke. U svima njima zrcali se potencijal vlastitog jezika kao sredstva razumijevanja Božijih riječi. Mada, i dalje se prepoznaje nemoć bilo kojeg jezika da izrazi prijevod Kur'ana kao što je dat u originalu, jer nadnaravnost Kur'ana, ta njegova čudesnost leži u njegovom stilskom izrazu i gramatičkoj strukturi pred kojom su ostali zapanjeni vrhunski pjesnici i poznavaoci arapske poezije. Takav duh Kur'ana, Božije poruke ljudskom rodu, ne predstavlja misteriju, već ohrabruje čovjeka da ga tumači. Upravo je čovjek jedna od centralnih tema Kur'ana: podsjeća ga na njegove slabosti, njegovo praiskonsko porijeklo, na njegovog Gospodara, ali ga podsjeća i na nebrojene blagodati koje mu je dao, naznačivši mu da je stvoren u najsavršenijem obliku. Kur'an čovjeka ne potcjenjuje, već hrabri, vjeruje u njega kao biće koje spoznaje i ustraje u dobru. U kur'anskom duhu čovjek prepoznaje mjesto koje mu je Uzvišeni Bog dao među stvorenjima cijeneći njegovu sposobnost da uči, razmišlja i djeluje na zadovoljstvo Dragoga Boga. 

Pred snažnim i savršeno raspoređenim korpusom riječi i ajeta, pred savršenim efektom stilskog izraza Kur'ana, i mogućnošću da osvoji i svojim čitanjem i melodijom učenja, ipak, Kur'an je prije svega Uputa; jedna savršeno uređena spojena cjelina koja ništa ne podređuje svojoj suštinskoj vrijednosti – poruci čovječanstvu. S obzirom na sve kazano, pred svakim prevodiocom Kur'ana zadatak je, ma kakvim se sredstvima i vokabularom svoga jezika koristio i nastojao da mu prijevod stilski bude što bliži originalu, da nikada ne podredi kur'ansku poruku stilu svoga prijevoda. Zato su prijevodi Kur'ana smatraju tek prijevodom značenja Kur'ana, i značajan su faktor u razumijevanju Kur'ana: poznavati značenja ajeta omogućuje razvijanje svijesti o kur'anskoj poruci, bodri čovjekov duh koji je sposoban, ne samo da artikuliše kur'anske harfove, da ih memoriše, već da ih pomno usvaja sa njihovim značenjima, razmišlja o njima, i najvažnije – da mu budu smjernice u njegovoj svakodnevnici.

Hatma – cilj ili sredstvo? 

Ma kako se divili estetskoj ljepoti učenja Kur'ana, naredba iz prvih riječi Objave – „Uči, čitaj…“, ukazuje na to da naš pristup Kur'anu mora preći preko naših grla. Naš odnos prema mushafu je pun časti i poštovanja, ali mushafi na našim rafama žute i stare, a trajnost čitanja i učenja kur'anskog teksta potvrđuje trajnost Kur'ana. Kur'an nije skup ukoričenih sura. Pojam „Kur'an“ iznad je pojma „mushaf“. Statistički najčitanija knjiga, a statistički stanje muslimana u svijetu pri samom je dnu: očito je muslimanski svijet u raskoraku između kur'anskog harfa i pravog razumijevanja kur'anske poruke čemu doprinosi njeno automatsko i mehanizovano reproduciranje koje čuva tekst, a zanemaruje duh, gušeći njegovu prirodu da osvoji čovjeka i društvo u kojem bivstvuje. Značenju kur'anskih ajeta često oduzimamo njegovo pravo. U našim kućama najčešće ćemo naći Kur'an s prevodom, Besima Korkuta, a onima koji ne poznaju harfove, savjetuje se čitanje prijevoda Kur'ana. I niko neće negirati eventualni sevap od oba djela, ali način na koji izričemo takve preporuke prezentuje kur'ansku poruku kao svrhu samoj sebi. Završiti hatmu postao je cilj preči od razumijevanja pročitanog, ili samo stići pročitati prijevod u određenom periodu. Umjesto da nam bude knjiga koja se čita, i pored toliko vraćanja na nju, postala knjiga koja se pročita, i vraća u netaknute dijelove naših vitrina. 

Napor prevodioca da donesu kur'anska značenja u bosanskom i njemu bliskim jezicima valja cijeniti. S obzirom da kur'anska poruka ne poznaje granice utemeljen ljudskom rukom, a, ipak, poštuje milje kulture i društva svakog naroda, prijevod Kur'ana omogućuje pojdincu kojem je jezik prijevoda maternji da u snazi svoga identiteta pristup poruci Kur'ana, da kroz riječi bliske biću njegove kulture što bliže razumije božansku poruku, osjećajući u najintimnijem dijelovima svoga mislećeg i osjećajućeg bića dopustivši da značenja Kur'ana na njega djeluju.